Francuska vlada najavljuje da će preuzeti potpunu vlasničku kontrolu nad energetskim gigantom EDF, kako bi spriječila energetski i ekonomski kolaps u narednim mjesecima. Njemačka se takođe sprema da bez prevelike buke i formalno nacionalizuje bivšu Gazpromovu firmu kćerku u Njemačkoj, Gazprom Germania, koja je vlasnik najvećeg dijela skladišta za gas u Njemačkoj. Bajkama koje se pričaju zemljama „u tranziciji“ da su „evropske vrijednosti“ i „tržišna ekonomija“ nespojivi sa državnim vlasništvom je došao kraj, jer situacija je suviše ozbiljna da bi logika profita bila osnovni kriterijum poslovanja.
Lagali su nas. Nema Djeda Mraza. Lovac nije spasio Crvenkapicu nakon što ju je vuk pojeo. Supermen ne postoji. Tri praseta nisu ostala bez kuća zato što ih je vuk oduvao, već ih je porušila građevinska inspekcija što su ih gradili bez urbanističke dozvole. I kao da to nije bilo dovoljno, sada nam kažu da je takođe laž da „privatizacija nema alternativu“ i da je „privatnik uvijek bolji vlasnik od države“.
Francuska vlada najavila je da će i zvanično preuzeti stopostotno vlasništvo nad globalnim energetskim gigantom, kompanijom EDF (Electricite de France) u kojoj je inače već većinski vlasnik, sa 84 posto dionica u svom vlasništvu. EDF grupacija posluje širom svijeta, od Evrope, SAD, Južne Amerike, do Afrike, Kine i Indije, sa ukupnim prihodom u 2021. godini od 84,5 milijardi eura i, kako se čini, to što im je država većinski vlasnik nije naškodilo poslovanju.
„Mi moramo osigurati naš suverenitet suočavajući se sa posljedicama rata i ogromnim izazovima koji su pred nama“, kao i „punu kontrolu nad našom proizvodnjom električne energije“, obrazložila je premijerka Elisabeth Borne namjeru francuske države da u potpunosti preuzme kontrolu nad kompanijom EDF.
Francuska se suočava sa istim problemom kao i većina članica EU, cijene gasa koje su skočile do neba za rezultat imaju i astronomsko povećanje cijena električne energije. One udaraju po džepu građana, posebno siromašnijih, dvostruko – kroz uvećane cijene struje i kroz povećanje cijena svega ostalog zbog povećanih troškova proizvodnje.
Država kupuje socijalni mir
Nije u pitanju samo cijena, već sasvim realna mogućnost da struje neće biti dovoljno i da ono što očekuje Evropu je zima, duga i hladna. Francuskim vlastima mora se priznati da su naučile nešto iz istorije. Ovaj put su odlučile da ne riskiraju sa mudrim savjetima sirotinji da „ako nemaju para za hljeb, neka jedu kolače“, jer kao što znamo, to se nije dobro završilo za autore pomenutog genijalnog prijedloga.
Umjesto toga, ovog puta država je spremna da po svaku cijenu apsorbuje ekonomski šok kroz jednostavan mehanizam: kupujući energente po tržišnim cijenama, koliko košta da košta, i prodajući struju građanima po nižim cijenama, kako bi ih koliko-toliko zaštitila od razarajućeg udara na životni standard.
Logičan rezultat ovakve politike je značajan gubitak firme, koji će država pokriti iz budžeta, što je puno lakše izvesti kada je država jedini vlasnik nego kada je riječ o kompaniji sa privatnim dioničarima.
Većinsko državno vlasništvo u EDF već je blagotvorno djelovalo na džepove francuskih potrošača, jer za razliku od drugih evropskih zemalja gdje su cijene struje od početka godine značajno porasle, u Francuskoj je taj rast u prvoj polovini godine iznosio samo četiri posto. Ako se ima u vidu da je inflacija u euro zoni u junu bila 8,6 posto, ispada da je u Francuskoj, teoretski, struja u stvari pojeftinila. Kupovina preostalih 16 posto dionica kompanije EDF koje su u privatnim rukama, koštaće francusku vladu 9,7 milijardi eura, što s obzirom da je u igri socijalna i ekonomska stabilnost zemlje i nisu prevelike pare.
Činjenica da je najveća energetska kompanija u Francuskoj u većinskom državnom vlasništvu i nije neko iznenađenje. U odnosu na zvaničnu mantru SAD i EU o jedanaestoj Božijoj zapovijesti, „privatizacija i liberalizacija svega pod kapom nebeskom“, Francuska nikada nije za to pokazivala previše entuzijazma. Tako je posebnim zakonom iz 2004. godine država obavezana da drži najmanje 70 posto vlasništva i glasačkih prava u EDF. Istovremeno, da bi se umirio Brisel, EDF je reorganizovan tako da su distribucija i proizvodnja električne energije organizaciono razdvojene u posebne firme kćerke, kao ključni preduslov za liberalizaciju tržišta električne energije na nivou EU.
Ideologija jača od logike
S druge strane, Velika Britanija je fanatičan sljedbenik ideja Margaret Thatcher, čak i tri decenije nakon njenog odlaska sa vlasti, da sve mora biti privatizovano.
Zbog ovog ideološkog fanatizma je vladajućim strukturama u Velikoj Britaniji, bez obzira da li je riječ o konzervativcima ili laburistima, državno vlasništvo anatema, a privatizacija svetinja.
Rezultat je komična situacija, gdje ovaj ideološki fanatizam smatra neprihvatljivim da britanska država bude vlasnik ključnih energetskih firmi i da ubire pristojne profite, ali je odlično ako su te firme u vlasništvu britanske „privatne“ firme, čak i ako je krajnji vlasnik te „privatne“ firme vlada Francuske. Takav je slučaj sa britanskom firmom EDF Energy, koja ima 5,2 miliona klijenata, domaćinstava i firmi, sa ukupnim prihodom u 2020. od osam milijardi funti i čiji je vlasnik francuska državna firma EDF.
Ni jednostavna matematika ne pomaže u nadmetanju sa ideologijom. Analiza britanskih sindikata pokazala je da bi nacionalizacija pet najvećih energetskih kompanija koje snabdijevaju 70 posto potrošača, koštala oko 2,8 milijardi funti, dok bi za subvencije za građane, da bi mogli nekako podmiriti nadolazeće astronomske račune, trebalo izdvojiti četiri puta više para. Ali za britansku vladu, kako trenutnu tako i dolazeću, nacionalizacija je tabu, čak i kada košta budžet puno manje od neminovnih subvencija.
Njemačka nacionalizuje Gazpromovu „kćerku“
U ideološkom čistunstvu Britanci će najvjerovatnije ostati usamljeni, barem kada je riječ o Evropi. Njemačka, kojoj se takođe ne gadi državno vlasništvo, prema pisanju njemačkih medija sprema se da bez prevelike buke i formalno nacionalizuje bivšu Gazpromovu firmu kćerku u Njemačkoj, Gazprom Germania, koja je vlasnik najvećeg dijela skladišta za gas u Njemačkoj.
U aprilu, njemačka vlada stavila je firmu pod svoju administrativnu kontrolu, nakon čega je moskovski Gazprom prekinuo isporuku gasa svojoj bivšoj „kćerki“ dovodeći je na rub bankrota, pa će finansijsko saniranje prema procjenama koštati desetak milijardi eura. I ovdje je jasno da kada se radi o strateškim energetskim interesima Njemačke, pare i profit ostaju u drugom planu, a državno vlasništvo shvata se kao ozbiljan i najefikasniji alat za postizanje cilja, a ne cilj za sebe.
Ono što veliki i bogati, poput Francuske i Njemačke, rade kada su u pitanju njihovi vitalni ekonomski interesi, u direktnoj je suprotnosti sa onim što se zahtijevalo i zahtjeva od zemalja „u tranziciji“.
Nama su zadnjih trideset godina uporno ponavljali kako su „evropske vrijednosti“ i „tržišna ekonomija“ nespojivi sa državnim vlasništvom, pogotovu u ključnim sektorima, poput energetike, te što se prije riješimo tog zastarjelog „socijalističkog načina razmišljanja“, to će nas brže veseli i sretni strani dioničari naših strateških kompanija odvesti u obećanu zemlju. Tamo gdje profiti idu dioničarima, kada ih ima, a ako ih baš nema onda će se država postarati da ih bude, galantno dijeleći subvencije sirotinji kako bi mogla privatnim kompanijama platiti prispjele astronomske račune za energente.
Tako su nam godinama govorili, sve dok ruska mečka nije zaigrala i pred njihovim vratima. A onda je bajkama došao kraj. Na scenu je ponovo stupila država preuzimajući vlasništvo nad ključnim kompanijama, kako bi se sačuvao suverenitet i spriječio totalni kolaps kao rezultat rastuće inflacije i nestašice energenata pred nadolazeću zimu, dugu i hladnu.
Dražen Simić
Biznis & finansije, broj 201, septembar 2022.
Foto: Tama66, Pixabay