Deo Evrope koji se nalazi između granica Nemačke i bivšeg Sovjetskog Saveza obično se naziva Srednjom Evropom – bez obzira na to da li se stanovnici tog područja tako osećaju.
Kada govorimo o regionima, ono što geopolitičke mape pokazuju često nije u skladu sa osećanjima pripadnosti kod određenog dela stanovništva, usled niza faktora, a što pokazuju i rezultati istraživanja kompanije CEPER iz Austrije.
Ispitanicima iz deset evropskih zemalja postavljeno je pitanje o tome kojem delu Evrope pripadaju njihove države. Ponuđeni odgovori su bili: Istočna Evropa, Zapadna Evropa, Srednja Evropa i Balkan.
Većina ispitanika iz šest zemalja složila se da je Srednja Evropa njihov matični region i to: 77% Austrijanaca, 68% Čeha, 65% Slovaka, 63% Poljaka, 55% Mađara i 52% Slovenaca.
U Hrvatskoj se 26% ispitanika izjasnilo da su stanovnici Srednje Evrope, a u Srbiji je taj procenat znatno niži: 11%.
Od svih zemalja koje su obuhvaćene istraživanjem (a to su Austrija, Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Rumunija i Bugarska), najviše ispitanika iz Hrvatske smatra da njihova zemlja pripada Zapadnoj Evropi, njih 22%. Uprkos tome što u većini postkomunističkih zemalja postoji izražena percepcija o Austriji kao zapadnoj državi, 77% Austrijaca identifikovalo je svoju zemlju kao srednjoevropsku, a kao zapadnoevropsku samo 13%.
Deo Balkana
U Srbiji je 75%, u Bugarskoj 50% i u Hrvatskoj 36% ispitanika svoju zemlju označilo kao deo Balkana. Samo je u Rumuniji većina ispitanika izabrala Istočnu Evropu (57%) kao region sa kojim najviše identifikuju svoju zemlju.
Interesantno je da 8% ispitanika iz Mađarske smatra da njihova zemlja pripada Balkanu i veruje da je njihova zemlja kapija Balkana.
Međutim, čak 28% Slovenaca smatra da njihova zemlja pripada prevashodno Balkanu, što se može povezati sa činjenicom da je Slovenija bila deo nekadašnje Jugoslavije.
Lakoća sa kojom je većina srednjoevropskih zemalja kolektivno isključila Balkan kao svoju regionalnu pripadnost pokazuje jasno da dele srednjoevropski regionalni identitet.
Ukratko, kako se krećemo od istoka ka zapadu ili od juga ka severu, asocijacija na Srednju Evropu se postepeno povećava. Kao rezultat toga, nije pogrešno da se zemlje članice EU istočno od Nemačke i dalje nazivaju Srednjom Evropom.


„Izvoz voćnih rakija je samo u prvih devet meseci prošle godine dostigao vrednost od 10 miliona evra. Ubeđen sam da bi mogao biti mnogo veći kada bismo zaštitili ceo postupak njene proizvodnje, počev od branja šljiva, preko fermentacije, destilacije, pa sve do sazrevanja rakije. Ovo nije samo spisak lepih želja, ja iz svog višedecenijskog iskustva znam da u inostranstvu postoji veliko interesovanje za kvalitetnu rakiju od šljive”, tvrdi profesor. To interesovanje nije novijeg datuma jer je rakija kroz istoriju zauzimala značajno mesto u našem izvozu. „Krajem 19. veka Srbija je Kaliforniji i Čikagu prodala šljive i šljivovice u vrednosti sadašnjih 37,5 miliona dolara i time otplatila celokupan devizni dug prema inostranstvu”, podseća Nikićević.
Promociji naše rakije sada bi mogla da pomogne odluka Uneska da uvrsti srpsku šljivovicu na listu nematerijalne kulturne baštine, jer bolje brendirana i poznatija rakija moći će da se prodaje i u inostranstvu po većim cenama. Ipak, ne treba zaboraviti ni da nije sve u novcu, naglašava Popović: „Kada pogledamo druga kvalitetna jaka alkoholna pića, možemo uočiti da ona uglavnom nisu dostupna običnim građanima. Na primer, retko koje domaćinstvo u Francuskoj može redovno da uživa u kapljici dobrog konjaka. Kod nas je srećom situacija drugačija“. On navodi da je rakija „demokratsko“ piće jer je šljivovica pristojnog kvaliteta uglavnom dostupna prosečnim građanima, što je pozitivno jer svaki narod bi trebalo da ima mogućnost da koristi svoje tradicionalne proizvode.