Opština Savski venac izdvojiće 3 miliona dinara za preseljenje romskih porodica iz nehigijenskih uslova na nove lokacije, u 50 stambenih kontejnera koji su opremljeni nameštajem. Strategija zbrinjavanja Roma predviđa da bi jedan sanitarni kontejner koristilo 10 porodica.
E kapija piše da je ovom donacijom obezbeđeno 150 kreveta i dušeka, 50 stolova, 300 stolica, 50 ormara i 50 uljanih radijatora. Stambeni kontejneri u kojima će biti smeštene romske porodice biće neotuđivi, što regulišu ugovori koje bi trebalo svi raseljeni Romi da potpišu sa Gradom.
Porodice će biti smeštene u svim gradskim opštinama osim Starog grada, Vračara, Savskog venca i Novog Beograda, ali u saopštenju stoji da je svih 17 optština na neki način uključeno u ovaj projekat. Osim njih, u akciju je uključena i Radna grupa za zbrinjavanje Roma, koja se trudi da popiše sve građane romske nacionalnosti koji žive u nehigijenskim naseljima za koje bi, pa i za one koji su raseljeni sa Kosova a nisu u programu Komesarijata za izbeglice, trebalo da budu obezbeđeni smeštaj i pomoć u pronalaženju zaposlenja.
Strategija za nalaženje posla Romima kombinuje tri rešenja – mogućnost direktnog zapošljavanja u javnom sektoru, zatim zaposlenje u Gradskom centru za reciklažu, i konačno, posredovanje Nacionalne službe za zapošljavanje. Reciklažni centar bi bio pod upravom grada i obezbedio bi posao za 220 lica, i približno 1000 neformalnih radnih mesta u sakupljanju otpada.


Razvoj i procvat Sokobanje u Kneževini Srbiji počinje tridesetih godina 19. veka. Po oslobađanju od Turaka knez Miloš je naredio da se „opravi amam, da se podignu špitalj i konak za njega“. Knez je postavio i prvog banjskog lekara Leopolda Erliha a banjske vode poslao u Beč na analizu. Meštani su lekara Erliha nazvali Đoka Pokrštenjak. U kancelariji Kneza napisan je 21. juna 1837. godine prvi uput za izvesnog zastavnika Lazarevića „koji se šalje u Banju radi upotrebe tople vode a ima ga primiti doktor Đoka i da mu upute za lečenje“.
Letovališta gospoštine i siromaha
Tih tridestih godina prošlog veka, za vreme velike svetske ekonomske krize, smanjio se broj stranih turista i opao turistički promet u tadašnjoj Jugoslaviji. „U vezi s tim predlagali smo, da se sprovede reforma kod naše turističke propagande na taj način, što bi interesenti pristupili kolektivnoj reklami i sa smanjenim izdatcima postigli pozitivnije rezultate, dok bi naši oficijelni biroi na strani mogli da se postave na novu osnovu“, piše tadašnja štampa. Bilo je i predloga da se u turizmu kreira i zimska sezona. „Otvaranje zimske sezone bi imalo dvojaku korist: A) Postigla bi se pravilnija raspodela u turističkom prometu i smanjila ona silna navala turista za vreme leta, što ima često za rezultat nemogućnost, da se posetiocima uvek pruži potreban konfor i potrebna susretljivost. B) Kreiranjem zimske sezone naš bi turizam dobio jedan novi polet. Pre svega, moramo imati na umu da ima jedan lep broj domaćih ljudi koji odlaze na zimovanje u inostranstvo bilo u primorska bilo u brdska mesta. Kreiranjem zimske sezone bi se ljudi mogli u velikoj meri zadržati kod kuće“.
Da se spreči
