Opsesija profitabilnošću po svaku cijenu odavno se poput zaraze proširila iz privatnog i na javni sektor. Ljudski životi su postali tek knjigovodstvena stavka, i to na strani troškova, dok se umiranje, pod stavkom eutanazija, uredno računa u uštede i čistu zaradu.

Višegodišnje žučne rasprave u Velikoj Britaniji između pristalica i protivnika eutanazije rezultirale su pobjedom pristalica eutanazije, ali slavlje pobjednika moglo bi se pokazati preuranjenim. Neočekivana prepreka nije došla od lidera vjerskih zajednica koji su uvijek protiv eutanazije u ime svetosti života, niti od osoba sa invaliditetom zabrinutih da bi se pravo na umiranje moglo pretvoriti u obavezu umiranja, već od samog ministra zdravlja.

Protivljenje ministra nije bilo motivisano ni etičkim, ni religioznim ni medicinskim razlozima, već finansijskim. „Ne postoji budžet za ovo“, objasnio je britanski ministar zdravlja Wes Streeting.

Vlast ozbiljno uzima pitanje umiranja, pa je tako britanska vlada uradila studiju kako bi se procijenio uticaj na budžet Zakona o eutanaziji. Hladna računica na koju se pozvao ministar zdravlja je da bi samo tim sastavljen od dva doktora, psihijatra, socijalnog radnika i pravosudnog zvaničnika, koji bi donosili konačnu odluku da li da se udovolji zahtjevu pacijenta za eutanazijom, koštao oko 2.000 funti dnevno.

A ukupan trošak primjene zakona, uključujući i platu za imenovanog posebnog komesara, i ako eutanazija postane popularna, iznosio bi na godišnjem nivou između 10,9 miliona i 13,6 miliona funti. Za vlast koja očajnički nastoji da brutalno sreže sve postojeće troškove za socijalna davanja, ovo je veliki trošak.

Procjena je da bi se u prvoj godini primjene zakona između 164 i 787 pacijenata moglo odlučiti za eutanaziju, dok bi nakon deset godina taj broj iznosio između 1.042 i 4.559 pacijenata.

Za eutanaziju para mora biti

Ministar očigledno nije bio dovoljno upućen, jer ga je njegov šef, britanski premijer Keir Starmer, javno demantovao, najavljujući da će se on lično pobrinuti da „assisted dying“ funkcioniše, i da je to njegova odgovornost. Zakon još treba da bude usvojen u Domu lordova, ali to je uglavnom formalnost.

Kako bi primjena Zakona o eutanaziji u Velikoj Britaniji trebala početi tek za četiri godine, do tada svašta se može desiti. Kako stvari stoje, nije sigurno da će Starmer dočekati kraj mandata, a njegova kategorična podrška Zakonu o eutanaziju mogla bi se pokazati preuranjenom.

Oglasila se i Bijela kuća, koja je ovaj zakon opisala kao „suicid sponzorisan od strane države“, napominjući da bi Zapad trebao podržavati „život, vitalnost i nadu, umjesto predaje i smrti“. Ne bi bilo prvi put da britanska vlada promijeni stav preko noći, ako se „Daddy Donald“ naljuti.

I dok je britanski ministar zdravlja zaključio da je eutanazija preskupa, postoje i drugačije računice. U naučnom članku objavljenom 2020. godine u akademskom žurnalu „Klinička etika“, dr. David Shaw, zaključio je da bi britanski zdravstveni sistem uštedio bar 74 miliona funti, ako bi se samo trećina pacijenata oboljelih od raka odlučila za eutanaziju. Ali, glavni doprinos nauci autora članka je otkriće da bi eutanazija, pored smanjenih troškova, rezultirala i većim brojem „visoko kvalitetnih organa za transplantaciju“, koji bi postali dostupni britanskom zdravstvenom sistemu. Uzgred, dr. Shaw je profesor etike.

Eutanazija jeftinija od liječenja

U zemljama koje su već uvele eutanaziju, kao što su Belgija, Kanada, Kolumbija, Ekvador, Luksemburg, Holandija, Novi Zeland, Portugal, Španija, Australija i pojedine savezne države SAD, objavljene kalkulacije pokazuju da je eutanazija puno jeftinija od liječenja pacijenata.

Istraživanje objavljeno u avgustu 2024. godine u akademskom žurnalu „Health Economics Review“, pokazuje da sve postojeće studije finansijskih efekata eutanazije ukazuju na značajne uštede.

U slučaju Kanade, procjena je da su u 2021. godini troškovi zdravstva smanjeni između 86,9 miliona dolara i 149 miliona dolara, zahvaljujući eutanaziji. Pedantne knjigovođe u troškove su uključivale sve, od pripreme lijekova za eutanaziju do pisanja umrlice. Kanada je u 2023. godini registrovala 15.343 slučajeva eutanazije, što predstavlja 4,7 posto od ukupnog broja umrlih u toj godini. U prosjeku, u odnosu na standardan trošak palijativne njege pacijenata, primjena eutanazije smanjila je taj trošak za 84,8 posto, što je san svakog finansijskog direktora i ministra finansija.

Smanjenje troškova po svaku cijenu nije samo opsesija, već više liči na religiozni fanatizam.

U Belgiji, koja je legalizovala eutanaziju 2002. godine, u prvoj godini bilo je 235 slučajeva eutanazije, da bi u 2024. godini taj broj narastao na 3.991 slučaj, što je 3,6 posto od ukupnog broja umrlih u Belgiji u 2024. godini. U hladnom birokratskom godišnjem izvještaju belgijske Komisije za eutanaziju, kao jedan od problema navodi se činjenica da je lek tiopental koji belgijski doktori koriste za eutanaziju, „skup i pakovan u kutijama koje sadrže 10 doza“.

Dilema sa kojom se suočavaju belgijski doktori i knjigovođe je očigledna – neutrošene doze iz kutije nakon otvaranja postaju neupotrebljive i bacaju se, što je nepotreban trošak. Logistička noćna mora je kako organizovati da broj kandidata za eutanaziju na jednoj lokaciji bude zaokružen na 10 ili 20 pacijenata, jer to je jedini način da sve doze budu upotrebljene. Odgovarajuće rješenje još uvijek nije pronađeno, ali nema sumnje da će se do njega doći upotrebom najnovijih digitalnih tehnologija.

Naprasna smrt u prisustvu doktora

U malobrojnim državama koje su legalizovale eutanaziju, inicijalno je kao glavni motiv donošenja takvog zakona bila želja da se neizlječivim bolesnicima olakšaju patnje u zadnjim danima života, kao akt milosrđa, uz objašnjenje da će se raditi tek o rijetkim slučajevima.

Ali, nakon usvajanja zakona, po pravilu počinju zahtjevi da se pravo na eutanaziju sve više proširuje a kriteriji snižavaju, dok se inicijalna obećanja zagovornika eutanazije zaboravljaju.

Belgija je pravo na eutanaziju proširila i na djecu, dok je dovoljan razlog za njenu primjenu i neki psihološki problem, poput hronične depresije. Kanada je takođe, nakon inicijalnog usvajanja zakona stalno proširivala kriterije za eutanaziju. Tako je pravo na eutanaziju dato i u slučajevima hroničnih bolesti čak iako ne ugrožavaju život, kao i kod slučajeva invaliditeta. Neki su se na eutanaziju odlučivali i zbog siromaštva, beskućništva ili ekstremne usamljenosti.

Prema pisanju kanadskih medija, vojnim invalidima takođe je rutinski predlagana eutanazija, čak i u slučajevima kada su se samo žalili da su im problem stepenice u stambenoj zgradi, s obzirom da se kreću u invalidskim kolicima.

Od prava na umiranje do obaveze umiranja

Koliko je nametanje eutanazije kao univerzalnog rješenja za sve probleme rezultat deformisanog „milosrđa“, a koliko je u pozadini hladna finansijska računica teško je utvrditi.

Protivnici legalizacije eutanazije upozoravaju da se pravo na umiranje lako pretvara u obavezu umiranja. Za starije koji se ne suočavaju sa neizlječivom bolešću, već jednostavno ne žele biti na teretu porodici ako se više ne mogu sami brinuti o sebi, eutanazija se može učiniti kao jedino rješenje.

A i direktori penzionih fondova će im biti zahvalni. Ovo nije samo hipotetički scenario. Prije desetak godina, tadašnji japanski ministar finansija Taro Aso, javno je pozvao penzionere da „požure i umru“, dok je 2021. Yosuke Narita, profesor ekonomije na američkom Yale univerzitetu, kao rješenje za japanske probleme predlagao „masovno samoubistvo“ starijih Japanaca.

Opsesija profitabilnošću po svaku cijenu, odavno se poput zaraze proširila iz privatnog i na javni sektor. Ljudski životi su postali tek knjigovodstvena stavka, i to na strani troškova, dok se umiranje, pod stavkom eutanazija, uredno računa u uštede i čistu zaradu.

Dražen Simić

Biznis i finansije 235/236, jul/avgust 2025.

Foto: nito103, Depositphotos