Koje zemlje su najskuplje, a koje najjeftinije?
Uopšteno govoreći, zemlje zapadne i severne Evrope imaju više nivoe cena, dok su zemlje centralne i istočne Evrope i dalje jeftinije.
Bank Amerike je 22. juna objavila belešku u kojoj tvrdi da je rasprodaja otvorila priliku, samo ne nužno u zlatu.
TheStreet je izvestio kako je šok cena nafte izazvan ratom u Iranu podstakao neobičan trend pada zlata kako je geopolitički rizik porastao.
Cene akcija u rudarskom sektoru pale su više nego što to zahtevaju osnovni fundamentalni pokazatelji, rekli su analitičari Banke Amerike, ostavljajući cene akcija zlata znatno ispod nivoa gde se zapravo trguju.
Koristeći pristup cene prema neto vrednosti imovine, Banka Amerike je otkrila da kompanije u njenom univerzumu pokrivenosti određuju cenu zlata u proseku od 3.354 dolara po unci, što je popust od 19% u odnosu na spot, objavio je Investing.com.
Wheaton Precious Metals je implicirao najvišu cenu zlata u BofA pokriću od 4.395 dolara po unci, dok je Franco-Nevada implicirao najnižu od 2.416 dolara, opterećenu izloženošću nafti i gasu i tekućim popustom tržišta na doprinose Cobra Panama.
Izvor: (CNBC)/ Blic
Sledeća kategorija zaposlenih sa najvišim prosečnim platama bili su zaposleni u oblasti vazdušnog saobraćaja. Njihova prosečna neto plata iznosila je nešto više od 268.000 dinara, piše Danas.
Zaposleni u oblasti telekomunikacija sledeći su po visini prosečne plate u Srbiji, koja je u aprilu ove godine iznosila 259.500 dinara.
Sledeća kategorija sa najvišim prosečnim platama jesu zaposleni u oblasti naučnoistraživačkog rada i razvoja, čija je prosečna neto plata u aprilu iznosila 227.300 dinara.
Zaposleni u proizvodnji duvanskih proizvoda takođe su imali prosečnu neto platu višu od 200.000 dinara. Njihova prosečna plata iznosila je 223.500 dinara.
Eksploatacija sirove nafte i prirodnog gasa sledeća je kategorija sa najvišim prosečnim platama u Srbiji. Prosečna aprilska neto plata u toj delatnosti iznosila je 209.100 dinara.
Kada je reč o najnižim platama, najniža primanja zabeležena su u delatnosti pripremanja i posluživanja hrane i pića i iznosila su 71.500 dinara.
Neto prosečna plata zaposlenih u prosveti iznosila je 116.600 dinara.
Za oko 500 dinara niža bila je prosečna plata u Beogradu i iznosila je 150.300 dinara.
Međutim, na nivou opština, beogradska opština Stari grad imala je najvišu prosečnu neto platu, koja je iznosila 195.200 dinara.
Kada je reč o ostalim većim gradovima, prosečna plata u Novom Sadu iznosila je 138.900 dinara, a u Nišu 118.700 dinara.
Najniža prosečna neto plata u aprilu ove godine zabeležena je u Bojniku i iznosila je 84.400 dinara.
Među opštinama sa najnižim prosečnim neto platama bili su i Crna Trava (87.000 dinara), Vlasotince (87.300 dinara), Trgovište (87.400 dinara) i Lebane (87.700 dinara).
Prosečna neto plata u državnim javnim preduzećima iznosila je 153.500 dinara, dok je u javnim lokalnim preduzećima bila 118.100 dinara.
„Kada se saberu svi troškovi koje je trebalo uložiti u proizvodnju pšenice ovogodišnjeg roda, bilo je potrebno potrošiti 148.639 dinara na jednom hektaru. To je iznos koji uračunava sve mašinske operacije i korišćenje reporomaterijala po pravilima struke. Na procenjenom prinosu od pet i po tona pšenice po hektaru – cena proizvodnje je 27 dinara“, rekla je za RTS Jelena Nestorov, predsednica Zadružnog saveza Vojvodine.
Dodaje, da bi poljoprivrednik zaradio na ceni od akontnih 19 dinara, potrebno je da sa jednog hektara skine čak osam tona pšenice. Na pitanje da li bi cenu pšenice na gore mogao da pogura interventni otkup Robnih rezervi, Nestorov kaže da Zadružni savez Vojvodine to traži svake godine.
Upravni odbor Zadružnog saveza Vojvodine, sredinom nedelje uputio je Ministarstvu poljoprivrede predlog da poljoprivrednicima obezbedi kratkoročne beskamatne kredite.
„Baš zbog toga što imamo nisku akontu cenu novog roda pšenice, što imamo poljoprivrednike koji su ekstremno finansijski iscrpljeni. Oni čekaju taj rod da bi došli do prvih para, a istovremeno im se ne isplati da prodaju pšenicu. Zato predlažemo da se onima, koji u e-Agraru imaju registrovanu pšenicu kao vrstu proizvodnje, obezbedi da dobiju beskamatne kratkoročne kredite najmanje na tri meseca i to po jako hitnom postupku da bi prevazišli ovaj jaz koji sada postoji između niske tržišne cene i potrebe poljoprivrednika i zadruga da prodaju svoju rob“, kaže ona.
Jednostavno, poljoprivrednik da bi opstao prodaje svoje proizvode ispod cene koštanja i on će jednostavno u nekom momentu biti prinuđen da odustane“, istakla je Nestorov.
Nestorov kaže da je dobro to što su pojedini otkupljivači u Vojvodini počeli da razvrstavaju pšenicu i plaćaju po osnovu kvaliteta. Tim pre, dodaje da je naš najveći inostrani kupac Italija, zemlja koja i te kako drži do dobrog kvaliteta hlebnog zrna.
Pored posledica po organizam, poput dehidratacije i opterećenja kardiovaskularnog sistema, visoke temperature mogu značajno da utiču i na raspoloženje i mentalno zdravlje, prenosi BFM.
Stručnjaci navode da ekstremna vrućina utiče na neurotransmitere povezane sa regulacijom telesne temperature, uključujući serotonin, koji ima važnu ulogu u kontroli raspoloženja, i dopamin, koji utiče na ponašanje.
„Temperatura koja ne pada noću onemogućava spavanje. Kao rezultat toga, razdražljiviji smo, anksiozniji i nervozniji“, objašnjava Akuai.
Stručnjaci navode da se u Francuskoj skoro trećina ubistava (28 odsto) dešava tokom letnjih meseci, sa vrhuncem u julu, dok su istraživanja u SAD pokazala izražen sezonski porast nasilnih incidenata u periodima ekstremnih vrućina.
Istovremeno, stručnjaci upozoravaju da toplotni talasi stvaraju uslove pogodne za porodično nasilje, pri čemu su žene i deca posebno izloženi, dok izolacija usled vrućine može dodatno doprineti eskalaciji konflikata, slično kao tokom pandemijskih restrikcija.
Francuska je zabeležila 339 novih temperaturnih rekorda tokom najtoplijeg dana od početka merenja 1947. godine, dok je ekstremni toplotni talas zahvatio veliki deo zemlje.
Najviša temperatura izmerena je u mestu Pizos u departmanu Land, gde je zabeleženo 44,3 stepena Celzijusa.
Zbog ekstremnih vrućina, 58 departmana stavljeno je pod najviši, crveni stepen upozorenja, što pogađa oko 44 miliona stanovnika Francuske.
Kampanja „Kad pijem, ne vozim“ ove godine obeležava 20 godina kontinuiranog delovanja kao jedna od najdugovečnijih društveno odgovornih inicijativa u Srbiji, usmerena na promociju bezbednog ponašanja u saobraćaju i odgovorne konzumacije, a realizuje je Apatinska pivara u partnerstvu sa Upravom saobraćajne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije i Agencijom za bezbednost saobraćaja.
Tokom dve decenije kampanja dosledno podseća da alkohol i vožnja ne idu zajedno, sa posebnim fokusom na mlade vozače i situacije u kojima se odgovorne odluke donose nakon izlazaka, provoda i festivalskih događaja.
Početak ove kampanje obeležava se u okviru ovogodišnjeg Bavaria Belgrade Music Week-a, gde se kroz promotivne aktivnosti i direktnu komunikaciju sa posetiocima šalje poruka o značaju odgovornog ponašanja u saobraćaju.
Saobraćajna policija je prošle godine sankcionisala blizu 57.000 vozača zbog upravljanja vozilom pod dejstvom alkohola.
„Samo kontrole i kaznene mere nisu dovoljne, već su neophodne zajedničke preventivne aktivnosti svih subjekata u sistemu bezbednosti saobraćaja, a izuzetan primer je aktivno učešće društveno odgovornih kompanija, kao što je Apatinska pivara, koji pored svoje osnovne delatnosti, šalju jasnu poruku koliko je važno bezbedno ponašanje u saobraćaju i da je alkohol uz vožnju neprihvatljiv rizik. Mladi vozači od 18 do 29 godina su glavna ciljna grupa na koju je usmerena ova kampanja, jer je neophodno da na početku vozačkog staža zauzmu ispravne stavove i shvate da alkohol i vožnja nikako ne idu zajedno“, ukazuju iz Uprave saobraćajne policije.
Podaci Ministarstva unutrašnjih poslova potvrđuju da su brojne aktivnosti u kontroli i prevenciji za prethodnih 20 godina značajno uticale na smanjenje u broju poginulih i teško povređenih mladih vozača.
U odnosu na 2006. godinu broj poginulih mladih vozača je prepolovljen, a broj teško povređenih manji za trećinu. Takođe, u odnosu na prethodni period, od pre 10 godina, smanjen je za 20% broj saobraćajnih nezgoda sa poginulim licima u kojima je učestvovao mlad vozač, a prepolovljen je broj ovih nezgoda u kojima je uticajni faktor alkoholisanost mladog vozača.
„Dvadeset godina kampanje ‘Kad pijem, ne vozim’ predstavlja potvrdu da dosledna i dugoročna komunikacija može da doprinese jačanju svesti o odgovornom ponašanju u saobraćaju. Ponosni smo što smo zajedno sa partnerima tokom dve decenije gradili prepoznatljivu platformu koja podseća da su bezbedne odluke deo svake odgovorne zabave. Posebno nam je važno što kampanju nastavljamo da približavamo mladima, upravo na mestima gde provode svoje vreme i gde se donose odluke koje su ključne za bezbednost u saobraćaju, poručuju iz Apatinske pivare.
„Kampanja ‘Kad pijem, ne vozim’ šalje jednu jednostavnu, ali važnu poruku – alkohol i vožnja nikada ne idu zajedno. Posebno je važno da do mladih dopremo na mestima gde se okupljaju i provode, jer upravo tada mogu da donesu pogrešne odluke koje mogu imati ozbiljne posledice. Svaka odgovorna
odluka da se nakon konzumiranja alkohola ne sedne za volan znači veću bezbednost za vozača, njegove saputnike i sve ostale učesnike u saobraćaju. Zato Agencija za bezbednost saobraćaja sa ponosom učestvuje u realizaciji ove kampanje već pet godina, jer verujemo da se trajne promene postižu kontinuiranom edukacijom, partnerstvom institucija i društveno odgovornih kompanija i stalnim podsećanjem da nijedan provod nije vredan izgubljenog života“, izjavio je vršilac dužnosti direktora Agencije za bezbednost saobraćaja Branko Stamatović.
Kampanja „Kad pijem, ne vozim“ i nakon dve decenije nastavlja da podseća da alkohol i vožnja ne idu zajedno i da odgovorna odluka da se ne sedne za volan nakon konzumiranja alkohola može sačuvati živote.
Foto: ProRec production
Forbes Global 2000 svake godine rangira najveće svetske kompanije koje se kotiraju na berzi. Listu sastavlja na osnovu četiri ključna finansijska pokazatelja – prihodi, profit, imovina i tržišna kapitalizacija – koji svi imaju jednaku težinu. Prema metodologiji, za svaki pokazatelj se sastavljaju zasebne rang liste 2000 najboljih kompanija, a konačno rangiranje se određuje na osnovu njihovog kombinovanog rezultata.
„OTP grupa je rangirana među 400 najjačih kompanija na svetu na listi Forbes Global 2000 – uspeh koji smo, kao regionalna bankarska grupa sa sedištem u Mađarskoj, postigli zajedno sa našim kolegama, klijentima i partnerima. Kontinuirani razvoj OTP Grupe potvrđuje snagu naše stabilne strategije i poslovanja usredsređenog na klijenta. Naših skoro 40.000 zaposlenih u 11 zemalja svakodnevno radi na tome da život naših blizu 17,5 miliona klijenata učini jednostavnijim i bezbednijim, uz istovremeno dodatno jačanje naše vodeće pozicije u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Želeo bih da se zahvalim svojim kolegama na njihovom trudu koji doprinosi našem zajedničkom uspehu, a našim klijentima na poverenju koje je neophodno za naš izuzetan rast“, rekao je Péter Csányi, generalni direktor OTP banke.
U 2026. godini, OTP grupa je rangirana među 1.000 najboljih kompanija u svim kategorijama koje procenjuje Forbes: 360. mesto po dobiti, 313. mesto po imovini, 993. mesto po prihodima i 658. mesto po tržišnoj vrednosti, što je rezultiralo ukupnim plasmanom na 398. mesto. Ovo dostignuće je posebno značajno s obzirom na to da pre četiri godine još nismo bili među 1.000 najboljih; od tada smo značajno poboljšavali našu poziciju iz godine u godinu.
Novo istraživanje o navikama potrošača koje je kompanija Dreame sprovela u Srbiji, na uzorku od 100 ispitanika, pokazuje da postoji sve veća potreba za pametnijim rešenjima za dom koja pojednostavljuju svakodnevicu i pomažu ljudima da ponovo pronađu više vremena za sebe. U istraživanju su učestvovali ispitanici različitih starosnih grupa, od kojih su 67,9% činile žene, a 32,1% muškarci. Najveći broj ispitanika pripada starosnoj grupi od 20 do 30 godina, njih 49,5%, zatim slede ispitanici od 31 do 49 godina sa 42,7%, dok je 7,8% učesnika starije od 50 godina, što pruža vredan uvid u savremene navike i očekivanja potrošača.
Rezultati jasno pokazuju da potrošači u Srbiji sve više vrednuju tehnologije koje smanjuju vreme provedeno u rutinskim kućnim poslovima i ostavljaju više prostora za „wellbeing“, porodicu i lično vreme.
Prema rezultatima istraživanja, 46% ispitanika provodi između jednog i tri sata nedeljno usisavajući svoj dom, dok 31% ispitanih na usisavanje troši više od tri sata nedeljno. Ovi podaci jasno pokazuju koliko čišćenje i dalje zauzima vremena u svakodnevnom životu. Kada su upitani šta bi uradili sa dodatna tri slobodna sata nedeljno, većina ispitanika, njih 52%, navela je da bi to vreme posvetila porodici i prijateljima, 18% njih bi dodatne slobodne sate posvetili odmoru i opuštanju, 14% ispitanih hobijima i ličnim interesovanjima, 9% sportu i fizičkoj aktivnosti, dok bi 7% ispitanika to vreme iskoristilo za rad na sebi ili zabavu. Poruka je jasna: ljudi aktivno traže načine da manje vremena provode u čišćenju, a više baveći se aktivnostima koje im znače.
Istovremeno, tradicionalni usisivači i dalje predstavljaju izvor frustracije za korisnike. Istraživanje je pokazalo da 41% ispitanika kablove vidi kao najveću nepraktičnost, dok 33% navodi otežano pomeranje težih uređaja, a 26% ističe frustracije povezane sa održavanjem ovih uređaja. Ovi nalazi ukazuju na jasnu potrebu za praktičnijim, jednostavnijim i lakšim iskustvom čišćenja doma.
Robotski usisivači sve više se prepoznaju kao rešenje za ovaj problem. Iako više od 80% ispitanika trenutno ne poseduje robotski usisivač, oni jasno prepoznaju njegovu vrednost. Kao najveće prednosti izdvajaju održavanje konstantno čistih podova uz minimalan trud, što je navelo 53% ispitanika, kao i uštedu vremena u svakodnevnom čišćenju, koju je istaklo 38% ispitanika.
Ipak, istraživanje je pokazalo i šta mnoge potrošače i dalje sprečava da se odluče za prelazak na pametna rešenja. Cena ostaje najveća prepreka, što je navelo 52% ispitanika, dok 40% ispitanika kaže da ih nesigurnost u pogledu performansi i efikasnosti čišćenja čini opreznim prilikom ulaganja u ovakav uređaj. Dodatnih 8% ispitanika izrazilo je zabrinutost u vezi sa održavanjem i podešavanjem uređaja.
Ovi rezultati ukazuju na važnu promenu u očekivanjima potrošača: ljudi više ne traže samo još jedan kućni aparat, već inteligentna rešenja koja zaista opravdavaju ulaganje kroz performanse, praktičnost i konkretnu uštedu vremena.
Photo source: Dreame
Oporezivanje ljudskog rada i dalje je ključni izvor javnih prihoda, zbog čega tehnološke promene koje ljude zamenjuju robotima imaju direktne fiskalne posledice. Dok je automatizacija neizbežan ishod tehnološkog razvoja, još uvek nije jasno ko će platiti fiskalnu cenu povećane efikasnosti.
Poreski sistemi u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi uspostavljeni su u industrijskom dobu, kada su ljudi bili osnovni izvor oporezive vrednosti i usled toga danas su u velikoj meri oslonjeni na oporezivanje zarada i doprinose vezane za zaposlenost. Kada taj model funkcioniše, budžeti su stabilni, država ubira prihode iz rada, a iz tih prihoda finansira penzije, zdravstvo i socijalnu zaštitu. Problem nastaje onda kada se ekonomska vrednost stvara na drugačiji način, a poreski sistem se tome ne prilagođava.
Automatizacija i veštačka inteligencija (AI) upravo to rade – omogućavaju da se ista ili veća proizvodnja i usluga isporuči sa manje radnih sati. Prihodi kompanije često ne padaju, već rastu, ali se broj zaposlenih po jedinici prihoda smanjuje. Sa stanovišta javnih finansija, to je važnije od pitanja „da li roboti i veštačka inteligencija uzimaju posao“, jer se poreska baza na kojoj počiva država smanjuje čak i kada ekonomija formalno raste.
U SAD se to, na primer, jasno vidi kroz strukturu federalnih prihoda. Prema podacima Kongresnog budžetskog ureda (CBO), ukupni federalni prihodi u fiskalnoj 2024. godini iznosili su oko 4,9 biliona dolara. U zbirnom izveštaju o budžetskim prihodima (Combined Statement of Receipts) Ministarstva finansija SAD (U.S. Department of the Treasury), kategorija prihoda od socijalnog osiguranja i penzijskih programa (Social Insurance and Retirement Receipts) iznosila je 1.708,9 milijardi dolara u 2024. godini.
Ovaj stub prihoda čvrsto je vezan za zaposlenost i zarade. Ukoliko se rast produktivnosti sve više ostvaruje uz manji rast zaposlenosti, poreski sistem zasnovan na oporezivanju plata postaje sve manje održiv.
U takvom okviru nastaje ideja takozvanog poreza na automatizaciju, popularno zvanog „porez na robote”. Važno je naglasiti da u SAD ne postoji federalni zakon koji uvodi porez na automatizaciju. Javna i akademska debata nastoji da odgovori na jedno naizgled jednostavno, ali suštinski važno pitanje: ako se poreski prihodi tradicionalno oslanjaju na rad, šta se dešava kada udeo rada u dodatoj vrednosti opada, dok udeo kapitala stalno raste?
Porez na robote najčešće se koristi kao politička metafora za stav da ukoliko mašina zamenjuje čoveka, neka „plati“ ono što bi radnik plaćao kroz poreze i doprinose. Međutim, svaka praktična primena nailazi na brojne izazove. Šta je zapravo robot: industrijski manipulator, softverski algoritam, automatizovana kasa? Da li bi se oporezivala mašina, ušteda na platama, ili dodatni profit kompanije? I kako sprečiti da firme jednostavno ne preusmere investicije ili pravno prestrukturiraju automatizaciju kao „softversku optimizaciju“ koja izbegava oporezivanje?
Usled toga, porez na automatizaciju osvetljava dublji problem, a to je struktura javnih prihoda. Kada poreski sistem pretežno oporezuje rad, a ekonomija sve više nagrađuje kapital, softver i intelektualnu svojinu, jaz se vremenom povećava. U tom smislu, automatizacija razotkriva slabosti fiskalnog modela, jer se poreska osnova menja brže nego što se prilagođavaju propisi. Poreska politika koja se svodi na „oporezuj robota“ često skriva pravu poentu: država zapravo traži način da premesti oporezivanje sa rada na izvore vrednosti, koji su manje vidljivi i lakše prenosivi.
Evropska unija je ovu ideju razmatrala još 2017. godine. Evropski parlament je tada podržao inicijative za širi okvir regulacije robotike, ali je odbacio predlog da se uvede posebna taksa na automatizaciju za finansiranje podrške ili prekvalifikacije radnika. Ta epizoda je važna jer pokazuje da je porez na robote politički privlačan koncept, ali administrativno i ekonomski teško održiv.
Istovremeno, u Evropskoj uniji oporezivanje rada i dalje čini ključni deo javnih prihoda. Evropska komisija u „Pregledu poreskih trendova“ (Data on Taxation Trends) navodi da je u 2023. godini udeo poreza na rad (uključujući doprinose za obavezno socijalno osiguranje) u ukupnim poreskim prihodima EU iznosio 51,2%, dok je udeo poreza na kapital bio 21,9%.
Prema Izveštaju OECD-a o oporezivanju zarada za 2024. godinu (Taxing Wages 2024), zbirni teret poreza i doprinosa na zarade za bračni par sa dvoje dece u kom oba supružnika ostvaruju prihod od rada, iznosio je 29,5% u 2023. godini. To pokazuje da je oporezivanje ljudskog rada i dalje ključni izvor javnih prihoda, zbog čega tehnološke promene koje ljude zamenjuju robotima imaju direktne fiskalne posledice.
Evropska unija nije pokušala da oporezuje upotrebu mašina ili tehnologije, već se usredsredila na to da kompanije plaćaju porez tamo gde zaista ostvaruju dobit, a ne tamo gde je porez najniži. Zato se menjaju poreska pravila, kako bi se otežalo prebacivanje profita iz jedne zemlje u drugu samo radi manjeg poreza.
Uporedo sa tim, EU uvodi i regulatorni okvir za veštačku inteligenciju (AI). Evropska komisija navodi da je EU Akt o veštačkoj inteligenciji (EU AI Act) stupio na snagu 1. avgusta 2024. Iako se upotreba tehnologije ne oporezuje, regulatorni zahtevi povećavaju troškove, jer kompanije moraju da ulažu u usklađivanje sa propisima, u sisteme za upravljanje rizicima i da snose veću odgovornost za pojedine oblasti njene upotrebe.
Automatizacija ne ukida vrednost, ona menja njen izvor. Industrijski pokazatelji to ilustruju bez mnogo teorije. Prema podacima Međunarodne federacije za robotiku (IFR), u fabrikama EU bilo je u proseku 219 industrijskih robota na 10.000 zaposlenih 2023. godine, dok je u Severnoj Americi taj odnos iznosio 197 robota na 10.000 zaposlenih. IFR takođe navodi da je broj industrijskih robota u operativnoj upotrebi globalno dostigao 4.664.000 u 2024. godini, što predstavlja rast od 9% u odnosu na 2023. godinu. To znači da automatizacija više nije ograničena na pojedine sektore, već je široko prisutna u industriji.
U situaciji u kojoj se vrednost sve više stvara uz pomoć kapitala i softvera, dok se javni prihodi i dalje u najvećoj meri zasnivaju na oporezivanju rada, reč je o fiskalnom, a ne tehnološkom problemu.
Suštinsko pitanje nije da li treba „oporezovati robote“, već kako prilagoditi poreski sistem ekonomiji u kojoj se sve veći deo vrednosti stvara bez ljudskog rada. Ako se poreski sistem i dalje bude oslanjao na oporezivanje rada, to će povećati troškove zapošljavanja i podsticaće automatizaciju, dok bi preusmeravanje oporezivanja ka profitu, kapitalu i digitalnim tokovima vrednosti zahtevalo snažniju poresku administraciju i međunarodnu saradnju, jer se takva dobit lako premešta između jurisdikcija.
U stručnim i međunarodnim raspravama (OECD, MMF) najčešće se pominju tri moguća rešenja problema: širenje poreske osnovice na potrošnju i imovinu; šire finansiranje socijalnih fondova, a ne isključivo iz doprinosa na zarade; preciznije oporezivanje profita i renti u delatnostima gde rast produktivnosti ne prati rast zaposlenosti. Ključno pitanje fiskalnog modela ostaje kako obuhvatiti novu strukturu vrednosti, a da se pritom ne naruši konkurentnost i stabilnost socijalnih sistema.
Dok je automatizacija neizbežan ishod tehnološkog razvoja, još uvek nije jasno ko će platiti fiskalnu cenu povećane efikasnosti. Zato je suštinski važna odluka da li će države reformisati fiskalne modele tako da prate ekonomiju u kojoj rad nije više dominantan izvor vrednosti, ili će pokušati da očuvaju zastarele osnove kroz parcijalne i simboličke mere? Od tog izbora zavise stabilnost budžeta, konkurentnost privrede i održivost socijalnih sistema.
Milena Šović, AI Implementation Specialist & AI Content Trainer
Finansije Top 2025/26 u izdanju časopisa Biznis & finansije
Foto: Ray_shrewsberry, Pixabay
Budućnost klimatskih politika, cena ugljenika i međunarodne klimatske koalicije bile su u fokusu plenarnog panela „The Future of Climate Change Policy, Carbon Pricing, and Coalition“, održanog poslednjeg dana XXI Svetskog kongresa ekonomista u Beogradu.
Na panelu su učestvovali Vaibhav Chaturvedi, Frank Jotzo, Catherine Wolfram i Athiphat Muthitacharoen, koji su razgovarali o tome kako zemlje različitog nivoa razvoja mogu da vode klimatske politike u uslovima rastućih energetskih potreba, fiskalnih pritisaka i promena u globalnoj industriji.
Jedna od ključnih poruka panela bila je da klimatska politika ne može biti ista za sve zemlje. Iako je borba protiv klimatskih promena globalni izazov, mogućnosti država da odgovore na taj izazov zavise od njihovog nivoa razvoja, fiskalnog prostora, institucionalnih kapaciteta i pristupa tehnologiji.
Vaibhav Chaturvedi ukazao je da je ublažavanje klimatskih promena za mnoge zemlje u razvoju i dalje skupo i politički zahtevno. Kako je istaknuto, klimatska politika može biti izvor novih prilika i rasta, ali to zavisi od početne pozicije zemlje. Za neke ekonomije ona otvara prostor za razvoj novih industrija, dok je za druge pre svega trošak i razvojni izazov.
U tom kontekstu, posebno je naglašeno pitanje pravičnosti u globalnoj klimatskoj politici. Chaturvedi je podsetio na princip zajedničke, ali različite odgovornosti, prema kojem sve zemlje učestvuju u rešavanju globalnog problema, ali ne mogu imati iste obaveze ako nemaju iste kapacitete.
Athiphat Muthitacharoen govorio je o iskustvu zemalja ASEAN-a, ističući da će Jugoistočna Azija imati sve veći značaj u globalnoj energetskoj tranziciji. Iako region danas čini oko četiri odsto globalnog BDP-a, očekuje se da će značajno doprineti rastu globalne tražnje za energijom u narednoj deceniji, zbog čega će način na koji bude zadovoljavao te potrebe biti važan i za ostatak sveta.
Posebno je istaknuto da klimatska politika sve više postaje i pitanje fiskalne politike i energetske bezbednosti. Kada cene energije rastu, države često reaguju subvencijama kako bi zaštitile domaćinstva i privredu, ali takve mere mogu brzo postati ozbiljan fiskalni izazov. Zbog toga klimatske politike moraju biti povezane sa energetskom sigurnošću, industrijskom konkurentnošću i fiskalnom otpornošću.
Frank Jotzo govorio je o industrijskoj dekarbonizaciji i promenama koje ona može doneti globalnim lancima proizvodnje. Kako je istakao, u ekonomiji sa niskim emisijama teška industrija mogla bi se sve više pomerati ka lokacijama sa najjeftinijom obnovljivom energijom, jer će pristup čistoj energiji postati jedan od ključnih faktora konkurentnosti.
Učesnici su se osvrnuli i na značaj klimatskih koalicija koje bi mogle da povežu zemlje različitog nivoa razvoja kroz fleksibilnije mehanizme saradnje. Takvi modeli, kako je ocenjeno, moraju da prepoznaju različite odgovornosti, potrebe za finansiranjem, izgradnju kapaciteta, tehnološku podršku i pametno korišćenje prihoda od klimatskih politika.
Panel „The Future of Climate Change Policy, Carbon Pricing, and Coalition“ pokazao je da budućnost klimatske politike neće zavisiti samo od ambicioznih ciljeva, već od sposobnosti država da ih povežu sa razvojem, industrijskom transformacijom, socijalnom prihvatljivošću i međunarodnom saradnjom.
XXI Svetski kongres ekonomista održava se od 22. do 26. juna u Beogradu, u organizaciji Međunarodne ekonomske asocijacije i Saveza ekonomista Srbije, pod pokroviteljstvom Vlade Republike Srbije. Kongres okuplja vodeće svetske ekonomiste, predstavnike akademske zajednice, institucija i kreatore javnih politika.
Foto: Nikola Ilić i Aleksandar Anđić