Ako bi srpski bankarski sektor posmatrali kao trku sportskih automobila, onda bi se moglo reći da sitne popravke jednostavno nisu dovoljne. Kod mnogih je potrebno zameniti ceo motor ili karoseriju, a negde i ceo automobil. Pri tome, mnogi učesnici još uvek nisu svesni da se staza na kojoj se trkaju značajno i trajno izmenila.
Analize
Trinaesto po redu globalno istraživanje o rasprostranjenosti prevara, mita i korupcija, koje je sprovela revizorsko-konsultantska kompanija EY (EY Global Fraud Survey – Overcoming compliance fatigue: reinforcing the commitment to ethical growth), ukazalo je na zabrinjavajuće nivoe prevara, mita i korupcije širom sveta. U istraživanju je učestvovalo više od 2700 ispitanika iz 59 zemalja. Srbija je već drugu godinu za redom uključena u ovo istraživanje. U Srbiji je u istraživanju učestvovalo preko 50 ispitanika, rukovodioca iz različitih industrija poslovanja.
Približno 40 odsto svih ispitanika na globalnom nivou veruje da su mito i korupcija široko rasprostranjeni u njihovoj zemlji. Istraživanje je pokazalo da ispitanici smatraju da je korupcija sveprisutna u poslovnim okruženjima mnogih zemalja, pa se čini da rukovodstvo i odbori kompanija imaju dosta problema kako bi odgovorili na postojeće i savremene pretnje kao što je sajber kriminal.
Uprkos globalnoj svesti o opasnosti koju sajber kriminal predstavlja, gotovo polovina ispitanika (48 odsto) smatra da isti ne predstavlja visok rizik za njihovo poslovanje. Rezultati ukazuju na to da rukovodioci ne pridaju dovoljno pažnje rizicima koje sa sobom nosi sajber kriminal. Kao najveću pretnju vide hakere (48 odsto), dok su pretnje koje dolaze od strane organizovanih kriminalnih grupa i stranih država potcenjene.
Dejvid Stalb (David Stulb), globalni lider odeljenja za istraživanje prevara i rešavanje sporova u kompaniji EY kaže: „Dok naširoko poznati slučajevi u vezi sa sajber kriminalom popunjavaju naslovne strane novina, odbori bi trebalo da očekuju od svojih rukovodilaca jasnu i detaljnu strategiju kao odgovor na takve pretnje. Kompanije su sve više suočene sa pritiscima da se prekršaji blagovremeno otkriju, tako da su ova pitanja predmet pažnje pravnih službi i odeljenja za usklađenost poslovanja. Američka Komisija za hartije od vrednosti sve više pažnje pridaje sajber rizicima, imajući u vidu da mogu dovesti u pitanje integritet finansijskih izveštaja, tako da članovi revizorskih odbora moraju biti svesni njihovih rizika“.
Teškoće sa kojim je visoko rukovodstvo suočeno, dodatno su otežane nedovoljno razvijenom svešću o rizicima sa kojima se susreću. Istraživanje ukazuje na to da visoko rukovodstvo ređe prisustvuje anti korupcijskim obukama (38 odsto) i učestvuje u proceni antikorupcijskih rizika (30 odsto), nego što to čine ostali zaposleni u njihovim timovima. Uz to, još jedan alarmantan podatak predstavlja to da je od čak 21 odsto generalnih direktora bilo zatraženo da daju mito, što je više od proseka svih ispitanika iz redova viših rukovodilaca (10 odsto).
Generalni direktori bi trebali biti za primer zaposlenima po pitanju etičnosti poslovanja. Međutim, veliki procenat takvih ispitanika (11 odsto), smatra manipulisanje finansijskim izveštajima kao opravdano, ako je rađeno s ciljem da se pomogne kompaniji u vreme krize.
Istraživanje je pokazalo da podrška usklađenosti poslovanja gubi na snazi u najmanje odgovarajućem trenutku. U regulatornom okruženju, u kom međunarodna saradnja postaje sve češća, ispitanici su funkciju usklađenosti poslovanja opisali kao prilično statičnu:
– Jedna od pet kompanija još uvek nema antikorupcijsku politiku
– 45 odsto organizacija nema sistem za prijavljivanje prevara (whistleblowing hotline)
– Manje od polovine ispitanika pohađalo je antikorupcijske obuke
– Manje od trećine kompanija sprovodi antikorupcijske kontrole u procesu spajanja i akvizicija
12 odsto ispitanika u Srbiji izjavilo da im je tražen mito
Rezultati istraživanja pokazali su da 60 odsto ispitanika iz Srbije veruje da su mito i korupcija široko rasprostranjeni u poslovanju što je više od globalnog proseka (38 odsto), ali nešto bolje od rezultata zemalja u okruženju koje su učestvovale u istraživanju, tj. Hrvatske i Slovenije. Sa druge strane, 12 odsto ispitanika tvrdi da je bilo suočeno sa zahtevom da daju mito.
Na ove rezultate Olivera Andrijaševic, EY Partner u Srbiji daje sledeći kometar: „U ovom slučaju, rezultat globalnog istraživanja prati trend prošlogodišnjeg istraživanja koje je izvršeno u EMEIA regiji (Evropa, Bliski Istok, Indija i Afrika). U prošloj, kao i u ovoj godini, percepcija korupcije se u mnogim zemljama pokazala kao visoka, dok je mnogo manji broj ispitanika odgovarao da se sa korupcijom susreo u svojoj industriji. Ovo može biti rezultat opšteg stanja u tim zemljama gde javnost generalno smatra da je korupcija veoma rasprostranjena, te je moguće da je percepcija korupcije viša od stvarne“.
Kada je reč o neetičkom ponašanju, 42 odsto ispitanika u Srbiji smatra da je opravdano nuditi podsticaje u vidu zabavnog sadržaja u cilju dobijanja ili zadržavanja posla, dok je sve manje prisutno davanje podsticaja u vidu poklona i novca. Velika većina ispitanika u Srbiji (78 odsto) svesna je da u njihovim kompanijama postoje politike za sprečavanje mita i korupcije. Takođe, istraživanje je pokazalo da 80 odsto ispitanika u Srbiji tvrdi da je rukovodstvo jasno pokazalo posvećenost politikama poslovanja koje imaju za cilj da umanje rizik mita i korupcije.
Rezultati istraživanja su takođe pokazali da ispitanici ujedno imaju malo vere u sistem kažnjavanja neetičkog poslovanja; samo 48 odsto ispitanika smatra da je postoje jasne kazne za kršenje antikorupcijskih politika, što je značajno niže u odnosu na globalni prosek od 72 odsto. Od ukupnog broja ispitanika u Srbiji, samo 14 odsto je potvrdilo da su zaposleni bili kažnjeni zbog kršenja tih politika.
Ukupno 20 odsto ispitanika u Srbiji je potvrdilo da je pohađalo antikorupcijsku obuku, dok je 14 odsto ispitanika izjavilo da su u zadnje dve godine učestvovali u proceni antikorupcijskih rizika, što je u oba slučaja niže od globalnog proseka. „Vidimo da u Srbiji formalno postoje antikorupcijske politike u većini kompanija i da veliki broj rukovodioca ističe posvećenost tim politikama. Međutim, samo postojanje formalnih politika nije dovoljno. Nedostaje adekvatna obuka i procena rizika, što može otežati identifikaciju prevara. To može biti dodatno otežano uzmemo li u obzir da je samo 20 odsto ispitanika potvrdilo da njihova kompanija ima sistem za prijavljivanje prevara. Kada je identifikovan počinitelj, treba imati plan za suzbijanje ponavljanje sličnih prevara, uključujući i sistem kaznenih mera, koji je kod nas na osnovu rezulatata istraživanja nedovoljno razvijen“, rekla je Olivera Andrijašević.
Kada su novi vidovi pretnji u pitanju, ni ispitanici iz Srbije nisu u potpunosti svesni koliku opasnost predstavlja sajber kriminal. Ukupno 44 odsto srpskih ispitanika smatra da je rizik od sajber kriminala visok, što je u skladu sa globalnim prosekom (49 odsto).
Rezultati se odnose na percepiju mita i korupcije po zemljama
Pitanje u istraživanju: “Da li se po Vašem mišljenju, sledeća izjava odnosi ili ne na Vašu zemlju?”
Da li su mito i korupcija široko rasprostranjeni u poslovanju u vašoj zemlji?
Zemlja |
Odnosi se [%] |
Ne odnosi se [%] |
Nigerija |
88 |
12 |
Kenija |
87 |
10 |
Južnoafrička Republika |
78 |
20 |
Grčka |
72 |
24 |
Namibija |
72 |
22 |
Kolumbija |
71 |
25 |
Brazil |
70 |
30 |
Češka |
69 |
16 |
Italija |
69 |
20 |
Indija |
67 |
27 |
Slovenija |
66 |
16 |
Argentina |
64 |
32 |
Meksiko |
64 |
36 |
Hrvatska |
64 |
18 |
Mađarska |
62 |
13 |
Srbija |
60 |
28 |
Ukrajina |
60 |
12 |
Indonezija |
56 |
30 |
Slovačka |
56 |
10 |
Filipini |
54 |
30 |
Bliski Istok |
52 |
44 |
Rusija |
48 |
26 |
Malezija |
46 |
40 |
Rumunija |
46 |
32 |
Turska |
42 |
44 |
Čile |
37 |
57 |
Baltikčke zemlje |
34 |
47 |
Vijetnam |
32 |
60 |
Portugal |
32 |
44 |
Španija |
28 |
56 |
Saudijska Arabija |
26 |
16 |
Kina |
24 |
64 |
SAD |
22 |
68 |
Kanada |
20 |
78 |
Singapur |
20 |
80 |
Ujedinjeno Kraljevstvo |
18 |
70 |
Hong Kong SAR |
16 |
78 |
Irska |
16 |
76 |
Norveška |
14 |
82 |
Poljska |
14 |
56 |
Francuska |
12 |
82 |
Luksemburg |
8 |
76 |
Australija |
8 |
80 |
Japan |
6 |
88 |
Nemačka |
6 |
92 |
Holandija |
6 |
86 |
Švedska |
6 |
92 |
Belgija |
6 |
84 |
Južna Koreja |
6 |
86 |
Švajcarska |
4 |
94 |
Austrija |
2 |
94 |
Finska |
2 |
96 |
Danska |
2 |
96 |
Globalni prosek ResponseResponse |
38 |
51 |
Gde naći 500 milijardi evra za infrastrukturne projekte od kojih zavisi dalji razvoj istoka Evrope?
Prema procenama stručnjaka Evropske investicione banke, regionu Centralne i Istočne Evrope trenutno je neophodno oko 500 milijardi evra za finansiranje projekata u oblasti razvoja infrstrukture. Suma je tolika da usled trenutne ekonomske situacije ne može biti prikupljena unutar regiona, što nameće potrebu da se sredstva potraže sa strane.
„Od završetka infrastrukuturalnih projekata direktno zavisi podizanje konkurentnosti Centralne i Istočne Evrope kao regiona u odnosu na neposredno okruženje i sposobnost da se brže razvija.“ izjavio je Džejms Stjuart, direktor Globalnog odeljenja za infrastrukturu u revizorskoj kući KPMG.
Prema Stjuartovim rečima, veliki broj zemalja je još uvek u procesu fiskalne konsolidacije što značajno utiče na njihovu sposobnost da prikupe kapital ili realizuju kapitalne investicije u infrastrukturu. Alternativni izvori finansiranja infrastruturnih projekata poput podizanja cena putarina ili komunalniuh usluga politički su osetljiva i samim tim teško sprovodljiva, posebno u zemljama koje su već osetile posledice mera štednje. Treba imati u vidu da je urpravo rast cena komunalnih usluga bio direktan uzrok protesta u Bugarskoj i pada vlade 2013. godine.
„Problem se s toga čini nerešivim, izuzev ukoliko se ne pronađe neko izvan regiona, spreman da finansijski podrži infrastrukturne projekte“ kaže Stjuart.
Odakle može doći novac?
Zemlje koje imaju gotov novac, poput Brazila i Kine, već ulažu u razvoj sopstvene infrastrukture. Pritom, obe zemlje su već uložile milijarde u realizaciju infrastrukturnih projekata u drugim delovima sveta poput Latinske Amerike, Afrike i Centralne Azije, pa je njihov interes za Centralnu i Istočnu Evropu za sada samo deklarativan. Tokom nedavne posete Rumuniji, kineski premijer Li Kekijang je obećao svojim domaćinima značajne kineske investicije u infrastrukturu čitavog regiona.
Stručnjaci su međutim sumnjičavi kada je ovo obećanje u pitanju: „Kinezi su do sada bili vrlo kreativni kada je u pitanju bila „naplata“ ovakvih investicija, i uvek su ih nekako naplaćivali. Imaju jasno definisan interes iza svojih investicija i uglavnom su to ili rudna bogatstva ili prosto pristup zemlji koja im je potrebna. Centralna Evropa nažalost nema u toj meri na raspolaganju ni jedan od ovih resursa, pa ostaje da se vidi šta bi mogao da bude kineski interes za investicije u ovom slučaju.“ rekao je Stjuart.
Sve ovo čini da su EU fondovi najrealniji izvor iz kojeg bi region mogao obezbediti potrebna sredstva za dalji nastavak razvoja svoje infrastrukture. „To je za sada jedini dostupan izvor sredstava za zemlje Centrane i Istočne Evrope“ tvrdi Stjuart.
Slično razmišlja i bivši komesar za trgovinu EU, Piter Mendelson. On, naime, smatra da EU mora postati značajan finansijer infrastrukturnih projekata na svojoj teritoriji „ukoliko iskreno želi da proširi u učvrsti svoje jedinstveno tržište i radi na ravnomernom razvoju svih svojih regiona.“
„Vlade širom Evrope, EU i Evropska komisija moraju da postanu mnogo više od pružalaca podrške i sekundarnih izvora finansiranja infrastrukturnih projekata“ rekao je Mendelson „Mišljenja sam da EU i Komisija moraju postati više nalik agenciji za planiranje i organizaciju prikupljanja fondova za realizaciju ovih projekata.“
Postoji mogućnost da se i privatni sektor aktivnije uključi u finansiranje ovih projekata, mada su oni mahom zainteresovani za ulaganja u infrastrukturu razvijenih zemalja jer u zemljama u razvoju uvek postoje monetarni rizici koji mogu ugroziti povraćaj uloženih sredstava.
„Globalni investitori rađe ulaze u projekte u evrima ili funtama, nego u lokalnoj valuti zemalja u razvoju“ kaže Stjuart.
Jedan od problema jeste i nedostatak projekata velike vrednosti koji takođe ograničava investicije, kaže Peter Atard Montalto, ekonomista zaposlenu u Nomuri. Veliki broj infrastrukturnih projekata implementira se u ruralnim delovima i siromašnijim regionima zemalja Centralne i Istočne Evrope, a tamo je je teško napraviti tržišnu računicu koja bi privukla investitore.“
„Postoje delovi Rumunije koji su toliko siromašni da liče na Afriku. Čak i u Poljskoj postojetakve oblasti“ kaže Montalto „Tu se sada postavlja pitanja da li je u ovakvim slučajevima potrebnije razvijati infrastruktutu ili se koncentrisati na stvaranje komercijalnih habova radi stimulisanja razvoja“.
Da li će i sa koliko uspeha zemlje uspeti da obezbede raspoloživa EU sredstva i time osiguraju razvoj svojih infrastrukturnih projekata, pitanje je na koje odgovor može dati procena lokalnih sposobnosti da za njih apliciraju, što takođe varira od zemlje do zemlje, pa čak i od regiona do regiona.
Izvor: KPMG
U još važećem Zakonu o radu, zakonodavac je zakomplikovao život poslodavcu u slučaju kad promena vlasništva ne znači i statusnu promenu privrednog društva, i obavezao ga na skup, komplikovan i rizičan način obaveštavanja radnika o promenama koje ne menjaju njihov status. Izmenama zakona, ovo će se možda promeniti.
Promena vlasništva nad kapitalom, odnosno kupovina privrednog društva u strogo formalnom, zakonskom smislu ima izuzetno veliki uticaj na prava i položaj zaposlenih u društvu koje je predmet kupovine. Ipak, u praksi razlikujemo dva sasvim različita slučaja: u jednom se promenom vlasnika ne dira u postojeći položaj i prava zaposlenih, a u drugom je reč o statusnoj promeni koja i te kako ima dejstvo na položaj zaposlenih.
Naime za zaposlene nije od značaja da li je vlasnik društva lice A ili lice B, jer poslodavac neosporno ostaje isti. Pa ipak, zakonodavac predviđa da poslodavac ima iste obaveze o izveštavanju zaposlenih bez obzira da li je reč o promeni vlasnika, kojom se ne dira u prava zaposlenih ili statusnim promenama koje de facto mogu dovesti do značajnih promena u pravima i položaju zaposlenih. Istovetan tretman dvaju potpuno različitih situacija nije opravdan.
Naime, statusna promena podrazumeva transformaciju društva, te su takve promene značajne i sa aspekta radnog prava, jer poslodavac prethodnik prenosi svoja prava i obaveze prema zaposlenima na drugo društvo, odnosno novog poslodavca, koji je u obavezi da zaposlenima obezbedi najmanje isti obim prava koja su oni uživali kod prethodnog poslodavca. U takvom slučaju i formalno i praktično dolazi do promene poslodavca, pa je sasvim opravdana intencija zakonodavca da zaštiti prava zaposlenih i nametne dodatne obaveze novom poslodavcu.
Važeći Zakon o radu predviđa da je poslodavac prethodnik dužan da poslodavca sledbenika potpuno i istinito obavesti o pravima i obavezama iz kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu i ugovora o radu koji se prenose, da mu stavi na uvid sve podatke koji se tiču zaposlenih, njihovih zarada, prava na dodatna primanja, godišnji odmor, i slično. Od ovih informacija može da zavisi da li će se potencijalni kupac preduzeća i odlučiti na kupovinu s obzirom na procenjene troškove radne snage budući da on na sebe preuzima sva opšta akta i sve ugovore o radu koji važe na dan promene poslodavca. Pored prava koja su zaposlenima zagarantovana ugovorima o radu, veliki broj prava zagarantovan je i kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu kod poslodavca. U slučaju kolektivnog ugovora novi poslodavac dužan je da poštuje ono što je ispregovarano kod poslodavca prethodnika najmanje godinu dana od dana sprovedene promene, izuzev ako pre isteka tog roka eventualno ne istekne vreme na koje je zaključen takav kolektivni ugovor ili ako kod poslodavca sledbenika bude zaključen novi kolektivni ugovor. Dakle, ukoliko sindikat ne prihvati zaključenje novog kolektivnog ugovora sa poslodavcem sledbenikom, on je u obavezi da godinu dana nakon preuzimanja određenog privrednog društva primenjuje kolektivni ugovor koji je bio na snazi u trenutku preuzimanja.
Kolektivni ugovori mogu predvideti veća prava od onih koja su sadržana u Zakonu o radu, ali ne i manja. Kako ne postoji gornja granica prava koju zaposleni mogu ostvariti kod poslodavca, otvara se prostor za mnogobrojne nepravilnosti čime se ugrožava opšta pravna sigurnost. Naime, neretko se dešava da poslodavac prethodnik, pod pritiskom reprezentativnog sindikata, a pre same promene poslodavca zaključi sa reprezentativnim sindikatom novi kolektivni ugovor kojim se predviđaju značajno veća prava zaposlenih. Poslodavac sledbenik će i u tom slučaju morati da obezbedi zaposlenima upravo ta „iznuđena“ prava koja su, na neki način, veštački uvećana iako za tako nečim nije postojala komercijalna potreba. Upravo zbog postavljanja navedenih, u praksi neostvarivih ciljeva, potencijalni investitori često odustaju od svojih poslovnih planova što je, u najmanju ruku, neželjena posledica ovakvog zakonskog rešenja.
Kao što je već rečeno, iako su donekle opravdane obaveze poslodavca u slučaju statusnih promena, Zakon o radu nameće sve navedene obaveze i u slučaju promene vlasništva nad kapitalom privrednog društva, odnosno kupovine društva, što je krajnje neadekvatno rešenje koje značajno otežava pravni promet.
Kao poseban problem javlja se i obaveza poslodavca prethodnika da sve zaposlene pisanim putem obavesti o promeni vlasnika kapitala, što u praksi predstavlja veliku poteškoću, posebno u privrednim društvima koje imaju i više hiljada zaposlenih. Pomenuto obaveštenje ima za cilj da zaposleni budu upoznati sa prenosom ugovora o radu i da im se omogući da izraze svoju volju da li žele da ostanu u radnom odnosu kod poslodavca sledbenika. Ukoliko zaposleni odbije prenos ugovora o radu ili ukoliko se ne izjasni u zakonskom roku na obaveštenje poslodavca prethodnika, može mu se otkazati ugovor o radu. Dakle, iako promena lica koje je vlasnik kapitala nema nikakvog uticaja na položaj i prava zaposlenih, odnosno promena vlasnika privrednog društva ne dovodi do promene poslodavca niti formalno niti praktično, poslodavac je ipak dužan da informiše zaposlene i o ovoj vrsti modifikacije u okviru poslovne strukture.
Sve ovo prouzrokuje dodatne troškove i usporava i komplikuje sam postupak kupovine privrednog društva.
Po slovu Zakona o radu, poslodavac prethodnik i poslodavac sledbenik dužni su da u roku od petnaest dana pre promene vlasništva nad kapitalom privrednog društva obaveste reprezentativni sindikat kod poslodavca prethodnika o svim aspektima planirane promene. Ukoliko kod poslodavca prethodnika ne postoji reprezentativni sindikat, poslodavci su dužni da o svim pitanjima vezanim za promenu vlasnika kapitala neposredno obaveste zaposlene, što dodatno otežava postupak. Obaveštenje mora da sadrži podatke o tome kada će planirana promena biti izvršena, koji su razlozi zbog kojih do promene dolazi, kao i o efektima koje će takva promena imati na zaposlene. Imajući u vidu osetljivost informacija koje cirkulišu tokom procesa promene vlasništva nad kapitalom privrednog društva, ovakva rešenja su veoma problematična sa aspekta poverljivosti jer ispunjavanje pomenute zakonske obaveze može negativno da utiče na proces kupovine i prodaje društva. Naime, kada strane u pregovorima imaju obavezu da izveste sindikate ili zaposlene o nameravanim promenama, lako se može desiti da je u tom trenutku prodaja društva još uvek neizvesna, odnosno da nije još potpuno dogovorena. U dinamičnom svetu prodaje i prometa kapitala u privrednim društvima, petnaest dana može biti veoma dugačak i turbulentan vremenski period. Obelodanjivanje informacija o promenama petnaest dana pre njihovog sprovođenja može negativno da utiče na obaveze poverljivosti među stranama, da naruši njihove odnose i da, u najgorem slučaju, dovede do propasti celokupnog posla.
Baš zato se prilikom kupovine određenog privrednog društva, uz detaljnu analizu celokupnog poslovanja društva koje je predmet prodaje, preduzima i analiza stečenih prava i položaja zaposlenih u tom društvu. Smisao radno-pravnih due diligence-a je upravo u tome da se novi potencijalni vlasnik kapitala upozna sa obavezama koje će morati da preuzme na sebe u slučaju da kupi određeno privredno društvo, te da za to unapred obezbedi finansijska sredstva koja mogu biti značajna.
Iako nekada najmanje sporno pitanje, u poslednjih nekoliko godina prava zaposlenih i njihov položaj u slučaju kupovine privrednog društva postali su prelomna tačka prilikom odlučivanja o kupovini određenog društva. Iako nema sumnje da je ovaj pravni aspekt bitan za svaku kapitalnu transakciju, ovako postavljeno rešenje zakonodavca nepotrebno stvara tačku razdora predviđajući jednu kompleksnu i gotovo birokratsku proceduru za slučaj u kome ni elementarna pravna logika ne dozvoljava ovako formalistički pristup.
Planiranim izmenama i dopunama novog Zakona o radu nagovešteno je brisanje odredbe koja propisuje iste obaveze za poslodavca i u slučaju promene vlasnika kapitala kao i u slučaju statusne promene, što bi trebalo da olakša vlasničke promene koje ne podrazumevaju i promenu poslodavca.
Milica Marković, advokat iz advokatskog ortačkog društva “JPM Janković Popović Mitić”
broj 107, maj 2014.
Reforma doktorskih studija važna je iz tri osnovna razloga. Prvi je značaj kvalitetnih doktorskih studija za razvoj društva. Naime, one predstavljaju krunu obrazovnog procesa ali i kamen- temeljac formiranja naučnika i predavača na visokoškolskim institucijama u određenoj naučnoj oblasti. Drugi je relativno veliko odstupanje kvaliteta doktorskih studija u našoj zemlji u nekim naučnim oblastima od onoga što predstavlja najviše međunarodne standarde. Jedna od važnih posledica takvog stanja je, sa jedne strane, hiperprodukcija kadrova sa titulom doktora nauka koji nisu obučeni da se na pravi način bave naučnim radom. Sa druge strane, sve je intenzivniji odlazak najdarovitijih mladih ljudi iz zemlje radi pohađanja kvalitetnih doktorskih studija inostranstvu. Sa ovih studija oni se često nikada više ne vrate, bilo zbog toga što ne žele da se vrate ili ne mogu da se u Srbiji zaposle na univerzitetima i istraživačkim institucijama. To dovodi do dramatične negativne povratne sprege na univerzitetima i institutima sa potencijalnim katastrofalnim dugoročnim posledicama po društvo. Treći važan razlog za reformu i za ovaj tekst jeste potreba da se na što racionalniji način koriste veoma oskudna (i sve oskudnija) sredstva koja država može da izdvaja za visoko obrazovanje i naučni rad. U vreme velike ekonomske i budžetske krize važno je da svaki državni dinar u ovoj oblasti bude uložen na najproduktivniji mogući način, navodi profesor Branko Urošević Ekonomskog fakulteta u prvom u seriji kratkih osvrta na važna pitanja u vezi sa reformom visokog obrazovanja u Srbiji koje će objavljivati u Kvartalnom monitoru. Prvi tekst izašao je u QM 35.
Maloprodaja u Srbiji razlikuje se u odnosu na maloprodaju iz regiona Zapadne Evrope, ali i prema proseku Istočne Evrope; ova situacija je očigledna i stručnjacima i laicima. Na primer, prema podacima Euromonitor International, tradicionalni bakaluci i prodavnice pića i duvana čine 11% maloprodaje u Zapadnoj Evropi, što je pad u odnosu na 2008, kada su činili 12%. U Istočnoj Evropi, ovakve prodavnice su zauzele 19% u 2013, naspram 23% u 2008. U Srbiji, međutim, ovaj kanal prodaje je smanjen sa 41% u 2008. na 33% u 2013.
U istom vremenskom periodu, udeo modernih kanala prodaje (diskonti, supermarketi, hipermartketi) skočio je sa 35% na 37% u Zapadnoj Evropi, sa 27% na 33% u Istočnoj Evropi, i sa 19% na samo 28% u Srbiji. Performanse tradicionalnih prehrambenih trgovaca i modernih prehrambenih maloprodavaca se svakako mogu uzeti kao jedan od boljih indikatora o nerazvijenosti maloprodaje u Srbiji. Međutim, ne može se poreći da ona polako sustiže i prati trendove maloprodaje u razvijenijim ekonomijama.
Postoji nekoliko trendova koji oblikuju razvoj maloprodaje namirnica u Srbiji i među najvažnijima su sigurno praktičnost i konsolidacija tržišta. Pogodnost je delimično odgovorna za konstantnu popularnost tradicionalnih prehrambenih trgovaca u Srbiji zbog činjenice da su oni u neposrednoj blizini i često imaju produženo radno vreme, a da ne pominjemo ljudsku toplinu pošto su u takvim prodavnicama obično jedini zaposleni vlasnik i članovi njegove porodice i svi kupci ih znaju veoma dobro.
Iako to može izgledati paradoksalno na prvi pogled, trend pogodnosti takođe radi u korist povećanja udela modernih prehrambenih trgovaca. Naime, sve više se otvara malih praktičnih prodavnica „na ćošku“ koje pripadaju većim trgovinskim lancima (convenience store) u centrima gusto naseljenih srpskih gradova i njihovo tržišno učešće u srpskoj maloprodaji poraslo je sa 4% u 2008. na 5% u 2013. Pogodnost takođe pokreće razvoj manjih supermarketa koji se brzo povećavaju u broju i njihovo učešće u Srbiji je od 9% u 2009. poraslo na 12% u 2013.
Još jedan važan trend u slici srpske maloprodaje je konsolidacija na tržištu. Bili smo svedoci nekoliko velikih dešavanja u ovoj oblasti u poslednjih nekoliko godina. Prvo je Delhaize grupa preuzela Delta Maxi doo, zatim je Merkator kupio Familija Grupu a Agrokor preuzeo Tuš. Konačno, dugo očekivano spajanje Merkatora i Agrokora koja se dogodila u junu 2013. dovelo je do duopola na srpskom tržištu.
U sledećih pet godina očekujemo da vidimo ulazak više međunarodnih lanaca. U kojoj meri konsolidacija preoblikuje tržište maloprodaje i ugrožava tradicionalne prehrambene prodavce vidi se i po tome što je 2010. osnovano Udruženje trgovaca Srbije (UTS) sa ciljem da bolje zaštiti i zastupa interese malih trgovaca. Međutim, to verovatno neće značajno usporiti modernizaciju srpske maloprodaje. Euromonitor International očekuje da broj i tržišni udeo modernih prehrambenih trgovaca, posebno velikih formata, kao što su supermarketi i hipermarketi, raste zajedno sa novim trendovima kupovine među srpskim potrošačima, kao što je kupovina namirnica jednom nedeljno ili čak jednom mesečno u velikim maloprodajnim centrima.
Milan Cakić, analitičar Euromonitor International
Pred novom Vladom nalaze se krupni izazovi u oblasti ekonomije: a) fiskalni deficit je u Srbiji već dve godine najveći među zemljama Centralne i Istočne Evrope, a to će verovatno biti slučaj i u ovoj godini, b) javni sektor je predimenzioniran i neefikasan c) nije uspostavljen funkcionalan sistem tržišne ekonomije. Privreda Srbije se krajem 2013. godine i na početku 2014. godine suočava sa usporavanjem rasta i visokom nezaposlenošću pa je neophodno da se uporedo sa fiskalnom konsolidacijom i reformama primene i određeni antirecesioni stimulansi. Većina problema koji se nalaze pred novom Vladom su prilično stari, ali su tokom prethodnih godine uvećani, pa je prostor za odlaganje njihovog rešavanje iscrpljen, piše ekonomista Milojko Arsić.
Razlozi za odlaganje rešavanje ekonomskih problema su brojni, ali je verovatno najvažnija prepreka postojanje heterogenih vlada koje nisu bila sposobne da postignu dogovor o neophodnim reformama. Mere o kojima su članice vladajućih koalicija postizale dogovor nisu bile dovoljne za rešavanje problema, pa su problemi vremenom narastali. U slučaju fiskalne konsolidacije neke stranke su blokirale uštede na platama i penzijama, druge na subvencijama privredi, a to je značilo da nema dovoljnih ušteda na pozicijama koje su najviše predimenzionirane u odnosu na mogućnosti zemlje. Problem heterogenosti najverovatnije neće postojati u novoj Vladi, pa će realizacije reformi ključno zavisiti od odlučnosti i sposobnosti dominantne stranke (SNS) da ih sprovede. Da li će SNS realizovati odlučne reforme, kao što najavljuje, ili će se opredeliti za strategiju odugovlačenja i razvodnjavanja biće jasno već nakon nekoliko meseci od formiranja nove Vlade.
Fiskalni deficit u Srbiji je u 2012 i 20134 godini bio preko 6% BDP što je ujedno i najveći fiskalni deficit u zemljama Centralne i Istočne Evrope, dok se za 2014 godinu planira deficit od 7,1% BDP uz mogućnost da bude još veći (videti detalje u Poglavlju 6). Direktna posledica visokog fiskalnog deficita je rast javnog duga u prethodne dve godine za 5,6 milijardi evra, odnosno povećanje njegovog učešća u BDP sa 46,9% krajem 2011. godine na 63,5% krajem 2013. godine. Ukoliko bi se u ovoj godini ostvario fiskalni deficit od oko 7,5% BDP javni dug bi krajem 2014. godine dostigao 23-24 milijarde evra, odnosno bio bi blizu 70% BDP. Kao posledica rasta javnog duga, ali i rasta kamatnih stopa, rashodi za kamate su povećani sa 0,8% BDP u pretkriznoj 2008. godini na 2,5% BDP u 2013. godini, da bi u ovoj godini dostigli 3% BDP. Očigledno je da ovakve tendencije nisu održive i da bi njihov nastavak u kratkom roku mogao da dovede do toga da rast javnog duga postane samogenerišući, odnosno da se država u sve većoj meri zadužuje da bi plaćala kamate. U takvim okolnostima kriza javnog duga je vrlo moguća, a njeno odlaganje bilateralnim kreditima, koji su motivisani netržišnim (verovatno međunarodno-političkim) razlozima, ima ograničeno trajanje. Stoga je oštra fiskalna konsolidacija kojom bi se fiskalni deficit u naredne tri godine smanjio na 2,5 do 3% BDP urgentan zadatak nove Vlade. Drugi prioritet Vlade Srbije, koji je važan kako za uspešnu fiskalnu konsolidaciju tako i za stvaranje dobrog privrednog ambijenta, treba da bude unapređenje efikasnosti rada javnog sektora. Efikasnost rada javnog sektora u Srbiji je generalno niska, ali su problemi naročito koncentrisani u radu pravosuđa, katastra i urbanizma, tj. u državnim institucijama koje su nadležne za rešavanje svojinskih i ugovornih odnosa u privredi. Kvalitet usluga državne administracije je nizak, što se manifestuje u niskim kapacitetima za kreiranje i sprovođenje ekonomske i drugih državnih politika. Negativna selekcija, partijsko zapošljavanje i nepotizam su postali široko rasprostranjena praksa. Veliki prostor za unapređenje rade države postoji i u oblasti obrazovanja, gde se država javlja u svojstvu regulatora, finansijera i proizvođača. Dugoročni privredni i društveni napredak Srbije nije ostvariv bez podizanja kvaliteta obrazovanja na svim nivoima od osnovnih škole do doktorskih studija.
U oblasti zdravstvene zaštite Srbija je tokom prethodne decenije ostvarila određeni napredak, ali je neophodno da se u narednom periodu poboljša dostupnost i kvalitet zdravstvenih usluga, sa postojećim relativno skromnim sredstvima. Visok stepen neefikasnosti postoji u radu nekih javnih preduzeća, što se ispoljava preko visokih troškova i niskog kvaliteta usluga. Treći prioritet Vlade Srbije je reforma privrednog sistema, odnosno unapređenje privrednog ambijenta. Privredni sistem Srbije u mnogim elementima značajno odstupa od karakteristika dobro uređene tržišne privrede, što povećava troškove i rizike poslovanja u Srbiji. Neka od važnijih odstupanja su: finansijska nedisciplina, predatorska regulativa i korupcija (građevinske dozvole, neki elementi zakona o radu, visoka tolerancija prema sivoj ekonomiji), preterana i distorzivna državna intervencija u privredi, česte i nepredvidive promene propisa, nerazvijena zaštita konkurencije i dr. Posledice neadekvatnog privrednog sistema su niske investicije, visoka nezaposlenost, ali i rashodi države za pokrivanje gubitaka u preduzećima i bankama, visoki poreski dugovi i siva ekonomija. Nepostojanje finansijske discipline, odnosno čvrstog budžetskog ograničenje verovatno predstavlja najkrupnije odstupanje od principa tržišne privrede. Finansijska nedisciplina znači da u Srbiji postoje brojni učesnici na tržištu (preduzeća, državne institucije i dr.) koji svoje obaveze ne izmiruju u ugovorenim i zakonskim rokovima. U odsustvu finansijske discipline mehanizmi tržišne selekcije ne deluju, pa je tako moguće da na tržištu opstaju subjekti koji su godinama, a neki i decenijama nesolventni. Gubici koji nastaju u nesolventnim subjektima se kroz tržišne transakcije prevaljuju na druge učesnike na tržištu: banke, druga preduzeća, državu i zaposlene, a to dovodi do širenja nelikvidnosti i nesolventnosti, a potom i do smanjenja privredne aktivnosti1.
Fiskalna konsolidacija: neophodnost, dinamika, sadržaj
Mada većina ekonomista u Srbiji ocenjuje da je fiskalna konsolidacija nužna, ipak postoje ekonomisti koji tvrde da ona nije neophodna, ili da je od sekundarnog značaja u odnosu na druge politike i reforme. Zastupnici ideje da fiskalna konsolidacija nije nužna često se pozivaju na praksu razvijenih zemlja Evrope i SAD, koji su navodno odustali od fiskalne konsolidacije. Međutim, podaci o kretanju fiskalnog deficita u Srbiji, evropskim zemljama i SAD ukazuju na to da je stvarnost bila sasvim drugačija2. Razvijene članice EU i SAD smanjile su fiskalni deficit od 2009. do 2013 godine, u proseku, sa 6,8% BDP na 4,1% BDP, a u 2014. godini planiraju smanjenje fiskalnog deficita na 3,1% BDP. Slično, i zemlje Centralne i Istočne Evrope su smanjile fiskalni deficit sa 6,8% BDP u 2009. godini na 3,8% BDP u 2013. godini. Čak su i SAD, zemlja koja se obično navodi kao primer ekspanzivne fiskalne politike u aktuelnoj krizi smanjile fiskalni deficit sa 11,5% BDP u 2009. godini na 6,2% u 2013. godini.
Suprotno kretanjima u EU i SAD fiskalni deficit u Srbiji u periodu krize, posmatran kao procenat BDP je rastao. U prve dve godine krize fiskalni deficit u Srbij iznosio oko 4,5% BDP da bi u u 2012 i 2013 godini iznosio je preko 6% BDP. Sve zemlje koje su imale visoke fiskalne deficite u 2013. godinu, uključujući Grčku, SAD i Britaniju planiraju njegovo smanjenje u 2014. godini. Jedini izuzetak je Srbija koja je planirala povećanje fiskalnog deficita u 2014. godini, pa je tako planirani fiskalni deficit Srbije u 2014. godini najveći od svih posmatranih 29 zemalja. Iz prethodnog sledi nedvosmislen zaključak da stav prema kome: Srbija vodi politiku štednje dok druge zemlje, odustaju od štednje, podstiču potrošnju i povećavaju fiskalne deficite jednostavno nije tačan.
Drugi kritičari sprovođenja fiskalne konsolidacije u Srbiji navode teorijske argumente, prema kojima smanjenje potrošnje dovodi do još većeg pada BDP, pa tako poreski prihodi još brže opadaju, fiskalni deficit se povećava, a odnos javnog duga prema BDP raste. Na osnovu teorijskih i empirijskih istraživanja sledi da je ovakav razvoj događa moguć, ali da je malo verovatno da će on duže potrajati (Berti i dr., 2013). Smanjenje državne potrošnje će dovesti do rasta fiskalnog deficita u odnosu na BDP samo ako su fiskalni multiplikatori vrlo visoki i/ili ako investitori ne veruju u istrajnost određene Vlade u sprovođenju fiskalne konsolidacije. Kritična vrednost multiplikatora, nakon koje bi državna štednja uticala na rast deficita u Srbiji iznosi oko 1, dok empirijska istraživanja ukazuju na to da su multiplikatori potrošnje u zemljama kao što je Srbija znatno manji (Petrović i dr., 2014).
Drugi razlog zbog koga bi državna štednja mogla da utiče na povećanje fiskalnog deficita i rast odnosa javnog duga prema BDP je nepoverenje investitora u istrajnost vlade u sprovođenje fiskalne konsolidacije. U tom slučaju državna štednja može da utiče na smanjenje privatnih investicija, jer investitori veruju da će vlada ubrzo odustati od štednje, a da će potom zemlja ući u dužničku krizu. Empirijska istraživanja pokazuju da čak i ako investitori inicijalno ne veruju nekoj vladi da je dovoljno da prođe jedna do dve godine dosledne fiskalne konsolidacije da se stekne poverenje. U tom periodu dok se poverenje ne stekne BDP može da opada, fiskalni deficit i javni dug da rastu, ali to je nužna cena koja mora da se plati za prethodnu istoriju nedoslednosti u sprovođenju fiskalne politike. Prema tome iako je moguće da mere štednje dovedu do privremenog pada BDP i pogrošanja fiskalne pozicije zemlje, njihova primena je nužna jer bi izostanak štednje doveo do nastavka ubrzanog rasta javnog duga, a to bi bio siguran put u dužničku krizu.
Mada je fiskalna konsolidacija u okolnostima u kojim se nalazi Srbija (fiskalni deficit 7,5% BDP, javni dug oko 65% BDP) nužna, postavljaju se pitanja kojom dinamikom i na koji način ona treba da se realizuje? S obzirom na visinu fiskalnog deficita i javnog duga, kao i na dosadašnje neuspehe u njihovom smanjenju ocenjujemo da je za kredibilnost fiskalne konsolidacije važno da se u prvom koraku preduzmu mere kojima bi se fiskalni deficit u 2014. godini smanjio za najmanje 1% BDP3. Pošto će se dodatne mere fiskalne konsolidacije najverovatnije primenjivati u periodu od pola godine, navedene uštede su ekvivalentne godišnjim uštedama od 2% BDP, što znači da se radi o vrlo snažnim merama fiskalne konsolidacije. Važno je da usvojene mere budu trajne, a ne jednokratne, jer bi to omogućilo da se njihovi efekti prenesu i na naredne godine.
Uporedo sa navedenim uštedama neophodno je da se u obliku zakona usvoje planovi koje bi tokom 2015-2017. godine obezbedili dodatne trajne uštede od oko 1% BDP, godišnje. Kao rezultat tih ušteda fiskalni deficit bi opao sa nivoa od oko 7,5% u 2014. na oko 3% u 2017. godini. Mada ovo predstavlja vrlo značajno smanjenje fiskalnog deficita, ono obezbeđuje da se Srbija 2017. godine nađe u fiskalnoj poziciji u kojoj se u 2014. godini, u proseku, nalaze zemlje CIE.
Važno pitanje u vezi sa fiskalnom konsolidacijom je na koji način je moguće smanjiti fiskalni deficit? Smanjenje fiskalnog deficita moguće je realizovati smanjenjem rashoda (štednjom), povećanjem poreza ili kombinacijom ovih mera. Sa obzirom na to da javna potrošnja iznosi oko 45% BDP, što je visoko za zemlju na nivou razvijenosti Srbije, neophodno je da se najveći deo fiskalne konsolidacije ostvari smanjenjem rashoda, odnosno štednjom. Smanjenje rashoda za oko 5 procentnih poena BDP u naredne tri godine, moguće je samo ako se ostvare značajne uštede na najkrupnijim pozicijama rashoda, a to su plate i penzije. Ove dve pozicije rashoda su inače predimenzionirane u odnosu na ekonomske mogućnosti zemlje – Srbija za penzije troši preko 13% BDP, dok druge zemlje na sličnom nivou razvijenosti troše oko 10% BDP. Slično, i u slučaju zarada Srbija troši za oko 2% BDP više od zemalja na sličnom nivou razvijenosti.
Uštede na platama i penzijama verovatno će morati da se realizuju u dva koraka. U prvom koraku biće neophodno nominalno smanjenje plata i penzija tokom 2014 godine koje neće moći da bude manje od 10%. Smanjenje plata i penzija za 10% donelo bi uštede od nešto ispod 2% BDP na godišnjem nivou, što predstavlja 40% od potrebnih ušteda na ove dve poziicije. Ukoliko je smanjenje penzija nezakonito, ili ako je politički neprihvatljivo tada bi se moglo pristupiti alternativnoj meri, koja se često primenjuje u svetu, a to je oporezivanje penzija. Ako bi se penzije oporezovale na isti način kao i zarade zaposlenih to bi državi donelo dodatne prihode/smanjilo rashode od oko 0,6% BDP. Ukoliko se pak ne primeni smanjenje ni oporezivanje penzija to bi zahtevalo da se plate u javnom sektoru smanje za oko 25%. Ocenjuje se da toliko smanjenje plata ne bi bilo socijalno prihvatljivo, kao i da bi bilo destimulativno za funkcionisanje javnog sektora – dovelo bi do dodatnog pogoršanja stručnosti zaposlenih, smanjenje zalaganja, podstaklo bi sitnu korupciju i dr.
Drugi korak u uštedama na platama i penzijama počeo bi usvajanjem zakonskih promena tokom 2014. godine, i nastavio bi se njihovom primenom u narednim godinama. U slučaju penzije zakonske promene bi obuhvatile uvođenje aktuarskih penala za svaku godinu penzionisanja pre standardne starosne granice, povećanje starosne granice za penzionisanje žena i povećanje minimalne starosne granice za penzionisanje muškaraca i žena. Ove reforme ne bi donele velike uštede u prvim godinama primene, ali bi njihov efekat postepeno kumulirao, tako da bi one dale značajne efekte u periodu od 10-tak godina. Dodatne uštede na troškovima rada u državnom sektoru mogu se ostvariti racionalizacijom broja zaposlenih. U nekoliko narednih godina broj zaposlenih u delu javnog sektora, koji se finansira fiskalnim prihodima, bi mogao da se smanji za 5-10%, a da se pri tome ne ugrozi kvalitet i dostupnost usluga države (zdravstvenih, obrazovnih, pravosudnih, bezbednosnih i dr.). Smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru treba da bude sistematsko, što znači da se manjim delom ostvaruje kroz prirodni odliv (penzionisanje, napuštanje javnog sektora), a većim delom otpuštanjem radnika koji rade na neproduktivnim radnim mestima. Uštede na platama i penzijama nisu dovoljne da bi se rashodi države sveli u održive okvire i stvorio dodatni prostor za rast investicija u okviru smanjenih rashoda.
Dodatne uštede koje mogu da se ostvare u kratkom roku odnose se na smanjenje troškova po osnovu pokrivanja gubitaka preduzeća i banaka i smanjenje subvencija za investicije i zapošljavanje. Osim toga određene uštede mogu se ostvariti reformama državne administracije na centralnom i lokalnom nivou kao i reformom javnih službi (zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita i dr.), o čemu se piše u poglavlju 3.
Tokom prethodne dve godine država je imala visoke rashode za pokrivanje gubitaka preduzeća, pre svega Srbijagasa, kao i rashoda za dokapitalizaciju banaka koje su kasnije otišle u stečaj i isplatu osiguranih (ali i drugih) depozita banaka u stečaju. Iza gubitaka Srbijagasa, najvećim delom se nalaze: a) dugogodišnja prodaja gasa po ceni koja je bila niža od nabavne, b) prodaja gasa nesolventnim preduzećima, kao što su Petrohemija, Azotara, Železara Smederevo, preduzeća u restrukturiranju i dr., c) tolerisanje neplaćanje gasa od strane državnih institucija i građana i dr. Iza stečaja nekoliko domaćih banaka, nalazi se problem lošeg upravljanja, koja uključuje partijsko uplitanje u rukovođenja bankama, ali i problem rastuće nelikvidnosti, a verovatno i ne solventnosti u velikim privatnim preduzećima. Prema tome, smanjenje rashoda države po osnovu pokrivanje gubitaka u preduzećima i bankama, može se rešiti samo reformama privrednog sistema, što je predmet analize u tački 3.
Do sredine 2013. godine Srbija je odobravala vrlo ekstenzivne programe direktnih i indirektnih subvencije za podsticanja investicija i zapošljavanja, da bi u drugoj polovini 2013. godine u potpunosti obustavila odobra vanje novih subvencija za ove namene. Međutim u predizbornoj kampanji predstavnici najveće stranke (SNS) najavili su ekstenzivne subvencije za investicije i zapošljavanje koje bi se odobravale u vremenski ograničenom periodu od dve godine. Ocenjujemo da bi umesto vraća- nje na ekstenzivne subvencije bilo adekvatnije da se već u 2014. godini ove subvencije smanje u odnosu na iznose koji su odobravani do sredine 2013. godine, kao i da se zakonski odredi putanja njihovog dodatnog smanjivanja sa ciljem da se potpuno ukinu do kraja 2015. godine.
Subvencije bi se dodatno smanjile time što bi se ograničile namene za koje se odobravaju ovakve vrste subvencija – one bi se mogle dobiti samo za investicije velike vrednosti, koje imaju pozitivne efekte za privredu nekog regiona ili cele zemlje. Osim budžetskih subvencija, neophodno je da se smanje i poreska oslobađanja i olakšice, koje se odobravaju kod poreza na dobit jer je porez na dobit i dalje nizak u odnosu na druge zemlje.
Okvir 1. Kako su evropske zemlje smanjile fiskalni deficit u periodu krize – pouke za Srbiju
Sa obzirom da je većina evropskih zemalja, kako razvijenih tako i zemalja u razvoju, uspela da u periodu krize, značajno smanji fiskalni deficit, pri koncipiranju programa fiskalne konsolidacije za Srbiju korisno je da se ima u vidu na koji način su smanjeni deficiti u drugim zemljama. U studiji Kichert u dr (2013) dat je pregled mera koje su primenjene i u 13 evropskih zemlja u cilju smanjenja fiskalnog deficita. Skoro sve analizirane zemlje su preduzele značajne mere na smanjenju troškova rada, mada su troškovi rada u njima, u odnosu na BDP bili manji nego u Srbiji. U čak 11 zemalja zamrznuto je zapošljavanje i preduzete su mere za smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru. Plate su smanjene u šest zemalja, dok su u 11 zemalja zamrznute. Skoro sve zemlje su realizovale reforme javnog sektora (zdravstva, obrazovanja, penzijskog sistema, administracije) sa ciljem da smanje državni rashodi. U čak 11 zemalja povećane su akcize, PDV je povećan u 9 zemalja, porez na dohodak građana u 9 zemalja, a porez na dobiti u pet zemalja. Smanjenja poreza bila su retka i primenjivana su u razvijenim zemljama koje imaju dobru fiskalnu poziciju, a u kojima su poreske stope vrlo visoke (Belgija, Danska). Iskustvo evropskih zemalja u smanjenju fiskalnog deficita je naročito važno u slučaju Srbije, jer se kod nas javljaju vrlo neobični i nerealni predlozi za smanjenje fiskalnog deficita, koji po pravilu ne zahtevaju odricanje. Prema nekim od tih predloga ključna mera za smanjenje fiskalnog deficita je smanjenje troškova kamata po osnovu zamene skupih kredita jeftinim. U prethodnom broju QM smo pisali o tome kako se na ovaj način mogu ostvariti relativno skromne uštede, čak i u hipotetičkom slučaju kada bi dobili povoljni kredite od tri milijarde evra od UAE. U sadašnjim okolnostima kada je potpisan ugovor o kreditu od milijardu evra, praktično ne postoji mogućnost da se ostvare uštede prevremenim vraćanjem dela skupih kredita. Ako bi država, ovaj kredit iskoristila da vrati deo skupih kredita, ne bi se ostvarila nikakve uštede jer bi se kroz nekoliko meseci ponovo zaduživala po kamatnim stopama od 6-7%. Alternativni predlog podrazumeva da se fiskalni deficit smanji u odnosu na BDP bez štednje, odnosno da je kroz ekspanzivnu politiku rashoda ili kroz smanjenje poreza na rad podstakne snažan rast BDP, koji bi doveo do rasta poreskih prihoda, a to bi rezultiralo u smanjenju fiskalnog deficita u odnosu na BDP. Ovakva dinamika fiskalnih i makroekonomskih varijabli je generalno malo verovatna, a u okolnostima u kojima se nalazi Srbija ona je praktično nemoguća. Štaviše moglo bi se tvrditi da je Srbija u poslednje dve i po godine i sprovodila umerenu varijantu ovakve politike, a njen rezultat je bio rast fiskalnog deficita i stagnacija privrede. Iz prethodnog sledi da će uspešna fiskalna konsolidacija u Srbiji, kao i u drugim zemljama, morati da se oslanja na vrlo konkretne mere štednje: poput smanjenja rashoda za plate i penzije, reformu državnih preduzeća, reformu zdravstva, obrazovanja i dr. Štaviše, zbog kašnjenja u primeni mera štednje Srbija će morati da sprovodi oštrije mera nego većina drugih evropskih zemalja.
Fiskalni deficit moguće je manjim delom smanjiti poboljšanjem naplate poreza, što podrazumeva suzbijanje sive ekonomije, ali i poboljšanje poreske discipline smanjenjem poreskih dugova. Pri tome je važno, da dodatni poreski prihodi ne predstavljaju zamenu, pret- hodno opisanim merama štednje, nego njihovu dopunu. Prema detaljnom istraživanju, siva ekonomije u Srbije je u 2012. godini iznosili oko 30% BDP, i bila je uz Bugarsku i Rumuniju najveća u Evropi. Postoje brojne indicije, da je obim sive ekonomije tokom 2013. godine dodatno povećan. Uporedo sa rastom sive ekonomije to- kom 2013 godine intenzivno rastu poreski dugovi, koji se pojavljuju u situacijama, kada poreski obveznici pri- jave obaveze ali nisu u stanju da ih plate. Rast poreskih dugova, uz rast procenta nenaplativih kredita predstavlja pokazetelj snažnog pogoršanja finansijskih performansi u velikom broju preduzeća u Srbiji, uključujući i neka velika privatna preduzeća.
Za suzbijanje sive ekonomije ključno je smanjenje tolerancije države prema njoj, dok je za smanjenje poreskih dugova neophodno uspostavljanje finansijske discipline. Ocenjuje se da bi Srbija u roku od 2-3 godine mogla da smanji sivu ekonomiju na nivo zemalja Centralne Evrope, što bi joj obezbedilo povećanje poreskih prihoda za oko 1% BDP. Kada je u pitanju naplata poreskih dugova prilično je neizvesno u kojoj meri su naplativi poreski dugovi nastali u veliki privatnim preduzećima tokom poslednjih nekoliko godina, ali se ocenjuje da će naplata biti manja ako se rešavanje problema u njim oduži. Mogućnost naplate starih poreskih dugova, koji se odnose velikim delom na preduzeća u restrukturiranju je prak tično zanemariva.
Reforme javnog sektora i unapređenje privrednog ambijenta
Osnovni cilj reforme javnog sektora je poboljšanja njegove efikasnosti, a to se može ostavariti smanjenjem troškova i/ili povećanjem kvaliteta i obima usluga. Smanjenje troškova javnog sektora je važno za uspeh fiskalne konsolidacije, a ono osim prethodno pomenutih mera (smanjenje plata i penzija, smanjenje broja zaposlenih i parametarske penzijske reforme) treba da obuvati i reforme kojima bi se smanjili troškovi roba i usluga u sektorima glavnim potrošačima (lokalnoj i republičkoj administraciji, pravosuđu, zdravstvu, obrazovanju, socijalnim službama i dr.). U slučaju nekih delatnosti poboljšanje troškovne efikasnosti može se ostvariti promenom načina finansiranja – u slučaju osnovnih i srednjih škola finansiranje zarada bi se zasnivalo na broju učenika u opštini, a ne na broj zaposlenih. Smanjenje troškova javnog sektora može se ostvariti i rigoroznom priortizacijom investicionih projekata, kojom bi se neki projekti odložili, a drugi trajno odbacili. Prioritizacija bi na primer podrazumevala da se izgradnja moravskog koridora, autoputa Novi Sad-Šabac ili autoputa prema rumunskoj granici odloži dok se na završe Koridori 10 i 11. Osim toga, neophodno je da se uspostave mehanizmi za kontrolu troškovne efikasnosti investicionih projekata.
Poboljšanje kvaliteta usluga javnog sektora je podjednako važno kao i smanjenje njegovih troškova. Reforma javnog sektora je ključna za unapređenje privrednog ambijenta, jer bez efikasnih pravosudnih i administrativnih organa, kvalitetnog obrazovanja i dr. nije moguć privredni, ni društveni napredak. Stoga je važno da se za sve važnije oblasti (administraciju, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo, lokalne zajednice i dr.) definišu kriterijumi za merenje kvaliteta usluga, ciljna dinamika poboljšanja kvaliteta, odgovornost nadležnih organa i pojedinaca za ostvarenja postavljenih ciljeva. Poboljšanje kvaliteta usluga zahteva uvođenje sistema finansijskih nagrada i kazni za državne institucije u zavisnosti od rezultata rada (osnovne i srednje škole). U slučaju univerziteta bilo bi opravdano da državno finansiranje zavisi od kvaliteta univerziteta, koji bi se merio na osnovu standardnih međunarodnih kriterijuma. U segmentu doktorskih studija skromni resursi, kojima raspolaže država, bi se mogli koncentrisati tako da se iz svake oblasti doktorske studije organizuje na jednom univerzitetu u Srbiji, ali da te studiju budu na vrhunskom svetskom nivou (videti Osvrt br 2.). U ovom slučaju poboljšane efikasnosti bilo bi dvostruko jer bi društvo sa manje novca dobilo kvalitetnije obrazovanje.
Smanjenje javnih rashoda po osnovu pokrivanja gubitaka i plaćanje kredita javnih preduzeća zahteva primenu brojnih mera počev od unapređenja upravljanja tim preduzećima, smanjenja nepotrebnih troškova koji su posledica viška zaposlenih, eliminisanje sumnjivih aranžmana sa privatnim preduzećima koja se nalaze u vlasništvu ljudi bliskih vladajućim strankama, oslobađanje javnih preduzeća od kvazi fiskalnih obaveza kao što su razna sponzorstva i dr. Da bi se poboljšali prihodi javnih preduzeća neophodno je da se javna preduzeća oslobode socijalne funkcije, a to podrazumeva: da se cene njihovih proizvoda odrede u skladu sa tržišnim principima, da se kupcima koji ne plaćaju redovno usluge onemogući njihovo korišćenje bez obzira da li se radi o preduzećima, državnim ustanovama ili građanima. Primer NIS-a, nakon privatizacije, predstavlja potvrdu koliko se može unaprediti poslovanje preduzeća ukidanjem nepotrebnih troškova i poboljšanjem naplate prihoda.
Osnovni cilj reforme privrednog sistema je stvaranje povoljnijih uslova za investiranje i zapošljavanje u Srbiji, a način da se to ostvari je smanjenje troškova i rizika poslovanja u Srbiji. Reforma privrede je važna i za fiskalnu konsolidaciju jer bi neposredno uticala na smanjenje rashoda, kao što su rashodi po osnovu pokrivanja gubitaka u državnim preduzećima i bankama, i rashodi za subvencije kojima se kompenzuju slabosti privrednog sistema. Reforme privrede bi povoljno uticale i na javne prihode jer bi se povećao poreski kapacitet privrede kroz rast zaposlenosti, potrošnje i dr., a poboljšala bi se i naplata poreza (smanjenje sive ekonomije i poreskih dugova).
Uspostavljanje finansijske discipline, odnosno čvrstog budžetskog ograničenja predstavlja najvažniju reformu, kako bi se privredni sistem Srbije uskladio sa principima tržišnih privreda. Ključnu ulogu u tome ima donošenje adekvatnog zakona o stečaju koji bi podstakao poverioce i vlasnike preduzeća na pravovremeno preduzimanje mera za rešavanje finansijskih problema u preduzećima, uključujući i pokretanja stečaja. Adekvatno stečajno zakonodavstvo, trebalo bi u budućnosti da zaustavi gomilanje finansijskih problema u preduzećima, koji se potom prenose na banke i državu. Za uspostavljanje finansijske discipline važno je da se u razumnom roku, koji ne bi mogao da bude duži od godinu dana definitivno reši status svih preduzeća u restrukturiranju bilo kroz njihovu privatizaciju ili stečaj. Uspostavljanje finansijske discipline zahteva izmeštanje socijalne funkcije iz javnih preduzeća, o čemu je prethodno već bilo reči. Za uspostavljanje finansijske discipline ključno je da država redovno izmiruje svoje zakonske i ugovorne obaveze, kao i da drastično smanji toleranciju prema sivoj ekonomiji i gomilanju poreskih dugova.
Poboljšanje privrednog ambijenta osim uspostavljanja finansijske discipline zahteva i realizaciju brojnih drugih reformi, kao što je ukidanje nepotrebnih i pojednostavljenje ostalih propisa, reforma tržišta rada, okončanje procesa privatizacije, unapređenje politike konkurencije, suzbijanje sive ekonomije i dr. Preterano komplikovani, nejasni i međusobno nekonzistentni propisi uvode rizike, povećavaju troškove poslovanja i predstavljaju snažan izvor korupcije. Stoga je neophodno da se ponovo pokrene giljotina propisa, od koje se nakon početnog zamaha brzo odustalo. Giljotina propisa bi trebao da bude stalni proces jer je sklonost države ka donošenju nepotrebnih i komplikovanih propisa prilično postojana. Među brojnim propisima koji ometaju poslovanje privrede, već godinama se izdvajaju komplikovane, skupe i dugotrajne procedure za izgradnju građevinskih objekata. Stoga zakonsko pojednostavljenje navedenih procedura i uvođenje mehanizama za njihovo efikasno sprovođenje treba da predstavlja jedan od prioriteta nove Vlade.
Reforma poreskog sistema kojom bi se smanjilo fiskalno opterećenje rada (pre svega doprinosi), a povećalo fiskalno opterećenje potrošnje bila bi podsticajna za investicije i zapošljavanje, a indirektno bi poboljšala međunarodnu konkurentnost privrede Srbije. Međutim, ocenjuje se da bi primenu poreske reforme trebalo odložiti sve dok se ne reše najvažniji problemi u javnim finansijama Srbiji, a to su visok fiskalni deficit i rastući javni dug. Osim rešavanja nagomilanih fiskalnih i strukturnih problema, postoje snažni razlozi da se ponovo ispita da li je postojeći režim monetarne politike optimalan za Srbiju (Šoškić, 2014). S obzirom na to da već duže vremena nije izvesno da li su u Srbiji veće prednosti ili troškovi od postojanja nezavisne centralne banke, uvođenja deviznog veća je sasvim legitimna alternativa koju bi trebalo ozbiljno razmotriti. U tom smislu bilo bi poželjno da Vlada obavi konsultacije sa MMF, ECB i vodećim svetskim ekonomistima za ovu oblast.
Antirecesioni stimulansi i sektorske politike
Dok je realizacija fiskalne konsolidacije i reformi nužna, opravdanost primene anti recesionih stimulansa nije sasvim izvesna, naročito imajući u vidu da u Srbiji nije moguće primeniti standardne podsticaje koji se primenjuju u tržišnim privredama. Mada je moguće izneti dosta argumenata protiv antirecesionih stimulansa ocenjuje se da ipak preovlađuju argumenti u prilog njihove primene.
Standardni podsticaji podrazumevaju snižavanje kamatnih stopa centralnih banaka koje potom postiče snižavanje kamatnih stopa poslovnih banaka, a to utiče na rast kreditne aktivnosti, a potom i na rast investicija, lične potrošnje i privredne aktivnosti. U Srbiji ne može da se sprovodi takva politika jer zbog visoke evroizacije snižavanje kamatnih stopa NBS, ne utiče značajno na kamatne stope poslovnih banaka, a time ni na njihovu kreditnu aktivnost. Umesto toga kamatne stope više utiču na kretanje kursa i tražnju za devizama, pa njihovo smanjenje podstiče tražnju za devizama i deprecijaciju dinara. Stoga je NBS prinuđena da i u uslovima pada kreditne aktivnosti, recesije i niske inflacije sprovodi politiku visokih kamatnih stopa.
Međutim, problem znatnog pada realnog nivoa kreditne aktivnosti banaka, rast procenta loših kredita i pad privredne aktivnosti do koga on dovodi ne mogu da se ignorišu. Stoga je opravdano da se kreditna aktivnost banaka podstiče na drugačiji način, ako to već nije moguće snižavanjem kamatne stope NBS. Jedan od relativno efikasnih načina podsticanja kreditne aktivnosti banaka u periodu krize u Srbiji je bio program subvencionih kamatnih stopa na bankarske kredite. Primenom ovog programa država je sa relativno malo sredstava (4-5 mlrd dinara) podsticala povećanje kreditne aktivnosti banaka za nekoliko desetina milijardi dinara. Stoga se ocenjuje da bi bilo opravdano da Vlada u 2014. i narednoj godini nastavi sa programom odobravanje subvencionisah kredita. Uporedo sa nastavkom programa subvencionisanih kredita država bi sprovodila reforme kojima bi se na sistemski način rešavao problem nelikvidnosti i nesolventnosti preduzeća (zakon o stečaju i dr.), što bi povećalo broj kreditno sposobnih preduzeća. U delu o fiskalnoj konsolidaciji su navedeni argumenti protiv potpunog obustavljanja subvencija za investicije i zapošljavanje, ali i protiv nastavka izdašnih subvencija u naredne dve godine. Umesto toga predlaže se odobravanje smanjenih subvencija, koje bi se postepeno smanjivale sa ciljem da se do kraja 2015. godine potpuno obustave.
Osim opštih podsticaja koji bi se odnosili na sve privredne delatnosti ocenjujemo da su nekim delatnostima opravdani posebni sektorski podsticaji. Ovde obrazlažemo moguće podsticaje za građevinarstvo i poljoprivredu, mada su mogući sektorski podsticaji i za neke druge delatnosti.
Osnovni cilj podsticaja u građevinarstvu je da se ublaži dramatičan pad aktivnosti u ovoj delatnosti (videti deo o privrednoj aktivnosti) i delatnostima koje su vezane za njega. Drugi cilj je da se omogući rešavanje stambenog pitanja za pripadnike srednje klase, na taj način što bi se podstakla izgradnja stanova po cenama koje su dostupne domaćinstvima sa prosečnim primanjima, a to su primanja članova porodice u intervalu od 80-100 hiljada dinara mesečno. Program bi se realizovao na taj način što bi lokalne zajednice obezbedile besplatno zemljište za stambenu izgradnju, pa bi se cena stanova sastojala iz dve komponente troškova gradnje stanova i minimalnih troškova uređenja građevinskog zemljišta. Stanovi izgrađeni pod tim uslovima bi koštali 500-600 evra po m2 u unutrašnjosti Srbije, odnosno 600-800 evro po m2 u Beogradu. Sredstva za finansiranje gradnje bi obezbedile banke, koje bi kreditirale kupce, a krediti bi bili osigurani od strane Agencije za osiguranje stambenih kredita.
Troškovi države za realizaciju ovog projekta sastojali bi se iz dve komponente: vrednosti ustupljenog građevinskog zemljišta i troškova osiguranja stambenih kredita. Ustupljeno građevinsko zemljište predstavlja kapitalni transfer, koji bi snosile lokalne zajednice na čijoj teritoriji bi se gradili stanovi, dok bi troškove osiguranja stambenih kredita snosila Republika. Ekonomska motivacija lokalnih zajednica za ulazak u ovaj projekat je rast zaposlenosti, dohodaka i potrošnje na njihovoj teritoriji u periodu gradnje stanova i ostvarenje budućih poreskih prihoda po osnovu oporezivanja stanova. Projekat bi se pokrenuo u Beogradu i nekoliko većih gradova u Srbiji koji su tokom prethodne decenije ostvarili određeni ekonomski napredak tako da u njima ima dovoljno domaćinstava koja bi mogla da kupe stanove pod navedenim uslovima. S obzirom da bi ceo projekat imao i socijalnu komponentu, postavila bi se određena ograničenja kojima bi se prednost pri kupovini stanova dala porodicama koje nemaju rešeno stambeno pitanje. Za razliku od građevinarstva, gde su podsticaji antirecesioni, podsticaji za poljoprivredu bi bili sistemski, a imali bi za cilj povećanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje, rast izvoza poljoprivrednih proizvoda dr. Podsticaji bi jednim delom bili usmereni ka individualnim poljoprivrednim domaćinstvima i odnosili bi se na edukaciju proizvođača, odobravanje sufinansirajućih subvencija za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, nabavku produktivnijih sorti biljaka i rasa životinja, antigradnu zaštitu, navodnjavanje i dr. U svim slučajevima država bi obezbeđivala manji deo sredstava dok bi veći deo sredstava obezbedili poljoprivrednici.
Druga vrsta državnih subvencija bi se odnosila na podržavanje modernog zadrugarstva kakvo postoji u evropskim zemljama. Država bi i u ovom slučaju kroz subvencije učestvovala sa određenim procentom u izgradnje zadružnih objekata kao što su hladnjače, skladišta, moderna mehanizacija i dr.
Osim subvencije država bi primenjivala i druge mere za unapređenje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje, od kojih su naročito važni podsticaji za ukrupnjavanje poljoprivrednih poseda. Uvođenje poreza na poljoprivredno zemljišta u 2014. godini je jedna od takvih mera, koja treba da poveća cenu nekorišćena poljoprivrednog zemljišta, i da na taj način podstakne prodaju manjih poseda koji se ne koriste ili se neproduktivno koriste. Za ukrupnjavanje poljoprivrednih poseda, naročito južno od Save i Dunava neophodno je da se reše neregulisani vlasnički odnosi koji sada onemogućavaju kupoprodajne transakcije.
Osim fundamentalnih pitanja koja se pojavljuju uvek kada se primenjuju podsticaji i odobravaju subvencije, a to su pitanja koja se odnose na ekonomsku opravdanost i pravičnost, važno je i pitanje kako bi se obezbedila sredstva za antirecescione i sektorske podsticaje u uslovima kada je potrebno da se rashodi države značajno smanjuju? Pri tome je relevantno da ukupni rashodi države za sve oblike navedenih podsticaja (subvencionisanje kamata na kredite, subvencionisanje stambenih kredita, subvencije za novo zapošljavanje, subvencije za poljoprivredu) ne bi mogli da budu veći od 0,5% BDP, što znači da bi iznosili između 15 i 20 milijardi dinara godišnje. Za 2014 godinu, podsticajna sredstva bi se obezbedila preusmeravanjem sredstava namenjenih garantnom fondu i joint venture fondu. S obzirom na to da je izvesno da će se proces otpuštanja radnika u preduzećima u restrukturiranju produžiti i na narednu godinu deo sredstava koja su namenjena za otpremnine u ovoj godini bi se preusmerio na stimulativne mere.
Da bi se obezbedila fiskalna održivost ukupna podsticajna sredstva za navedena namene ni u budućnosti ne bi prelazila 0,5% BDP, ali bi se njihova struktura tokom vremena značajno menjala. Dok bi subvencije za kamata bio jedan od najvećih podsticaja u ovoj i narednoj godini, ova vrsta podsticaja bi se u potpunosti ukinula kroz 2-3 godine. Takođe subvencije za otvaranje radnih mesta bi se smanjivale tako da se do kraja 2015 godine sasvim ukinu. Subvencije za odobravanje stambenih kredita bi u 2014, godini bilo vrlo niske ali bi verovatno rasle u naredne 2-3 godine da bi nakon toga opadala. Subvencije za unapređenje poljoprivredna proizvodnje bi postepeno rasle i one bi se primenjivale u dužem vremenskom periodu. Sa gašenjem antirecionih mera stvorio bi se prostor za pokretanje subvencija za aktivnosti koje stvaraju pozitivne eksterne efekte kao što su razvijanje i uvođenje inovacija i slično.
Preuzeto iz Kvartalnog monitora Br. 35 • oktobar–decembar 2013
Evropska unija, koja se sve više afirmiše kao akter u međunarodnim odnosima, već dugo godina pokušava da podrži ekonomski i politički razvoj širom sveta sa programima finansijske i tehničke pomoći. Naročito je tokom poslednje decenije razvila mehanizme za spoljnu pomoć koji postaju sve precizniji i strukturiraniji, sa velikim brojem različitih pravnih instrumenata na osnovu kojih su programi pomoći realizovani. Radi se o pravnim aktima, koji postavljaju principe i uslove za pruženje pomoći i na osnovu kojih Evropska komisija odlučuje o konkretnim projektima koje mogu predložiti zainteresovani subjekti u zemljama van Evropske unije. Jedan od bitnijih oblika spoljne pomoći odnosi se na zemlje, koje žele da pristupe Evropskoj uniji i čiji je cilj da te države što brže ispune uslove za članstvo u Uniji.
Uporedo sa globalizacijom tržišta evidentan je kontradiktoran trend sve većeg usitnjavanja preduzeća i smanjenja broja zaposlenih, što je kriza dodatno pojačala. Međunardoni finansijeri ali i mnoge države pokreću dodatne programe kreditiranja MSP, uključujući i najnovije “grupno finansiranje”, kako bi pokušale da smanje rastuću nezaposlenost, posebno među mladima. Međutim, pokazatelji IFC da više od trećine svetskih poslodavaca ne mogu da nađu odgovarajuće kadrove uprkos porastu radno sposobnih za 45 miliona svake godine, i novije studije o promeni trendova u zapošljavanju i u velikim kompanijama, ukazuju da je poblem otvaranja novih radnih mesta složeniji od pitanja dostupnosti izvora finansiranja.
Globalizacija koja je svetsko tržište učinila “domaćim” bez obzira na “nacionalno poreklo” kompanija, istovremeno je proizvela njihovo sve veće usitnjavanje. Reč je o trendu koji neki ekonomisti nazivaju “preduzetništvom bez zapošljavanja”, a koji se već više od deset godina očituje kroz sve manji broj novoosnovanih MSP i zaposlenih u njima. Naime, prosečno novo preduzeće je 1999. godine imalo 7,7 zaposlenih, a 4,7 u 2011. godini. U Sjedinjenim Državama sve je više preduzeća sa samo jednim zaposlenim, koji uglavnom rade kao konsultanti, a broj firmi bez zaposlenih je u periodu od 2000. do 2010. porastao za 33,8%. U zemljama EU 93% preduzeća ima manje od 10 zaposlenih, a u Japanu udeo radnog stanovništva u preduzetništvu iznosi svega 3,3%, što je među najnižim stopama u industrijalizovanom svetu. Navedeni pokazatelji teško da idu u prilog očekivanjima da MSP budu okosnica za otvaranje oko 600 miliona novih radnih mesta u svetu do 2020. godine, koliko je prema procenama Svetske banke neophodno da bi se održao korak sa rastom stanovništva.
Statistika Eurostata ukazuje na nešto veći optimizam po tom pitanju, budući da prema podacima iz novembra ove godine, firme koje broje od 10 do 249 radnika najviše doprinose stvaranju novih radnih mesta i privrednom rastu. Najveći procenat MSP imaju Nemačka (18%), a slede Rumunija i Luksemburg (13 %), Austrija (12 %), dok ih je najmanje u Češkoj i Slovačkoj (po 4%). U svim državama članicama udeo velikih kompanija je 0,5 % ili čak i manji. U većini država članica MSP zapošljavaju i najveći postotak radnika: u Litvaniji i Letoniji 51%, u Estoniji i Luksemburgu 49%, Italiji 46%, a u Portugalu 42%. Sa druge strane, u Velikoj Britaniji i Francuskoj najviše radnika zaposleno je u velikim kompanijama, i to 46%, odnosno 37%. Prema novembarskim podacima, MSP su imala najveći promet u Luksemburgu, čak 60%, u Letoniji 52 % i Austriji 49%, dok u Velikoj Britaniji, Nemačkoj i Finskoj, pola ili više od pola prometa ostvaruju velike kompanije.
Bez obzira na navedene razlike, preduzetnici u EU su uglavnom saglasni da zajedničko tržište nudi više povoljnosti za velike kompanije, a ono što ih spaja sa preduzetnicima širom sveta je da svi kao najveću prepreku rastu ističu ograničene mogućnosti finansiranja. Taj problem je posebno izražen od izbijanja finansijske krize, pa tako i MSP u većini članica evrozone teško dolaze do kredita jer banke oklevaju sa preuzimanjem novih kreditnih rizika u pokušajima da usklade visinu kapitala i likvidnost sa novim regulatornim zahtevima. Ni privatni ulagači ne iskazuju entuzijazam da uskoče u prazan prostor koji je nastao povlačenjem banaka, pa je finansiranje MSP “postao jedan od ključnih izazova za ekonomiju EU”, zaključuje se u nedavno objavljenoj studiji Udruženja finansijskih tržišta u Evropi (AFME).
Hedž fondovi: spasioci koji dave
“Small first” je nova parola u EU, a pojedine članice su donele i posebne mere za podršku ovom sektoru. Velika Britanija je pokrenula program „Finansiranje za kreditiranje“ kako bi podstakla banke da preduzetnicima ponude jeftine kredite. Posebno aktivna u pomoći MSP je Nemačka, koja je kroz rad KfW prošle godine odobrila čak 73,4 milijarde evra kredita. Evropska investiciona banka (EIB) je obezbedila 13 milijardi evra, čime je ojačana pozicija gotovo 220.000 MSP širom Evrope. Sa budžetom od 1,1 milijarde evra “Program za konkurentnost i inovaciju” (CIP) obezbeđuje garancije preduzetnicima koji nisu imali dovoljno finansijskih sredstava da samostalno apliciraju za kredite EIB, čija je prosečna vrednost iznosila oko 65.000 evra. Evropska komisija je pokrenula i informativnu kampanju za podsticanje MSP da izađu na berzu, ali i investitora da ulažu u ovaj sektor. Komisija je dodatno pokrenula “Program za konkurentnost kompanija i mala i srednja poduzeća” (COSME), vredan 2,3 milijarde evra, koji bi u periodu od 2014.do 2020. trebalo da omogući preduzećima potrebne garancije za zajmove. Pored toga, COSME će stimulisati i finansiranje venture kapitalom, sa posebnim fokusom na MSP u fazi širenja poslovanja.
Sa druge strane okeana, nevoljnost banaka da kreditiraju mala i srednja preduzeća u SAD iskoristili su privatni investicioni i hedž fondovi, koji su u ovom sektoru videli priliku da nadoknade izgubljene prihode u nekim drugim delatnostima. No, reč je o sistemu kreditiranja koji je daleko rigidniji u odnosu na uslove komercijalnih banaka. Neki hedž fondovi poput “D.E. Shaw” i “Oaktree Capital Management” obezbedili su novac za finansiranje MSP tako što su zajmove, uglavnom, osiguravali potraživanjima imovine dužnika. Prema podacima Udruženja privatnih investitora (Commercial Finance Association), prošle godine su zajmovi zasnovani na garancijama kroz imovinu dostigli rekordnu vrednost od 620 milijardi dolara, što je dvostruko više u odnosu na period od pre desetak godina. Nasuprot tome, prema podacima Federal Deposit Insurance, banke su do marta ove godine kreditirale MSP u ukupnom iznosu od 584 milijardi dolara, što je značajan pad u odnosu na 713 milijardi dolara iz 2008. godine. S obzirom da su mnogim kompanijama zadnja slamka spasa privatni investicioni fondovi, ovi često naplaćuju više kamate od proseka koji je donedavno za MSP iznosio 5,2 odsto, a dešava se i da od dužnika zahtevaju da založe stvari koje nisu uobičajene kod bankarskih kredita, poput patenata i tehnologije. Zato ne čudi podatak da su fondovi, koji su ušli u posao sa kreditiranjem MSP, lani u proseku uvećali zaradu za oko 11%.
Mala i srednja preduzeća su tokom finansijske krize ostavljena u ulozi “Pepeljuge” i u Rusiji, sve dok vlasti nedavno nisu shvatile da se loši trendovi u preduzetništvu sve značajnije prenose i na ukupne ekonomske rezultate i državni budžet. Početkom oktobra, ruski premijer Medvedev predložio je dodatne mere podrške za ovaj sektor, među kojima su proširenje beneficija za plaćanje premija osiguranja za preduzeća, kao oslobađanje od poreza novih proizvodnih preduzeća. Naime, prema podacima Sveruske organizacije malog i srednjeg preduzetništva, pre dve godine legalno je radilo oko 75% MSP, ali je zbog povećanja cene osiguranja sa 375 na 837 evra godišnje, zatvoreno pola miliona manjih firmi, a mnoge su prešle u sivu zonu.
U veći podsticaj preduzetništvu organizovanije su se uključile i vlade dvadeset najrazvijenijih zemalja sveta (G20), koje su sredinom prošle godine osnovale “SME finance forum”, čiji su glavni zadaci da se sačine zajednički mehanizmi finansiranja, uskladi prikupljanje kreditnih podataka i infrastruktura finansijskog tržišta, posebno informacije o kreditima. IFC je sa svoje strane omogućila kredite velikoj mreži finansijskih posrednika na tržištima u razvoju, koji su 2011. godine kreditirali 23 miliona mikro i MSP, što je omogućilo zapošljavanje 100 miliona ljudi. Zanimljivo je da je kroz ovaj program najveći broj novih radnih mesta otvoren u distibutivnim delovima kompanija. Na primer, kredit koji je IFC odobrila jednoj cementari u Indiji za zapošljavanje novih radnika, omogućio joj je da na svako novootvoreno radno mesto u proizvodnji, otvori više od 20 novih radnih mesta u svojim lancima za distribuciju.
Da li je na pomolu investiciona revolucija?
Ono što međutim i zbunjujuje i zabrinjava jesu rezultati studije IFC, prema kojoj više od trećine ispitanih poslodavaca širom sveta tvrdi da ne mogu da nađu odgovarajuće kadrove, uprkos tome što se broj radno sposobnih svake godine uvećava za 45 miliona ljudi. I druge studije potvrđuju da je došlo do promena u načinu zapošljavanja, koji problem otvaranja novih radnih mesta činiji još složenijim, a čije uzroke ekonomisti još nisu u stanju da objasne u potpunosti. Na primer, prema jednoj od studija Kaufman fondacije, od 1977. do 2005. godine američka mala i srednja preduzeća su u proseku otvarala oko tri miliona novih radnih mesta godišnje, dok su velike kompanije svake godine zatvarale oko milion radnih mesta. Novije istraživanje, koje su radili stručnjaci sa Jejla u SAD, Francuskoj i Danskoj, pokazuje da u vreme visoke nezaposlenosti nova radna mesta stvaraju start up firme, a u vreme blagostanja velike kompanije. Međutim, primetan je trend da i velike kompanije kontinuirano zapošljavaju sve manje radnika, čak i u periodima kada ostvaruju značajniji poslovni rast. Istovremeno, za ulagače su već duži period, čak i u vremenu krize, sve privlačnije inovacione tehnološke kompanije, posebno one koje se bave informacionim tehnologijama, biotehnologijom i zaštitom životne sredine, pri čemu je najveći broj kompanija osnovan u oblasti internet tehnologija, jer zahtevaju minimalna početna ulaganja i mali broj radnika.
To, međutim, ne zaustavlja porast nezposlenosti među mladima, za koje je prema oceni IFC rizik da neće naći posao gotovo tri puta veći u odnosu na ostale starosne populacije. Zato je kao jedan od mehanizama da se intenzivnije pokrene preduzetništvo, pre svega među mladima i radi upošljavanja mladih, osmišljen novi sistem finasiranja mikro, malih i srednjih preduzeća, nazvan „crowdfund investing“ (grupno investiranje). Ovaj sistem će u Sjedinjenim Državama zvanično postati nova investiciona industrija od 1. januara 2014. godine, a pojedini analitičari ga već sada opisuju kao najveću reformu investicionog poslovanja od Velike depresije 30-tih godina prošlog veka. Pošto FCC da zeleno svetlo, a to se očekuje do kraja ove godine, u SAD će se pokrenuti platforme za grupno ulaganje koje će konkurisati bankama, uspostaviti berze za MSP, a postojeće mreže poslovnih anđela moći će efikasnije da ulažu i savetuju druge ulagače.
Regulativa, naime, propisuje da ulagači koji na ovaj način kupe akcije moraju da ih drže u svom vlasništvu najmanje 12 meseci. Berze koje će se uspostaviti zamišljene su kao sekundarna tržišta za obveznice. To će stvoriti potpuno novu industriju na koju će se nasloniti postojeće, jer će malim i srednjim preduzetnicima biti neophodni revizori, promoteri, pravni savetnici i drugi. Deo onoga što tek sledi već je vidljiv u Velikoj Britaniji, gdje je U.K.’s Financial Services Authority u februaru dozvolio rad Crowdcubu, platformi koji malim i srednjim preduzetnicima, a posebno start up firmama dopušta da, kao na berzi, prodaju akcije u zamenu za početni kapital. SAD su otišle korak dalje i sačinile celokupnu regulativu, koja uključuje i prateće industrije za ovaj novi oblik finansiranja, a savete traže Meksiko, Izrael, Australija i Južna Koreja. Svetska banka je već uzela konsultante za grupno investiranje, a Italija očekuje da će ovaj model uvesti možda i pre Amerikanaca. U SAD procenjuju da će, zahvaljujući “grupnom finansiranju”, od kojeg se očekuje da na osmišljeniji način usmeri kapital – kojeg ima i u krizi – prema MSP, u narednih pet godina biti otvoreno oko milion ipo novih radnih mesta.
Vladimir Adonov
Biznis & finansije 102/103
Da li je narušeno tkanje Evrope dodatno popustilo na njenoj periferiji? U studiji u kojom su se bavili strukturnim prilagođavanjem ekonomija i jediničnim troškovima rada pre i tokom krize istraživači Bečkog instituta za ekonomske studije došli su do zaključka da se zemljama centralne Evrope višestruko isplatilo jačanje sektora proizvodnje, ali su u mnogim drugim državama pukotine između Severa i Juga dodatno produbile.