Holandski premijer planira da ponovo pregovara o osnovnim načelima na kojima EU počiva; podršku za ovu svoju ideju mogao bi zadobiti sa iznenađujućih adresa, uključujući tu i holandsku liberalnu levicu.
Tekstovi
Međunarodna federacija za robotiku (IFR – International Federation of ROBOTICS) na sistematski način prati razvoj robotike, uključujući i industrijske robote i njihovu primenu u praksi. Prema IFR totalna akumulirana prodaja, mereno od prve industrijske primene robota početkom šezdesetih godina, pa do kraja 2010. godine, procenjuje se na 2.142.000 robotskih jedinica (u ovaj broj su uključene i specijalne industrijske robotske jedinice koje su instalisane u Japanu do 2000. godine). Značajan broj najstarijih robota je van upotrebe, tako da IFR procenjuje da je krajem 2010. godine u operativnom stanju bilo oko 1.035.000 univerzalnih industrijskih robota i oko 1.300.000 robotskih jedinica. Ovi podaci su izvedeni indirektnim pristupom, na bazi procene srednjeg radnog veka robota od 12 godina (UNECE / IFR pilot studija je pokazala da prosečni operativni radni vek robota možda prelazi i 15 godina, što značajno povećava broj operativnih robota u svetu), pišu autori studije „Robotika u industrijalizaciji ekonomskog sistema Srbije“, domaći stručnjaci Petar B. Petrović, Aleksandar Rodić i Vladimir R. Milačić koju B&F online prenosi u četiri nastavka.
U studiji se razmatra širi kontekst potencijalne uloge robotike u industrijalizaciji ekonomskog sistema Srbije, daje se pregled stanja u svetu, sa posebnim fokusom na robotiku u Evropi i strateškim opredeljenjima za njen razvoj kao jedne od generičkih tehnologija za jačanje konkurentnosti evropske ekonomije na globalizovanom tržištu, i predstavljaju i obrazlažu varijantni scenariji revitalizacije i jačanja robotike kao inženjerske discipline sa ciljem šire primene ove tehnologije u industriji Srbije.
Paralelno, analiziraju se i odgovarajući aspekti vezani za sistem obrazovanja i naučno-istraživačku zajednicu. Takođe, navode se i odgovarajuća razmišljanja u smislu profilisanja robotike kao specifične tehnološke platforme unutar programa Nacionalnih tehnoloških platformi Srbije – NTPS Program, koji je inicirala i razvija Akademija inženjerskih nauka Srbije.
Globalni trendovi – armija robotskih radnika
U 2010. godini prodato je ukupno 118.337 robota, što predstavlja rast od 47% u odnosu na kriznu 2009. godinu. Obim tržišta industrijskih robota u 2010. godini iznosio je 17.5 milijardi US$, pri čemu u ovu vrednost nisu uključeni cena softvera, robotskih periferija i aktivnosti inženjeringa robotskih sistema. Enormni rast od 37% je ostvaren i u 2011. godini, a u narednim godinama se očekuje stabilan godišnji rast od oko 5%. Ovi podaci su vrlo indikativni, jer pokazuju čvrstu povezanost robotske tehnologije sa industrijskim i generalno, ekonomskim razvojem. Uočava se da je u odnosu na predkriznu 2008. godinu prisutan respektivan rast, odnosno da se tržište robota oporavilo mnogo brže od oporavka ekonomskog sistema, koji je i dalje suočen sa kriznim stanjem pod dejstvom takozvanog efekta duplog dna. Nameće se zaključak da robotska tehnologija čini industriju imunom na krizne situacije!
Sl. 3. Pregled kumulativne prodaje industrijskih robota prema IFR statistici za period 2005 do 2015, [6]. Visoke tehnologije povećavaju imunitet ekonomskog sistema na krizna stanja. Krizno stanje enormnih razmera koje je zahvatio globalnu ekonomiju 2008. godine izazvalo je samo tranutni poremećaj na tržištu industrijske robotike. Oporavak je usledio vrlo brzo
Kada se pogleda distribucija prodaje industrijskih robota po regionima za period 2008. do 2011. godine vidi se da je Azija i dalje dominantno najveće tržište, a to će i ostati u budućnosti zbog naglog rasta tržišta Kine, čija industrijska proizvodnja ulazi stadijum intenzivne robotizacije. Uvid u distribuciju robota po nacionalnim ekonomijama pokazuje da Japan i dalje ima dominantnu poziciju, USA na američkom kontinentu, a Nemačka u Evropi.
Sl. 4. Distribucija prodaje robota po regionima za period 2008. do 2011, [6].
Sl. 5. Distribucija prodaje robota po nacionalnim ekonomijama za period 2008. do 2011, [6].
Robotika i globalna kriza
U 2010. godini, 14 hiljada novih industrijskih robota je isporučeno nemačkoj industriji. Ova rekordna prodaja (treći po veličini broj prodatih robota na tržištu Nemačke ikada zabeležen) je usko povezana sa naglim oporavkom nemačke industrije posle krizne 2009. godine. Oporavak industrije automobila je bio najznačajniji pokretač ovakvog rasta, gde je ostvaren skok od oko 172% u odnosu na kriznu 2009. godinu. U 2011. godini ukupna prodaja robota u Nemačkoj dalje raste u dostiže 43%. U 2010. godini u Italiji je prodato oko 4.500 robota, u Francuskoj oko 2.000, u Španiji oko 1.900, a u Engleskoj oko 900 robota.
Ipak, ukupan broj instaliranih i operativnih industrijskih robota može u određenim okolnostima da dovede i do pogrešnih zaključaka. Umesto apsolutnog broja operativnih robota, mnogo reprezentativniji indikator je gustina primenjenih robota. Gustina robota se definiše kao ukupni broj industrijskih robota univerzalne namene na 10 hiljada industrijskih radnika, posmatrano u odnosu na odredjene industrijske grane (često se automobilska industrija posmatra odvojeno), ili na sveukupnu preradjivačku industriju.
U tabelama 1 i 2 dati su brojni podaci koji ilustruju globalnu distribuciju godišnje prodaje i broj operativnih industrijskih robota (ukupan broj instaliranih i funkcionalnih jedinica). Takođe, navedene su i procene budućeg stanja za 2011. i 2014. godinu.
TABELA 1
GLOBALNA DISTRIBUCIJA GODIŠNJE PRODAJE INDUSTRIJSKIH ROBOTA, [5]
TABELA 2
GLOBALNA DISTRIBUCIJA OPERATIVNIH INDUSTRIJSKIH ROBOTA, [5]

U 2011. godini prosečna gustina robota u globalnoj prerađivačkoj industriji je oko 55 robota na 10.000 radnika. Vodeće nacionalne prerađivačke industrije su Republika Koreja, Japan (izgubio je lidersku poziciju!), i Nemačka sa gustinom robota preko 250 (2.5%). Interesantno je da rast gustine robota postoji u Nemačkoj i Republici Koreji, dok je u Japanu prisutna stagnacija. Inače, 19 nacionalnih ekonomija od 45 analiziranih ima gustinu robota iznad proseka, a 13 nacionalnih ekonomija ima gustinu robota iznad 100 robota na 10 hiljada radnika. 10 ekonomija ima između 20 i 55 robota na 10 hiljada radnika. Sve ostale ekononomije, njih 16, imaju manje od 20 operativnih robota na 10 hiljada radnika zaposlenih u prerađivačkoj industriji.
Nausprot prerađivačkoj industriji, automobilska industrija ima značajno veću gustinu robota. Na osnovu podataka iz 2010. godine, Japan je vodeći sa 1.436 operativnih industrijskih robota opšte namene na 10 hiljada radnika. Slede Italija sa 1.229 i Nemačka sa gustinom od 1.130 robota na 10 hiljada radnika. Dakle, u Japanu, Italiji i Nemačkoj na 10 ljudskih radnika radi više od jednog robotskog radnika. To je preko 10%. Ne treba zaboraviti da robot može da radi u 3 smene, neprekidno!
a)
b)
Sl. 6. Gustina robota: a)nacionalne ekonomije iznad svetskog prosteka, b)nacionalne ekonomije ispod svetskog proseka, [6]. Nažalost, Srbija se i ne spominje u ovoj statistici!
Srbija i industrijski razvoj: Od jeftine radne snage do robota (Prvi deo)
Srbija i industrijski razvoj: Domaća jeftina radna snaga i evropski roboti (Treći deo)
Pristupanje Hrvatske EU u julu, ponovo je otvorilo priliv ilegalne imigracije koja prolazi preko Balkana i Grčke i širi se po Evropi. Pošto broj imigranata bez dokumenata raste u tim zemljama, broj objekata i institucija za prijem pridošlica je gotovo nepostojeći, piše Periodiko de Katalunja.
Četrdesetak minuta vožnje jugozapadno od Budimpešte nalazi se Felcsút, na prvi pogled tipično mađarsko selo sa uredno ušorenim kućicama na obe strane dugačke glavne ulice. Ali neuobičajeno za mađarsku provinciju, ovde vlada manična građevinska aktivnost. Privatno obezbeđenje nadgleda armiju ljudi pod zaštitnim šlemovima, buldožere i kranove koji neumorno rade po sparini završavajući izgradnju ogromnog fudbalskog stadiona koji se nadvija nad sada već patuljastim seoskim baštama i povrtnjacima.
Austrija, u kojoj je demohrišćanska stranka partner u Koaliciji, deportuje pakistanske izbeglice, praktično ih time osudivši na smrt. Pa ipak, prošlo je samo nekoliko nedelja od kako je papa Franja I govorio u njihovu odbranu. Njegove reči pokrenule su mnoge, iako je očigledno da one nisu doprle do ušiju austrijskih političara, navodi varšavska Gazeta Viborča.
Do čitavog ovog ružnog događaja najverovatnije ne bi ni došlo da su ilegalni imigranti, Pakistanci koji si tražili azil u Austriji, jednostavno držali jezik za zubima. Ali, pomislivši da su u demokratskoj zemlji, odlučili su da javno zatraže pristojan tretman. Umesto vegetiranja koje bi trajalo godinama u prepunom izbegličkom kampu u Traiskirhenu pokraj Beča, i rada “na crno”, oni su u novembru 2012. organizovali ulične demonstracije u znak protesta zbog loših uslova u kojima su držani. Policija ih je odmah rasterala, tako da su utočište našli u jednoj od crkava pri Servitskom manastiru, koja im je ponudila privremeno utočište. Međutim, vlasti nisu zaboravile: u nedelju, 4. avgusta, osam od 40 Pakistanaca uključenih u prošlogodišnje proteste uhapšeno je i odmah deportovano.
Vlasti: ništa nas neće sprečiti da deportujemo po planu
Austrijski aktivisti, koji zajedno katoličkom crkvom podržavaju pakistanske izbeglice, probaju razne načine za sprečavanje njihove deportacije. Jedna aktivista je kupio kartu za isti avion kojim je deportovan pakistanski izbeglica. Pokušao je da spreči njegovo poletanje, ali ga je policija nadvladala. Što je još gore, policija se odmah okrenula protiv samih aktivista. Troje ljudi je uhapšeno po optužbi za ‘trgovinu ljudima’, a policija je pretresla i manastir Servita. Vlasti kažu da ih ništa neće sprečiti da se deportacije odvijaju po već utvrđenom planu.
Strah i bespomoćnost
U svojoj kolumni za Gazeta Viborču, Baroš Vjeljinski izjavljuje da “ne bih pisao o ovome tako detaljno da se lično nisam susreo s pakistanskim izbeglicama iz Bečkog manastira. U aprilu sam roveo nekoliko sati sa njima. Njihove oči odražavale su strah i bespomoćnosti. Većina njih su bili aktivisti za ljudska prava u Pakistanu, primorani da odatle pobegnu. Za njih, deportacija znači smrtnu presudu: ako ne od strane snaga bezbednosti, onda od strane njihovih sunarodnika, Talibana.
Tražioci azila ne mogu da shvate zašto austrijska vlada smatra svoju zemlju oazom demokratije. Čak je i Ministar inostranih poslova Austrije, ističu oni, izdao upozorenje da se austrijski turisti drže podalje od Pakistana. Pa zašto onda, kada je reč o pakistanskim izbeglicama, vlasti kažu da one nisu u opasnosti i da se spremaju da ih vrate nazad – u Pakistan?
Austrija je, nesumnjivo, zemlja u kojoj vladaju zakoni, sa propisima o tretmanu imigranata. Takođe je istina da mnogi Azijci ili Afrikanci dolaze u Evropu iz čisto ekonomskih razloga, pod izgovorom da su u svojim domicilnim zemljama verski ili politički proganjani.
Mala zemlja poput Austrije jednostavno nije u mogućnosti da ih sve primi. Pa ipak, zakon ne mora da se primenjuje toliko opsežno. Svaki pojedinačni slučaj trebalo bi da bude obrađen u dogledno vreme. Izbeglice nisu stoka. Osim toga, već je godinama opštepoznata činjenica da su uslovi u izbegličkim logorima Austrije skandalozni.
Užasni uslovi
Ali, vlada u Beču nikada nije zabrinuta oko toga šta kažu oni koji je kritikuju, izabravši najgori mogući način za rešavanje ovog problema. Deportacije Pakistanaca počele su uoči izborne kampanje, u vreme kada je kardinal Kristof Šenborn, bečki nadbiskup koji se zalaže za izbeglice, bio van zemlje i nije mogao da interveniše u njihovo ime. U tom kontekstu, navodi se da je SPÖ/ÖVP koalicija iskoristila/ zloupotrebila ovo pitanje ne bili zaradila predizborni politički kapital, igrajući na populističku kartu – što, ruku na srce, i nije bilo neko iznenađenje.
Ali nisu samo izbeglice u Austriji suočene s užasnim uslovima. U Grčkoj, granična policija goni ih kao divljač. Italijani su poznati po tome što su krišom ekspedovali afričke imigrante dalje, do Nemačke. U Britaniji je vlada nedavno pokrenula kampanju, upozoravajući ilegalne imigrante da bi, ako svojevoljno ne napuste Britaniju, mogli da završe u zatvoru. U Poljskoj, kako je državna televizija nedavno prikazala, izbeglički pritvorski centri izgleda da funkcionišu kao i normalni zatvori.
Govoreći pre mesec dana na italijanskom ostrvu Lampeduza, gde je privremeno ‘nasukano’ na hiljade afričkih izbeglica tzv. “ljudi iz čamaca”, papa Franja I rekao je kako želi da ubedi katolike da promene svoj odnos prema tragediji koja ih pogađa. Njih, kaže papa, treba tretirati kao ljude kojima je potrebna naša pomoć. Koliko će proći vremena pre nego što Evropa obrati pažnju na ove njegove reči?
Govoreći o ljudima poput sebe, u svom osvrtu na aktuelnu reformu američkog Zakona o useljenicima, jedan od najpoznatijih austrijskih imigranata, Arnold Švarceneger, nekadašnji guverner Kalifornije, proletos je izjavio:
„Život koji sam živeo, karijera kakvu sam izgradio, i uspesi koje sam postigao bili su mogući samo zato što sam se doselio na ovo mesto gde ništa nije nemoguće… Za mene, Reganove reči o blistavom gradu na brdu nikada nisu bile samo lepa metafora.“
Dopustimo i imigrantima u Austriji da pokušaju da ostvare svoje snove.
Bartoš T Vjelinski, Gazeta Viborča (Varšava)
(M.L.)
Turski premijer je ukinuo opoziciju na ulicama, ali se sada suočava sa opasnijim neprijateljima: izazivačima u sopstvenoj stranci i usponom pokreta Gulen, nadnacionalnog verskog i društvenog pokreta koji predvodi islamski naučnik Fetulah Gulen. To bi moglo da znači kraj političkog islama u Turskoj, kakvog ga sada znamo, pišu Hasnain Kazim i Maksimilijan Pop.
Zaustavite zemaljsku kuglu. Britanija želi da iskoči. Olimpijada 2012. bila je sjajna manifestacija u slavu ljudskih različitosti. London se predstavio kao nenadmašni centar sveta. Lokalni heroji Igre – sportisti kao što Mo Farah i Džesika Enis – akteri su jednog novog, šireg pogleda na “britanštinu”. Ali, to je bilo onda…
…Godinu dana kasnije, kada je u pitanju njihova nacionalna politika, prolama se tresak vratima koje su Britanci zalupili za sobom. Poruka strancima je depresivno jednostavna: klonite nas se. Kameronovi konzervativci obećavaju referendum koji bi Britance vodio do ‘raskida veridbe’ sa Evropom. Sećamo se i dana kada su Torijevski skeptici ponudili naciji: odustanimo od Evrope i gledajmo na čitav svet. Ali, ne više. Barikade se sada podižu protiv svih: protiv turista, studenata, poslovnih menadžera; svi se oni tretiraju kao potencijalni ilegalni imigranti.
Narednog dana, Ministarstvo unutrašnjih poslova, odeljenje odgovorno za graničnu kontrolu, nagovestilo je javnosti neprijatnu populističku politiku koju je vlada potpaljivala. Kamioni s bilbordima raspoređenim u nacionalno mešovitim sredinama u Londonu. Poruka? Ilegalni imigranti treba da „idu kući ili će biti uhapšeni“. Liberalne demokrate, mlađa stranka u koaliciji Kamerona, protestovala je: inicijativa je bila glupa i uvredljiva. Neuznemirena ovakvim kritikama, iz premijerove kancelarije stiglo je saopštenje da će kampanja doživeti uspeh širom zemlje.
Britanski MUP takođe planira da od budućih “posetilaca iz zemalja visokog rizika“ zahteva depozit-jemstvo od 3.000 funti, kako bi ušli na britansko tle. Cilj je, kako kažu, odvratiti potencijalne ilegalne imigrante da „prekoračuju dužinu svog boravka“. Ujedno, ovaj ‘depozit’ je svojevrsno obeštećenje – naknada za moguće troškove u slučaju da posetiocima zatreba zdravstvena zaštita na britanskom tlu. Zemlje koje su na ovoj ‘depozitnoj listi’ su Indija, Nigerija, Kenija, Pakistan, Šri Lanka i Bangladeš. Pažnji ne može izmaći ni to što su pretežno „bele“ nacije“ – poput SAD, Kanade, Australije ili Novog Zelanda – izuzete sa ove liste.
Kad je u pitanju “britanski komšiluk”, vlada obećava da će Rumunima i Bugarima ograničiti pristup. Državljani ovih EU zemalja će od naredne godine ponovo moći da se slobodno kreću Unijom, kada budu istekla ograničenja za njihovo kretanje koja važe do kraja 2012. Britanski tabloidi već su krcati horor pričama o hordama “koristoljubivih turista“ koje gamižu Britanijom. Nije im, izgleda,važno ni to što su šanse doseljenika da ostvare iole bolji i pristojniji život daleko manje od šansi koje imaju ‘domoroci’ tj. Britanci.
Vlada igra na populističku kartu. Premijer je odbacio „veliku društvo“ inkluzije, koje je nekada bilo njegov zaštitni znak. Nacionalisti iz Partije za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), od kojih su neki već hapšeni, priklještili su Torijevce s desnog boka. Ekonomska stagnacija i fiskalne mere štednje duboko su uznemirile javnost. Kameron je jednom prilikom nazvao pristalice UKIP-a „rasistima iz ormara“. A sada im i sudi.
Paranoju koja lebdi u vazduhu podstiču i interesne grupe kao što je ‘Migration Watch UK’, koju predvodi nekadašnji diplomata ser Endrju Grin. On sada u javnosti maše studijom koja kaže da bi „beli Britanci“ (njegova fraza) mogli biti manjina već polovinom ovog stoleća.
Neki od nas bi pitali: „pa šta“? Kada smo se prošlog leta peli na krovove, ushićeno navijajajući za Mo Faraha i Džesiku Enis – Mo je poreklom iz Somalije, a Džesika sa Kariba – tada nam je bila sasvim ispravna pretpostavka da se Britanija konačno okanila boje kože kao ‘markera’ za osećanje nacionalnog identiteta. Ne sećam se da se bilo ko žalio kada su „tamnoputi Britanci“ pokupili svoje zlatne medalje – a u ime Velike Britanije. Avaj, takvi uspesi ne mogu razbiti ksenofobiju koja “čuva” pragove engleskih domova.
Britaniji ne treba inteligentna i efikasna imigraciona politika. Ljudi žele da vide da je sistem pravedan, efikasan i da nepotrebno ne remeti lokalne (imigrantske) zajednice. Poslednja laburistička vlada beznadežno je potcenila broj turista iz bivših komunističkih država, nakon što su ove pristupile Evropskoj Uniji. Politika otvorenih vrata, u kombinaciji sa slabom upravom, proizvele su rasprostranjeno shvatanje da se imigracija sasvim otela kontroli.
Za aktuelnu vladu, međutim, ‘moralna panika’ i populistički pokreti postali su metod odvraćanja javnosti od sopstvenih sistemskih neuspeha. Ah, koliko je lakše okriviti imigrante jer ‘popunjavaju radna mesta na kojima bi trebalo da su Britanci’, nego se uhvatiti u koštac s neuspesima sopstvenog obrazovnog sistema, koji proizvodi toliki broj demotivisanih i nekvalifikovanih mladih Britanaca.
Zvaničnik poslaničkog odbora za imigraciju rekao je da su, u svakom slučaju, njihove procene zasnovane samo na “pretpostavkama“. Ovo teško da može iznenaditi kada nema provera pasoša ili viza pri odlasku posetilaca iz Britanije. Ove ‘prepostavke’ kažu da je stopa net imigracije* u prilično oštrom padu. To je verovatno tačno. Međutim, pad je velikim delom uzvratni efekat – ‘odgovor’ na udar proizveden prilivom brojnih inostranih studenata.
(Stopa net-migracije* – stopa koja odražava razliku između broja doseljenih i broja odseljenih iz jednog područja u određenom vremenskom razdoblju. obično se dobija se kalkulacijom na 1.000 stanovnika. Pozitivna vrednost stope bila bi kada više ljudi ulazi u zemlju no što je napušta, dok negativna vrednost znači da više ljudi iz zemlje odlazi nego što u nju ulazi)
Nacije, kao što su Kanada, SAD i Australija ne računaju studente kao stalne doseljenike, i to iz očiglednih razloga: većina njih se, nakon školovanja, vrati kući. Za to vreme, britanski vizni sistem upao je u stanje potpunog rasula, ulazne kontrole na londonskom aerodromu Hitrou su u haosu – tu je i 300.000 još uvek nerešenih azilantskih i useljeničkih predmeta.
Cilj zvaničnika, smanjiti stopu net-imigracije na par desetina hiljada, prepuna je kontradiktornosti. To podrazumeva da bi broj došljaka iz Brazila ili SAD trebalo da raste ili opada u zavisnosti od toga koliko će se penzionisanih Britanaca otići da uživa pod suncem Španije. Ukoliko poljski vodoinstalateri odu kući, tada bi Britanija mogla da potražuje npr. više indijskih inženjera – i obrnuto.
Iza ovakvih idiotluka leži daleko veća opasnost. Britanija je nekada bila šampion u primeni liberalnog, otvorenog međunarodnog sistema. Sada je sebe u svetu redefinisala, smatrajući se ‘kivnom žrtvom’ drugih. Sve izgledniji izlazak iz Evrope i hapšenje imigranata samo govore koliko je njihovo nacionalno samopouzdanje kolabiralo. A ekonomske posledice ovakvih činova bile bi katastrofalne. Zašto bi bilo koji zdravorazumski biznismen iz, recimo, Kine, Indije ili Brazila, investirao u zemlju koja mu uskraćuje pristup u EU, spočitavajući kako su on i njegovi sunarodnici nepoželjni gosti?
Možda će Britanija i iskočiti iz njega, ali će svet i dalje nastaviti da se okreće.
Filip Stivens, Fajnenšel Tajms (London)
(M.L)
Strane investicije nisu dovoljne da bi se u Srbiji sprovela uspešna reindustrijalizacija. Industrijski razvoj nije moguć bez sopstvenog tehnološkog razvoja i bez oslanjanja na sopstvene snage odnosno, bez jake endogene komponente, smatraju autori studije „Robotika u industrijalizaciji ekonomskog sistema Srbije“, domaći stručnjaci Petar B. Petrović, Aleksandar Rodić i Vladimir R. Milačić. „Industrijalizacija bez koje nema ekonomskog oporavka, mora da bude usmerena ka visokotehnološkim sadržajima i prerađivačkoj industriji, a nikako isključivo ka poljoprivredi ili energetici, koje kao izolovani sektori nemaju kapacitet za održiv oporavak, niti za stvaranje društvenog prosperiteta“, smatraju autori.
Pojam ‘visokotehnološki’ ovde ne podrazumeva prodore u egzotičnim oblastima kao što su nanotehnologije, optronika i slične, već se odnosi na primenu novih tehnologija u proizvodnim procesima, uključujući tu i niskotehnološke sektore, kao što je na primer, industrija hrane, ali i poljoprivreda, koja se u tehnološkom i metodološkom smislu sve više približava industrijskom modelu proizvodnje.
Tu postoji, smatraju autori, ogroman prostor za inovativne aktivnosti, jer upravo u domenu niskih i srednjih tehnologija Srbija ima respektivnu industrijsku tradiciju. U jednom ovakvom kontekstu, pojavljuju se robotika i slične proizvodne tehnologije (mehatronika, industrijska automatizacija i širi okvir industrijskih ICT tehnologija), koje mogu da imaju veliki značaj za industrijalizaciju našeg ekonomskog sistema. Industrijalizacija, odnosno reindustrijalizacija ne podrazumeva samo kvantitativnu promenu, već i transformaciju postojećeg industrijskog sistema, pri čemu naš ključni resurs mora da postane znanje, a ne jeftina radna snaga na čemu se sada insistira, smatraju autori.
Studija „Robotika u industrijalizaciji ekonomskog sistema Srbije“ je saopštena široj stručnoj javnosti na 57. konferenciji za elektroniku, telekomunikacije, računarstvo, automatiku i nuklearnu tehniku ETRAN, održanoj juna meseca 2013. godine na Zlatiboru. B&F online će preneti priređenu verziju ovog saopštenja uz dopuštenje autora u četiri nastavka.
Od prvog robota do masovne robotizacije
Prvi digitalni i programabilni robot – robotska ruka, nastao je 1954. godine, kao inovacija koja je patentirana. Tvorac ovog robota je bio američki inženjer i inovator George Devol (1912-2011). Nazvao ga je Unimate (izvedeno iz fraze na engleskom jeziku: Universal Automation). Proizvodnja, odnosno komercijalna valorizacija Devolove ideje ostvarena je kroz kompaniju Unimation Inc. koju je osnovao 1956. godine američki inženjer i preduzimač Joseph Engelberger. Bila je to prva fabrika za proizvodnju robota, a Joseph Engelberger se danas smatra ocem industrijske robotike.
Unimation je svog prvog robota prodao kompaniji General Motors, 1961. godine, za zadatke manipulacije vrelim i teškim odlivcima na mašini za livenje u kalupu delova za automobilsku industriju (fabrika Inland Fisher Guide, West Trenton, New Jersey, USA). Proizvodna cena tog robota je bila 65,000 USD, a prodat je za 18,000 USD! Istorijski gledano, Unimate 1900 je bio prvi robot koji je uveden u industrijsku proizvodnju. On je označio početak nove ere industrijske automatizacije i masovni ulazak robota u industriju. Ovo je takodje i trenutak kada je umetnička imaginacija češkog pisca Karela Čapeka iz knjige objavljene 1920. godine pod nazivom R.U.R. – Rossum’s Universal Robots, u kojoj on opisuje robote, mašine koje liče na čoveka i zamenjuju ga na poslovima koje on ne želi ili nije u stanju da obavlja, postaje stvarnost koja dobija svoj puni smisao. Ta 1961. godina je trenutak kada je dokazana praktična upotrebljivost robota i stvoren novi tehnološki entitet, industrijski robot, koji je tehnološki ekvivalent čoveka u savremenoj industrijskoj proizvodnji, sposoban da obavlja različite zadatke i zameni ga uvek kada se izvode:
• monotoni i fizički iscrpljujući poslovi,
• teški poslovi koje čovek fizički nije u stanju da obavlja, ili
• opasni poslovi koji mogu da ugroze čovekovo zdravlje.
Samo osam godina kasnije, Unimate roboti dokazuju svoj puni tehnološki potencijal kroz izgradnju revolucionarne proizvodne linije za montažu automobila u General Motorsu. 1969. godine, kroz Lordstown tehnološki eksperiment praktično se demonstrira generički karakter robotske tehnologije i daje novi zamah industrijskoj proizvodnji. Roboti su u Lordstunu udvostručili proizvodnju u odnosu na bilo koju do tada postojeću fabriku, sa proizvodnim kapacitetom od 110 automobila na sat. Tačkasto zavarivanje šasije automobila je bila ključna tehnološka operacija, a ostvaren je stepen automatizacije od 90%.
Sl. 1. 1969. godina: Prva masovna primena robota u automobilskoj industriji – Lordstown eksperiment u General Motors-ovoj fabrici automobila. Koncept je dokazan.
Dalji razvoj industrijske robotike, u naučnom i aplikativnom domenu odvijao se eksponencijalnom brzinom, da bi osamdesetih godina dvadesetog veka u razvojnom smislu dostigao svoje zasićenje. Izgledalo je kao da je teško dodati nešto novo, kao da je industrijki robot na kojem počiva industrijska automatizacija kakva je u tom vremenu dominirala, postao iscrpljen koncept i da je tehnološki i socijalni bum koji se desio tokom dve decenije njihove primene prošlost. A onda se, devedesetih godina prošlog veka, u oblasti proizvodnih tehnologija dešava revolucija. Proizvodna paradigma masovne produkcije na kojoj je tokom dvadesetog veka ostvaren najintenzivniji ekonomski rast u ljudskoj civilizaciji, postepeno nestaje i na njeno mesto dolazi nova, radikalno nova proizvodna paradigma masovne kastomizacije [2, 3, 4].
Dalji razvoj industrijske robotike, u naučnom i aplikativnom domenu odvijao se eksponencijalnom brzinom, da bi osamdesetih godina dvadesetog veka u razvojnom smislu dostigao svoje zasićenje. Izgledalo je kao da je teško dodati nešto novo, kao da je industrijki robot na kojem počiva industrijska automatizacija kakva je u tom vremenu dominirala, postao iscrpljen koncept i da je tehnološki i socijalni bum koji se desio tokom dve decenije njihove primene prošlost. A onda se, devedesetih godina prošlog veka, u oblasti proizvodnih tehnologija dešava revolucija. Proizvodna paradigma masovne produkcije na kojoj je tokom dvadesetog veka ostvaren najintenzivniji ekonomski rast u ljudskoj civilizaciji, postepeno nestaje i na njeno mesto dolazi nova, radikalno nova proizvodna paradigma masovne kastomizacije [2, 3, 4].
Industrijski humanoidi za proizvodnju u 21. veku
Nova paradigma počiva na masovnoj personalizaciji i masovnoj varijantnosti proizvoda, uz radikalni pad obima serija, koje se u nekim slučajevima svode na pojedinačnu proizvodnju. Tehnološki odgovor na nove zahteve pronađen je u robotu. On postaje ključni tehnološki entitet nove proizvodne paradigme, jer se u njemu prepoznaje inherentni potencijal da zameni čoveka u uslovima maloserijske proizvodnje i masovne varijantnosti. Početak novog milenijuma za robotiku znači novu renesansu. Robot se vraća u najuži naučni, ali i ekonomski fokus, kao ključna tehnologija koja može dugoročno i na održivim osnovama da obezbedi kompetitivnost nacionalnim ekonomijama u gobalizovanom svetu.
Sl. 2. Koncept industrijskog humanoida kompanije ABB – dvoruki robot FRIDA, specijalizovan za kooperativni rad sa čovekom na linijama za montažu. FRIDA je prvi obris tehnološkog odgovora Evrope na kontradikciju izmedju potrebe za masovnim povratkom materijalne proizvodnje u evropski ekonomski prostor i cenovne nekonkurentnosti evropskog radnika.
Robot za novu proizvodnu paradigmu je bitno drugačiji od konvencionalnog robota. On je pre svega inteligentna i komunikativna mašina, sposobna da timski radi sa čovekom, sa kojim ostvaruje fizički kontakt, deli zajednički radni zadatak (kolaborativni rad) i uči od čoveka. Robot za novu proizvodnu paradigmu je robot koji po svom ponašanju liči na čoveka i poseduje kognitivna svojstva. To je industrijski humanoid. Roboti u fabrikama budućnosti i same fabrike budućnosti, budućnosti koja je već danas prisutna, izgledaće bitno drugačije od postojećih stereotipa industrijske proizvodnje. Na slici 2 prikazan je koncept industrijskog humanoida, robot FRIDA, koji je realizovan u okviru EU FP7 projekta ROSETTA (RObot control for Skilled ExecuTion of Tasks in natural interaction with humans; based on Autonomy, cumulative knowledge and learning), čiji budžet iznosi 10 miliona EUR za period od 2009. do 2013. godine. Ovaj robot je veličine odraslog čoveka srednjeg rasta, poseduje bimanualnu konfiguraciju sa 14 stepeni slobode i može bezbedno da radi sa čovekom na proizvodnim linijama za montažu. On počiva na bitno drugačijim konceptualnim osnovama u odnosu na konvencionalne industrijske robote. FRIDA ima specifičnu nosivost sličnu čovekovoj ruci, ima ugradjenu popustljivost u svim servo-aktuatorima i ima sposobnost pasivnog povratnog pogona, sa svojstvom učenja pokreta koje saopštava čovek. FRIDA poseduje takozvanu ’self-contained’ konstrukciju, što znači da je kompletan upravljački sistem robota smešten u samom robotu (u ovom slučaju je to torzo robota). Ovim je omogućena istinska portabilnost i jednostavan prelazak sa jednog na drugo radno mesto. Takodje, FRIDA svojim specifičnim svojstvima omogućava snažan prodor robotike u domen malih i srednjih preduzeća. Roboti 21. veka neće biti privilegija velikih industrijskih korporacija.
Srbija i industrijski razvoj: Dokle će autoindustriji biti potrebni jeftini radnici (Drugi deo)
Srbija i industrijski razvoj: Domaća jeftina radna snaga i evropski roboti (Treći deo)
Švedska želi da ostane homogeno i egalitarno društvo, ali, je, u stvarnosti, ona zemlja sa širokom segregacijom i velikim poteškoćama u integraciji svojih manjina, piše holandska novinarka Martje Somers.
Problemi sa švedskom integracijom
Nazanin Johanson nikada nije lično iskusila bilo kakve probleme s tim. Da, u nju su zurili zbog njene tamne kose, smeđih očiju i ‘Persijske pojave’ a ona je znala da će morati da se potrudi više od drugih. Ipak, za nju je Švedska zemlja u kojoj možete izgradite svoj put koji će vas izvesti iz nepovoljnog položaja. Švedska je mesto gde npr. možete postati odvažna posrednica za zapošljavanje u kraju koji je na lošem glasu – baš kao što je ona postala.
Ipak, ovaj ‘put izlaska’ mora da bude nešto što zaista želite. I Nazanin ponekad ima sumnje oko toga kada razgovara sa mladim ljudima. „Oni žele da imaju posao, ali samo ako je to kul. Oni ne žele da počnu sa dna. Lako se zaboravlja (i da je uzrok problema) mentalitet mnogih ovdašnjih mladih ljudi. „Nazanin radi u Zavodu za zapošljavanje u distriktu Kista, predgrađu Stokholma, kao i ‘operativnom središtu’ švedskog kapitala. Ali, Kista je uglavljena između naselja Rinkebi, Husbi i Tenste, koja su bila u majskim vestima, kada su mladi ljudi tamo pravili nerede.
U roku od nedelju dana, vozila su se našla u plamenu, a bilo je i sukoba s policijom. Prizori iz Švedske obišli su ceo svet. Bes u zemlji u kojoj vlada brine o vama još od kada promenite prve pelene pa sve do poslednjeg daha? Rasizam i segregacija u najegalitarnijoj zemlji na svetu?

Najbrže rastuća nejednakost u Evropi
Ubrzo je postalo jasno da je to zaista tako. Dok svet nije obraćao pažnju, švedski model je krenuo nizbrdo. Nakon ekonomskog mehura tokom 1990-tih, koalicija desnog centra Fredrika Rajnfelta je 2006. smanjila izdatke javnih službi, smanjujući istovremeno i poreske stope. I mada je i dalje egalitarno društvo, Švedska pati od najbržeg rasta nejednakosti u Evropi. Kao i u ostatku Evrope, migranti, niskokvalifikovani i mladi, posebno mladići, nalaze se u najgorem položaju. I, baš kao i u ostatku Evrope, demonstranti na švedskim ulicama potiču iz svih ovih slojeva i kategorija.
Za razliku od mnogih evropskih zemalja, u kojima imigrantske brojke idu nadole, Švedska svake godine izdaje sve više boravišnih dozvola: rekordnih 110 hiljada izdato je u 2012. (Prema podacima švedskog Nacionalnog statističkog instituta, objavljenim u srpskim medijimaprošle godine je podneto gotovo 44.000 zahteva za azil što je 48 odsto više nego 2011. godine, a podnosioci su iz oko 130 zemalja sveta. Među azilantima su najbrojniji Sirijci (7.814) što je 12 puta više nego u 2011. godini, potom slede Somalijci (5.644), Avganistanci (4.755), državljani Srbije (2.696) i Eritrejci (2.356). Švedska je primila i 2.289 zahteva apatrida.)
Izbeglice trenutno obuhvataju pretežno Sirijce, Somalijce, Iračane i Rome. Njima je bekstvo iz imigrantskih kvartova daleko teže nego što je bilo njihovim prethodnicima. Postoji manji broj radnih mesta, društvo je složenije, a pragovi su viši. „Voleo bih da budem čuvar, ali moram da imam vozačku dozvolu“, kaže 22-godišnji Egipćanin Sameh Sakr iz okruga Holunda. Vozačka dozvola, podsmeva se samom sebi. „Da li ću ikada moći da je priuštim?“
Prosperitet, ali ne i za imigrante
U Švedskoj postoji velika segregacija. U Stokholmu većina migranata živi u “gradovima-baštama” nazvanih ‘Orijent Ekspres’, koja se prostire duž plave linije metroa,. To su betonske zgrade od tri do sedam spratova izgrađene tokom 1960-ih i 1970-ih. U nekim okruzima je 80% onih koji su prva ili druga generacija imigranata, a 50% njih je nezaposleno, u poređenju sa 8% koliko je švedski prosek. Jedan od četiri imigranta ne završi školu. Ukupno je 3% švedske dece siromašno, u poređenju sa 40% koliko je siromaštvo zastupljeno među decom doseljenika.
Činjenica da bogati i siromašni žive odvojeno je slučaj i u svim drugim evropskim gradovima. Ali, Stokholm se takođe sastoji od ostrva i prostranih zelenih površina koje se prostiru između okruga: priroda koja gotovo automatski ograđuje bogate kvartove od siromašnih kvartova. Nokebi je okrug pun savršeno održavanih vila sa alarmnim sistemima. U blizini metro stanice Rinkebi, s druge strane, muškarci sede na klupama između stambenih blokova, ne radeći ništa. Tu je turski kafe i somalijski bazar, ali nema čak ni bankomata.
Kako je moguće da jedna egalitarna Švedska dopusti da se u njoj vode ovakve alarmantne statistike, i da ‘ostrva nezadovoljstva’ toliko narastu? To, ipak, ne znači da vlada ne obraća pažnju na ovo pitanje. Naprotiv. Ministarstvo za integraciju i zapošljavanje želi da stvori subvencionisana radna mesta, i da nastava švedskog jezika postane raznovrsnija i prilagođenija sposobnostima migranata, pa recimo irački inženjer više neće učiti na istom nivou kao i jedva pismeni Somalijac.
‘Rinkebi-Svenska’ akcenat
Ministar za integracije Erik Ulenhag kaže da Švedska neće uvesti strožu politiku izbeglica, kakvu zahtevaju ksenofobične Švedske demokrate. „Mi to vidimo kao ekonomski problem i problem mladih, a ne kao problem migracije. Ako imate oštar stav u vezi sa migrantima to će naškoditi samopouzdanju vaše zemlje. Vi, osim toga, podrivate pozicije onih koji su već ovde. Uostalom, Švedskoj su potrebni migranti. “
Na njih se često ne gleda kao na građane Švedske, iako su u njoj rođeni
Tobijas Hubinet, istraživač migracija multikulturalnog centra u južnom predgrađu, Botkirki, kaže da je u praksi migrantima potrebno puno volje, upornosti i sreće da premoste jaz u zaradama, obrazovanju i predrasudama o poreklu. Na njih se često ne gleda kao na Šveđane, iako su u toj zemlji rođeni. Na primer, ako govorite ‘Rinkebi-Svenska’ – Švedski sa akcentom – možete zaboraviti na iole pristojniji posao.
Novi ‘mi’ za Evropu
Erik Ulenhag ima rešenje: novi „mi“ za Evropu. „Ne dopada mi se činjenica da se, kada kažemo „mi“, to uvek odnosi na tradicionalnu Evropu i njene građane koji potiču sa Starog kontinenta. U Sjedinjenim Državama, svi koji žive na američkom tlu jesu Amerikanci. „Mi“, za Amerikance, znači budućnost a ne prošlost. Tako bi trebalo da bude i u Evropi.“
„Već bi bila učinjena ogromna razlika“, kaže pisac i novinar Vigo Kavling, „ako bismo počeli da shvatamo kako više nismo homogena zemlja u kojoj su svi jednaki“. Ali, upravo bi takvo priznanje palo teško samim Šveđanima, kaže istraživač migracija Hubinet. „Devetnaest odsto Šveđana sada imaju jednog ili dvoje roditelja koji su u Švedsku „došli sa strane“. Ipak, mi to još uvek ne shvatamo. Ne zaboravite da Švedska nikada nije imala nikakve kolonije. Takođe, baš zbog toga, Švedska je nacionalistička zemlja. Šveđani ne samo što vole da čine dobre stvari, takođe i misle da su dobri. Zato smo i želeli da prihvatamo izbeglice, ali nam je teško da priznamo kako smo dozvolili velike zloupotrebe. Za nama su već dve decenije multikulturalne debate.“
Maartje Somers, HANDELSBLAD AMSTERDAM
(M.L.)
Malta traži pomoć EU kako bi se izborila sa imigrantima. Ona prima najveći broj zahteva za azil u svetu u odnosu na broj stanovnika. Jedino bi pomoć EU mogla ublažiti sve veće očajanje koje Maltežani osećaju.
Gumeni čamci, preopterećeni izbeglicama koji pokušavaju da iz Afrike doplove u bezbedno okrilje Evrope, ‘nasukali’ su se na poteškoće. I, kao što su nekada tonuli preopterećeni libijski brodovi ploveći ka ovoj najmanjoj zemlji EU, Malti – tako je pre neki dan malteška vojska imala ‘déjà vu’: pokrenula je 13-časovnu noćnu akciju spasavanja 112 putnika-izbeglica iz Afrike. Osam ih je helikopterom prebačeno u bolnicu na hitno lečenje, dok ostali pate od posledica iscrpljenosti, dehidracije i sunčanice.
Ova priča nije neobična. Svake nedelje slični brodovi pristaju na obale ove ostrvske zemlje Mediterana. Prošlog meseca je premijer, Džozef Muskat, pokušao da pošalje dva aviona puna somalijskih migranata natrag u Afriku, bez razmatranja njihovih molbi za azil. Ovo je svojevrsni ‘odjek’ nedavnog australijskog predloga za sprovođenje politike automatskog vraćanja imigranata; ipak, Evropski Sud za ljudska prava (ECHR) doneo je privremenu odluku da bi takvo postupanje Malto bilo nezakonito (Muskat je, povodom ove odluke, rekao da nikada nije ni hteo da vraća izbeglice po automatizmu, već je samo pribegao ‘triku’ sa ciljem da isprovocira EU da već jednom krene u praktičnu akciju).
Bio to trik ili ne, ovaj je potez odraz očaja u koji je zapala Muskatova vlada. Pre no što je Malta ušla u EU 2004, nivo imigranata bio je tek neznatan. Smeštena u blizini severne Afrike, Malta je sada, kao clanica EU, postala kapija za migrante koji žele u Evropu. U odnosu na broj stanovnika, Malta dobija najveći broj zahteva za azil u svetu. To je delimično i zbog toga što je tako mala – manja od ostrva Vajt. Na 17.000 migranata bez dokumenata koji su u poslednjoj deceniji pristigli na Maltu, proporcionalno je iznosu od 2,7 miliona imigranata u Britaniji.
A kada se njihovo opasno putovanje jednom okonča, uslovi za pristigle izbeglice su veoma oskudni. Malta vodi politiku obaveznog pritvora u trajanju do 18 meseci za migrante bez dokumenata, smeštajući ih u prepune pritvorske centre. Nedavno je EHCR kaznio Maltu sa 60.000 evra zbog uslova u kojima su neki doseljenici bili držani, optužujući Maltežane za „nečovečno i ponižavajuće postupanje“. Među ‘nečovečnim uslovima’ su niske temperature, nepravilna ishrana, nedostatak pristupa otvorenom i nemogućnost vežbanja tj kretanja.
.
Imigraciona politika je u poslednjih nekoliko nedelja postala globalna opsesija. Australija se suočava s kontroverznom praksom preusmeravanja izbeglica u logore u Papui Novoj Gvineji, a Velika Britanija se umrsila u raspravu o etičkom krahu svoje politike vezane za ilegalne imigrante. Posetivši svoju porodicu na Malti – gde god bih se uputila – tema razgovora svih Maltežana bila je – imigracija. Listajući tamošnju štampu, svo vreme se, na gotovo svakoj stranici, pojavljuje jedan glavni junak: ilegalni useljenik na Maltu.
I, baš kao i drugde, i na Malti u igru ulaze faktori koji se ne tiču samo pritisaka brojnih imigranata u odnosu na malobrojno stanovništvo. Migrante, uglavnom iz podsaharske Afrike, teško je prevideti u narodu koji je doskora viđao vrlo malo stranaca. Brige o „kulturnoj invaziji“ su ogromne, tu su priče o velikom porastu kriminala u oblastima naseljenim izbeglicama, iako nema dokaza koji bi potkrepili ovakav stav, a počelo se i sa rasističkim napadima.
Stanovnici Malte moraće da se postepeno prilagode društvu koje je u većoj meri multikulturalno. U međuvremenu, ovo ostrvo ipak oseća kao da ne uspeva da se izbori sa situacijom. Da li je ovo „kriza“ ili ne – to je već diskutabilno: mnogi migranti na kraju napuste Maltu, a istraživanja na Oksfordskom univerzitetu sugerišu da je upotreba ‘pritvorskih centara’ način na koji se preuveličava ozbiljnost situacije – ipak, Vlada tvrdi da Malta jednostavno ne poseduje resurse da bi se nosila s najezdom izbeglica koje plove ka njenim obalama. Ostrvljani uporno i iznova apeluju na EU da sprovede politiku obavezne podele ovakvog ‘imigrantskog tereta’: time bi ostale EU zemlje bile u obavezi da prihvate neke od migranata koji dolaze do „evropskih granica“ tj do zemalja kao što je Malta. Ovo rešenje je ranije već podržano od strane Italije, Kipra i Grčke, koje se takođe bore sa prilivom azilantskih zahteva, naročito nakon arapskog proleća – ali je, uglavnom, nailazilo na otpor u Briselu.
Ono što je jasno jeste da ovakva situacija više nije održiva jer – ako se ne realizuje integracija trenutno odvojenih i eksploatisanih etničkih manjina – doći će do porasta rasističkih izliva. Okrenuti im leđa bilo bi – sasvim opravdano – nelegalno. Ipak, ako EU zaista želi da podrži zaštitu azilanata – morala bi da pomogne graničnim zemljama da upešno sprovode politiku koja bi doprinela tom cilju. Zemlje kao što je Malta, koja ima malo iskustva u radu sa imigracijom, ne bi trebalo ostaviti da se same snalaze. Moraju se uspostaviti odgovarajući sistemi pomoći pristiglim migrantima, brže procesuirati njihove aplikacije i integrisati ih, ili ih preseliti, u zemlju koja bi im odobrila azil. Da bi to postigla, EU bi morala da svim svojim članicama ponudi sve svoje kapacitete i saradnju.
Jessica Abrahams, The Guardian
(M.L.)























