Ustavni sud Srbije izjasniće se o dve inicijative građana i predlogu ombudsmana za ocenu ustavnosti Zakona o izmenama i dopunama zakona o javnom informisanju, kojima su osporene gotovo sve odredbe tog akta.
Kada je zakon usvojen, lavina nezadovoljstva sručila se na zakonodavca – građani i stručna javnost okarakterisali su ovaj zakon kao gori od zlokobnog Vučićevog iz devedesetih. Naime, izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju koje su stupile na snagu 8. septembra 2009. godine pooštrena je kaznena politika za kršenje profesionalnih normi i uvedeno nekoliko privrednih prestupa koji, po mišljenju predlagača, mogu dovesti do gašenja medija.
Zakon koji je inicirala stranka G17 plus, za šta se mislilo da je osveta Dinkića zbog tekstova koji su pisani o njemu, usvojen je glasovima vladajuće koalicije bez Socijalističke partije Srbije i glasovima Liberalno demokratske partije, a predsednik Srbije ga je potpisao istog dana čime je ombudsmanu uskraćena mogućnost hitne ocene ustavnosti.
Ombudsman Saša Janković je 23. septembra 2009. godine podneo predlog za ocenu ustavnosti, a prethodno je oformiro ekspertski tim koji je analizirao taj zakonski akt koji ima osam odredbi.
U inicijativama i predlogu zaštitnika građana osporene su odredbe koje se odnose na ostvarivanje slobode medija i prava na svojinu, zabranu delatnosti, kao i na prenos i raspolaganja prava na javno glasilo, vođenje i upis u registar javnih glasila i novčane kazne. Ustavni sud je po prispeću Jankovićevog predloga zatražio tumačenje Skupštine Srbije koja nije našla osnov za povredu ustavnosti. Sudija izvestilac je Vesna Ilić Prelić.


Kinezi su navikli da država i partija vode brigu o njima pa je državno posredovanje u sklapanju braka reklamirano ovako: „Jesi li sam i tužan – poveri se svom rukovodiocu“. A to znači predati zahtev za zasnivanje braka, radnu biografiju i uverenje o zdravstvenom stanju. Ti podaci se, uz preporuku rukovodioca, slivaju u lokalne centre ministarstva rada, a iz njih u centar u Pekingu. Tu kompjuteri traže srodne duše, a kadrovici potenciraju one najvrednije obezbeđujući im radno mesto, ako su iz različitih gradova. Tako se istovremeno obavlja selekcija i produženje vrste najpoželjnijih kadrova.
Privredna slika bila je utoliko nepovoljnija što su se intenzivnijom trgovinom sa razvijenim zapadnim zemljama proširile „potrebe naše a međutim naša domaća radinost, zanatlijska i kućevna, opadala je pod slobodnom konkurencijom strane industrije.“ Vujić piše da samo trgovina cveta, ali „u njenoj po privredni život narodni najžalosnijoj, pasivnijoj ulozi – trgovina, koja tuđinu izmećari, noseći mu na noge naše domaće sirovine a donoseći u zemlju strane prerađevine. Isto kao i u srednjem veku, težišna ekonomna tačka koja u industriji leži, ne podiže se u zemlji već se na strani traži. Sva je razlika u tome što se danas taj centrum gravitatis preselio iz Dubrovnika, Mljetaka i Vizantije u Beč, Štajnbruh i Peštu.“