Promene koje danas nude političke partije i elite tiču se mahom sledećih izbora i one ne nude ozbiljne, koherentne i upotrebljive odgovore. Njihovi kritičari u opoziciji i analitičari su bez dokumentovane analize i obećavajućih opcija, a u svemu tome, gubi se iz vida ono što bi moralo biti najvažnije: dugoročni horizont razmišljanja u kojem je u fokusu – sledeća generacija, kaže u intervjuu za B&F online, Miroslav Ružica, sociolog i stalni kolumnista i bloger B&F.
Intervjui
Ako želite da budete uspešni, kao naučnik, imate jednu od dve staze. Ili da novom tehnikom ili dokazom poduprete konvencionalnu mudrost, ili da izazivate konvencionalnu mudrost. Ovo poslednje je izazov visokog rizika, i sa visokom nagradom jer sve što se pretvorilo u uvreženu mudrost je skoro po definiciji pogrešno, ili bar, preterano. Ako se dobro sprovede, izazivanje konvencionalne mudrosti je uspešna strategija koja se svakako isplati kaže u intervjuu jedan od najcenjenijih svetskih ekonomista Dani Rodrik, dugogodišnji profesor na Harvardu (profesor međunarodne političke ekonomije) i od nedavno profesor društvenih nauka na Institutu za napredne studije u Prinstonu.
Jedan od najcenjenijih svetskih ekonomista Dani Rodrik, dugogodišnji profesor na Harvardu (profesor međunarodne političke ekonomije) od 1. jula je profesor društvenih nauka na Institutu za napredne studije u Prinstonu. Najveći broj radova Rodrik je objavio u oblasti međunarodne ekonomije i globalizacije, ekonomskog rasta i razvoja i političke ekonomije. U ovom intervjuu govori o vrlinama i zabludama preovlađujućeg odnosa ekonomista ka slobodnom tržištu i državnom uplivu, prednostima i manama globalizacije i vrednosti konvencionalnih metoda dokazivanja ekonomskih postavki.
Hrvoje Jurić, docent na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Evropska unija ne želi Hrvatsku iz ljubavi. Radi se o ugovorenom braku koji je, kao i svaki ugovoreni brak, samo legalizovana prostitucija, u kojoj strada subjekt koji se podvodi. U toj promišljenoj i pomno iskalkulisanoj vezi uopšte nije riječ o našoj „slavnoj istoriji i kulturi“ nego o antidemokratskoj geopolitici i kapitalističkoj ekonomiji.
Nakon maratonskog pregovaračkog razdoblja, Hrvatska je 1. 7. postala 28. članica EU. Tim povodom razgovarali smo s Hrvojem Jurićem, docentom na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te članom Sindikata „Akademska solidarnost“ i grupe „Direktna demokracija u školi“. U razgovoru za „H-Alter“, Jurić govori o budućnosti Hrvatske u EU, crnim scenarijima koje Hrvatskoj prognoziraju evropski mediji, položaju radnika i ulozi sindikata unutar evropske zajednice te mogućnostima za izvanparlamentarno društveno-političko delovanje.
# Prvog jula Hrvatska je postala najnovija članica Evropske unije. Kakva je budućnost Hrvatske u Uniji?
Dovoljno je reći da je budućnost Hrvatske u Uniji – evropska. Međutim, ne radi se o romantiziranoj Evropi, o kojoj Hrvati maštaju „od stoljeća sedmog“ ili od 1990, jer Evropska unija nema veze s kulturom, političkom kulturom i socijalnim blagostanjem, što se, protivno stvarnosti, i dalje upisuje u pojam Evrope. EU je hladni i bešćutni birokratski Moloh koji proždire upravo sve ono što naši naivni „evropejci“ smatraju Evropom. EU nije niti „jedinstvo u različitosti“, niti jezgra neke alternativne, nadnacionalne politike budućnosti, nego je ona primarno ekonomska unija, tj. servis krupnog kapitala i mehanizam ekonomskog potčinjavanja političkih zajednica i pojedinaca. A hrvatska politička oligarhija, nakon što je na lokalnoj berzi uspešno provela rasprodaju društvene imovine i zajedničkih dobara, odlučila je prodati na evropskoj berzi i celu Hrvatsku, njene ljudske i prirodne resurse, odnosno ono što je preostalo, reliquiae reliquiarum. Možda nekima još nije jasno, pa treba istaknuti očiglednu stvar: EU ne želi Hrvatsku iz neke ljubavi. Radi se o ugovorenom braku koji je, kao i svaki ugovoreni brak, samo legalizovana prostitucija, u kojoj dakako strada subjekt koji se podvodi. U toj promišljenoj i pomno kalkuliranoj vezi uopće nije rieč o našoj „slavnoj povijesti i kulturi“ nego o antidemokratskoj geopolitici i kapitalističkoj ekonomiji.
# Kako izgleda Evropa kojoj se Hrvatska pridružuje?
Evropa, kojoj se Hrvatska sada pridružuje, Evropa je kojom tumaraju mase eksploatisanih radnika i nezaposlenih, mase obesnaženih i obesmišljenih građana, mase neregistrovanih ne-europljana koji neće biti prognani jer su itekako korisni za evropsku ekonomiju, kao i evropski sweat shopovi u jugoistočnoj Aziji. To je Evropa u kojoj će razne bugarske, rumunske, grčke, kipri i hrvatske biti kolonije „stare Evrope“. Nadalje, EU nisu samo hrvatski političari koji ponosno šeću ulaštenim hodnicima briselskih institucija, nego i radnice DTR-a i radnici u razminiranju, koji su ovih dana protestovali na zagrebačkim ulicama i na Jelačić placu, gde se, sasvim perverzno, 30. 6. održao neukusni „EU prajd“.
„Demokratski deficit“, o kojem se još uvijek stidljivo govori, eufemizam je za ne-demokratske i anti-demokratske tendencije kojima je obeležena EU. Nakon 1. 7. građani Hrvatske, barem isprva, verojatno neće primetiti velike promene, jer već godinama, da ne kažem decenijama, Hrvatska se pravi da je u EU, „diše evropski“ i radi evropski. To je takozvana Prilagodba: od folklorne prilagodbe, tj. apsurdnog vešanja zastava EU na državne ustanove u Hrvatskoj i papagajskog usvajanja evropskog novogovora, preko užurbanog i šlampavog usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s onim evropskim, do odnosa prema radništvu i prema javnom dobru. Baš ovo posljednje treba naglasiti. Na primer, u našim je medijima skoro neopaženo prošla vest da su u martu 2013. predsednik Evropske komisije, Barroso, i predsednik Izraela, Peres, raspravljali o projektu golfa na Srđu, nakon čega je Barroso malo pritisnuo hrvatskog premijera da se taj problem što prije reši, naravno, u korist izraelskog preduzetnika Frenkela. Kakvi topnički dnevnici, kakve trice! „Uklanjanje prepreka“ hrvatskom pridruživanju Uniji najbolje se vidi u ovom detalju. Osim toga, evropsku perspektivu Hrvatske treba sagledavati i u kontekstu perspektiva demokratije u EU. A one uopšte nisu svetle. „Demokratski deficit“, o kojem se još uvijek stidljivo govori, eufemizam je za ne-demokratske i anti-demokratske tendencije kojima je obeležena EU. Bojim se da je, s obzirom na to, građanima Hrvatske demokratija dalje nego ikada, jer će evropsko-unijska verzija demokratije samo potencirati one tendencije koje su nam već dobro poznate, a koje se tiču partitokratske vlasti i politike koju zapravo vode krupni kapitalisti, ukratko, anti-demokratskog demokratizma ili pseudodemokratije.
# Je li Hrvatska sledeća Grčka, kako to tvrde evropski mediji?
Nisam sklon takvoj vrsti prognoza, pogotovo zato što ti evropski mediji izriču samo bojazni evropskih ekonomsko-političkih centara moći, tj. govoreći o Hrvatskoj kao „sledećoj Grčkoj“ govore jedino o ugroženosti finansijskog sektora, valute, preduzetničke klime, interesa evropskih turista i slično, a sve ono što bismo mi zapravo trebali naučiti iz slučaja Grčke nije predmet njihove brige. Mislim na socijalno-ekonomsku situaciju u Grčkoj, na eroziju javnih dobara, uključujući javni medijski servis, na pokušaje instaliranja pro-evropske i nedemokratske političke oligarhije, i tako dalje.
Možda će zaista stanje u Hrvatskoj uskoro biti kao u Grčkoj, iako ni sada nije mnogo drugačije, ali sigurno je da postoji jedna bitna razlika između Hrvatske i Grčke, a ona se tiče narodnog, građanskog otpora. Iz hrvatske perspektive možemo biti zavidni Grcima na masovnosti tamošnjih protesta, na nivou mobilisanosti i organizovanosti grčkih radnika i građana uopšte, pa i na nekim reakcijama na krizu u sferi takozvane visoke politike. U tom smislu, u celoj toj grčkoj depresiji, ima razloga za optimizam. Kod nas baš i nema. Ali ako taj otpor u Grčkoj s vremenom bude popuštao pred EU kapitalističkim buldožerom, onda bi se, s obzirom na vaše pitanje, moglo reći obrnuto: možda će Grčka postati „sledeća Hrvatska“, odnosno možda će se situacija pogoršavati, a otpor tom buldožeru bit će slabašan i sve slabiji.
# Hrvatska već odavno u mnogočemu „prati“ evropske trendove. Po nezaposlenosti mladih nalazi se odmah iza spomenute Grčke i Španije. Nedavno je najavljeno da će Hrvatska prva u EU primenjivati nove mjere za podsticanje zapošljavanja mladih. Kako ih ocenjujete?
Većina mjera za mlade bazira se na varljivo nadi u EU-fondove, odnosno na famoznom „povlačenju novca iz EU-fondova“, a spram toga treba biti skeptičan, jer se uglavnom radi o kratkoročnim spinovima. Nagledali smo se i naslušali raznih „mera“ koje većinom nisu donijele ništa novo, korisno i uspešno, tako da sam a priori skeptičan i prema ovim mjerama. Lepo je da se misli na mlade, ali isti taj ministar rada i ista ta Vlada nekako su ćutljivi kad im pod prozorom viču stariji radnici, oni radnici kojima je usred njihovog radnog veka ili na njegovom zalasku izmaknuto tlo ispod nogu. Ukratko, ne verujem onim mjerama koje su zapravo palijativna rješenja i koje ne počivaju na nekoj široj slici i dugoročnijoj strategiji, nego se donose tek tako, za Evropu ili za CV nekog ministra koji će se već sutra posvetiti nečemu drugom.
# Uprkos ogromnoj nezaposlenosti koja već godinama muči Hrvatsku, sindikati su nakon godina ćutnje ove godine organizovali prvomajski protest. Nakon toga su ubrzo sklopili pakt o nenapadanju s Vladom. Kako ocenjujete djelovanje birokratskih sindikata u Hrvatskoj?
Delovanje sindikata u Hrvatskoj ocenjujem kao nedovoljno. Mislim na ocenu – nedovoljan. Muka mi je uopće analizirati njihovo delovanje jer je valjda već jasno i radnicima i svim drugima da je u tim mainstream sindikatima i kod tih sindikalnih vođa ostao samo naziv „sindikat“, a da su zapravo puka ispostava političke vlasti i poslodavaca. U najboljem su slučaju „tampon-zona“ između vlasti i poslodavaca, subjekt koji se cenjka s jednima i drugima ili, bolje rečeno, objekt s kojim se cenjkaju jedni i drugi. Još uvek se sećamo nesretnog referenduma o radnom zakonodavstvu, kao i prvomajskog protesta ove godine. Sindikati su i tu i u drugim prilikama izneverili radnike, propustili su šansu da iznesu određene zahteve bez kalkulacija, da ih zaoštre, i da ih smeste u širi društveni kontekst. Ali to nije ništa novo, već smo se navikli. Paradigmatski i tragikomični lik sindikalnog vođe Vilima Ribića verno je zabeležen u dokumentarcu Blokada Igora Bezinovića.
Ove birokratske sindikate još uvek uzimamo za ozbiljno samo zato što se nadamo da će ipak, možda, jednom, nekako, ti sindikati učiniti nešto što bi trebali učiniti. Na primer, boriti se za prava radnika. I da će biti istinska, a ne politikantska opozicija vlasti i kapitalistima, tj. Vladi i Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Naravno, treba reći „čast izuzecima“, jer ima još izuzetaka koji nastoje sačuvati izvorni smisao sindikalizma, kao što su direktnodemokratska Akademska solidarnost, anarhistička MASA ili Novi sindikat, koji se računa među „žute sindikate“, ali ima aktivističko-sindikalnu „žicu“, uvijek je na izvoru događanja, nastojeći doista pomoći radnicima u bazi. No, problem takvih sindikata je to što ne mogu ostvariti značajniji utiecaj među borniranim radništvom, prvenstveno zato što imaju stigmu radikala ili idealista, a to se nikako ne uklapa u naš „vrli novi svijet“.
# Smatrate li da će sindikati ikada imati mobilizacijski faktor kao spomenuti sindikati u Grčkoj ili u Engleskoj?
Možda, ali samo ako se reformiraju, odnosno ako se radikalizuju, što znači – ako se vrate korenima i ako se podsete kako i zašto su sindikati nastali i kako su delovali, ako se podsete na svoje zadatke i ako kontekstualizuju ili re-kontekstualizuju svoje delovanje. Nažalost, moram reći i ovo: sindikati će biti mobilizacijski faktor ako budu imali bilo kakve ideje, jer najgore je to što današnji sindikati i današnje radništvo, proletarijat, nemaju nikakvih ideja, tako da u najboljem slučaju samo blebeću o socijaldemokratiji, misleći na današnju, lažnu i izdajničku socijaldemokratiju. Nepostojanje kontinuiteta, tj. isprekidana i krivudava istorija sindikalizma kod nas – za razliku od Engleske, Grčke, Španije ili Italije – sasvim su sigurno loša osnova za stvaranje jednog snažnog sindikalnog pokreta koji bi trebao biti ključni faktor građanske mobilizacije ili, oprostite mi na izrazu, opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Verujem da bi nešto mogao promeniti rad u sindikatima, koji podrazumijeva samoorganizovanje mislećih i aktivistički orijentiranih ljudi unutar postojećih sindikata, kao i rad sa sindikatima, tj. aktivna saradnja progresivnih nevladinih udruženja i civilnih inicijativa s temeljno uništenim sindikatima.
# Nedavno ste u kolumni Večernjeg lista napisali: „Značaj radničkog otpora osobito dobro vidimo u slučaju onih službi koje se može nazvati vitalnima za jedno društvo. Zamislite – u generalnom ili sektorskom štrajku – obustavu rada komunalnih službi, doktora, policajaca, prodavača u trgovinama, osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora.“ Koliko je takav scenario moguć u Hrvatskoj, budući da su se na primeru Croatia Airlinesa ekonomske i političke elite pokazale itekako sposobnima u razbijanju radničke solidarnosti, a samim time i otpora?
Uglavnom sam već odgovorio na to pitanje govoreći o stanju sindikalne scene u Hrvatskoj, jer naši su sindikalci među glavnim krivcima za to što nam se generalni štrajk čini kao utopija. No, usprkos izraženoj malodušnosti, mislim da tu opciju treba držati na pameti kao realnu opciju i da treba raditi na tome, jer opšta obustava rada, blokiranje sistema, najjača je, ako ne i jedina opcija koja još stoji na raspolaganju onemoćalim radnicima i građanima. I to nam je sredstvo nadohvat ruke. Na mikro-primerima vidjeli smo da se sistem itekako boji takvih incidenata, a to treba iskoristiti. Možda za to treba još malo vremena. Pre svega treba pričekati da se slegne ova EU-forija i da se realno dimenzioniraju trenutno preterane nade radništva i građanstva da će se nešto promeniti nabolje s ulaskom Hrvatske u EU.
# Kao vid građanskog bunta, u Hrvatskoj se u posljednje vrijeme sve češće javljaju inicijative za raspisivanje referenduma. Na lokalnom nivou taj primer smo imali u Dubrovniku, Fužinama i Zaprešiću, a na državnom nivou, uz diskriminatorske težnje inicijative U ime obitelji, i Cestarski sindikat je nedavno najavio raspisivanje referenduma zbog mogućeg izdavanja autocesta u koncesiju. Kako ocenjujete taj fenomen?
Kao zagovornik direktne demokratije, koju smatram jedinom alternativom vladajućem antidemokratskom demokratizmu, podržavam sve metode koje doprinose vraćanju demokratije njenom izvornom smislu, a to je neposredna demokratija. Referendum je, u postojećim okolnostima, jedna od glavnih direktnodemokratskih metoda, ali pogrešno je svoditi direktnu demokratiju i težnje za direktnom demokratijom samo na referendum, posebno u Hrvatskoj, gde je referendumsko zakonodavstvo dizajnirano tako da ekstremno otežava raspisivanje referenduma, kao i sprovođenje odluka o kojima su se građani izjasnili na referendumu. Bez obzira na to sviđaju li mi se teme referenduma i ciljevi koji se pritom ističu, inicijative za raspisivanje referenduma koje smo imali u poslednje vrijeme smatram signalom da su građani, određene socijalne grupe ili zajednice nezadovoljni vladajućim ekonomsko-političkim sistemom, a i ohrabrujućim znakom da ipak postoji želja za većom participacijom građana u političkom životu, pa i snaga za samoorganizaciju građana.
# Za razliku od referendumskih inicijativa, hrvatski građani još uvijek nisu iskazali inicijativu za masovniji izlazak na ulice. Smatrate li da će se ta praksa u skorijoj budućnosti promeniti?
Pre bih rekao da se nadam takvim promenama negoli da smatram kako će se one ubrzo dogoditi. „Kultura protesta“ bazira se na izgrađenoj političkoj kulturi. Ona se bazira na političkoj osveštenosti, a te osveštenosti nema bez dugotrajnog, „krvavog“ rada u zajednicama, među građanima i pogotovo među radnicima. Važan element je i kontinuitet građanskog otpora, kojeg kod nas nema, za razliku od, primera radi, Španije, Italije i Grčke. Prevelika je apatija u koju su građani kod nas zapali, a koju sistem planski potiskuje, prvenstveno putem medija. A što se tiče radništva, koje još uvek smatram ključnim „revolucionarnim subjektom“, iako in spe, moramo uzeti u obzir da su radnici pasivni prije svega zato što su više nego ikada ucenjeni, pa se u strahu od gubitka radnog mjesta radije odlučuju na ćutnju i trpljenje negoli za organizovanje i akciju. Usto, razočarani su sindikatima koji su ključni mehanizam organizovanja radnika. No, svima koji su nezadovoljni vlastitom ili opštom društvenom situacijom treba biti jasno da se ništa neće pomaknuti dok ne podignu glas i ne istaknu svoje zahteve, dok se ne izlože i pritom, dakako, nešto ne riskiraju. Međutim, lakše je izložiti se i riskirati kad je protest ili bilo koji drugi oblik direktne akcije masovniji. Kako god bilo, protesti su, jednako kao i referendum, ograničenog dosega. Zato nam je potrebno, ponavljam, građansko organizovanje u osnovi, dugotrajan rad u zajednici, rad na oživljavanju zajednica, a zatim postepeno preuzimanje vlasti nad funkcijama društva i nad vlastitim životima.
# Spomenuli smo izdavanje autocesta u koncesiju, što je samo jedan od nagovještaja moguće daljnje rasprodaje javnih dobara. Vjerujete li da će se taj trend intenzivirati prilikom ulaska Hrvatske u EU, pogotovo zbog zahtjeva Troike, koji su, primjerice, u Grčkoj nedavno umalo rezultirali gašenjem javnog medijskog servisa?
Sasvim je sigurno da će se taj trend intenzivirati, jer ko god prati što se zbiva na evropskom planu može videti da rasprodaja, tj. privatizacija javnih, zajedničkih dobara nije hrvatski izum nego upravo preslikavanje evropskog i svetskog neoliberalno-kapitalističkog modela u hrvatski kontekst. To se zbiva ne samo u evropskim predgrađima, kao što su Rumunija i Bugarska, nego i u staroevropskim zemljama kao što su Francuska i Italija. Ako bacimo pogled na područje nauke i visokog obrazovanja, videćemo da su trendovi komodifikacije, komercijalizacije i privatizacije javnih dobara itekako uznapredovali čak i u onim zemljama koje su se donedavno dičile svojim socijalnim modelom, kao što su Nemačka i skandinavske zemlje. S obzirom na to, Hrvatska nema razloga da se nada ičemu dobrom, a onda ni očuvanju javnih dobara. Javno dobro postaje – jadno dobro. Na nekim primerima – dovoljno je da pogledamo dubrovačko područje – već smo videli kako to funkcioniše. Možda se nekima još uvek čini da su to specifično hrvatske devijacije, te da će nas EU spasiti od presezanja kapitala i profita na sve aspekte naših individualnih i kolektivnih života, ali pobogu, i EU i SAD i drugi ekonomsko-politički monstrumi Hrvatsku vide tek kao izvor geopolitičkog i ekonomskog pogonskog goriva, kao svežu krv i još svežije tlo, a sve hrvatsko, čime se evropejski Hrvati toliko ponose, vredi samo ako se može unovčiti na evropskoj i svetskoj berzi kapitala.
# Kao u EU zemljama, tako i u Hrvatskoj, u poslednje vreme primetan je trend porasta ksenofobije i nacionalizma. Koliko svakodnevnica, obeležena buđenjem fašističkih tendencija, zapravo podsjeća na 1930-e?
# Ekstremna desnica je opskurna i ne vjerujem da ima perspektivu omasovljavanja, a ona manje ekstremna desnica, koja je, naravno, također problematična, „umivena“ je i utopljena u glavnu struju EU-politike, gde je ipak kapital važniji od nacije i rase. Ne bih preterivao s takvim poređenjima, jer daleko je današnja situacija od one tridesetih godina, koliko god bilo zabrinjavajućih desničarskih tendencija protiv kojih se svakako treba permanentno boriti. Baš zato smatram kratkovidnim opsesivno bavljenje levice kritikom desnice dok istovremeno ona treća snaga, neoliberalni kapitalizam, u miru radi svoj posao. Neoliberalna EU politika toleriše desnicu, jer desnica uspostavlja poželjan balans. Naime, desnica na neki način amortizuje nezadovoljstvo građana, usisava neartikulirano nezadovoljstvo na koje jedino radikalna levica ima odgovore, i time marginalizira levicu. Pitanja nacije i rase s jedne se strane koriste za skretanje pažnje s fundamentalnih, klasnih problema, a s druge strane, ti „drugi“, Arapi, Turci, Afrikanci, Balkanci i slični, u perspektivi evropske politike, i trebaju biti predmet napada desnice, jer na taj se način sprečava da postanu punopravni subjekti, odnosno omogućava se da ostanu puka radna snaga bez koje Evropa ipak ne može.
# Desne opcije ostvaruju sve zapaženije rezultate u evropskom parlamentarnom sustavu. S druge strane, na poslednjim izborima u Grčkoj zapažen rezultat ostvarila je leva Syriza. Mnogi levičari u Hrvatskoj simpatiziraju tu stranku. Treba li Hrvatskoj domaća verzija Syrize?
Simpatije koje neki naši levičari i levičarski krugovi imaju za Syrizu često su folklorne naravi, kao što mnogi, zbog crvenih zastava, srpa i čekića ili socijalističke retorike, simpatiziraju čavezizam, pa i kastrizam. Nemam problem s tim ako je simpatija potkrepljena kritičkom analizom okolnosti, činjenica i implikacija povezanih s tim pokretima. Takođe, smatram da su, u načelu, pozitivna sva kretanja koja se artikulisano i odlučno protive vladajućem ekonomsko-političkom sistemu, kao što je Syriza, pa i neka potencijalna hrvatski oblik tog pokreta ili partije. No, ne smiemo zaboraviti da je Syriza nastala odozdo, da je rezultat dugotrajnog „kuvanja“ unutar grčke levice, odnosno da se ni narodni pokret ni partija koja bi ga artikulisala ne može naprosto inaugurisati. Drugi deo priče je nedavna najava zastupnika Hrvatskih laburista u Evropskom parlamentu da će se on priključiti Konfederalnoj grupi ujedinjene evropske levice i nordijske zelene levice, gde je i Syriza. Svaka mu čast što se u Evropskom parlamentu nije priključio bezubim evropskim socijaldemokratima, koji su zapravo slabo prikriveni neoliberali, ali volio bih videti da to „syriziranje“ Laburista nije samo za evropsku, nego i za kućnu upotrebu, tj. da će Syriza ponukati naše Laburiste da iskoče iz partitokratske matrice čiji su protagonisti u Hrvatskoj.
# Simpatizer ste izvanparlementarnog društveno-političkog delovanja. Nedavno ste napisali da su okolnosti za takvo delovanje ekstremno nepovoljne te da je najpre potrebno osvestiti tu činjenicu. Kako navodite, za to je potreban mukotrpan rad. Postoji li trenutno u Hrvatskoj dovoljan broj pojedinaca i inicijativa koji su spremni za taj rad?
Kao prvo, promene su nužne. Bez obzira na masovnost i organizovanost, anti-sistemsko delovanje nema alternative. Upravo zato, i sve takve individualne akcije i sva takva kolektivna ali nedovoljno masovna kretanja treba podržavati. Kao što nikad nije previše ljudi za neku akciju, tako nikad nije ni premalo ljudi da bi se neka akcija pokrenula, ako ti malobrojni znaju što žele i ako su dobro organizovani, predani borbi i uporni. Naravno, treba težiti omasovljavanju, ali pretpostavka toga je osveštavanje građana, stvaranje šire slike o situaciji u kojoj se nalazimo, zatim građansko samooorganizovanje, artikulisanje zahteva i upornost u njihovom ostvarivanju. Takođe, treba težiti stvaranju šire platforme za odbranu javnog dobra. No, dug je put do toga. Zadržimo li se samo na osveštavanju građana, treba mnogo energije da bi se usprotivilo kompetitivnom, vulgarno-darvinističkom shvatanju društvenih odnosa, gde za zajedništvo, saosećanje i solidarnost nema mesta. Treba nam novo prosvetiteljstvo. I povratak tradicionalnim vrednostima kao što su sloboda, jednakost i pravednost. Chomsky je nedavno rekao da je ta vrsta konzervativizma, odnosno povratka tradicionalnim vrednostima, najsubverzivnija stvar za vladajuće sisteme moći. Ja, kao pesimist na kratke i optimist na duge staze, mislim da je uloga nezadovoljnika – onih koji su osvestili svoje nezadovoljstvo, a pogotovo onih mislećih i delujućih – držati nogu u vratima da se ne zatvore. Ili, da budem još patetičniji, mislim da je naša zadaća pronijeti luč otpora kroz trenutnu oluju do nekog smiraja, kad će ona moći postati plamen promene.
Izvor: Tamara Opačić, H-Alter
Do 2020. godine, centar svetske trgovine pomeriće se ka istoku, i ostaće tamo. Kina i Indija će same pokrivati jednu petinu svetske trgovine. Izvoz iz Kine u Evropu premašiće 1 bilion dolara što je dvostruko više od izvoza iz SAD u Evropu. Izvoz iz Evrope u Afriku i na Bliski Istok biće 50% veći od izvoza u SAD. Američka ekonomija će doživetu uspon zahvaljujući „azijskoj karti“ a Evropa zahvaljujući samoj sebi. Unutar kontinenta, tokom narednih deset godina, trgovina će doživeti ubedljivo najveći rast meren ukupnom vrednošću roba.
Globalna trgovina kojom su doskora dominirale razvijene zemlje sada pravi trajan zaokret ka istoku, ključni je nalaz studije „Zamena mesta – novi trendovi u međunarodnoj trgovini“ koju je objavila revizorsko-konsultantska kompanija Ernst & Young. Prema ovoj studiji, globalna trgovinska razmena će do 2020. godine najviše porasti u Aziji i Pacifiku dok će u isto vreme trgovina unutar ovog regiona kreirati novu koncentraciju međunarodne tražnje.
Iako je svetska trgovina doživela značajne restrikcije usled finansijske krize, poslednji podaci ukazuju na trend oporavka koji predvode brzorastuća tržišta odnosno trgovina između njih. Razvijene zemlje su dominirale svetskom trgovinom na početku 1990-ih ali je njihov udeo u međuvremenu značajno opao a taj trend će se nastaviti još bržim tempom u narednih deset godina, kažu u Ernst & Young-u. Dok razvijene ekonomije pokušavaju da nekako izađu iz krize, brzorastuća tržišta jačaju i postaju značajan faktor u svetskoj ekonomiji. Njihov udeo u svetskoj trgovini postaće još dominantniji u narednoj deceniji, a kao rezultat ovog trenda svetske kompanije će morati da prilagode svoje strategije sve izraženijem regionalnom obrascu globalne trgovine.
Azijska karta SAD
Ernst & Young procenjuje da će nastavak globalnog trenda izmeštanja proizvodnje (outsourcing), u kombinaciji sa razvojem regionalnih lanaca snabdevanja koji će nastojati da zadovolje sve veću potražnju koju generišu brzorastuća tržišta, smanjiti udeo razvijenih ekonomija u svetskoj trgovini sa 60% koliko je iznosio u 2010. godini na oko 55% do 2020. godine. Azija će ostati najdinamičniji region što se tiče trgovine, sa najbržim rastom izvoza unutar samog regiona. Indija i Kina će predvoditi konstantan uspon brzorastućih ekonomija i do 2020. godine će zajedno obezbeđivati gotovo 20% svetske trgovine.
U isto vreme Indija i Kina predstavljaju najbrže rastući izvor tražnje za robu koja stiže iz drugih zemalja. Studija koju su uradili stručnjaci Ernst & Young-a predviđa da će najveći rast među trgovinskim rutama zabeležiti one koje iz SAD vode u Kinu odnosno Indiju. U Ernst & Young-u kažu da će obim trgovine ove dve izvozne rute godišnje rasti čitavih 16%. Iako je udeo SAD u svetskom izvozu značajno opao tokom prethodne dve decenije, Ernst & Young-ova studija ukazuje na preokret ovog trenda tokom narednih deset godina kada će ekonomija SAD ojačati usled velikog povećanja izvoza u region Azije i Pacifika.
Udeo Evrope u svetskom izvozu opašće sa 38% iz 2010. godine na 34% do 2020. godine. Ipak, analitičari Ernst & Young-a predviđaju da će od svih razvijenih ekonomija Evropa najviše profitirati u pogledu vrednosti potražnje koja će stizati iz Kine. Tako će vrednost izvoza iz Evrope u Kinu porasti za 370 milijardi dolara u narednih deset godina dok će u isto vreme izvoz iz Kine u Evropu premašiti 1 bilion dolara i biće gotovo dvostruko veći od izvoza iz SAD u Evropu.
U Ernst & Young-u ukazuju na jedan posebno interesantan nalaz ove studije. Naime, uprkos tome što se najbrži rast ukupnog obima trgovine očekuje u Aziji, trgovina unutar Evrope je ono što tokom narednih deset godina treba da doživi ubedljivo najveći rast u pogledu ukupne vrednosti. Drugi najveći rast ukupne vrednosti izvoza očekuje se između Kine i ostatka Azije, dok će izvoz u suprotnom smeru biti na trećem mestu.
Evropljani u Podsaharskoj Africi
Nova tržišta za izvoznike otvaraju se na Bliskom Istoku, Severnoj i Podsaharskoj Africi paralelno sa razvojem ekonomija ovih regiona. Studija Ernst & Young-a predviđa da će ukupan svetski izvoz prema ovim regionima porasti znatno više u odnosu na izvoz prema SAD, Evropi, Japanu i Južnoj Americi. Prognoza kaže da će evropski izvoznici pokriti oko 25% porasta potražnje iz Podsaharske Afrike dok će izvoznicima iz Azije pripasti bezmalo polovina ovog rasta. Velike investicije od strane brzorastućih ekonomija a pogotovo Kine, mogle bi da pospeše snažan razvoj koji je Africi potreban.
Do 2020. godine izvoz iz Evrope u Afriku i na Bliski Istok premašiće 900 milijardi dolara i biće za oko 50% veći u odnosu na izvoz prema SAD. Evropa će postati najznačajnije tržište za zemlje Podsaharske Afrike jer će obezbeđivati 25% ukupne trgovine ovim ekonomijama. Međutim, ukupan trgovinski bilans između Evrope i Podsaharske Afrike će dostići relativno skroman nivo od 108 milijardi dolara.
U Latinskoj Americi, obilje prirodnih resursa i veliki dotok stranih direktnih investicija omogućiće porast produktivnosti i podstaći privredni rast. Brojna populacija i rapidna akumulacija bogatstva dodatno će podstaći rast domaće potražnje, pre svega u Brazilu. Do 2020. godine izvoz iz Latinske Amerike i Kariba prema SAD dostići će 769 milijardi dolara što će biti za nijansu više u odnosu na izvoz iz Evrope prema SAD.
Kinezi – novi globtroteri
Ernst & Young-ova studija o novim tokovima svetske trgovine predviđa brz rast uslužnog sektora, koji će takođe predvoditi Azija. Do 2020. godine ukupan protok usluga iz Evrope prema Aziji i Pacifiku (bez Japana) biće veći nego prema Severnoj Americi. Jedan od najsnažnijih pokretača ove ekspanzije biće rast u bankarskom sektoru kao i osiguranju i drugim finansijskim uslugama, što se poklapa sa sazrevanjem azijskih ekonomija i razvojem tamošnje srednje klase. Zahtevi za sofisticiranim finansijskim uslugama u Aziji ubrzano rastu kako raste i nivo bogatstva odnosno značaj čitavog regiona kao finansijskog centra.
Nisu samo finansijske usluge pred procvatom u Aziji. Turizam će takođe dobijati na značaju kako se broj turista koji putuju iz Kine ka međunarodnim destinacijama bude uvećavao – od 32 miliona u 2010. godini do predviđenih 59 miliona 2020. godine. Ukupan iznos novca koji ovi putnici budu spremni da potroše biće još značajniji i porašće sa 52 milijarde dolara koliko je potrošeno u 2010. godini na neverovatnih 222 milijarde dolara u 2020. godini.
Unutrašnja trgovina uslugama u Evropi zabeležiće najveći porast u narednoj deceniji. SAD i Evropa će nastaviti da dominiraju svetskim tržištem usluga dok će Kina i Indija uspeti da značajno podignu svoj tržišni udeo samo u drugim zemljama Azije.
Industrijski sektori
Sektor za proizvodnju mašina i transportne opreme (koji uključuje proizvodnju elektronskih dobara široke potrošnje poput računara, televizora i veš mašina, kao i industrijskih mašina) najviše će doprineti rastu svetske trgovine u narednih deset godina. Pratiće ga drugi proizvodni sektori kao što su tekstilna, drvna i industrija gumenih proizvoda. Ovi sektori će zajedno dominirati svetskom trgovinom jer će do 2020. godine pokrivati ukupno 54% globalne robne razmene. U Ernst & Young-u kažu da ovo podjednako ukazuje na snažan rast potrošačke i investicione tražnje koji se može očekivati na brzorastućim tržištima, i na trend fragmentacije lanca dobavljača koji će se pojačavati jer velike kompanije sve više pribegavaju proizvodnji komponenti na različitim lokacijama. Očekuje se da će udeo Kine u svetskoj trgovini u ovim sektorima do 2020. godine porasti sa 18% na 24%.
Rizici i neizvesnosti
U Ernst & Young-u kažu da će bez obzira na ohrabrujuće trendove globalne tražnje problemi postojati na strani ponude koja je podložna neočekivanim i rapidnim promenama te je samim tim veoma neizvesna. U skladu sa ovim, postoji nekoliko alternativnih scenarija odnosno rizika koji bi mogli da ugroze predviđeni rast globalne trgovine u narednoj deceniji ili da ga, pak, još više podstaknu. Među najdramatičnijim alternativama pominje se „usklađivanje valuta“ (sinhronizovana revalvacija ili devalvacija nacionalnih valuta više zemalja) što bi dovelo do rebalansa domaće potražnje između SAD i Azije i značajno uticalo na projektovane trendove u međunarodnoj trgovini. Na drugoj strani, čak i delimično ubrzanje liberalizacije trgovine moglo bi da pokrene rast globalne trgovine koji bi bio veći od predviđenog.
Ernst & Young,
Ideje da iza sadašnjih protesta u svetu stoji narasla srednja klasa koja traži demokratiju nisu sasvim osnovane pišu ekonomisti Daron Ačemoglu i Džejms Robinson. Iako postoji korelacija između rasta prosperiteta i jačanja demokratije, proteste koji su doveli do demokratskih promena i jačanja demokratije (uključujući tu i širenje političkih prava na srednju klasu) vodili su radnici, studenti i zemljoradnici.
U regionu je u segmentu prehrambene industrije u toku značajna konsolidacija i ukrupnjavanje, no prioritet za Atlantic Grupu u ovoj godini nisu akvizicije već organski rast kroz razvoj postojećih brendova i otvaranje novih tržišta i kanala distribucije. „To ne znači ako se ukaže izvanredna prilika da ne možemo reagovati“, kaže Emil Tedeski, predsednik Uprave Atlantic Grupe.
Hrvatska privreda je daleko spremnija za ulazak u EU od članica iz poslednjeg talasa proširenja, no izlazak iz režima CEFTA imaće značajne posledice po hrvatske firme i jedan broj njih će verovatno morati da dislocira deo proizvodnje tamo gde je isplatljivije – na primer u BiH ili Srbiju. Kompanije poput Atlantic Grupe, koje su strateški razmišljale o reperkusijama ulaska Hrvatske u EU i spremale se za nove uslove poslovanja, što je već godinama izvesan hrvatski scenario, imaće manje poteškoća, ocenjuje u razgovoru za BiF Emil Tedeski, predsednik Uprave Atlantic Grupe. „Iako ćemo posledice izlaska iz CEFTA-e osetiti u delu asortimana – na primer „Cedevita“ će biti oporezovana višim stopama pri izvozu u Makedoniju, gledajući ukupno, naši su proizvodni kapaciteti dobro alocirani u čitavom regionu i Zapadnoj Evropi, i to nam omogućava nesmetan plasman na svim tržištima. „Argeta“ se, na primer, proizvodi u Hadžićima u BiH i u Izoli u Sloveniji. Slično je i sa ostalim proizvodima“, kaže Tedeski.
BiF: Prošle godine ste, sudeći prema ocenama analitičara najbolje prošli u izvozu na istok, najlošije u izvozu na zapad, a prosečno u Hrvatskoj koja se kao i Srbija bori sa padom kupovne moći stanovništva. Vaš najprodavaniji proizvod na tri regionalna tržišta bila je kafa. Šta je uticalo na ovakve rezultate?
Emil Tedeski: Rekao bih da smo imali jako dobar rezultat u svim segmentima, a u segmentu kafe smo vodeći regionalni proizvođač. Geografski gledano, naš region oseća ne samo uticaj krize nego i nedostatak strukturnih reformi, ali i u takvim oklonostima rezultat koji tu ostvarujemo je iznad proseka. Istočna tržišta imaju veliki potencijal koji nastojimo da iskoristimo na najbolji način, postepeno ali ambiciozno. Zapadna tržišta, s treće strane, polako pokazuju znake oporavka. Najveći promet u ovom delu Evrope ostvarujemo sa našim brendom sportske prehrane „Multipower“, koji je evropski lider. Međutim, i u našem asortimanu u regionu ima brendova koji imaju značajan potencijal i na širem tržištu., kao što su „Argeta“ i „Donat Mg“. „Argeta“ danas već ima 25 odsto tržišta u Austriji, a odličan rast ostvaruje u Nemačkoj i Španiji.
BiF: Analitičari Erste banke Vam prognoziraju rast u naredne dve godine. Sa kojih tržišta i iz kojih robnih grupa očekujete najveći rast?
E.Tedeski: Planiramo rast kroz čitav biznis. U našem regionu makroekonomski uslovi i zasićenje tržišta nude ograničene mogućnosti, rašćemo ali ne mnogo velikim stopama. Ipak, ni to nije pravilo bez izuzetka, jer na primeru prošle godine vidimo da su najbolji rezultati, osim u Rusiji, ostvareni u našem apotekarskom lancu „Farmacia“ koji posluje u Hrvatskoj, i u segmentu slanog i slatkog snacka („Štark“) koji je dominantan u Srbiji, BiH i Makedoniji. Međutim, planovi na novootvorenim tržištima na Istoku i Zapadu Evrope obećavaju veće stope rasta. S „Argetom“ smo otvorili špansko tržište, imamo planove u Turskoj i Rusiji, a inovacije u celom asortimanu nude takođe nove mogućnosti. Prošle godine smo imali izuzetan uspeh „Cockte Rosse“, a ovu sezonu dočekujemo sa novom „Cocktom Chinotto“.
BiF: Šta po Vašem mišljenju znači ulazak Hrvatske u EU u trenutku kada se kao legitimno pojavljuje i pitanje opstanka evropske zajednice? Koliko je za Hrvatsku poučno iskustvo Bugarske i Rumunije koje od članstva nisu dobile ono što su očekivale a u poljoprivredi su, na primer, izgubile nekadašnje resurse?
E.Tedeski: Ne verujem da Hrvatska ima kvalitetnu alternativu Evropskoj uniji. Nema spora o tome da EU ima unutrašnjih izazova s kojima treba da se izbori, ali ne mislim da je sam opstanak u pitanju. Čak i da ostavimo po strani ideju na kojoj je izgrađena, ekonomski argumenti govore kako se to nikome ne bi isplatilo. Kad govorimo o Rumuniji i Bugarskoj valja imati u vidu da je reč o članicama iz poslednjeg kruga proširenja koje nisu bile spremne za članstvo. Upravo su iz tog razloga kriterijumi koji su se primjenjivali na Hrvatsku kao sledeću članicu bili puno rigorozniji, ali smo konačno napravili daleko više posla i ulazimo spremniji.
BiF: U javnosti ste izneli ocene da nijedna od zemalja u regionu još nije dotakla dno krize. Da li Vam se neko od ponuđenih rešenja čini relevantnim za izlazak iz krize?
E.Tedeski: Dok je privreda rasla na talasu globalnih kretanja, dok je kapital bio vrlo raspoloživ, nedostatak strukturnih reformi se manje osećao, ali je u globalnoj krizi postao ne samo vidljiv nego je i dodatno pojačao efekte krize i recesije. Mi smo na ovim prostorima tradicionalno naučeni na određen nivo komfora, prava ili javnih usluga koje evidentno ne možemo finansijski da servisiramo. Da me ne shvatite pogrešno, koncept solidarnosti je deo mog ubeđenja i poslednje što bih hteo je da živim u društvu u kojem samo neki imaju a većina nema, ali ne koristi nam da zatvaramo oči pred činjenicom da moramo uskladiti nivo javne potrošnje i prihoda. Moramo ili naći načina da finansiramo viši nivo javnih servisa ili smanjiti komfor, a najveća odgovornost za to je na političkim, društvenim, akademskim i drugim elitama.
BiF: U regionu je u segmentu prehrambene industrije u toku značajna konsolidacija i ukrupnjavanje, a Vi ste najavili da će Atlantic Grupa sigurno imati aktivnu ulogu u tome. Da li delite ocene da bi dovoljno jaki regionalni igrači mogli biti bolji rivali multinacionalnim kompanijama i gde po Vašem mišljenju postoji prostor za sinergiju i rast a da se to ne pretvori u monopol?
E.Tedeski: Mi možemo da budemo faktor u konsolidaciji industrije, ali ne želimo da kupujemo po svaku cenu. Atlantic Grupa se akvizicijom „Droge Kolinske“ krajem 2010. udvostručila po svim kriterijumima. Danas imamo oko 4500 zaposlenih na 11 tržišta u regionu, Zapadnoj Evropi i Rusiji i ostvarujemo prihod od oko 670 miliona evra. Kontinuirano pratimo stanje u svim granama industrije u okruženju u kojima smo prisutni i razmatramo prilike, ali ove godine smo primarno fokusirani na organski rast kroz razvoj postojećih brendova i otvaranje novih tržišta i kanala distribucije. To ne znači ako se ukaže izvanredna prilika da ne možemo reagovati, ali to nam nije prioritet. Konsolidacija industrije će sigurno uslediti, i stoga je u takmičenju sa multinacionalnim kompanijama veličina sigurno jedna od prednosti, uz regionalnu prepoznatljivost brendova. Tendencija je da se stvari pojednostavljuju i da se gleda crno-belo, ali akvizicije nisu jedina forma konsolidacije, moguća su spajanja, strateška saradnja i niz drugih oblika povezivanja.
BiF: S obzirom na iskustva Hrvatske sa korupcijom kako ocenjujete aktuelnu politiku u tom segmentu u Srbiji i da li to utiče na Vaše odluke sa kojim kompanijama ćete poslovati ovde?
E.Tedeski: Teško mi je da kažem u kojoj je meri naše iskustvo referentno, ali naša kompanija zaista nije imala takvih problema u Srbiji. Međutim, bolno je jasno da problem korupcije postoji u čitavom regionu, od plavih koverti na najnižim nivoima do afera u vrhu piramide, čemu smo, na primer, kroz sudske procese u Hrvatskoj svedoci već mesecima. Korupcija u različitoj meri postoji svuda, ali je kod nas predugo prećutno postojala kao redovno stanje stvari i treba je nužno iskoreniti. Vidimo da se sve države u regionu tim problemom bave sve ozbiljnije.
BiF: Hrvatska se usredsredila na stvaranje veza sa EU, a ima mišljenja da je potpuno zapostavila razvijanje saradnje sa Rusijom. S obzirom da ste prisutni na ruskom tržištu šta ocenjujete kao najveći problem u pozicioniranju na njemu i da li je poseban status Srbije u trgovini sa Rusijom zaista toliko značajan kako što se često predstavlja u ovdašnjoj javnosti?
E.Tedeski: Poseban trgovinski režim sa Srbijom nije zanemarljiv faktor, ali ako ne postoje druge pretpostavke neće vam puno značiti. Nastup na ruskom tržištu, koje je ogromno, podrazumeva njegovo razumevanje, lokalnu infrastrukturu, kontinuirana ulaganja… Mi danas u Rusiji ostvarujemo oko 30 miliona evra prihoda i zapošljavamo šezdesetak ljudi, a u naredne tri godine planiramo da prodaju povećamo na 100 miliona evra. To, naravno, zahteva i dodatna ulaganja, zapošljavanja, ali na ruskom tržištu vidimo puno potencijala. Na primer, Multivitin „Vitamin C“ neizostavan je deo asortimana apsolutno svake apoteke, „Donat Mg“ ostvaruje odlične rezultate, naš brend „Bebi dečje hrane“ ima izuzetnu tržišnu prepoznatljivost, prisutni smo s „Multipower“ prehranom za sportiste, a sa „Argetom“ danas imamo mesečni promet koji smo pre par godina ostvarivali na godišnjem nivou.
BiF: Jednom ste rekli ovo: “Srbija i Hrvatska su male zemlje, teško pravimo nove proizvode, a kada ih i napravimo ne umemo da ih prodamo”. Ni kod Atlantika u stvari ne vidimo nijedan novi značajan brend kao što je to za srpske prilike bila “voda voda” na primer ili “nektar” i “next” sokovi. Zašto je to tako?
E.Tedeski: Naprotiv, upravo smo prošle godine lansirali novi brend vode na hrvatskom tržištu – izvorska „Kala“ i mineralna „Kalnička“, koji ostvaruju odlične rezultate. U inovacijama asortimana takođe nismo zaostajali, uzmite na primer „Cedevitu GO!“, za koju možemo da kažemo da je više od ekstenzije brenda, gotovo proizvod za sebe. Mi smo iskoristili snagu brenda i atraktivnost sveže pripremljenog vitaminskog napitka, pa smo nekoliko godina razvijali patent koji nam je omogućio lansiranje flašice „Cedevite“ koja je spremna za pripremu u svakoj prilici. Danas pak imamo „Cocktu Rossu“ i „Cocktu Chinotto“ koje izlaze iz klasične kategorije u kojoj je „Cockta“ dosad bila i zahvataju šire u kategoriju gaziranih pića. „Instant kafa“, „jumbo Smoki“, „Najlepše željice“, to su sve proizvodi koji nisu postojali decenijama koliko traju ovi brendovi. Mi smo kroz akvizicije sticali izuzetno kvalitetne brendove sa dugom tradicijom koje potrošači jako dobro poznaju i dalje ih razvijamo. Lansiranje potpuno novog brenda nije samo po sebi cilj, ono mora da ima svoju stratešku logiku i tržišnu opravdanost.
BiF: Jedan od Vaših proizvoda koji je pokazao globalni potencijal je pašteta “Argeta”. Kako objašnjavate činjenicu da su gotovo svi veliki proizvođači pašteta u regionu izašli sa radikalnim redizajnom svog proizvoda i velikim reklamnim kampanjama. Šta to paštetu, koja je decenijama bila jeftin artikal, čini danas “in” proizvodom?
E.Tedeski: „Argeta“ kvalitetom sastojaka i izrade definitivno iskače iz kategorije pašteta, onako kako to ljudi obično doživljavaju. Upravo zato za „Argetu“ često koristimo termin delikatesni namaz, jer se proizvodi od čistog mesa i prirodnih začina. Nema ostataka, kostiju, kože, hrskavica… Kada uđete u fabriku, u Izoli ili u Haždićima svejedno, jer su standardi istovetni, imate osećaj da ste zakoračili u kuhinju. Naime, u fabrici miriše na supu. Potrošači, ne samo u regionu nego i na Zapadu i Istoku Evrope, prepoznaju tu dodatnu vrednost, bilo da imaju informaciju o tome kako se ona proizvodi ili već po ukusu osete da je reč o delikatesu. Zato mogu da kažem da imate pravo, Argeta je zaista proizvod koji ima globalni potencijal i nije sasvim uporediva sa paštetom u smislu u kojem se taj termin svakodnevno koristi, iako se realno na tržištu takmiči u ovoj kategoriji.
BiF: U okviru svoje kompanije posebno podstičete inovacije zaposlenih. Šta su glavni mehanizmi za podsticaj i gde je najvidljivija primena njihovih inovacija?
E.Tedeski: Inovacije podržavamo na svim nivoima – od manjeg unapređenja nekog procesa do nečeg potpuno novog. Nastojimo u svakodnevnom radu da podstaknemo ljude da razmišljaju kreativno, izvan uobičajenih okvira, da predlažu, sugerišu, komentarišu. Već takav stav je polazna tačka sa koje se ljudi osećaju slobodnije da nešto predlože. Osim toga, postoje programi tokom cele godine gde svi zaposleni u Atlanticu mogu da daju svoje predloge ušteda, inovacija ili unapređenja procesa i procedura. Svi predlozi se razmatraju, a najbolji se nagrađuju. Prošle godine su, na primer, zaposleni poslali stotinjak prijava i inicijativa u različitim segmentima poslovanja. Ja stvarno verujem da je sve podložno razmatranju, nema tabu tema. Pogledajte vreme u kome živimo. Taman kad nam se činilo da smo istoriju spoznali do kraja, nalazimo se u situaciji u kojoj se preispituju temeljne vrednosti na kojima je izgrađen današnji svet. Zato nastojimo da mislimo uvek barem korak unapred.
BiF: Imate 16 fabrika, šta za Vas konkretno znači reindustrijalizacija koja je postala nova mantra i regiona i Evrope?
E.Tedeski: Najjednostavnije, rekao bih da je reč o potrebi ulaganja u industriju u najširem smislu – ne isključivo u proizvodnju, nego i u ljude, infrastrukturu i povrh svega u savremena informaciona rešenja, o čemu svedoče i primeri najuspešnijih svetskih kompanija.
BiF: Kakvo je vaše iskustvo sa radnom snagom u regionu i da li ste i za koja radna mesta morali da zapošljavate stručnjake iz drugih zemalja?
E.Tedeski: Mi imamo vrlo kvalitetne zaposlene, od proizvodnje i prodaje preko finansija i korporativnih aktivnosti, sve do menadžmenta. O nivou kvalifikacija, u smislu usklađenosti obrazovanja sa novim potrebama se može raspravljati, ali kada je generalno reč o kvalitetu radne snage i odnosu prema radu, mislim da je to i stvar očekivanja. Ako postoje strategija, ciljevi i kriterijumi vrednovanja koji su ljudima jasni, u načelu nemate problem. Naši ljudi su jednako sposobni i radni kao bilo gde u svetu, to mogu da kažem iz sopstvenog iskustva u našoj kompaniji. Deo naših menadžera je i po nekoliko godina proveo u zemljama zapadne Evrope kako bi s kolegama podelili iskustva iz sistema. Sa druge strane, izuzetno cenimo iskustva kolega iz drugih zemalja. Na spoljnim tržištima u načelu gradimo lokalnu organizaciju, jer jedino tako možete da radite ozbiljan posao na tržištu. Međutim, unutar kompanije stalno razmenjujemo iskustva, delimo najbolje prakse i međusobno se edukujemo.
Tanja Jakobi i Zorica Žarković
broj 96, maj 2013
Zašto je socijaldemokratija u Evropi u krizi, na kakvim temeljima treba graditi socijaldemokratske vizije za budućnost i zašto u Srbiji ideju socijaldemokratije predstavljaju dve partije koje se ponašaju po principima tajkunske oligarhije i populizma, za zagrebačke Novossti je govorio Miroslav Ružica, naš kolumnista i nekadašnji profesor socijalne politike, koji se poslednjih godina bavi istraživanjem globalne krize. Njegove studije o mogućoj obnovi evropske socijaldemokratije i krizi države blagostanja bile su neposredan povod ovom razgovoru, koji mi u celosti prenosimo.
Miroslav Ružica
Foto: Medija centar Beograd
Svedoci smo krize socijaldemokratije u Evropi koja traje već dugo. Koji su njeni uzroci?
M. Ružica: Naftna kriza iz 1970-ih, ali i njene unutrašnje granice temeljito uzdrmavaju posleratnu dominaciju evropske socijal-demokratije (ESD). Njen imanentni problem, tj.porast javne potrošnje i do 60 posto BNP (plus inherentna inflacija, odnosno kasnije nešto što se naziva “stagflacija”) u nekim zemljama Evrope daju povode snažnim lobi-grupama da za zaustavljanje ekonomskog rasta i krizu konkurentnosti optuže ESD i njenu državu blagostanja. Dolazi, međutim, do privremene obnove krajem 1990-ih, ali i do brze marginalizacije. Dok su tokom 2000. godine socijal-demokrati bili na vlasti u većini evropskih zemalja (11 od 15 članica EU), danas vladaju u samo nekoliko (7 od 27 članica EU). Iako u nekoliko velikih zemalja još uvek privlače 20 do 30 posto birača, odnosno poseduju koalicioni kapacitet i za osvajanje vlasti, ipak je marginalizacija ključni trend. Radi se ne samo o izbornim porazima, već i o gubljenju članstva i veza sa sindikatima, civilnim društvom i specifičnim grupama, kao i o ideološkom vakuumu i odsustvu alternativnog programa u trenutku kada se urušava neoliberalizam i traga za novom formulom.
Rutinizacija i nesposobnost za novu paradigmu doveli su postepeno do adaptiranja i prihvatanja neoliberalizma kao opšteg okvira orijentacije (“treći put”, “neue mitte”), a time i do suodgovornosti za njegove posledice (nejednakosti, inherentne neizvesnosti i nesigurnosti, kao i direktno proizvođenje globalne krize 2008). To se, pre svega, tiče globalizacije i njenih posledica, privatizacije i rastakanja programa socijalne politike, nesigurnosti i dislokacije zaposlenja, opadanja kvaliteta poslova i stagnantnih ili opadajućih prihoda za nižu srednju klasu i radništvo. Jednostavno, njeni apeli, ponude i programski dokumenti nedovoljno su specifični, nisu ubedljivi i ne nude alternative. Nemačka Socijaldemokratska partija 23.maja 2013. proslavila je 150 godina svoga postojanja. Bila je to gorko-slatka proslava. Najsnažnija i najuticajnija, služila je kao model i rasadnik za druge evropske partije. Svečarski skup je ipak bio obeležen nelagodom zbog “Agende 2010″ (“neue mitte”), ali i zbog nepostojanja “Agende 2020″, kao i zebnje za izglede nacionalnih izbora u septembru 2013.
Deradikalizacija levice
Koja je ključna razlika između evropske socijaldemokratije i tzv.“Evropske levice“?
M. Ružica: Temeljeći se na sindikatima i sa fokusom na radničkoj klasi, Evropska socijaldemokratija je pragmatičnim reformama izgradila ili češće pritiskom iznuđivala ključnu paradigmu, programe i institucije države blagostanja (1945-1970). Državu je videla kao neutralnu i natklasnu i tako ključnu instancu i instrument reformi. Poštujući parlamentarne procedure, stvarala je konsenzus oko važnih socijalnih i strateških pitanja. Nije dirala u temelje kapitalizma i ekonomiju je prepustila vlasnicima. Ali je i podsticala i/ili kreirala raznovrsne dobrovoljne organizacije i autonomne institucije (sindikati, kooperative, društva za uzajamnu pomoć) – koji su legitimno služili u pregovorima i prećutnom partnerstvu sa poslodavcima i državom. Fokus je postao redistributivna uloga države. Iz ove uloge postepeno su izrasli univerzalni sistemi socijalne sigurnosti, javne zdravstvene službe, obrazovni programi, aktivna politika zapošljavanja, podrška manjinskim grupama i mnogi drugi programi.
“Evropska levica” je poseban politički blok i krovna organizacija. Čine je bivše komunističke i evro-komunističke partije, kao i više nekadašnjih partija iz bivšeg socijalističkog bloka. Do 1989. bio je ključni blok evropske levice i glavni politički rival socijal-demokratiji, koju nije ni priznavao kao levicu. Zbog svoje prošlosti još uvek je politički marginalan i u traganju za novim identitetom. Napušta komunizam kao program i tako se gubi centralni okvir koji je jedno stoleće definisao levicu. To stvara prostor za proliferaciju novih post-komunističkih partija, ali i nesigurnost u vezi ključne orijentacije, izbora strategija, kao i nestabilnosti članstva. Njihovo jezgro čine radikalna levica i ekstremna levica. Prva zagovara sistemsku promenu kapitalizma, ali uz poštovanje demokratije i fokus je na strukturalnim reformama. Ekstremna levica je takođe za sistemske promene, ali i nepoverljiva prema političkom liberalizmu, reprezentativnoj demokratiji, a posebno tržištu kao regulativnom principu.Unutar “Evropske Levice”, ali i izvan nje, stranke se mogu podeliti na tradicionalne i reformističke u kontekstu stava prema prošlosti, simbola, anti-kapitalističke retorike, kao i spremnosti da u svoju agendu ugrade teme kao što su feminizam, ekologija, ljudska prava ili neposredna demokratija.
Konceptualno, celokupnu levicu obeležavaju fragmentacija, opadanje, pluralizacija i mutacija. Dolazi do cepanja starih partija i stvaranja novih, a neke partije se ponovo pojavljuju udružene u šire koalicije, pretvaraju se u socijaldemokratske ili u nacionalno-populističke. Opadanje se tiče gubljenja članstva, ali i uticaja, a značajan broj partija učestvuje samo na regionalnim i lokalnim izborima. Pluralizacija se tiče preformulisanja temeljne agende. Pre svega, izostaje ili je krajnje maglovita alternativna vizija društva. Koncept revolucije sada se tiče dugoročnog stvaranja idejne i političke hegemonije, a ne brze i temeljne promene. Glavni akter se sve manje vidi u ključu “avangarde” koja tumači, unosi i kontroliše promene, već kao “prvi među jednakima” koji u savezu sa drugima i kroz institucije menja društvo. Unutrašnja partijska demokratija nije više u kontekstu formalne zabrane frakcija, već naglašenog pluralizma unutar i izvan partijskih struktura. Mutacija se ponajviše tiče kapaciteta koji vodi adaptiranju i promeni identiteta. Vidljiva je linija deradikalizacije: ekstremne partije lagano se pretaču u radikalne, a ove klize ka socijaldemokratskom modelu. To se ponajbolje vidi kod partija “Evropske levice”, u pomeranju težišta od antikapitalizma ka kritici neoliberalizma, kao i sve vidljivijem reformističkom pristupu. Menja se i temeljna linija polarizacije i sukoba: umesto radničke klase i klasne borbe, danas se to definiše kao “moralni narod” protiv korumpirane elite.
Prekariat, nova opasna klasa
Šta je danas radnička klasa u Evropi?
M. Ružica: Klasična (industrijska) radnička klasa danas čini manje od 20 posto zaposlenih. Drastično je opalo i članstvo u sindikatima čiju većinu čine zaposleni u javnom sektoru. Promena regulacije koja sindikalno delovanje sve više ograničava na kompanijski nivo, kao i fleksibilizacija radnih odnosa, vodi sindikate u dalju marginalizaciju. Dolazi do promene socijalne strukture i klasična radnička klasa – ključna baza socijaldemokratije – se osipa i marginalizuje, postaje sklona populizmu i glasa za druge opcije. Umesto nje pojavljuje se srednja klasa i nova socijalna grupacija nazvana prekariat. I dok se ESD već poodavno fokusira na srednju klasu, nema nikakve strategije u odnosu na prekariat.
Kako je došlo do pojave prekariata?
M. Ružica: Pre 40 godina bilo je rašireno verovanje da će početkom 21. veka zaposleni raditi 20 sati nedeljno, živeti u sigurnosti i uživati određeni profesionalni status. Umesto toga, svedoci smo rasta nove i opasno gnevne klase – prekariata. Ovako započinje jedan od svojih intervjua Guy Standing, autor važne i izazovne knjige “PRECARIAT –New Dangerous Class.”
Koncept se tiče stvarnosti u kojoj milioni ljudi u svetu rade na povremenim, privremenim, nezahtevnim i loše plaćenim poslovima i sa neizvesnim ugovorima ili kao samozaposleni, tj. žive u ekonomskoj i socijalnoj nesigurnosti. Simbol ovih procesa postaju tzv. McJobs – niske nadnice, nezahtevni i priučeni poslovi, prekovremeni ali neplaćeni rad, kratkoročni ugovori i stalna pretnja gubitka posla. Uz to, veoma su im ograničeni izgledi za profesionalno napredovanje, odnosno za prepoznatljivi profesionalni identitet ili posao koji žele i koji je u skladu sa nivoom obrazovanja. Izostaje i socijalna mobilnost ili se pretače u trku ka dnu društvene lestvice. Njihovi prihodi su nepredvidljivi, a uglavnom su i bez različitih beneficija koje su za prethodne generacije bile norma: plaćeni godišnji odmori, plaćeno bolovanje, besplatno ili subvencionisano stručno usavršavanje, novčani transferi kada ostanu bez posla ili za prekvalifikacije.
Prekariat je globalni fenomen, a u evropskom prostoru ga čine tri osnovne grupe. Prva grupa su gubitnici iz kruga klasične radničke klase, dakle oni koji zbog tehnologije, deindustrijalizacije ili transfera produkcije u zemlje u razvoju ostaju bez posla i sele se u servisnu ekonomiju. Drugu grupu čine oni koji prihvataju nesigurnost prosto zato što nikada nisu ni imali stabilnost, predvidljivost i status. To su migranti, ranjive grupe i oni bez obrazovanja i kvalifikacija. Treća grupa su oni koji su obrazovani, posebno omladina i mladi profesionalci, ali frustrirani vlastitim radnim i žvotnim statusom i izgledima.
Dok je proletarijat bio definisan i disciplinovan satnicom, osmočasovnim radnim vremenom, stabilnošću zaposlenja i programima države blagostanja, prekariat je u nastajanju, nesiguran, nestabilan, adaptabilan i mobilan, bez jasne profesionalne perspektive, prepušten sebi da se dokvalifikuje i prekvalifikuje, bez učešća u procesu pregovaranja, kao i bez političke reprezentacije. Njegovi delovi uvek su na granici da kliznu u lumpen, zavisnike raznih vrsta, prosjake, u kriminal ili da budu obeleženi kao kriminalci.
Radikalna desnica unutar njega regrutuje za svoju agendu nacionalizma, ksenofobije, anti-islamizma i protivljenja levici. Radikalna levica je suštinski bez agende za transformaciju društva, defanzivna i tako marginalna. Umesto “projekta budućnosti” temeljni okvir za delovanje su odbrana programa države blagostanja i protivljenje drastičnim merama štednje. ESD je veoma aktivna u organizovanju konferencija i proizvodnji knjiga, pamfleta i analiza, ali ne zna šta će sa prekariatom. Vladajuće evropske koalicije strepe, ali ga i dalje ignorišu i uporno nude iste ili slične recepte. Zapostavlja se i neizvesno je moguće reagovanje demosa ili građana koji svojim masovnim otporom, evroskepticizmom ili novim evrocentrizmom i populističkim okretanjem ekstremnoj levici ili desnici mogu odrediti tok događaja. I tako, dok mnogoglavom i gnevnom monstrumu ne dosadi i žestoko se ne pokrene. Ili ga istok i jug Evrope možda povuku za rep. Ali u kom pravcu?
Nema kormila, niti kormilara
Kako biste iz današnje perspektive ocenili Darendorfovu tezu izrečenu pre više od 20 godina da je došao kraj socijaldemokratske ere u Evropi, jer je socijaldemokratija završila svoju misiju?
M. Ružica: Ključni brend ESD je država blagostanja – dakle razuđeni i darežljivi programi penzionog, zdravstvenog i osiguranja za slučaj nezaposlenosti, kao i mnogobrojne socijalne usluge. Ali taj ključni portfolio postao je matrica i drugih političkih opcija, kao i tekovina koju malo ko dovodi u pitanje. Čak i žestoki oponenti govore o transformaciji, a ne ukidanju programa. Tako dolazimo i do druge teze o krizi identiteta ESD koju prati ideološki vakuum. Oni više nemaju monopol nad državom blagostanja, ali su i bez nove vizije. I ne samo to, ESD je bez alternativnog pogleda na kapitalizam, ekonomiju, kao i bez vlastite ekonomske teorije – ukratko bez vlastite paradigme. Zbog toga i nema odgovora na izazove globalne krize, 2008-2013, ali i na mnoge druge evropske, lokalne i globalne probleme.
Da li je onda ključni problem nedostatak alternativne vizije?
M. Ružica: Tako dolazimo do onog što Alain Toraine formuliše kao “odsustvo civilizacijskog projekta”, odnosno projekta budućnosti – dakle, alternative današnjim ekonomskim i političkim aranžmanima. To je, međutim, generalna situacija danas i ne tiče se samo socijaldemokratije. Nema alternativne vizije koja se utemeljuje u nečemu što je realni socijalni trend, koji usmeravaju akteri sa vizijom i realnim kapacitetom, o nečemu što je drugačiji kapitalizam, novi tip kapitalizma ili postkapitalizam. Kako to slikovito formuliše poznati francuski intelektualac Amin Maluf: u 21. vek ušli smo bez kompasa. Ili po rečima Rene Cuperusa: nema nikog za kormilom, nema ni kormila.
Ipak, imamo primere Fransoa Olanda u Francuskoj, Enrika Leta u Italiji ili Sirize u Grčkoj?
M. Ružica: Odgovor na ovo pitanje traži da se razume kontekst, dinamika i značaj ekonomskih i socijalnih kriza. Andrew Gamble, Cambridge University, obrazlaže da su u prošlosti recesije obično jačale desnicu. I obrnuto, istorija sugeriše izraženiju volju i spremnost na rizike da se glasa za levicu u vremenima optimizma u vezi budućnosti. Drugim rečima, teške ekonomske okolnosti i recesije povećavaju atraktivnost radikalnim ponudama ekstremne desnice (ali i radikalne levice). Očito je da od 2008. dominiraju stranke i javna agenda koje kao platformu imaju anti-elitizam, anti-evropeizam, anti-islamizam i protivljenje levici. Kako socijaldemokratija nema alternativni program kada kopni poverenje u neoliberalizam, globalna kriza je, izgleda, nova propuštena prilika i vodi daljoj marginalizaciji. Zato i Olanda vidim samo kao naznaku nekakve buduće paradigme, ali bez uporišta u svojoj zemlji ili u EU. Ostali su marginalni.
Agencija za menadžment kapitalizma
Da li ti primeri govore samo o neprepoznatljivosti ili nemogućnosti socijaldemokratske politike?
M. Ružica: Već dugo traje debata oko reforme kapitalizma koja otvara i stare dileme o misiji socijaldemokratije i karakteru i granicama reformi kapitalizma, a tiču se ambicija da se kapitalizam potpuno ukroti i transformiše. To je, međutim, stara i opasna iluzija. Granice socijaldemokratije jesu da ona samo donekle ograničava kapitalizam, reguliše njegove bazične okvire i parcijalno mu se suprostavlja. Radikalno kroćenje i preobražavanje bili su uvek mit. Unutrašnja granica je uvek bila ista: upravljanje kapitalizmom i zaštita kapitalizma od njega samog. Bilo da imamo u vidu klasični kapitalizam u okvirima nacionalnih država ili današnji planetarni kapitalizam. To ju je uvek razlikovalo od radikalne levice i/ili tzv. demokratskog socijalizma do 1989, kao što je i uticalo da od levice, koja eksplicitno ili implicitno traga za alternativom kapitalizmu, postane levi-centar, dakle agencija za menadžment, a ne transformaciju kapitalizma.
Mogu li socijaldemokratije na vlasti uopšte danas da vode neku drugu politiku osim neoliberalne?
M. Ružica: Ekonomska kriza 2008, a posebno evropska dužnička kriza, otvorili su stare dileme oko uloge tržišta i države. Po mišljenju Sheri Berman, građani više ne prepoznaju socijaldemokratiju kao posebnu ideologiju. Vide je kao razvodnjenu verziju socijalizma ili proširenu varijantu neoliberalizma. Tako ne uspevaju da razumeju šta je njeno intelektualno i ideološko jezgro. A to je, pre svega, primacy of politics u odnosu na tržište i ekonomiju. Drugo, to je uloga države kao šampiona građana, a ne neke posebne klase. Paradoks je da ESD nema razvijenu teoriju o državi, kao i naddržavnim tvorevinama (EU) ili globalizaciji. Započete debate o budućnosti ESD otvaraju i te teme, ali bez integracije u novu paradigmu.
Regionalne elite imaju status tehničkih asistenata
Kako ocenjujete stanje socijademokratije u regionu?
M. Ružica: Kao što je poznato, socijalne i tehnološke inovacije su uvek dolazile sa Zapada i zatim se, sa kašnjenjem, usvajale u skladu sa lokalnim okolnostima. Nakon 1989.dolazi do ideološkog vakuuma, pa u regionu dominiraju nacionalizam i državotvorstvo. “Povratak u Evropu”, međutim, polako postaje ključni okvir orijentacije, ali se polako pretače u proces Euizacije, dakle regulativne i institucionalne harmonizacije sa EU. “EU integracije” tako postaju praktično jedini opšti narativ i zamena za domaći “projekat obnove i budućnosti”. Ali EU je uglavnom ekonomski projekat i to uglavnom neoliberalni projekat… Tom sirenskom zovu, međutim, odolele su samo rigidne nacionalističke i ksenofobične partije i grupacije. Drugo, Euizacija je mahom spolja upravljan proces na osnovu date matrice, dinamike i monitoringa. Istovremeno, međutim, to je drastično redukovalo pokretanje važnih ideoloških, socijalnih i ekonomskih pitanja o alternativama i opcijama. Dodatno, takvo administriranje Euizacije dovelo je intelektualne, profesionalne i administrativne elite u status tehničkih asistenata i tako ograničilo da radoznalošću, imaginacijom, istraživanjem i raspravama grade svoja znanja, opcije i moguće strategije. Zato i ne iznenađuje da su mnogi nominalni ili preobučeni socijaldemokrati iz regiona bili gorljivi ili nevoljni “prvoborci neoliberalnih reformi”. Ukratko, prevazilaženje krize i/ili nova socijaldemokratska paradigma desiće se ili ne prevashodno u svom istorijskom jezgru. Region će slediti.
U Republici Hrvatskoj na vlasti je SDP. Da li usled potrebe i pritiska za restrukturiranje javnog sektora, za smanjivanje zarada, otpuštanja, možemo konstatovati da oni zapravo rade u interesu kapitala isto onoliko koliko bi to radile i stranke desnice?
M. Ružica: Ne bih misiju SDP svodio samo na kontekst krize i ekonomije. Tradicionalna paradigma socijaldemokratije je i politički liberalizam, dakle demokratska prava, procesi i institucije, kao i zaštita manjina, ali i sekularizam, internacionalizm, mir i međunarodna saradnja. Ukratko, ne bih potcenjivao ulogu SDP-a (u opoziciji i na vlasti) u ovom kontekstu. U (kolebljivom) suočavanju sa državotvorstvom i nacionalizmom, socijalnim konzervativizmom i populizmom, SDP polako oslobađa društvo da otvara nove teme i revalorizuje stare, ohrabruje intelektualnu elitu da promišlja o susedima, ulozi crkve, pitanju jezika i pisma, istorije i nedavnih sukoba. Stvaraju se male automne oaze spremne za ozbiljne analize, dijalog i kritičke rasprave.
Proces Euizacije se nažalost odvijao po opisanom modelu i deluje mi kao propuštena prilika da se društvo modernizuje i pluralistički ustroji.Čini mi se da je hrvatska elita samo delom spremna, a građani neupućeni za EU participaciju.
Kad je reč o ekonomiji, razvoj nakon 1991. a pogotovo u kontekstu krize nakon 2008, razlikuje se od uspešnih tranzicionih zemalja. Industrija je urušena, privatizacija privrede bila je tajkunska, tj. bazirana na insajderskoj ili od države podržanoj privatizaciji. Primarni cilj nije bio dugoročno širenje delatnosti kroz investicije, menadžment i modernizciju, već renta i dalja prodaja. Prevelika centralizacija i veliki državni aparat su ili podsticali takav model ili gušili inicijative za promene. Korupcija, klijentilizam, predatorska kontrola države tako su logični rezultat. Mali kapacitet za investiranja, niska produktivnost, ograničeni izvoz i nekonkurentnost privrede su takođe očekivani. Na sve to, ekonomska kriza dramatično uvećava budžetski deficit, preteču zaduženost, razmenu sa inostranstvom, a posledice su stagnacija ili pad ekonomije, pad standarda, posebno penzionera, mala zaposlenost, a velika nezaposlenost.
SDP nije naravno odgovoran za ove strukturne probleme. Ali pritisnuti evropskom i domaćom ekonomskom recesijom imaju ograničene opcije. Primorani na drastičnu štednju, suočavaju se sa protestnom aktivacijom građana i gubitkom legitimiteta. Bez vlastitih ili stranih sredstava za investicije, jedina nada je evropski oporavak. Ali još nešto: nema ni strategije ni hrabrosti da se izađe pred narod i ponudi nacionalni, pravedni i izvodivi program.
Postoji li socijaldemokratija u Srbiji?
M. Ružica: Iako ima nekoliko partija koje u nazivu nose predznak socijaldemokratski, mislim da u Srbiji nema socijaldemokratije. Istina je da su čak dve parlamentarne stranke članice Evropske partije socijalista, ali su tamo zalutale. U jednoj od njih tajkunska oligarhija je temeljno zadužila Srbiju endemskom korupcijom i odsustvom svakog stateškog plana, kao i urušila ključne institucije, a administraciju, obrazovni sistem, istrazivačku elitu i profesionalce usmerila ka rentijerstvu, sinekuri ili ih pretvorila u poslušni ekspertski servis. Druga opstaje na tradicionalnoj lojalnosti iz prošlosti, interesnom povezivanju i prilagođavanju jačim parlamentarnim partnerima. Praktično sve partije su visoko personalizovane, dakle vode ih (nazovi) harizmatski lideri, a jedini programski okvir je osvajanje (bar delića) vlasti.
Uprkos protestne aktivizacije sindikata i dramatičnog stanja privrede, dominaraju državotvorstvo (Kosovo, centralizam), nacionalizam (čitanje nedavne prošlosti), populizam (anti-elitizam, mi-protiv-njih u odnosu na Zapad, susede i manjine) i doživljaj žrtve. Desio se ipak paradoks da partija odgovorna za stanje duha, društva i privrede, sada predvodi u rešavanju temeljnjih problema (Kosovo, korupcija). Ipak, usuđujem se da postuliram da su obnova i mogući prosperitet izvan lokalnih kapaciteta i da tek prevazilaženje krize i novi polet u EU nudi okvir, podsticaje i instrumente za to.
Projekat “dobrog društva”
Na kojim bi temeljima trebalo graditi novu socijaldemokratiju u Evropi?
M. Ružica: Pre svega, mora se stalno preispitivati logika kapitalizma i njegova sklonost krizama, ali ovoga puta na globalnom planu. Zatim uloga države u odnosu na tržište, koncept ekonomskog rasta, eko-ograničenja, kao i prihvatljive granice društvene nejednakosti, ali i okviri za stvarnu participaciju građana. Ove teme su već predmet užih rasprava, ali izostaju integracija i vizija. To je dugoročni i neizvestan zadatak, ali ono što se mora učiniti je definisanje novog socijalnog pitanja. Neizvesnost, nesigurnost i nepredvidljivost u kojoj živi većina, a posebno prekariat, je nužno polazište. Obnova javnog sektora i javnih prostora je temelj identifikacija ljudi oko svoje zajednice i minimalni uslov za njihovu participaciju. Pravedna raspodela dohotka, ali i životnih šansi, su uslovi bez kojih se ne može.
Socijaldemokratija zatim mora da podupre i ohrabri različite ideje i inicijative koje menjaju i unapređuju okolnosti u kojima živimo. A njih ima, ali na marginama društva i u različitim miljeima. Spomenuću samo neke. Najinteresantnija je inicijativa za uvođenje Universal Basic Income koji bi bio pravo za sve, zaposlene i nezaposlene. Pored garantovanja socijalne sigurnosti za sve (posebno za prekariat?), ovaj projekat bi zamenio čitav niz transfera i njihovu skupu administraciju. Zanimljiva je i Inicijativa 21, to jest projekat smanjivanja radne nedelje na 21 sat, koji bi vodio novom zapošljavanju i drugačijem organizovanju porodičnog i slobodnog vremena. Uz ove, svakako je najambicioznija inicijativa “de-growth” – dakle svesnog uzdržavanja od ekonomskog rasta zbog ekoloških razloga, ali i pomeranja težišta ekonomije ka štednji, racionalizaciji, kooperaciji i potrebama ljudi… Zvuči utopijski?Ali kako, kad i gde početi zamišljati “projekat budućnosti” ili “dobrog društva”?
Najveće hrvatske kompanije grade svoju veličinu na domaćem tržištu. Iako su i dosad imale formalno slobodan nastup ka evropskim kupcima, retke su one koje su to uspevale i da iskoriste. „Evropske kompanije će doći i preuzeti veća i uspešnija hrvatska preduzeća, tako da će Evropska unija doći u Hrvatsku a samo mali deo Hrvatske će u suštini otići u Evropsku uniju“, kaže Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Makroekonomski pokazatelji, odnosno „sve onom što bi trebalo rasti, a pada, i obrnuto“, kao što su stopa ekonomskog rasta, kretanje industrijske proizvodnje, zaposlenost, izvoz i uvoz upućuju na to da Hrvatska možda nije potpuno spremna za punopravno članstvo u Evropskoj uniji, kaže Jurčić za „Biznis & finansije“.
„U Hrvatskoj od početka 2007. industrijska proizvodnja i zaposlenost padaju, a nezaposlenost raste. Izvoz robe je 2008. prešao deset milijardi evra da bi se nakon toga smanjio i ove godine neće dostići tu vrednost. Kad postanemo članica EU imaćemo treću najveću stopu nezaposlenosti, iza Grčke i Španije, i bićemo zemlja s najmanjim udelom izvoza u bruto domaćem proizvodu“, objašnjava Jurčić i ističe da, koliko god ti pokazatelji nisu blistavi, hrvatska ekonomija još nije u kritičnom stanju. Prihodi od turizma i poljoprivredno prehrambene industrije, svaki po oko sedam milijardi evra, kao i siva ekonomija koja se kreće oko 30 odsto bruto domaćeg proizvoda čine, naime, ekonomsku situaciju zasad socijalno izdržljivom.
„Punopravno članstvo u EU dovešće do ubrzanog ’čišćenja’ situacije što će, ukoliko ne bude aktivnih mera ekonomske politike na podizanju nacionalnog dohotka, usloviti dodatno smanjenje standarda hrvatskih građana“, dodaje profesor Jurčić.
On nakon ulaska Hrvatske u EU ne očekuje značajno veći priliv stranih investicija, pogotovo onih „koji bi na ledini gradili nove pogone“ jer „uslovi za takve investicije još ne postoje u Hrvatskoj“. Članstvo u EU jeste jedan od pozitivnih uslova, ali sam nije ni blizu dovoljan da bi samo zbog toga nego investirao u Hrvatskoj, kaže Jurčić i dodaje: „Uostalom, ti uslovi se ništa bitnije ne menjaju ulaskom u EU jer Hrvatska već petnaestak godina ima visoko liberalizovana strana ulaganja. Ono što će se događati sledećih godina biće preuzimanje većih hrvatskih kompanija“, očekuje Jurčić.
Hrvatski privrednici, dodaje, u najvećoj meri nisi pripremljeni za uključivanje na veliko evropske tržište. Sadašnje najveće hrvatske kompanije grade svoju veličinu na domaćem tržištu. Iako su i dosad imale formalno slobodan nastup na evropskom tržištu, retke su kompanije koje značajniji prihod ostvaruju izvan Hrvatske tako da ne postoji dovoljno ni znanja ni iskustva poslovanja na stranim tržištima. „Evropske kompanije će doći i preuzeti veće i uspešnije hrvatske kompanije, tako da će Evropska unija doći u Hrvatsku, a samo mali deo Hrvatske će u suštini otići u Evropsku uniju. Zbog toga hrvatski privrednici treba da ubrzaju učenje pravila igre na evropskom tržištu i pripreme svoje kompanije za veću konkurenciju ili za dobru prodaju“, poručuje Jurčić.
On smatra da Hrvatsku ipak teško može da zadesi sudbina Bugarske i Rumunije, koje nisu uspele u potpunosti da se integrišu u Uniju „jer su Rumunija i Bugarska bile u puno lošijoj kondiciji kada su ulazile u EU i danas su po nivou razvoja, od infrastrukture preko proizvodnih kapaciteta pa do obrazovanja i uključenosti naroda u evropsku kulturu i poslovanje iza Hrvatske“.
Na pitanje kako gleda na to što u EU već ima onih koji Hrvatsku pomalo dočekuju na nož, posebno kada je reč o migraciji njenih radnika, Jurčić kaže da Evropska unija ni nakon više od pedesetak godina ujedinjavanja nije postala solidarna familija država. „Osim zajedničkog interesa očuvanja mira, ne postoji zadovoljavajući nivo solidarne saradnje među državama članicama, nego naprotiv, države međusobno konkurišu. Svaka zemlja gleda prvenstveno svoj interes. Pored toga, proteklih dvadesetak godina, svesno ili nesvesno, ujedinjenje Evrope dominantno je prepušteno kapitalu koji ima svoj jasan i legitimni interes. Međutim, ujedinjenje Evrope treba voditi politika koja se brine i o interesima kapitala, ali i ostalim društvenim i socijalnim interesima pojedinih naroda i njihovom razvoju. U takvoj situaciji ne iznenađuju stavovi pojedinih pa i starih članica što se ne pridržavaju temeljnih načela ujedinjenja“, kaže Jurčić.
Za male i manje razvijene zemlje, prema njegovom mišljenju, nije dovoljno da samo preuzmu direktive i standarde EU. Da bi iskoristile potencijale koje Unija pruža, treba da imaju vlastite politike pomoću kojih bi na pozitivan način povezale pravila koje donose velike i najrazvijenije članice sa svojim nivoom razvijenosti i prirodnim, povijesnim, kulturnim i poslovnim specifičnostima. „Sadašnji problemi u nekim zemljama EU nisu nastali zbog njihovog članstva nego zbog nesposobnosti njihovih vlada da organizuju sistem kojim bi iskoristili pozitivne efekte ujedinjenja, a zaštitili se od negativnih. Naime, direktive EU govore šta morate i što ne smete napraviti, a između tih granica postoji veliko slobodno područje za kreiranje politika, institucija i procedura u vlastitom interesu. Prirodno je, koliko god to nedemokratski zvučalo, da pravila određuju najveći i najjači. To i ne mora biti posebno ograničenje jer se oni bave uglavnom velikim stvarima i područjima između kojih postoji i više nego dovoljno prostora i mogućnosti koje za svoj razvoj mogu iskoristiti male zemlje. Jedini uslov je da imaju sposobnu i pametnu vladu“, zaključuje sagovornik „Biznis & finansija“.
broj 97, maj 2013.
Evropa je druga najatraktivnija destinacija na svetu za poslovanje, odmah nakon Kine. Poljska je od svih evropskih zemalja imala najveći rast direktnih stranih ulaganja tokom 2012. godine, a Srbija se nalazi na 11. mestu po broju direktnih stranih investicija i na 6. mestu po broju radnih mesta koje su te investicije obezbedile. Ipak, percepcija stranih investitora o atraktivnosti ovdašnjeg tržišta je i dalje lošija od realnog stanja, pokazuje ovogodišnje istraživanje revizorske kuće Ernst & Young o atraktivnosti evropskog tržišta .
Problemi u evrozoni nisu ugrozili priliv direktnih stranih investicija na evropskom tržištu u 2012. godini, pokazuje ovogodišnje istraživanje revizorsko konsultantske kompanije Ernst & Young o atraktivnosti evropskog tržišta (“European Attractiveness Survey”). Ovo istraživanje, koje se sprovodi već jedanaest godina, kombinuje analizu međunarodnih investicija u Evropu tokom protekle godine sa anketom koja je sprovedena među više od 800 izvršnih direktora širom sveta o tome gde i kako će se usmeravati investicije u narednoj dekadi.
Prema nalazima istraživanja, uprkos recesiji, u 2012. godini došlo je do blagog smanjenja od 3% u broju projekata direktnih stranih investicija u odnosu na 2011. godinu (3,906 u 2011. godini u odnosu na 3,797 u 2012. godini.) S druge strane, nivo investicija ostao je viši u odnosu na period pre krize, a broj novih radnih mesta porastao je za 8% u odnosu na 2011. godinu, tj. na 170,434. I pored konkurencije brzorastućih tržišta, Evropa i dalje ostaje najveća svetska destinacija prema vrednosti stranih ulaganja, mada je, kako navodi Konferencija Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju (UNCTAD), njen udeo na svetskom nivou pao sa 28.6% koliko je bio u 2011. godini na 22.4% u 2012. godini.
Marc Lhermitte, vodeći ekspert za savetovanje pri izboru međunarodnih lokacija kompanije Ernst & Young i autor ovog izveštaja ocenjuje da je kriza navela strane investitore da aktivno traže retke prilike i da restrukturiraju svoju proizvodnju u Evropi. „Kao rezultat toga, svedoci smo povratka investicija na ključne destinacije, uključujući Veliku Britaniju, Nemačku i Irsku, ali i Poljsku i Rusiju. Strani investitori su uglavnom sigurni da će Evropa prebroditi ova teška vremena i vratiti se jača i drugačija”, ističe Lhermitte.
Velika Britanija i dalje prednjači
Velika Britanija i dalje prednjači u direktnim stranim investicijama sa 697 projekata u 2012. godini, što predstavlja povećanje od 3%, a više nego ikad konkuriše joj Nemačka koja je na drugom mestu sa 624 projekata, što je povećanje od 5%. Zemlje zapadne Evrope koje su dobile znatno veći broj projekata u odnosu na 2011. godinu su Španija (273), Irska (106), Belgija (153) i Finska (62). Ove investicije su prevashodno rezultat pada cene radne snage, što je doprinelo poboljšanju konkurentnosti.
Druga grupa zemalja zapadne Evrope, uključujući Francusku (471), Holandiju (161), Italiju (60) i Švajcarsku (61), privukle su manje investicija i relativno manje poslova. Razlozi variraju od stagnirajućeg rasta u Francuskoj i Italiji do visokih operativnih troškova u Holandiji i Švajcarskoj.
Centralna i istočna Evropa su nakon dve razočaravajuće godine, u 2102. ponovo postale interesantne za direktna strana ulaganja. Iako je broj investicija opao za 5% tokom godine, region je zabeležio 26% više vrednosti. To ukazuje da su zemlje centralne i istočne Evrope obezbeđivanjem konkurentnih troškova poslovanja, preuzele primat od zapadne Evrope i postale vodeća evropska destinacija za direktne strane investicije, pre svega zbog povećanja proizvodnje.
Evropska ulaganja dominantna u Srbiji
Srbija se po broju direktnih stranih investicija tokom 2012. godine nalazi na 11. mestu u Evropi, sa ukupno 78 projekata, što predstavlja povećanje od 16.4% u odnosu na prethodnu godinu. U prošloj godini kreirano je 10,302 radnih mesta, što je Srbiju pozicioniralo na šesto mesto u Evropi po broju radnih mesta koja su generisale direktne strane investicije. Projekti u Srbiji spadaju među radno intenzivne, sa prosekom od 132 radna mesta po projektu. Gotovo 90% projekata u Srbiji realizovale su evropske kompanije, a više od polovine radnih mesta obezbedila su italijanska preduzeća. Nemačka i Austrija takođe predstavljaju velike investitore kada su u pitanju ulaganja u proizvodnju, pre svega u sektorima automobilskih komponenti, mašina i opreme. Italijanski proizvođač automobila Fiat SpA najavio je planove za izgradnju proizvodnih pogona u vrednosti od 1.3 milijarde evra u Srbiji. Fiat je pohvalio mere koje je preduzela Vlada Republike Srbije kroz zajednička ulaganja i podsticaje, uključujući poreske olakšice, infrastrukturu i edukaciju radnika.
Poljska je od svih evropskih zemalja imala najveći rast tokom 2012. godine od 22%, privukavši 148 projekata. U okviru centralne i istočne Evrope, Poljska je prevazišla i Rusiju (128) i tako postala vodeća destinacija za direktne strane investicije. Srbija je takođe dobro pozicionirana sa 78 projekata. S druge strane, investicije u Tursku (95) i Češku Republiku (64) bile su u blagom padu.
Percepcija se razlikuje od realnosti
Istraživanje je pokazalo da investitori i dalje smatraju da je Nemačka najatraktivnija u zapadnoj Evropi za direktna strana ulaganja, i da je njena privreda najotpornija u Evropi. Smatra se najkonkurentnijim automobilskim centrom za inovacije i kvalitet proizvoda. Francuska je na drugom mestu po atraktivnosti za ulagače, a odmah za njom i Velika Britanija.
Među zemljama centralne i istočne Evrope, ispitanici su naveli Poljsku kao najatraktivniju destinaciju. Što se tiče Češke Republike, Mađarske, Rumunije i Ukrajine, percepcija atraktivnosti gotovo da se poklapa sa realnim brojem direktnih stranih investicija.
Istovremeno, Turska i Srbija pokazuju potpuno drugu vrstu jaza u percepciji. Samo 2 odsto investitora navelo je Tursku kao najatraktivniju destinaciju među zemljama centralne i istočne Evrope, dok je Srbiju navelo samo 1 odsto ispitanika. U realnosti, Turska je tokom 2012. godine prikupila 13% direktnih stranih investicija u regionu, a Srbija 11%. Ovaj očigledni jaz sugeriše da bi vlade ovih zemalja možda mogle da urade više po pitanju edukacije poslovnih lidera o šansama za investiranje koje pružaju ova tržišta.
Predviđanja za 2013. godinu
Ovogodišnje istraživanje je pokazalo da uprkos tome što je 2012. bila još jedna u nizu teških godina za Evropu, evropske kompanije su uspele da se prilagode ekonomskoj situaciji i iskazale sposobnost da iskoriste značajne šanse koje još uvek postoje. Region je ponovo ocenjen kao druga najatraktivnija destinacija na svetu za poslovanje, odmah nakon Kine. Ipak, iako je rizik od ugroženosti evrozone stavljen pod kontrolu, investitori su “realistično” optimistični. Dok s jedne strane veruju da će se recesija okončati, svesni su da će za to najverovatnije biti potrebno više vremena nego što je to bio slučaj u prošlosti. Polovina ispitanika predviđa da će za oporavak biti potrebne tri godine, dok svaki treći ispitanik veruje da će biti potrebno pet godina. Marc Lhermitte zaključuje, “Ključna snaga Evrope – stabilnost, veštine, struktura i kupci – i dalje su jače od ekonomskih slabosti kontinenta. Iako senka krize i dalje stoji nad evrozonom, međunarodna poslovna zajednica veruje u ove prednosti Evrope i dalje je vidi kao dobar ulog na duže staze.”