“Malo ste preterali s tom štednjom” poručio je nedavno Britancima, kad su najavili još oštrije mere štednje kod kuće, Olivije Blanšar glavni ekonomista MMF-a. Očito da je to upozorenje ostalo bez odjeka. Lideri EU upravo su, pod pritiskom Britanaca i Nemaca (i nekih manjih članica) izglasali istorijski rez u budžetu Unije za period do 2020, i smanjili ga na 960 milijardi evra, 33 milijardi evra manje nego što je najavljivano. Blanšarovo istraživanje pokazalo je da je u prethodnom periodu kresanje javnih rashoda naštetilo privredama više nego što se očekivalo.
Ekonomija
Uprkos svim obećanjima i pozivanjima na transparentnost, evropski fondovi i dalje se nepropisno koriste od strane kako multinacionalnih kompanija tako i zemalja članica. Prevare i zloupotrebe i dalje se teško i retko otkrivaju, a još ređe kažnjavaju.
Nekoliko poljskih multinacionalki potrošilo je oko sedam miliona evra iz Evropskog socijalnog fonda (ESF) kako bi “ pružilo dodatne treninge za svoje zaposlene”. Ovi fondovi su prevashodno namenjeni malim i srednjim kompanijama, a ne onima koji su već zaposleni – a svakako nije bio namenjen menadžerima i njihovim treninzima. Sredstva je prvenstveno trebalo da se koriste kako bi slabo obrazovani i dugotrajno nezaposleni dobili uporište na tržištu rada.
Povezujući ih s tim problemom, holandski dnevnik ‘Trouw’ je proteklog vikenda pisao o nepravilnom korišćenju evropskih fondova navodeći izvestan broj zvučnih imena kao što su ING, Unilever, Filips i BGZ kao i poljsku filijalu Rabobanke.
Nivo zloupotreba ponekad je zapanjujući. U članku se citira Gregor Gorželak iz Centra za evropske regionalne i lokalne studije u Varšavi, koji kaže da „izgleda da svako nastoji da brzo i lako dođe do nekog novca. Organizujemo potpuno besmislene kurseve. Novac je utrošen na albume za prezentaciju, vizit karte, CD omote, šolje, igračke, čokolade i USB flash memorije.“
1.6 miliona evra za izgradnju fabrike cigareta
Izveštaji o nepravilnom korišćenju evropskih sredstava nisu ništa novo. U saradnji sa Biroom za istraživačko novinarstvo, Financial Times je pre dve godine predstavio rezultate detaljnog istraživanja koje je pokazalo da programi za razvoj zaostalih evropskih regija „leže u fiokama birokrata“.
A i kada budu otkrivene, prevare i zloupotrebe retko se kažnjavaju. Ovaj list je svojevremeno takođe navodio i multinacionalke poput IBM-a, Fijata i H&M. British American Tobacco je, primera radi, dobio 1,6 miliona finansijske podrške za izgradnju fabrike cigareta. Prema podacima italijanske policije, svake godine oko 1,2 milijardi evra iz evropskih fondova završi u rukama mafije.
Kako objašnjava Bart Staes, zastupnik Zelenih u Evropskom parlamentu i član Odbora za budžetski nadzor, „zloupotreba se ne odnosi samo na novac iz tri glavna evropska strukturna fonda, namenjenog regionalnom razvoju zapošljavanja i socijalnim programima. Finansijski podsticaji za poljoprivredu takođe se često ne koriste za ono čemu su namenjeni. “
Prošle je godine Evropski revizorski sud otkrio da u Italiji i Španiji postoje velike parcele koje su se vodile kao „trajni pašnjaci“, i kao takvi bili subvencionisani iz evropskih fondova – dok su u stvarnosti to šumovita područja ili nešto drugo – u svakom slučaju „elementi koji su bili neprihvatljivi za subvencije“. Holandska vazduhoplovna kompanija KLM pokazala se još kreativnijom: dobila je subvenciju vrednu 600.000 evra za ketering svojih avio-obroka, koji su se u zahtevu za subvenciju podveli pod kategoriju „izvoza poljoprivrednih proizvoda“.
Prozivka i bruka
Kako Staes pojašnjava, „Problem nije uvek vezan za prevare već i za pitanje smisla, svrhe u koju se neki novac daje. Da li je, na primer, bila stvarno dobra ideja koristiti novac iz evropskog fonda za regionalni razvoj kako bi se obnovile ulice u predgrađima Antverpena? „Evropski parlamentarni Odbor za budžetsku kontrolu već sedam godina radi na povećavanju transparentnosti i strožijoj kontroli evropskih fondova. Problem je u tome što evropske institucije same nisu sposobne da prate korektnost korišćenja tog velikog broja milijardi, koje stoje na raspolaganju.
U višegodišnjem budžetu za period od 2007-2013, samo tri glavna evropska strukturna fonda imala su na raspolaganju ne manje od 347 milijardi evra, što predstavlja oko trećinu ukupnog budžeta EU. Ako tome pridodamo i poljoprivredne subvencije, računica će pokazati količinu novca veću od tri četvrtine ukupnog evropskog šestogodišnjeg budžeta.
Zemlje članice su odgovorne za upravljanje tim sredstvima i koriste ih kao dopunu svojim investicijama. U tom smislu, one imaju znatan stepen autonomije. To je nešto što je Evropskoj komisiji dobro poznato. Prema „Beloj Knjizi”, Komisija priznaje da postoje „značajne slabosti u nekim područjima, kao što su ruralni razvoj, socijalna politika i oblast finansiranja istraživanja“.
Staes još dodaje da „kako su godine prolazile, tako su nacionalne i regionalne uprave postepeno počinjale da taj novac smatraju svojim a ne evropskim. Posledica toga bio je slab nadzor fondova. Evropski revizorski sud izračunao je da su, u 70 posto slučajeva zloupotreba otkrivenih tokom revizije, države članice trebalo da budu savršeno svesne kako novac nije bio iskorišćen na tačan, ispravan i korektan način. “
U 2010, Evropski parlament usvojio je rezoluciju koja zagovara “naming & blaming”, tj politiku javnog imenovanja i kompromitacije problematičnih subjekata. Međutim, prethodni pokušaji sprovođenja takve politike nisu uspeli usled pravnih prigovora upućenih na račun ove procedure. Optužene stranke mogu prosto da stvar prebace na Evropski sud pravde, koji neguje strog pristup kada je reč o zaštiti privatnosti. Krajem prošle godine evropski poverenici za socijalnu, regionalnu i poljoprivrednu politiku obećali su kako će početkom ove 2013. udružiti svoje snage, ne bi li bi obezbedili sprovođenje zacrtane “naming & blaming” procedure.
500 miliona Evropljana ispod granice siromaštva
U međuvremenu, parlamentarni Odbor za budžetski nadzor pri Evropskom parlamentu predložio je da ministri finansija država članica treba da budu odgovorni za trošenje sredstava iz evro-fondova.
Dosad je samo četiri države članice izrazilo podršku ovom predlogu. To su Švedska, Danska, Velika Britanija i Holandija. Staes dodaje i da „nije slučajnost to što sve četiri zemlje važe za evroskeptične članice EU”.
Usput, kriza može uzrokovati da čak i veći broj država članica počne da na Evropu gleda kao na kravu koju će pomusti za svež keš. Staes kaže da je „sve veće iskušenje da se evro-fondovi ‘napadnu’: da im se pristupi i da se iz njih uzme novac.“ U ovom trenutku, finansijske rupe stvorene krizom rastu tempom bržim no što su evropski strukturni fondovi sposobni da ih sve pokrpe. Prošlog meseca, Eurostat je izračunao kako je u 2011. gotovo četvrtina od 500 miliona Evropljana živela na ili ispod granice siromaštva. „Više od 27 posto dece u EU suočeno je s rizikom siromaštva ili socijalne isključenosti“, bio je zaključak Lasla Andora, evropskog poverenika za zapošljavanje, socijalna pitanja i inkluziju.
POLJSKA – Zloupotrebe po ključu multinacionalki
Andor će zamoliti poljske vlasti da podnesu račun za svoje korišćenje sredstava iz Evropskog socijalnog fonda (ESF), prenosi dnevnik ‘Trouw’. On je 5. januara ovim novinama otkrio da su neke multinacionalke u Poljskoj koristile sredstva prvobitno namenjena malim i srednjim poduzećima kao i podsticanju zapošljavanja u nerazvijenim područjima.
Najmanje polovina od dosad isplaćenih 300 miliona evra iz ESF fonda otišlo je na isplate stažiranja kadrova, koje su velike kompanije i multinacionalke slale na berzu. ING, Unilever i Philips, kao i Mercedes-Benz, BMW, Renault, Heinz, EDF, Nestle, Pepsi Cola i Deutsche Bank dobili su novac za obuku svojih menadžera. Podrazumevalo se da je budžet ESF od 75 milijardi evra u periodu 2007-2013 trebalo da bude nemenjen „podsticanju zapošljavanja u EU.“ Poljska, kao najveći korisnik ovog fonda, prima iz njega 10 milijardi evra. Većina subjekata koji taj novac koriste jesu lokalne vlasti, centri za zapošljavanje i nevladine organizacije; oni ga koriste za tečajeve, borbu protiv nezaposlenosti mladih, za reintegraciju na tržište rada, borbu protiv siromaštva i za integrisanje manjina.
List ‘Trouw’ citira Romana Stolarskog, direktora varšavske kancelarije za obuku kadrova: “Kada je ovaj Program obuke započeo 2005, novac iz Brisela bio je tri puta veći od onog koji je poljsko tržište za obuku kadrova bilo u stanju da apsorbuje. Novac mora biti potrošen – i lakše ga je potrošiti realizacijom velikih a ne malih projekata. Kursevi unutar velikih kompanija mogu da u jednom naletu okupe puno učesnika, dok je papirologija ista kao i za male kompanije”.
Filip Rožje
preveo Milan Lukić
Ni zamazivanjem očiju, ni ognjem i mačem, ni nasumičnim štrpkanjem po šumi nelogičnih propisa Srbija neće moći da se izbori sa odlivom kapitala, dubokom recesijom i kombinovanom fiskalnom, dužničkom i finansijskom krizom. Zemlja koja se približava statusu kandidata za EU je prema listi Svetskog ekonomskog foruma u 12 važnih pokazatelja poslovanja među poslednjih pet država na svetu. Osim toga, NBS je objavila da je ukupan spoljni dug Srbije premašio granice visoke zaduženosti prema kriterijumu Svetske banke. Vreme je za uzbunu i sistematski i koncentrisan rad na otklanjanju oštrih ograničenja privrednog rasta.
Posle tri kvartala 2012.godine jasno je da se negativan ekonomski rast nastavlja. Po tromesečjima: -2.5%, -0.6% i -2.2%. Inflacija se ubrzala do skoro 13% u oktobru i značajno izašla iz ciljanog koridora. Bilans razmene roba i usluga sa svetom ostao je na prošlogodišnjem nivou, ali je deficit tekućeg bilansa porastao 19% usled velikog pada doznaka (23% ili pola milijarde USD). Pad doznaka pripisuje se novom talasu krize u zemljama u kojima je koncentrisana srpska dijaspora.
Mnogo više zabrinjava kapitalna strana, gde je za devet meseci zabeležen šokantan neto odliv od oko 170 miliona USD, pre svega zbog smanjenja kreditnog finansiranja za 282.5 miliona USD. Glavni uzroci su pad kreditnog rejtinga Srbije (na BB- sa negativnim očekivanjima), loše makroekonomske performanse i ranije najavljeno smanjenje eksponiranosti zapadnih banaka u regionu. Opšte pogoršanje kreditnih uslova na svetskim finansijskim tržištima, političke rezerve kojima je dočekana nova vlada u svetu i teškoće na putu evrointegracija dopunski su otežale poziciju Srbije.
Drugim rečima, kombinovana rupa u spoljnom bilansu od preko tri milijarde dolara u periodu januar-septembar 2012. finansirana je isključivo trošenjem deviznih rezervi. Na duži rok to nije održivo. Potrebno je dati znak za uzbunu posebno kada se ima u vidu da je fiskalni deficit prešao 7% a javni dug 55% BDP.
Sve ovo se dešava u godini dobijanja statusa kandidata. Zemlje prethodnice na putu EU integracija beležile su interes svetskih investitora. Srbija je suočena sa odlivom kapitala, dubokom recesijom i kombinovanom fiskalnom, dužničkom i finansijskom krizom. Očekivanja nove vlade da će nominalno obećanim nastavkom reformi i evropskih integracija obezbediti dovoljno eksternog finansiranja i tako izaći iz pomenutih problema za sada nisu ubedila ni MMF, ni finansijska tržišta.
MMF bi mogao da ponudi program pod uslovom vođenja restriktivne fiskalne politike, nastavljanja koncepta ciljane inflacije i produžetka ključnih nezavršenih strukturnih reformi.U centru je uklanjanje strukturnih slabosti srpske privrede: nekonkurentna ponuda, visoki jedinični troškovi rada, velika i neefikasna država. Ovo nije politički popularno pošto ruši izborna obećanja u socijalnoj sferi i obara realne dohotke.Zato se mogu se očekivati dugi i teški pregovori pre nego što vlada nevoljko prihvati uslove Fondove uz već poslovično poštovanje kratkoročnih makroekonomskih ciljeva i mlako odlaganje bolnih strukturnih reformi.Već protiče dragoceno vreme bez MMF programa, dakle bez pristupa Fondovim sredstvima i tržištima kapitala.
Na strani strukturnih reformi, kao i ranije, Fond i Svetska banka će jačanje ponude videti u nastavku privatizacija, restrukturiranju javnih preduzeća i poboljšanju poslovne klime. U principu ovo nisu loše mere ako se dobro pripreme i sprovedu. Ali posle 12 godina reformi znamo da to ne ide lako. Brojne privatizacije i mere usmerene na poboljšanje poslovne klime (uključujući napredak ostvaren prošlih par godina) dale su samo delimične rezultate. Srbija je još jako daleko od stvaranja energičnog, inovativnog i konkurentnog privatnog sektora koji hvata korak sa svetom, osvaja nove proizvode i tehnologije, i trudi se da širi obim poslovanja i izvozi. Na veliku žalost, privatizacije su češće bile u vestima zbog sumnjivih transakcija, otpuštanja radnika i rasprodaje aktive nego zbog uspešnih programa.Činjenice potvrđuju taj utisak.Od 2008.godine izgubljeno je 255.000 radnih mesta (ili 13% ukupne zaposlenosti). Danas imamo rekordan broj nezaposlenih (25%) i konstantno padanje udela proizvodnje razmenljivih (dakle potencijalno izvoznih) dobra u BDP-u (smanjenje za jednu trećinu od 2000-te).
Veliko slepilo
Posle dogovora sa MMF-om, da li realno još jedno odlaganje reformi i povratak na tip ekonomskog rasta iz perioda 2001-2008, ovaj put sa većim oslanjanjem na pristupne fondove EU? Odgovor je – ne.
Nasleđeni ekonomski problemi na početku tranzicije bili su velikim delom potisnuti u periodu 2001.-2005. zahvaljujući velikoj dozi profesionalne i finansijske podrške koju je Srbija dobila preko MMF-ovih aranžmana, strane pomoći, mekanih i komercijalnih izvora finansiranja. Sposobnost zemlje da samostalno vodi fiskalnu i monetarnu politiku prvi put je testirana 2006.godine.Samopuzdanje Vlade bilo je na zavidnom nivou zahvaljujući fiskalnom suficitu ostvarenom u 2005. godini, visokim deviznim rezervama (9 meseci uvoza) i očekivanom prilivu doznaka i stranog kapitala. Suočena sa političkim i socijalnim pritiscima da podigne plate i preokrene trend povećanja nezaposlenosti (tada na nivou od 20.9%), Vlada je relaksirala monetarnu i fiskalnu politiku i dozvolila veliku realnu apresijaciju dinara.
Rezultirajući rast BDP počivao je u celosti na rastu domaćih elemenata agregatne tražnje. Stope rasta u period 2006.-2008. bile su niže od očekivanih (3.6%, 5.4% i 3.8%) ali je to bilo dovoljno da se dozvoli novo zapošljavanje u javnom sektoru, smanji nezaposlenost (na 18.1% u 2007.i13.6% u 2008.) i značajno povećaju plate. Prosečna plata je skoro udvostručena između 2005. (210 evra) i 2008.(402 evra). Prema očekivanju, uz precenjeni dinar, obilno inostrano finansiranje i jako slabo reagovanje domaće ponude, ovaj tip rasta zasnovan na domaćoj potrošnji vodio je velikom povećanju deficita trgovinskog i tekućeg platnog bilansa koji se povećao sa -10.1% BDP u 2006. na-21.6% u 2008.
Na strani ponude ovaj tip rasta generisao je veoma različite sektorske efekte. Sektori koji proizvode nerazmenljiva dobra pozitivno su reagovali na rast domaće tražnje i produkovali oko 95% ukupnog porasta novostvorene vrednosti. Sektori koji proizvode razmenljiva (i potencijalno izvozna) dobra dali su samo 5% porasta. Polovinom 2008.postalo je jasno da ovaj model rasta nije održiv na duži rok pošto je počivao na eksternom i fiskalnom deficitu, natprosečnom rastu nerazmenljivih sektora i uvoza. Sektori koji proizvode razmenljiva dobra bili su preslabi i nedovoljno reformisani da konkurišu poplavi jefitinih uvoznih dobara i pokrenu jaču izvoznu orijentaciju. Pogoršanja koja je donela svetska finansijska kriza (pre svega kroz pogoršanje uslova finansiranja i pad svetske tražnje) zaoštrila su pitanja održivosti ovog modela rasta u Srbiji, ali to nije donelo adekvatnu reakciju.
Umesto nastavka institucionalnih reformi i radikalne promene parametara ekonomske politike koji bi zajedno podstakli rast izvozno orijentisanih sektora, primenjena je krajnje mlaka oportunistička strategija. Polazeći od još uvek optimističkih prognoza rasta u 2009. godini, visokog nivoa deviznih rezervi i očekivanog nastavka priliva kapitala, kao i veoma niskog prisustva rizičnih finansijskih instrumenata, odlučeno je da se ide samo sa “aranžmanom iz predostrožnosti” iako su svima bile poznate duboke strukturne slabosti srpske privrede.
Prva slabost je već pomenuta hronično slaba ponuda zbog: (a) nasleđenih problema iz prošlosti, (b) kasnog početka tranzicije, (c) nedovoljno uspešne privatizacije, i (d) loše poslovne klime.
Druga slabost je neefikasna radna snaga. Glavni problem su visoke plate u odnosu na produktivnost. Interesantno je primetiti da visoka stopa nezaposlenosti ne obara plate u Srbiji. Istovremeno, sindikati traže prilagođavanje plata rastu troškova života i kretanju kursa. To direktno erodira eksternu konkurentnost srpskih firmi, ugrožava rast zasnovan na izvozu i otvaranje novih radnih mesta, ali se o tome malo govori.
Treća slabost je velika i neefikasna država usmerena na potrošnju i preraspodelu dohodaka, umesto na stvaranje uslova za ekonomski rast. Permanentni fiskalni deficiti pojačavali su makroekonomske tenzije.
Sa takvim slabostima Srbija nije uspevala da generiše dinamičan rast zasnovan na izvozu i mobiliše dovoljno nacionalne (i posebno domaće) štednje. Obratno, rastući jedinični troškovi rada i slabo reagovanje domaće ponude razmenljivih dobara na kretanje domaće i izvozne tražnje sistematski su gurali srpsku privredu na inferiornu putanju na kojoj se brži tempo rasta, niži nivo nezaposlenosti i stabilna makro situacija može ostvariti jedino rastom spoljnog duga ili podrivanjem eksterne stabilnosti. U periodu 2001-2008 inostrana pomoć, priliv kapitala i doznaka lako je pokrivao razliku između veće potrošnje i ostvarenog dohotka.
Dubina problema
Očigledno je da Srbija boluje od višestrukih strukturnih problema koji zajedno sa institucionalnim i ekonomsko-političkim slabostima predstavljaju oštra ograničenja rasta.
Prema nalazima Svetskog ekonomskog foruma iz Davosa, Srbija godinama tavori oko 90-og mesta. Iza te loše pozicija krije se čitav niz još gorih pokazatelja na širem frontu institucionalnih reformi. Više od decenije nakon zakasnelog nastavka tranzicije, ključne tržišne institucije ozbiljno kasne za većinom od oko 140 zemalja u svetu koje se prate. Krupne slabosti su prisutne na tržištu roba i rada. Kvalitet poslovnog sektora zaostaje za uporedivim zemljama i za svetom uopšte, posebno u “sposobnosti primene novih tehnologija”, “stepenu razvoja biznisa” i “sposobnosti za inovacije”.Na nivou pojedinačnih pokazatelja Srbija se nalazi na samom zaleđu (među poslednjih pet zemalja) u dvanaest veoma važnih domena:
Efikasnost pravnog okvira u rešavanju sporova | 137 |
Efikasnost upravnih odbora korporacija | 136 |
Zaštita prava manjinskih vlasnika | 140 |
Intenzitet lokalne konkurencije | 136 |
Prisustvo dominantne tržišne pozicije | 139 |
Efektivnost anti-monopolske politike | 137 |
Sofisticiranost kupaca | 136 |
Saradnja u odnosima radnika i poslodavaca | 136 |
Odliv mozgova | 139 |
Kapacitet osvajanja nove tehnologije | 137 |
Priroda konkurentne prednosti | 136 |
Spremnost delegiranja odlučivanja/nadležnosti | 136 |
Pored ovih oblasti, reforme su urgentno nužne u najmanje još 30-tak oblasti gde se pokazatelji Srbije nalaze ispod 112-og mesta, tj. među 20% najlošije ocenjenih zemalja u svetu.
U kombinaciji sa sve nestabilnijim makroekonomskim okruženjem, nerazvijenim i skupim finansijskim posredovanjem, i lošim kvalitetom ključne fizičke infrastrukture, ovo daje dosta crnu sliku o stanju institucionalnih reformi i kvalitetu ekonomske politike u Srbiji posle globalne finansijske krize. Ove reforme traže jaku političku volju, vreme i stručni kapacitet. Neophodno je odmah odlučno delovati. Opcija da se “teške reforme” odlože za kasnije i da se minsko polje strukturnih problema i nezavršenih institucionalnih reformi preplovi na talasu inostranih kredita, priliva kapitala i doznaka više ne postoji.
Ključna ograničenja rasta
Uklanjanje svih ovih ograničenja ima velike ekonomske i političke troškove i nije tehnički izvodljivo na kratak rok. Uklanjanje slučajno izabranih ograničenja (po individualnim ili političkim željama) čak može da produkuje rešenja koja mogu biti gora od polazne situacije. Pravi izazov je odrediti uzroke usporenog rasta i definisati prioritete reformi i ekonomske politike. To nije lako.
U svetu su najpoznatija dva pristupa.
OECD pristup polazi od jasno definisanog analitičkog modela ekonomskog rasta i mera ekonomske politike. Na jednoj strani, meri se stepen korišćenja radnog potencijala jedne zemlje (preko stvarnog broja odrađenih radnih časova) i nivo produktivnosti rada (preko kapitalne opremeljenosti rada i totalne faktorske produktivnosti koja hvata sve kvalitativne aspekte – inovacije, tehnički progres, znanje itd.) u poređenju sa međunarodnim standardima. Na drugoj strani, ocenjuju se konkretne mere ekonomske politike koje se odnose na stepen korišćenja radne snage i nivo produktivnosti po pojedinim sektorima i regionima. Prioritetna polja delovanja ekonomske politike nalaze se na preseku dimenzija sa „niskim performansama rada“ i „slabim merama ekonomske politike“ pošto se tako najviše ubrzava ekonomski rast.
Model „dijagnostike rasta“ koji su ponudili poznati ekonomisti sa Harvarda, Dani Rodrik i Rikardo Hausman, polazi od dosta jednostavnog dijagnostičkog okvira za utvrđivanje i uklanjanje ključnih ograničenja rasta. Na jednoj strani posmatraju se razlozi niskih prinosa u realnoj privredi (kvalitet infrastrukture i radne snage, nesavršenosti tržišta i intervencija države), a na drugoj razlozi visokih troškova finansiranja (iz domaćih i inostranih izvora). U primeni ovog pristupa glavna odgovornost je na stručnjacima i donosiocima odluka o ekonomskoj politici. Oni moraju dobro da poznaju i teoriju i praksu da bi uzeli u obzir sve otvorene i skrivene informacije nužne da se utvrde stvarna ograničenja ekonomskog rasta. Dijagnostički okvir samo je samo sredstvo koje pomaže da se dođe do odgovora.
Oba pristupa nastoje da utvrde ključna ograničenja rasta i stvore osnovu za donošenje međusobno usaglašenih reformi i mera ekonomske politike koje bi uklonile stvarna ograničenja i podigle nivo ekonomskog rasta. Prednosti OECD metoda su da je čvršće definisan i određeniji u proceduri merenja i definisanja polja prioritetnog delovanja. Slabosti su fokusiranje samo na jednu oblast (rad i produktivnost) i odsustvo fleksibilnosti u tretiranju izobilja informacija. Prednosti Harvard pristupa su fleksibilnost, hvatanje širokog spektra mogućih faktora i korišćenje svih raspoloživih informacija. Subjektivnost ovog pristupa je, uslovno govoreći, njegova glavna slabost, mada je metod transparentan i podleže proveri u svim fazama pripreme i primene.
Primena modela “dijagnostike rasta” na Srbiju dala je sledeće nalaze:
1.Zaštita vlasničkih prava i drugih ključnih institucija predstavlja osnovu modernih tržišnih privreda i pati od mnogih nedostataka, ali ipak ne predstavlja stvarno ograničenje rasta u Srbiji pošto firme koje se bave uvozom i proizvodnjom nerazmenljivih dobara uspešno funkcionišu u postojećim nesavršenim institucionalnim uslovima.
2.Realni efektivni devizni kurs (REDK) predstavlja stvarno ograničenje rasta pošto negativno deluje na operacije i rast preduzeća koja proizvode razmenljiva dobra, a ona su danas ključno usko grlo da bi privreda Srbije prešla na održivu putanju rasta koju karaketriše makroekonomska stabilnost, sa održivim fiskalnim i eksternim bilansom.
3.Ravnotežni nivo REDK nije univerzalni lek (panacea) koji će rešiti sve probleme sektora koji proizvode razmenljiva dobra u Srbiji. Iskustvo drugih zemalja pokazuje da REDK snažno utiče na tzv. homogena dobra (standardne robe koje su predmet berzanskog poslovanja). U slučaju diferenciranih industrijskih proizvoda, REDK je samo jedan od faktora koji opredeljuje konkurentnost pošto paralelno deluju dizajn proizvoda, marketing, istraživanje i razvoj, i inovacije.
4.Ograničena raspoloživost kredita i visoki troškovi finansiranja postali su jedno od najoštrijih ograničenja rasta u Srbiji, kako u obezbeđivanju tekuće proizvodnje i trgovine, tako i u finansiranju investicija. Srbija ima jedan od najnižih stepena monetizacije i najviše finansijske i kreditne marže što ozbiljno ograničava funkcionisanje privrede i ekonomski rast.
5.Skupa, velika i remetilačka uloga države postala je jedno od ključnih ograničenja rasta. Ona stvara neefikasno i skupo poslovno okruženje, neposredno podiže troškove funkcionisanja, ne obezbeđuje i ne promoviše konkurenciju, podiže cenu rada i odvlači mlade obrazovane ljude sa produktivnih radnih mesta u privredi, narušava finansijsku discipline, istiskuje privatni sektor.
6.Neefikasno korporativno upravljanje i skupa radna snaga (koja se ispoljava kroz visoke jedinične troškove rada ili nisku produktivnost) odbijaju SDI i poslovnu saradnju, i erodiraju cenovnu konkurentnost preduzeća u mnogim sektorima. Neophodne su odlučne mere da bi se uklonile najvažnije barijere rasta produktivnosti (kroz programe obuke zaposlenih, bolje poslovne škole, istraživanje i inovacije za potrebe preduzeća itd.).
Ograničenja rasta bi trebalo uklanjati redom kojim su navedena, i što pre da bi se pokrenuli motori rasta zasnovanog na izvozu.
Dušan Vujović, profesor FEFA
MSP: 1000 zašto 1000 zato
„Neophodne mere štednje koje su uvele vlade širom sveta sprečiće ekonomiju da se vrati u fazu ekspanzije u 2013. godini”, predviđa Fritz Mostböck, rukovodilac Sektora za istraživanje Erste Grupe. Nastavak sukoba na Bliskom Istoku bi predstavljao opterećenje po finansijska tržišta barem privremeno, i cene nafte i berzanskih roba posebno dugoročno gledano. U SAD kupovine hartija od vrednosti (HoV) od strane Federalnih rezervi trebalo bi da unaprede poverenje potrošača i podrže potrošnju u 2013. godini. To bi dovelo do nepromenjene stope rasta od 2 odsto za 2013. i postepenog ubrzanja u 2014. godini, pružajući veoma potreban podsticaj globalnom rastu, posebno izvozu u evrozoni. Mere Evropske centralne banke poboljšale su sentiment na finansijskim tržištima, koji bi, s obzirom na osnovna kretanja (nizak rast) – trebalo da bude samo pitanje vremena kada će se finansijska tržišta približiti prema svojim vrednostima. „Nakon ulaska Hrvatske u EU u julu, očekujemo da će rast BDP-a do 2,5 odsto u periodu 2014-2020. biti rezultat pristupa zajedničkom tržištu i fondovima EU. Očekuje se da integracija Balkana u EU dobije još jedan podsticaj tokom 2013. godine, kada bi Srbija trebalo da dobije datum za početak pregovora”, ističe Mostböck.
„Globalna tržišta akcija će zabeležiti dobre rezultate naredne godine”, kaže Mostböck. Atraktivne cene i nedostatak alternativa trebalo bi da dovedu do pozitivnih prinosa za većinu berzanskih indeksa. Dužničke hartije od vrednosti evropskih kompanija treba da ostanu u centru pažnje investitora, posebno kompanija sa velikom geografskom diverzifikacijom i širom bazom klijenata koje će bolje generisati gotovinske tokove. Ograničenost investicija za širenje poslovanja, fuzionisanja i preuzimanja mogla bi da dovede do mnogo većeg interesovanja za nove emisije i manjih spredova, posebno među kompanijama u regionima jezgra evrozone. „Po našem mišljenju, investitori bi trebalo da izbegavaju investicije u evropski telekomunikacioni i komunalni sektor pošto će se njihovi slabi rezultati produžiti i u 2013. i u narednom periodu”, ističe Mostböck. „Proizvođače automobila u centralnoj i istočnoj Evropi (CIE) vidimo kao atraktivnu investiciju. Svaki četvrti automobil proizveden u EU u 2013. biće “Made in CEE” (napravljen u CIE), s obzirom na to da je bivša Čehoslovačka – sa procenjenih 2 miliona putničkih automobila u 2012. godini – sada drugi po veličini proizvođač automobila u Evropi, odmah posle Nemačke. Proizvodnja automobila u CIE konstantno povećava udeo na tržištu na račun proizvođača automobila iz južne Evrope zahvaljujući konkurentnim troškovima rada i jakom prisustvu nemačkih (VW, Škoda) i azijskih proizvođača (Kia, Hyundai, Toyota).”
Globalna situacija u pogledu duga će ostati dominantna tema. Biće veoma teško smanjiti visoki nivo ukupnog duga i budžetskih deficita i to se ne odnosi samo na evrozonu. Kriza duga u velikim indistrijalizovanim državama (evrozona, SAD, Japan, Velika Britanija) predstavljaće izazov u narednim godinama. Ekonomsko okruženje će, stoga, ostati krhko. Prethodna finansijska i ekonomska kriza i kriza poverenja su ostavile trajne posledice na dug, čije smanjenje će biti teško i dugo će trajati. To će u narednim mesecima u više navrata stavljati na probu finansijska tržišta i privredu.
Ekonomski rezultati na globalnom nivou, a posebno u Evropi, ostaće slabi. U poslednjih pet godina već smo videli negativan efekat na ekonomiju nakon finansijske krize 2008. godine. Nepovoljna ekonomska kretanja su se negativno odrazila na okruženje, koje je postalo osetljivije na njih, posebno na značajni nivo državnog duga. Neophodne mere štednje koje su uvele vlade nastaviće da nepovoljno utiču na okruženje na strani tražnje i očigledno sprečavaju ekonomiju da se vrati u fazu ekspanzije. Hlađenje ekonomija do umerenijih nivoa rasta u velikim zemljama u usponu kao što su Kina i Indija samo će dodatno otežati stvari.
Moguće krizne tačke na Bliskom Istoku. Još uvek aktuelni sukobi u Siriji, napeta politička situacija u Egiptu, itd. mogli bi da, kako sada stvari stoje, prouzrokuju nervozu i neizvesnost. Teško je, po logici stvari, predvideti vreme kada će se dogoditi neočekivani događaji. Međutim, ono što možemo da vidimo je potencijal za eskalaciju. Takva vrsta sukoba na Bliskom Istoku bi, barem privremeno, opteretila finansijska tržišta, a cene nafte i berzanske robe posebno u dugoročnom periodu.
Oporavak američkog tržišta stambenog prostora deluje sve snažnije, posebno s obzirom na kupovinu HoV od strane Federalnih rezervi: cene kuća, prodaja stambenog prostora i kupovina prvog stambenog prostora rastu, dok zalihe padaju (ipak, oduzimanje kuća zbog neizvršavanja obaveza po kreditima ostaje na visokom nivou). To bi trebalo da poboljša poverenje potrošača i podrži potrošnju u SAD u 2013. godini, što je posebno važno s obzirom na očekivani negativni efekat državne potrošnje. Očekujemo da pad državne potrošnje bude kompenzovan ubrzanjem privatne tražnje (potrošnja, investicije kada se situacija sa “fiskalnom liticom” poboljša), što bi ukupno dovelo do nepromenjene stope rasta od 2 odsto za 2013. i postepenog ubrzanja u 2014. godini. To bi trebalo da obezbedi preko potreban podsticaj globalnom rastu, posebno izvozu u evrozoni.
Averzija prema riziku i dalji pad spredova u 2013. godini? Visoka neizvesnost je obično karakterisana visokom volatilnošću i visokim spredovima. Međutim, mere centralne banke (npr. LTRO, najava OMT) poboljšale su sentiment na finansijskim tržištima i od juna smo uočili pozitivan učinak među svim većim klasama sredstava, uključujući i visokorizične klase sredstava. Ukoliko se pogledaju osnovni trendovi (nizak rast), ovaj stav koji karakteriše averzija prema riziku nije u potpunosti opravdan i samo je pitanje vremena kada će se finansijska tržišta i privreda sudariti. Ignorisanje profila rizika i koristi u međuvremenu (investiranje novca po pogrešnoj ceni u pogrešno vreme) moglo bi da dovede do ogromnih gubitaka u budućnosti. Preokret u ekonomiji evrozone u 2013. godini bi bio od ključne važnosti za dalji pad spredova.
Dužničke hartije od vrednosti evropskih kompanija treba da ostanu i centru pažnje investitora – uprkos ograničenoj perspektivi osnovnog rasta. Mogućnosti rasta prometa u korporativnom sektoru deluju ograničeno u 2013. godini zbog slabe tražnje u Evropi. Razlike između kompanija iz jezgra evrozone u odnosu na periferni region će se, po našem mišljenju, intenzivirati. Smatramo da će kompanije nastaviti sa defanzivnim bilansnim strategijama. U stvari, ne vidimo puno prostora za dalja sniženja troškova. Međutim, uvođenje novih proizvoda može biti odloženo. Kompanije će obezbediti likvidnost putem prodaje sredstava, otkupa obveznica i istovremeno njihovog refinansiranja po dužim dospećima. Kompanije sa velikom geografskom diverzifikacijom i širom bazom klijenata zabeležiće bolje generisanje tokova gotovine. Ograničene investicije u širenje poslovanja i fuzionisanje i preuzimanje drugih firmi ukazuju na to da bi ponuda novih emisija na primarnom tržištu mogla da bude mala. To bi moglo da dovede do mnogo većeg interesovanja za nove emisije i smanjenja spredova, posebno kompanija u regionima jezgra evrozone.
Na porast nezaposlenosti u evrozoni intenzivno utiču periferni regioni – što usporava inflaciju i snižava očekivanja po pitanju kamatnih stopa. Pad ekonomske aktivnosti prouzrokovan krizom duga praćen je neočekivano visokim porastom nezaposlenosti u perifernim delovima evrozone – posebno od maja 2011. godine. Pre toga, stopa nezaposlenosti u Nemačkoj i Francuskoj je opala, što je kompenzovalo povećanja u perifernim regionima. Neočekivano ubrzanje nezaposlenosti u Italiji i Španiji – vezano za nenadano oštar pad ekonomske aktivnosti kada su zemlje ušle u krizu duga – pretežno opredeljuje kretanje stope nezaposlenosti u evrozoni u ovom trenutku. Veoma visoka nezaposlenost utiče na smanjenje inflacije putem niske tražnje i niskih zahteva po pitanju zarada. Na osnovu naših očekivanja u pogledu nezaposlenosti, projektujemo inflaciju na nivou od 1,7 odsto za 2013. i 1,3 odsto za 2014. godinu. Disinflatorni pritisak će takođe dovesti do potrebe za većom podrškom ECB (snižavanje kamatne stope na 0,5 odsto, alternativne mere), što snižava očekivane stope i prinose.
Italija: strukturne reforme su od ključne važnosti – i realizovaće ih samo “umereni” političari. Dugoročna perspektiva rasta u Italiji je od ključne važnosti – posebno s obzirom na situaciju u pogledu duga. U Italiji, odnos duga i BDP-a bi opao ukoliko bi nominalni rast bio viši od troškova države za finansiranje. Stoga Italija mora da se pre svega fokusira na ubrzanje rasta. U uslovima niske domaće tražnje i razduživanja, strana tražnja je od ključne važnosti za povratak na putanju rasta i treba da bude podržana povećanjem konkurentnosti. Poslovno okruženje za firme bi moglo značajno da se poboljša putem daljih reformi tržišta rada, reformi tržišta proizvoda (npr. energetski sektor) i napora da se unapredi lakoća poslovanja. Pored toga, Italija treba da se približi tehnološki najnaprednijim zemljama kako u pogledu istaživanja i razvoja tako i u pogledu obrazovanja. Ova pitanja su suštinski predusov za inovacije i kao takva treba da budu predmet posebne pažnje. U suprotnom, Italija bi verovatno opet mogla da bude pod pritiskom tržišta, pošto i program kupovine hartija od strane ECB zavisi od održivosti duga.
Uz pretpostavku da će se reforme nastaviti, važan faktor koji se negativno odražava na ekonomsku perspektivu bi trebalo da se ublaži tokom godine, posebno za nemački izvoz. Ukoliko ne bi došlo do poboljšanja situacije u perifernim regionima evrozone, značajno bi se povećali rizici da zbog toga dođe do prave recesije i eskalacije krize duga.
Globalna tržišta vlasničkih hartija od vrednosti će zabeležiti dobre rezultate sledeće godine. Mnogi investitori su propustili porast cena na globalnom tržištu akcija u 2012. godini i verovatno će povećati svoju izloženost rizičnijim sredstvima u 2013. godini. Usled očekivanog porasta dobiti u korporativnom sektoru fluktuacije cena akcija će ostati umerene tokom najvećeg dela naredne godine. Atraktivne cene i nedostatak alternativa trebalo bi da dovedu do pozitivnih pomaka kod većine indeksa berzi HoV.
Slabi rezultati telekomunikacionog i komunalnog sektora u Evropi nastaviće se u 2013. i u narednom periodu. Zbog nepostojanja mogućnosti rasta, neefikasnih struktura i političkih uticaja, ovi sektori će, dugoročno gledano, beležiti pokazatelje profitabilnosti ispod proseka. Nema znaka preokreta ekonomske sudbine ovih sektora koji se nalaze na silaznoj putanji. Veoma je verovatno da će prinosi u 2013. biti negativni. Investitori bi trebalo da izbegavaju investicije u ovakve kompanije.
Svaki četvrti automobil proizveden u EU u 2013. biće „Made in CEE“ (napravljen u centralnoj i istočnoj Evropi). Čak i u vreme krize rezultati proizvodnje automobila u CIE i dalje su bolji nego rezultati proizvodnje automobila u zapadnoj Evropi. Proizvodnja automobila u Češkoj Republici i Slovačkoj, koja se procenjuje na ukupno 2 miliona putničkih automobila u 2012. godini, već je premašila proizvodnju automobila u zemljama kao što su Francuska i Španija. Bivša Čehoslovačka je sada drugi po velični proizvođač automobila u Evropi odmah posle Nemačke. Udeo proizvodnje automobila u CIE neprestano se povećava na račun proizvođača automobila iz južne Evrope. Na CIE se pozitivno odražavaju njene konkurentne cene rada i snažno prisustvo nemačkih (VW, Skoda) i azijskih proizvođača (Kia, Hyundai, Toyota) koji povećavaju svoj udeo na evropskom tržištu.
Hrvatska će postati 28. zemlja članica EU u julu, čime će se okončati pregovori započeti 2005. godine. Mada prednosti članstva u EU možda izgledaju manje atraktivno nego tokom prethodna dva talasa proširenja, smatramo da će se na srednjoročnu perspektivu rasta pozitivno odraziti pristup zajedničkom tržištu i fondovima EU, odakle se Hrvatska nada da će povući do 2,5 odsto BDP-a u periodu 2014-2020. godina. Proces integracije u EU na Balkanu trebalo bi da dobije još jedan podsticaj tokom 2013. godine kada bi Srbija trebalo da dobije datum za otpočinjaje pregovora, što će biti potvrda snažne orijentacije Srbije prema EU i podrške strukturnim reformama u srednjoročnom periodu.
Ako je 2012 bila godina „fiskalne litice“ i doslovce neizmernih sredstava namenjenih spašavanju Evrope i njene monete, po čemu ćemo zapamtiti 2013.? Pravljenje ekonomskih i finansijskih prognoza nikada nije lak posao a ja se obično držim dugoročnih trendova promena, piše ekonomista i pisac Danijel Altman u štampanom izdanju časopisa Foreign Policy – ali u tekstu ipak daje izbor tema za koje očekuje da bi mogle poljuljati globalna tržišta u narednoj godini, na bolje ili na gore. Od američkog deficita do previranja na Bliskom i Srednjem istoku – sve su to pitanja koja bi mogla imati najveći uticaj na globalnu ekonomiju u narednoj 2013. godini.
Operacije centralnih banaka
U evrozoni: osoba koja je najviše pomogla smirivanju finansijskog tržišta u 2012 je verovatno bio Mario Dragi, koji je pre samo godinu dana postao šef Evropske centralne banke. Njegov dosadašnji rad najlepše bi opisala jedna njegova nedavna izjava, da je „u okviru našeg mandata, ECB spremna da učini sve što je potrebno kako bi se očuvao evro i verujte mi – to će biti dovoljno“. Predano je radio na održavanju evrozone, štampajući samo onoliko novca koliko je bilo potrebno za trgovinu obveznicama. Pitanje je hoće li njegov kredibilitet trajati i tokom 2013. godine. Čak i ako je zajednička valuta zasad sigurna, ona neće ojačati ako Dragi ne uspe da prisili ministre finansija evrozone da prihvate nova pravila o tome kako zemlje evrozone ulaze, napuštaju zonu i u njoj mogu da se ponašaju. Čak i tada, postavljanje jedinstvene monetarne politike, koja treba da važi i za jednu grupu problematičnih evroekonomija koje su u različitim fazama rešavanja pitanja održivih javnih finansija, biće nezahvalan zadatak. Njihove ekonomije tek treba da započnu snažnije usklađivanje sa evrozonom i – ako sve bude rađeno po dosadašnjem planu – to će, verovatno, biti jedna od ključnih operacija tokom 2013.
U Velikoj Britaniji: U međuvremenu, sa finansijskih tržišta pažljivo se promatraju prvi potezi Marka Karnija na mestu guvernera Bank of England. Bivši guverner Kanadske centralne banke i nekadašnji pitomac Goldman Saksa stekao je poštovanje kod investitora, ali je u Velikoj Britaniji suočen s daleko težom situacijom. Britanija je danas osakaćena recidivima svoje fiskalne politike, što je daleko veći izazov nego onaj koji je imao da rešava u resursima bogatoj Kanadi, i koja upravo zato doživljava ekonomski bum. Karni će, zapravo, raditi u okruženju koje je slično onom u kojem radi Ben Bernanke na čelu FED, gde su republikanci blokirali fiskalne podsticaje i pored napora koje ova zemlja ulaže da se što pre oporavi. Bernanke je bio prisiljen preduzme vanredne mere kako bi ispunio Fed-ov mandat; Karni, takođe, mora da u Londonu pokaže svoju kreativnost, što će mu na duge staze biti veoma teško.
U američkoj centralnoj banci: Ulagači već počinju da se pitaju ko će zameniti Bernankea po završetku njegovog mandata, januara 2014. Fed već sada u hodu radi na toj tranziciji do novog prvog čoveka koji će doći za godinu dana. Fed se odlučio da kao svoje primarne ciljeve ima rešavanje nezaposlenosti i maksimalnog praga inflacije. Malo je verovatno da će se Fed-ove zacrtane niske stope menjati do 2015. godine, osim ako globalna ekonomija u međuvremenu ne doživi neki bum. Međutim, novi predsednik (ili predsednica!) odlučivaće hoće li Fed cementirati prvu veliku promenu monetarne politike još od one koju je uspostavio Pol Volker 1979.
Deficit
Bilo da se to dogodi pre ili posle 1. januara, SAD će pronaći način koji bi većini porodica iz srednje klase obezbedio da njihovi porezi ne rastu, takođe izbegavajući proizvoljna smanjenja potrošnje u nekim državnim službama. Fiskalna litica će se pretvoriti u nešto poput fiskalne rampe. Nakon toga, deficit će ostati. Moja i konstatacija drugih je da ovo nije ni toliko glomazno niti toliko teško kontrolisati, kao što bi neki političari možda želeli da javnost poveruje. Nakon što se magla retorike bude razišla, atmosfera na tržištu će verovatno postati ugodnija, uzimajući u obzir nacionalnu fiskalnu situaciju i reakcije koje će u skladu s njom uslediti.
Japan
Da li je sretna okolnost to što je japanska centralna banka pod palicom svojih političara? Možda, budući da njen nekadašnji i budući lider Šinzo Abe, čini se, jedini koji bi svojim planom “davanja elektro-šokova a la dr. Frankenštajn” mogao da japansku ekonomiju povrati u život. Finasijska tržišta su početkom decembra 2012 pozdravila pobedu njegove partije na japanskim izborima, premda je u njegovu platformu delimično ugrađen tvrđi stav prema Kini i teritorijalnim sporovima sa susedima. Kada je o zdravlju globalne ekonomije reč, koliko god se Abeovi potezi dobro kotiraju na unutrašnjem planu, to ne znači da tekući sukob s Kinom ne bi mogao da se negativno odrazi na obe ove ekonomije, kao i na čitav region Istočne Azije. Polažu se nade da će Abe napustiti nacionalističku retoriku iz svoje kampanje, fokusirajući se na podizanje životnog standarda svojih birača.
Kina
Kada su u pitanju procesi preoblikovanja ekonomije, novi kineski lideri poseduju daleko više snage od Japana i Abea. Međutim, za razliku od njega, oni nisu signalizirali bilo kakve nagle promene. Uprkos tome, očekuju ih veliki izazovi: obuzdavanje preinvestiranosti, zadovoljavanje potražnje za robom i uslugama na domaćem tržištu, pretvaranje renminbija u konvertibilnu valutu, ublažavanje građanskih nemira i nezadovoljstva, i upravljanje hrpom deviznih rezervi s vrlo neizvesnim kursom i kamatnim stopama. Mnogi od ovih problema biće rešeni ili će barem biti značajno umanjeni – samo u slučaju ako nove vođe uspeju da “puste u pogon” novi ciklus ekonomskog rasta. Temelji pravne i regulatorne reforme, kojima bi se pokrenula veća transparentnost, jače vlasnička prava i bolja zaštita ulagača učiniće ovaj trik mogućim.
Bliski i Srednji Istok
Što će se događati na Bliskom istoku, i kako će to uticati na globalnu ekonomiju? Ne znam, ali sam prilično siguran da će se tamo nešto dogoditi – nešto što će uticati na globalnu ekonomiju u 2013. Sirija i Egipat još uvek izgledaju nestabilni, a Izrael, Liban, i Iran su uvek nepredvidive karte u tom špilu. Glavni interes velikih ekonomskih sila sada je u obuzdavanju; kako zaustaviti požar koji bi mogao prekinuti trgovinu i ekonomski rast. No, tu su dobre strane te stvari, takođe. Čim se Egipat bude stabilizovao i ponovno pokrenuo svoju ekonomiju, može postati lokomotiva regionalnog razvoja: to je zemlja sa više od 80 miliona ljudi i s rastom većim od šest posto godišnje. Vrednost egipatskih deonica, koje bi trebalo da su vodeći pokazatelj ekonomskog rasta, već je počela da raste.
Cena roba
Povratak na brži rast će neminovno značiti povratak na više cene hrane, goriva, minerala i metala. Globalna ekonomija ne mora nužno da bude glavni razlog za rast cena, jer potražnja često raste brže od onoga što ponuda u datom trenutku može da odgovori. Već smo imali prilike da vidimo kako visoke cene žitarica uzrokuju nerede svakih nekoliko godina. Ulagači će se verovatno tražiti kompanije koje mogu podstaći poljoprivredne prinose – bilo na polju ili u preradi. Ili će se, pak, pojaviti neki supstituti koji bi nadomestili nedostatke ovih resursa – poput bakra ili retkih metala. Oni su igrači na duge staze, premda ne možemo računati da će inovacije biti rešenje za nestašice u bliskoj budućnosti.
Finansijska integracija
Svakoga dana, ekonomije u razvoju postaju sve čvršće povezane s globalnim finansijskim sistemom. Ove su ekonomije među najbrže rastućim u svetu, ali strancima nije uvek lako da u njih investiraju. Sa porastom emitovanja deonica i obveznica, ova tržišta se polako otvaraju i novac iz celog sveta povezuje se sa profitabilnim projektima u ovim zemljama. Poslednjih nekoliko godina intenzivirano je izdavanje dužničkih vrednosnih papira u zemljama u razvoju, čak i pored problema s kojima se suočava rast globalne ekonomije, a fondovi koji trguju obevzenicama poslovali su veoma dobro. Ovaj trend otvara i mnogo više manevarskog prostora, što nije slučajnost: dati milijardama radnika zemalja u razvoju pristup novom kapitalu – u ovom slučaju, dovodeći strani novac koji će biti aktivno uposlen u stvaranju novih poslova radnih mesta i potrošnje; Što se više ovakvog finansiraja dogodi u 2013, tim bolje po nas u 2014, 2015, i svake naredne godine.
Daniel Altman | 24 decembar 2012, Foreign Policy (print)
Preveo: Milan Lukić
Kako to da je platforma za trgovinu derivatima, mlađa od Džastina Bibera, na putu da kupi Njujoršku berzu na kojoj se trguje od 1792? Vol Strit Džornal i Ekonomist su objavili dve analize o značaju kupovine Njujorške berze od strane ICE elektronske platforme za trgovinu derivatima, koja je saopštena u četvrtak.
Najava od četvrtka uveče da će IntercontinentalExchange (ICE) kupiti NYSE Euronext za oko 8 milijardi dolara deo je priče o brzorastućim tehnološkim startapovima koji pomračuju slavu nekadašnjih giganata, piše Vol Strit Džornal u kratkom i donekle jetkom komentaru na račun američkih regulatora berzanskog tržišta.
To baš nije obična kapitalistička priča o slobodnom tržištu i kreativnoj destrukciji, piše ovaj list. Bilo je ovde i nekog uništavanja used neodgovarajuće regulative i zato u poslednje vreme cela stvar i izgleda manje kreativno.
Svega 12 godina od svog osnivanja ICE ima veću tržišnu kapitalizaciju od čuvene Njujorške berze. Jedan od razloga za to je činjenica da je ICE lider u seljenju trgovanja finansijskim instrumentima na elektronske plaforme, i napuštanja staromodnog trgovanja sa ljudima koji viču i ispunjavaju podijum za trgovanje. Drugi razlog je to što je tržištu „energetskim fjučursima“ u Londonu, gde ICE pravi dosta novca, dozvoljeno da raste dok su propisi u Americi nametnuli veliki teret domaćem tržištu kapitala za koje je NYSE tradicionalno vezan.
Dovođenje novih preduzeća na berzu je važna funkcija za održavanje živahnosti privrede i ključni izvor prihoda za berzu. Аli tržište IPO u SAD se nikada u potpunosti nije oporavilo od zakona Sarbans Oksli iz 2002. godine. Donet na brzinu posle računovodstvenih skandala u velikim kompanijama, on je istovremeno proizveo veliki teret za manje firme. Predsednik Obama je ove godine inicirao usvajanje propisa koji su delimično oslobodili tog tereta firme koje imaju prihode manje od milijardu dolara.
Taj novi zakon (JOBS act) sadrži niz korisnih reformi koje bi trebalo da pomognu otvaranje novih radnih mesta u budućnosti ali po upravo objavljenoj statistici ove godine je bilo svega 48 inicijalnih javnih podunuda (IPO). To je manje od prošlogodišnja 52 slučaja i znatno manje nego u ranim 90-tim da ne govorimo o godinama u kojima je usledio Internet bum kad ih je u periodu od 1990. do 1994. bilo prosečno 160.
Kad je reč o trgovanju već listiranim akcijama Vašington je od 1975. na dalje doneo niz zakona kojima se obuzdava dominatan položaj NYSE, u čemu su regulator ii uspeli. Trgovanje većinom akcija na NYSE listiranih kompanija događa se van berze. Napor regulatora koji su omogućili da kupac dobije brži i bolji dil gde god da se ta trgovina odvija je bio koristan za potrošače i doveo do smanjenja cena transakcija. Teško da bi bilo ko od investitora voleo da se vrati nazad u prošlost.
Ali kako se moglo čuti u Senatu ove nedelje, bilo je i troškova i to ne samo za NYSE franšizu. Mnogi investitori smatraju da je američko trgovanje na berzama postalo prekomplikovano i netransparetno pa čak i disfunkcionalno.
Od problema na početku trgovanja Fejsbukovim akcijama 2010, do pogrešnih koraka u martu kad je kompanija BATS upropastila svoj IPO, loša situacija na američkom tržištu akcija nikad nije bila vidljivija. Propisi u trgovanju u SAD u najvećoj meri su delo Komisije za hartije od vrednosti. Stvaranje drugih mesta za trgovanje berzanskim materijalom, van NYSE, doprinelo je rastu konkurencije ali način na koji ta tržišta komuniciraju jedna sa drugim na zapletene načina ne treba mešati sa onim što čini zdravo tržište.
Nasuprot tome, na tržištima fjučersa gde je ICE beležio veliki uspeh regulatori su tradicionalno imali više poštovanja za vlasnička prava berzanskih operatora. Iako čikaški CMR zauzima 90% tržišta administracija u Vašingtonu nije se bavila njegovim razaranjem. Jedna od prednosti spajanja ICE i NYSE je da će ova kombinovana kompanija sada predstavljati takmaca CME, na tržišnim osnovama a ne kroz proizvodnju regulative.
Preuzimanje NYSE od strane ICE takođe će imati pozitivnu stranu kad se govorio o ekonomiji obima i kad se govori o globalnoj zastupljenosti. Kombinovana kompanija će takođe značiti pritisak za NASDAQ OMX da i samo nađe partnera za ukrupnjavanje, ako to regulatori uopšte i dozvole. Njujorška berza će takođe morati da povuče svoj raniji plan za spajanje sa Frankfurtskom berzom.
I na kraju jedna primedba koja nije previše dobra za američku ekonomiju: ne možemo a da ne primetimo da u eri monetarnog avanturizma FED i prejake regulacije američkog poslovnog ambijenta, vlasnik jednog mesta u Londonu gde se trguje ugovorima baziranih na nafti i sirovinama vredniji od jedne berze na kojom se trguje akcijama američkih kompanija, zaključuje Vol Strit Džornal.
Za Ekonomist, dugovečnost Njujorške berze – 200 godina postojanja – predstavlja neuobičajeno dug rok života za finansijsko tržište. Pre nešto više od 200 godina trgovci su po prvi put seli pod jedno drvo na Vol Stritu, a tu instituciju koju su oni napravili, Njujoršku berzi, kupio je skorojević sa elektronskog tržišta, IntercontintalEkchange (ICE) , nominalno sa sedištem u Atlanti, Džordžija, ili tačnije rečeno entitet iz elektronske stratosfere.
Dogovor koji je objavljen 20. decembra ostao je gotovo tajan, možda zato što su njegovi učesnici dobro čuvali informacije ili zbog toga što je činenica o promeni vlasnika toliko postala nevažna da je malo kome bilo stalo da se time bavi. Cena od 8,2 milijarde dolara ili 3,12 dolara po akciji nosi značajan premijum ali je i dalje znatno manja od one koja o kojoj se govorilo pre dve godine kad se pričalo o spajanju Frankfurtske i Njujorške berze. Sadašnja cena akcije je minimalna u odnosu na vrednost akcije od 108,26 dolara, koja je dostignuta krajem 2006. I to govori o tome koliko je opala vrednost ove berze, da ne govorimo da je u ceni sada bio značaniji deo Euronexta igde se trguje fjučersima.
ICE je takođe osetio efekte finansijske krize, ali njegove akcije su se snažno oporavile, ako ne i svasvim vratile na pređašnji nivo. Na koji način to će biit pitanje provere koja će uslediti tokom procesa odobravanja kupovine. Svakako elektronsko tržište ima cenovnu prednost u odnosu na fizičku razmenu, ali se mora imati u vidu da je i na Njujorškoj berzi gotovo sve bilo na elektronskom nivou, izuzev zvonca na otvaranju. ICE je imao velike koristi od toga što trguje ugovorima vezanim za sirovine, kredite, interesne stope i derivate – koji su postali jako popularni među investitorima.
Ali da li je to dovoljno objašnjenje za suprotne rezultate poslovanja ove dve institucije, je otvoreno pitanje. Teškoće Njujorške berze su dobro poznate. Dok je ranije imala monopol nad trgovinom najvrednijih kompanija u Americi, ona sada aktivno mora da se takmiči za material za trgovanje i u tom poslu beležila je stalan pad svog tržišnog udela. Njen rad je pod jakim reflektorima regulatora, ne smao onih koji se takmiče za naslove u novinama.
Nasuprot tome, oblast ekspertize ICE je široj publici potpuno nerazumljiv. Džefri Špreher, izvršni direktor ICE, je rekao da će spajanje omogućiti kompanijama da zajedno budu „vodeći svetski berzanski operater koji će ostati lider u evoluciji tržišta”. Sa tim prestižnim tržišnim mestom će, ili bi trebalo da dođe i veći nadzor nad onim što je ICE radila a što je do sada izmicalo regulatorima. To je odavno trebalo da se desi, zaključuje Ekonomist.
prevela i pripremila: Tanja Jakobi
Najznačajnija politička borba sedmice nesumnjivo se vodila u Mičigenu, gde su republikanci pokušali da proguraju zakon o „pravu na rad“ koji bi oslabio sindikate – i to u jednoj od američkih država čija je sindikalna politika najčvršće ukorenjena. Predsednik Obama otputovao je u Mičigen kako bi kritikovao ovaj zakon, kojeg je guverner Rik Snajder (R) trebalo da potpiše.
Otkud ovolika panika i graja? Po zakonu o radnim pravima, od zaposlenika, koji su dosad radili pod zaštitom nekog od sindikata, više neće biti zahtevano da plaćaju troškove sindikalnog zastupanja. Ovakva promena u statutu zakona shvata se kao urušavanje uticaja i moći organizovanog rada – to znači da sindikate čekaju teška vremena: daleko duži vremenski rok potreban da bi od radnika prikupili novac za usluge koje pružaju automatski znači da će sindikati imati i manje novca na raspolaganju. Trenutno, u svojim pravnim knjigama 23 američke države imaju ovakve zakone. Mičigen bi mogao biti 24-ta, i, zbog svoje duge prosindikalne istorije – možda i najvažnija.
Kakve su, dakle, moguće posledice ovakvog zakona o radu? Ogroman je broj pokazatelja raznih istraživanja o toj temi, ali se, sve u svemu, tokom proteklih godina moglo izvući nekoliko značajnih zaključaka: zakoni o pravu na rad oslabljuju sindikate. Zakoni narušavaju ravnotežu moći, tako da radnici imaju sve manje koristi od ekonomskog rasta. Ipak, još uvek je teško iznaći definitivan dokaz da zakoni o radnim pravima pomažu (ili odmažu) ekonomijama američkih država.
1) Zakoni o radnom pravu imaju tendenciju da oslabe sindikate. Ovo je stvar oko koje se i levo i desno krilo slažu. Ako se, po novom zakonu, sindikatima brani da od svojih članova zahtevaju uredno plaćanje troškova zastupanja, tu je free-rider* problem. Zašto se gnjaviti davanjem novca mom sindikatu ako ću ionako imati koristi od njihovih pregovaračkih/zastpničkih napora? Uskoro, sindikatima će ponestati sredstava, a samim tim ponestaće i njihova organizatorska moć i uticaj
(* „free rider“, u kontekstu radničkih sindikata, jeste zaposlenik koji sindikatima ne plaća takse za zastupanje ali ipak od njih dobija iste benefite kao i oni koji plaćaju redovno. Po dosadašnjem zakonu Sjedinjenih Američkih Država, sindikati su dužni da fer zastupaju sve radnike koje predstavljaju – bez obzira plaćaju li članarinu ili ne. Neki pravnici dovode u pitanje pravednost ovakvog sistema, ako ne i zakonitost ove prakse).
Američki sindikati se, dakle, urušavaju. Jednim istraživanjem ekonometrijskih podataka iz 1998. utvrđeno je da zakoni o radnom pravu uzrokuju sve više ovakvih “slobodnih jahača” među američkim zaposlenima. Ovo, pak, dovodi do pada efikasnosti sindikata i njihovih organizacionih uspeha, te, konačno, i do smanjenja ukupnog broja sindikalnih članova. Nedavno su se Ajdaho i Oklahoma suočili s velikim osipanjem svog sindikalnog članstva – otkad je početkom prošle decenije na snagu stupio novi zakon o zaposlenima.
Neki podržavaoci sindikata pitaju se kako će sindikati uopšte prevladati ove nedaće. Oni će radnicima prosto morati da dokažu svoju vrednost. „Na primer,“ piše Rič Jeselson, „najmoćniji lokalni sindikat u zemlji – ‘Kulinarski 226’ u Las Vegasu – zapravo je “politička elektrana”, centrala dovoljno moćna da osigurava benefite za plate onih iz srednje klase, kao i za hotelske domaćice. Ovaj sindikat poštuje prava zaposlenih a, zauzvrat, od njih dobija skoro 100% članarine od ukupnog broja učlanjenih.” Ovo što je Jeselson naveo je, čini se, izuzetak a ne pravilo.
2) Po zakonima o pravu na rad, radnici manje dobijaju nego što je realni ekonomski rast. Pristalice ovog zakona tvrde će baš dotični pomoći u privlačenju većeg broja kompanija i poslova u državu. Protivnici uzvraćaju da slabiji sindikati povlače sobom i smanjivanje plata (rezultati jedne velike studije Instituta za ekonomsku politiku iz 2011. pokazuje da su, nakon analize niza činilaca, u državama u kojima funkcioniše problematični ‘Zakon o radnim pravima’ plate u proseku niže nego u državama koje su pro-sindikalno nastrojene).
Oba argumenta mogu biti tačna. Jedna detaljna studija, sprovedena od strane Lonija Stevansa iz ‘Hofstre’ je 2007. utvrdila da zakoni o radnom pravu zaista i pospešuju povećanje broja poslovnih subjekata u državi – ali su dobici, uglavnom, otišli vlasnicima dok su prosečne plate pale. „Iako je zakon o radnim pravima možda atraktivniji za poslovanje“, zaključuje Stevans, „to ne znači da se ovaj trend mora i nužno odraziti kroz povećanje ekonomske vitalnosti država koje zastupaju ovakve regulative o zaposlenima – kakva je onda korist tog Zakona ako povećanje profita samo ‘malo procuri nadole’ – od preduzetnika ka radnicima, koji nisu sindikalno organizovani.“
Dakle, vlasnici biznisa dobijaju a radnici gube. Jedan od mogućih načina za ublažavanje ovog trenda bio bi postavljanje neke nove mreže ‘programa sigurnosti’. Njom bi se, eventualno, kompenzovali radnici oštećeni primenom ovog Zakona. Međutim, to nameće i neka druga pitanja: bez čvrsto ustanovljenih sindikata koji sada propadaju – ko bi, onda, bio taj ko bi ovu zaštitu radnika progurao?
3) Šire ekonomske efekte ovakvih zakona često je teško razdvojiti. Postoji obilje istraživanja o uticaju i posledicama ovih regulativa. Ipak, kako su se požalili i ekonomisti Ozkan Eren i Serkan Ozbeklik u jednoj velikoj prošlogodišnjoj studiji, većina podataka ove analize je pod udarom „teškoća koje onemogućavaju pravilno razlučivanje učinaka (ovog zakona) od pojedinačnih karakteristika američkih država, kao i drugih njihovih politika koje nisu povezane s tim zakonom.“
U 2001, na primer, u Oklahomi je ovaj Zakon prošao, ubrzo se potom suočivši sa grčenjem svoje proizvodne baze. Ali – koliko je to bilo zbog zakona, a koliko zbog konkurencije iz Kine? Isto tako, jedna studija Tomasa Dž Holmsa iz 1998. utvrdila je da kompanije iz država sa snažnim sindikatima često izmeštaju svoj biznis u države u kojima je na snazi Zakon o pravu na rad. Pitanje je, ipak, da li uzrok za ovaj trend leži u Zakonu o radnim pravima ili, možda, u nekim drugim poslovnim politikama. Jedan od razloga ovom tako teškom utvrđivanju uzroka i posledica je u i tome što je trenutno samo oko 7 posto američkih radnika u privatnom sektoru sindikalno organizovano – ovo je zaista mali (a i dalje osipajući) segment ukupne radne snage. Štaviše, kompanije donose odluke o tome zašto smeštaju svoj biznis na određenu lokaciju: postoji čitav niz razloga – energetskih troškova za infrastrukturu, na primer. Snaga sindikata nije jedini faktor. Zato, u predstojećim godinama, treba biti spreman na baraž novih proučavanja, studija, protiv-studija i podataka.
4) Takođe, ovi zakoni treba da budu stavljeni u jedan širi kontekst. Ali, hajde da na trenutak ostavimo na stranu sva ova istraživanja. Ovaj zakon u Mičigenu je ujedno i odličan pokazatelj šireg trenda prisutnog u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što je Rič Jeselson detaljno ukazao, Mičigen je jedan od najstrože sindikalno ustrojenih američkih država, sa 17,5 posto radnika koji pripadaju sindikalnoj zajednici. ‘The United Autoworkers’ je npr jedan od najvažnijih sindikata. Ako čak ni Mičigen – od svih drugih država – više nije siguran zbog ovog Zakona, onda nijedna od preostalih prosindikalnih država na Srednjem zapadu i severoistoku neće biti imuna na ovakav trend.
U zemlji u kojoj snaga organizovanog radništva nestaje već decenijama, ovo je velika promena.
Evropski bankarski nadzor bi prema predlogu Hermana van Rompuja trebalo da počne sa radom najkasnije do 1. januara 2014, a Evropski stabilizacioni mehanizam bi već od marta naredne godine trebalo da direktno pomaže bankama. Ovo su delovi sa nestrpljenjem iščekivanog izveštaja Hermana van Rompuja o reformi ekonomske i monetarne unije, objavljenog u četvrtak. Nedelju dana pre samita o produbljivanju monetarne unije izveštaj predlaže izdavanje zajedničkih isprava o dugu, kao i „fiskalni kapacitet“ za evrozonu, kako bi se ublažili ekonomski šok efekti u pojedinim zemljama.
Strategijski dokument i u njemu navedeni podaci su u stvari eksplozivni politički materijal. Zemlje u krizi uz pomoć Evropske komisije insistiraju na bržem tempu kada je reč o bankarskom nadzoru, ne bi li njihove problematične banke što pre dobile finansijsku pomoć. Nemačka vlada povlači ručnu i ponavlja mantru: „temeljno, a ne ishitreno“. Berlinu se ne sviđa Rompujev predlog prema kome bi banke već u martu trebalo priključiti na finansijsku infuziju, kao i onaj koji se odnosi na stvaranje zajedničkog fonda za likvidaciju banaka.
Dokument u čijem sastavljanju su učestvovali i Barozo, Dragi i Junker obuhvata petnaest strana i predviđa tri etape na putu ka „pravoj ekonomskoj i monetarnoj uniji“. Osnovni princip: „U svakoj fazi se moraju povećavati disciplina i solidarnost između država evrozone“.
Prvi korak (kraj 2012. do 2013.) obuhvata praktično sprovođenje planova o zajedničkom bankarskom nadzoru od stane ECB-a; donošenje jednoobraznih pravila osiguranja štednih uloga, koja će ipak i dalje ostati u nadležnosti pojedinih država; proširenje evropskog nadzora nad nacionalnom budžetskom politikom; usvajanje novog pravnog okvira za direktnu rekapitalizaciju banaka kroz ESM; i veći stepen koordinacije najvažnijih ekonomskih reformi.
Faza dva sadrži plan centralizovanog mehanizma za likvidaciju banaka, koji bi trebalo da zaštiti poreske obveznike od eventualnih budućih bankarskih kolapsa i koji bi obuhvatao sve banke pod „super nadzorom“ ECB-a. Među vladama država članica vode se žestoke rasprave o tome kako bi sve ovo trebalo da izgleda. Države bi trebalo da se ugovorno obavežu na sprovođenje ovih reformi, uz finansijsku podršku iz još uvek nedefinisanog izvora van redovnog budžeta EU.
Poslednja faza se odnosi na period posle 2014, kada bi članicama evrozone trebalo da se stavi na raspolaganje nejasno formulisani „fiskalni kapacitet“, kako bi se osigurali od ekonomskih potresa. Van Rompuj piše o „ugrađenom sistemu nagrađivanja“, koji dobijanje pomoći vezuje za budžetsku disciplinu i sprovođenje strukturnih reformi. Istovremeno bi donošenje odluka o budžetima država članica, o poreskoj politici i o politici tržišta rada postepeno trebalo preneti na evropski nivo. „Fiskalni kapacitet“ mogao bi, prema mišljenju autora ovog dokumenta, da obuhvati i „izdavanje zajedničkih isprava o dugu“, ali njime nije predviđeno sistematsko objedinjavanje dugova. Ova formulacija je verovatno ustupak Berlinu, koji strahuje od uvođenja evro-obveznica. Berlin smatra da bi „fiskalni kapacitet“, tj. sredstva njime obuhvaćena, trebalo koristiti u ograničenom obimu, kao podsticaj problematičnim državama evrozone za sprovođenje ekonomskih reformi. Pošto se u dokumentu govori o „osiguranju“ od eksternih ekonomskih šokova, kao što su pucanja mehura na tržištu nekretnina, Francuska bi ovu ideju o „osiguranju“ iskoristila za uvođenje evropskog osiguranja za slučaj nezaposlenosti.
Uvid u osam vekova finansijskih kriza govori nam da ovakve sistemske krize traju u proseku čitavu deceniju, podrazumevaju slab ili gotovo nikakav rast društvenog proizvoda i uporno visoke nivoe nezaposlenosti, dok visoki javni i privatni dug predstavljaju kočnicu za brži oporavak. Najgore možda sledi 2013. ili tek 2015. godine, ili je to samo oprostiva greška prognozera, sugeriše forecastingnet.com.
Pet godina od izbijanja svetske finansijske krize društveni proizvod SAD još je ispod pretkriznog nivoa a nezaposlenost ostaje tvrdoglavo visoka. Uprkos malom laviranju, ekonomski krajolik u Evropi je takođe postojano sumoran. To ne bi trebalo da bude iznenađujuće, smatraju dvoje čuvenih ekonomista Karmen Rajnhart i Kenet Rogof, iz čijih analiza proizilazi da se u prethodnim slučajevima sistemskih finansijskih kriza na povratak na prethodni nivo društvenog proizvoda čekalo u proseku deset godina, a na oporavak od nezaposlenosti i duže od jedne decenije.
Rajnhart, koja predaje na Petersonovom Institutu za međunarodnu ekonomiju u Vašingtonu i Rogof, profesor na Harvardu – danas već čuvenu knjigu pod ironičnim nazivom “Ovog puta je drugačije” objavili još 2009. godine (kod nas ju je prošle godine izdao Službeni glasnik). U njoj su analizirali 224 bankarske krize u raznim delovima sveta, i utvrdili da je u krizama koje su se dogodile posle II svetskog rata prosečan oporavak trajao oko 4,5 godine, a da je u 14 epizoda Velike Depresije u svetu na povratak BDP na pretkrizni nivo trebalo čekati u proseku deset godina.
Originalnu tabelu dvovekovnog ciklusa rasta u pet godišnjih doba možete videti na ovom linku
Dvoje ekonomista koji su predvideli aktuelnu ekonomsku krizu, analizirali su osam vekova finansijske nerazboritosti, sa greškama države, bankarskim panikama i inflacionim udarima, od srednjevekovnog smanjenja procenta zlata u novcu do savremene hipotekarne krize. Povod da nedavno objave još jedan tekst na Blumbergu i ponove svoje teze bio je okršaj dvojice američkih (tada još) predsedničkih kandidata u kojem je Mit Romni optužio Obamu za loše ekonomske poteze kao razlog za spor privredni oporavak.
Bez želje da staju na ovu ili onu političku stranu, Rajnhart i Rogof su jednostavno ponovili da ovakvu – sistemsku finansijsku krizu – ne treba mešati sa uobičajenim usponima i padovima u okviru privrednih ciklusa i manjim krizama koje imaju oblik slova “V” gde posle udara u dno dolazi do relativno brzog oporavka. “Nema sumnje da se SAD suočava sa prvom sistemskom krizom posle Velike Depresije, napisali su autori. Tu krizu koju još preživljavamo oni su nazvali Drugom velikom kontrakcijom. Pre toga značajne krize u SAD dogodile su se 1873., 1893. i 1907. “Sadašnji oporavak SAD prilično je tipičan primer oporavka posle sistemskih finansijskih kriza širom sveta u posleratnoj eri”, pišu autori. Posle krize iz 1873. i 1893. godine trebalo je čekati pet, posle one iz 1907. šest godina, a potpuni izlazak iz Velike Depresije potrajao je 11 godina.
Raspoloživi podaci o nezaposlenosti sežu do 1890. godine što uzorak za razmatranje čini manjim, i on pokazuje da je sadašnja nezaposlenost manja od one iz 1890 i u vreme velike Depresije, a približnija je nezaposlenosti iz vremena “Bankarske panike” 1907. godine. Još jedna analiza Karmen i Vinsenta Rajnharta ukazuje da se na vraćanje nivoa nezaposlenosti na pretkrizni nivo u ovakvim slučajevima čekalo između 10 i 14 godina. Rajnhartovi su istraživali slučajeve oštrih kriza u razvijenim i zemljama u razvoju. To istraživanje pokazuje da je na oporavak zaposlenosti u 10 od 15 epizoda velikih kriza trebalo čekati oko deset godina. U slučaju krize 1893 i 1929. povratak na staro stanje trajao je 14 godina a radna mesta izgubljena 1907. nadoknađena su tek 12 godina kasnije. U stvari, napominje Rogof u jednom ranijem intervjuu, mogući povratak na predkriznu stopu nezaposlenosti (što je takođe diskutabilno) ne treba mešati sa nivoom zaposlenosti koji beleži konstantan pad.
Iako se čini da je decenija patnje nezaobilazno štivo, to ne znači da merama ekonomske politike ništa nije moguće postići. Jedna od najvažnijih stvari jeste razumevanje simptoma, moguće dužine i dubine krize i dobrih i loših posledica poteza koji se mogu povući, smatraju autori.
U jednom znatno manje ozbiljnom pokušaju da se odgovori na pitanje o predviđanju I trajanju kriza, sajt Forkasting net objavio je 2011. godine tabele iz papira “Tehnološko prognoziranje i socijalne promene” Džordža Boretoša originalno objavljenog 2009. godine. U njemu se prikazuju “etape” ekonomskog rasta u rasponu od dva veka. Analiza je bazirana na “logističkom rastu” (reč je o terminu koji se prvenstveno koristi u biologiji za određivanje rasta populacije gde stopa rasta populacije opada sa povećanjem broja individua dok ne dostigne nulti nivo kada populacija dostigne maksimum, a povremeno je korišćen kao model za analizu tržišnih mehura) “uparenim” sa podacima o rastu BDP.
Po tom modelu, globalna ekonomija prati dvovekovni ciklus razvoja od 1917. do 2112. gde je početak trenda smešten u 1917. godinu koju autor smatra početkom globalizacije (Grafikon 1). Taj period podeljen je na pet faza nazvanih “godišnja doba” koje traju po 40 godina i predstavljaju sukcesivne periode rasta, zasićenja i opadanja. Na skoro svakih 40 godina, kad se približi sredini “godišnjeg doba”, dostiže se vrhunac od koga kreće ciklično usporavanje svetske ekonomije. Opadajući ciklični trend javlja se kada ekonomija “omaši” odnosno kada odnos između stvarnog i očekivanog rasta dostigne svoj maksimum.
Prva dva ciklična usporavanja dogodila su se 1937. blizu početka Drugog svetskog rata i 1975. godine na pragu naftne krize. Sledeći vrhunac dogodiće se prema grafikonu 2013. što je dosta blizu stvarnog početka krize koji autori smeštaju u 2009. godinu. Postoje dve mogućnosti, kažu na Forkasting.net: ili je u pitanju greška u modelu (tj. nepreciznost od četiri godine) koja se da prihvatiti, ili nas vrhunac krize tek čeka. On bi se mogao dogoditi ili 2015. kada nastupa prelom u dvovekovnom ciklusu ili 2013. ako pratimo četrdesetogodišnji ciklus.
Tanja Jakobi
Biznis Top 2011/12
U Srbiji ne postoji vizija privrednog razvoja odnosno kvalitetni strateški dokumenti, kao i sistemi pomoću kojih se njihovo sprovođenje stavlja u pogon. Takvi dokumenti i sistemi postoje u, recimo, bivšim centralno-planskim privredama koje su danas članice EU, a pogotovo na zapadu. Tamo nove Vlade ne poništavaju već uložena sredstva u ostvarivanje vizije prethodne Vlade, čak ni kad su njihovim izborom glasači jasno izabrali da se vizija menja. Taj nedostatak vizije je jedan od najvećih problema i najvećih pretnji razvoju Srbije – kaže u intervjuu za sajt NALED-a Kori Udovički, predsednica Centra za visoke ekonomske studije, koja će 2. novembra u hotelu Metropol zajedno sa nestranačkim kolegama iz prvih vlada nakon 2000. govoriti na konferenciji „100 dana Vlade: Prvi rezultati“.
NALED: Kad uporedite aktuelne trendove u svetu i naše ekonomske pokazatelje da li postoji opasnost da zapadnemo u neki teži scenario?
Udovički: Mislim da nam prete dve vrste opasnosti. Kratkoročna opasnost nam preti ako ne usvojimo i dosledno sprovedemo ovakav budžet ili već šta bude dogovoreno sa MMF-om. Ako se to ne desi nama stvarno preti krah. Vrlo je lako preći tu granicu i mi smo joj jako blizu. To je kao ivica noža, budete na uzlaznoj putanji, a onda kada pređete ivicu zapadate u potpuno drugačiju stvarnost. Još uvek smo na onoj strani gde možemo da se zadužimo, investiramo i podstičemo rast. Sa vrlo malo loših poteza i loše sreće možemo da se nađemo u dužničkoj krizi gde dug kreće da raste eksponencijalno, a cela privreda implodira, to je strašan začarani krug — grčki scenario. Blizu smo toga, ali ćemo se udaljiti ako se ovakav budžet bude usvojio i sprovodio, uključujući i to da država plaća u roku od 45 dana. Dugoročni problem je problem dugoročnog rasta. Nalazimo se u negativnom ekonomskom okruženju. Moguće je da svet ponovo zapadne u recesiju. Srbija može još više da se uruši, ali ima i šanse da napravi zaokret. Čvrsto verujem da bi i u ovakvim ekonomskim uslovima bitno bolje upravljanje privredom i državom dovelo do znatno boljih ekonomskih trendova. Vidimo jednu pritoku stranih investitora zato što Srbija ima puno neiskorišćenih resursa koji su trenutno jeftini, ali tim javašlukom i burazerstvom, nedostatkom vizija, rasipanjem sredstava tako što se neki interes pomogne finansijski umesto da se ista ta sredstva upotrebe za poboljšanje uslova za mnoga preduzeća, smanjujemo produktivnost i privlačnost resursa koje imamo. Naša država je neproduktivna. Ne mislim da bi trebalo da se naša država smanji ali bi trebalo da se učini korisnijom.
NALED: Da li prepoznajete neku vrstu kontinuiteta u merama za izlazak iz krize kada se uporede sa potezima prethodne vlade?
Udovički: Ono gde postoji vrlo bitan raskid kontinuiteta u odnosu na prethodnu Vladu jeste predloženi budžet za 2013. koji predstavlja dobar zaokret u makroekonomskom smislu. Važno je prepoznati da je prethodna Vlada u početku vrlo dobro odgovorila na udar ekonomske krize, bila je po tome zapažena među inostranim posmatračima. Međutim, negde oko 2010-2011. kapacitet te Vlade da održava makroekonomsku disciplinu, da radi na potrebnim, teškim, a nepopularnim merama za oživljavanje privrednog razvoja je nekako bio istrošen, a pred same izbore je zaista došlo do jako velikog i štetnog popuštanja. Rebalans budžeta je na neki način priznao to popuštanje, pomalo i dodao, zbog ispunjenja nekih predizbornih obećanja. Novim merama se možda neće postići baš prepolovljavanje budžetskog deficita, ali u svakom slučaju, ako se predviđeni program ostvari, zajedno sa već donetim poreskim merama, on vodi ka fiskalnom zatezanju. Ako se te mere ostvare onda ćemo biti na putu stabilizacije i izlaska iz jedne vrlo rizične zone u kojoj se trenutno nalazimo. Nema vizije, ali ima promene u retorici da bi uloga države trebalo da bude veća. Ta retorika je sa jedne strane opravdana, a sa druge strane opasna.
Foto Akter
NALED: Smatrate li da smo preduboko „zagazili“ sa mešanjem države u privredne tokove imajući u vidu koliko se i u razvijenim zemljama lome koplja oko prave mere kada je reč o državnom intervencionizmu?
Udovički: Trenutno ni jedna politička opcija u Srbiji ne nudi, nije opredeljena, za izgradnju nekog jasnog ekonomskog modela. Globalna klima po pitanju državnog intervencionizma promenila se se sa finansijskom krizom koju mnogi vide kao krah onog vida slobodnog kapitalizma koji smo imali u prethodne dve decenije. Opravdano je i potrebno da privreda i država mnogo više sarađuju i da se država zapita kako može da ubrza privredni rast. Međutim, to je i opasno, a pogotovo ovako kako vidim da retorika teče kod nas, s obzirom da ne vidim da se radi na pripremi odgovarajućeg institucionalnog okvira za takvu intervenciju.
Normalno je da u jednoj tržišnoj privredi država i privrednici mnogo više komuniciraju i sarađuju. Dobro je što je nova Vlada uspostavila Savet za privredni oporavak. Bilo bi još bolje da je on reprezentativniji, ili da bar postoji verodostojno opredeljenje da se saveti tog Saveta stavljaju na proveru šire privredne i profesionalne javnosti. Čini mi se da kad kažemo da država mora više da uradi i kada privrednici govore da im treba pomoć da se misli na jedan primitivan i često vrlo destruktivan obrazac jednostavnog presipanja državnih sredstava od poreskih obveznika ka nekim privrednicima. Ako ta pomoć podrazumeva da nekome date sredstva, a nekome ne date, to je presipanje. Ponekad je i to neophodno kad je u pitanju strateški sektor ili kada propadanje nekog sistema preti da povuče za sobom maltene celu privredu. Takve primere kod nas baš ne vidim. Ono gde je nama potrebna intervencija države jeste da se bolje razumeju prepreke i obezbede uslovi za rad privrede koje često nameće sama država. To je, naravno, teško učiniti bez vizije o kojoj sam govorila jer kako da odlučite na šta da usredsredite pažnju, resurse, pa čak i pomoć, ako ne znate kuda zemlja ide i šta joj je prioritet? Onda se naravno završi sa time da se pomaže onaj ko vam je najbliži, ko vas inspiriše ili ko vam plaća stranku… Do sada smo viđali da se sa smenom ministara često menjaju čitavi koncepti, a da nije promenjena ni stranka koja drži ministarstvo, a kamoli Vlada. Znači, ni deklarisanje vizije nije dovoljno. Privrednici moraju da veruju da će se ona ostvarivati, da će suština da opstane čak i posle promene vlade. E toga nema i to stvara ogromnu neizvesnost i prilikom rešavanja tekućih problema, ali i prilikom odlučivanja svakog privrednika u šta je spreman da stavi novac u uverenju da će posle nekog vremena to da donese zaradu.
NALED: Srbija ima strategije privrednog razvoja od 2006. do 2012. i od 2010. do 2020. ali nijedna nije ostvarena. Kako na to da gledamo?
Udovički: Strategija vrši funkiju samo ako ima kredibilitet, ako Vlast i dobar deo javnosti veruju da će se ona sprovoditi. Onda ona predstavlja viziju, koja vodi društvo—i državu i građane ili privrednike. Na vlasti i na vođstvu je da se taj kredibilitet razvije kroz dijalog, uključivanje privrednika, stručne javnosti, civilnog društva, a za neka pitanja čak i opozicija. Takva vlast postaje vođstvo: stvoriti uverenje i opredeljenost da se uradi nešto što ima smisla. Nama to nedostaje. Naše strategije za sad često više zvuče kao spiskovi želja. Verujem da kada bismo seli i počeli da sabiramo troškove pretpostavljene u strategijama koje je jedna ista vlast usvojila u toku više godina, da bismo videli da se ne mogu isfinansirati što vam govori da sama institucija koja ih je usvajala nije verovala u njihovu realizaciju.
NALED: Da li imamo previše polarizovane opcije na političkoj sceni da bi se dogovorili oko vizije?
Udovički: Po sadržaju naše opcije nisu jako polarizovane. Vratila sam se u Srbiju na vreme da pratim izbornu kampanju i bila sam iznenađena u kojoj meri, kada je reč o ekonomskim pitanjima, nije bilo suprotstavljenosti. Uglavnom se nudio populizam, ko veštije a ko manje vešto. Problem i jeste u tome što se ne razgovara o sadržaju. Mislim da razlike u ekonomskoj politici ne bi bile velike ni kada bi se razgovaralo o sadržaju, veći deo našeg političkog spektra komotan je u nekakvoj social-demokratiji, bar načelno. Onda bi se stranke mogle razlikovati po tome koliko ozbiljno sprovode sadržaj o kom pričaju i kakvi su im rezultati.
NALED: Da li vidite kapacitet i jedne i druge strane da sprovedu neku viziju, u ljudstvu na primer?
Udovički: To je mnogo zanimljiva tema. Sarađujući sa predstavnicima 25 vlada u regionu primetila sam da nisu premijeri i ministri u drugim zemljama kvalitetnije individue u odnosu na naše—naprotiv. Čak ni u odnosu na ovu vladu za koju znamo da ima manji imidž profesionalnosti i kapaciteta nego prethodna. Ono po čemu se mi razlikujemo u odnosu na svih 25, (osim možda nekih bivših jugoslovenskih republika) jeste po tome što naši ministri misle da ne moraju da poštuju, ni da pitaju!, ničije mišljenje. U drugim zemljama ko god dođe na vlast polazi od toga da postoji državna služba i u njoj profesionalci. Oslanjaju se i na savete međunarodnih institucija, na koje se oslanjamo i mi, ali kod njih je to na otvoreniji način. Kod njih sam često videla usvajanje i promišljanje onoga što dolazi sa strane odnosno upotrebljavanje resursa stranih razvojnih institucija na način koji kod nas najčešće nije praksa. Ne volim da insistiram na nacionalnim karakteristikama, ali ponekad mi se čini da je „ja sve znam i ne moram nikog ništa da pitam“ stvarno „srpska“ osobina. To je povezano i sa ovim nedostatkom vizija i strategija o kojima sam govorila. Ne može do trajne vizije da dođe sam pojedinac. Moraju da postoje konsultacije, timski rad. E, timski rad nam ide teško. Stoga smo osuđeni, ograničeni, na domete koje može da postigne pojedinac, ili skup pojedinaca. Po tom pitanju moramo nešto da učinimo. Moramo da promenimo – ne volim tu reč da koristim – mentalitet.