Kinesko filmsko tržište ubrzo će po visini prihoda nadmašiti američko, što holivudske producente stavlja pred dilemu: da li praviti filmove za kinesku ili američku publiku, jer postaje sve teže napraviti film koji će podjednako zadovoljiti i američke i kineske patriote. Holivud iznad svega voli pare, bilo od prikazivanja filmova u Kini ili u formi kineskih direktnih ulaganja, pa ako je izbjegavanje škakljivih pitanja i tema cijena za ekstra profite, onda šta košta da se plati.
Tradicionalno, američka filmska industrija je diktirala globalne trendove „amerikanizujući“ ostatak svijeta. Osnovna pravila za finansijski uspješan film su bila jednostavna: pozitivac je uvijek Amerikanac a nacionalnost „loših momaka“, koji su ionako ružni, prljavi, zli, mijenja se, zavisno od trenutne političke situacije. Na kraju, glavni junak pobije sve i vrati se sam, usput promovišući tradicionalne američke vrijednosti, kao što i priliči.
Na žalost američkih producenata, stvari su se počele mijenjati i stara pravila više ne važe. I to sve zbog Kineza.
Veliko tržište sa svojim specifičnostima
Ekonomski bum Kine i njena rastuća srednja klasa proteklih desetak godina za američke filmske kompanije bile su ispunjenje snova. Tržište od 1,4 milijarde ljudi čija kupovna moć konstantno raste, znači svijetlu finansijsku budućnost sa desetinama milijardi dolara profita, dok na domaćem, američkom tržištu, više i nema prostora za značajan rast.
Ali to podrazumeva da se u startu filmovi prave sa namjerom da se, pored američkog, plasiraju i na kinesko tržište, te je uspjeh na kineskom tržištu postao podjednako bitan kao i zarada kod kuće.
U prošloj godini, filmska industrija na sjevernoameričkom tržištu, SAD i Kanada, obrnula je 11,3 milijarde dolara, što je nešto manje nego prethodne 2018. godine. Istovremeno, ukupan prihod filmske industrije u Kini u prošloj godini iznosio je između devet i 11 milijardi dolara, zavisno koga pitate.
Super herojima protiv cenzure
Svejedno, kinesko tržište raste brže od američkog i što je još važnije, ima još puno prostora za dodatni rast. Dakle, pitanje da li će Kina postati najveće svjetsko filmsko tržište, već kada će se to desiti. U krajnjem slučaju hoće li to biti za godinu, dvije ili pet i nije bitno.
Kina pak nije samo konzument, već i proizvođač filmova. Prošle godine u njoj je proizvedeno 1.037 filmova, od čega 850 igranih. To znači da dugoročna perspektiva za strane filmadžije, kada se radi o uspjehu na kineskom tržištu, i nije baš svijetla.
Kako Kina godišnje dozvoljava uvoz samo 34 strana filma, a kineski cenzori su ideološki vrlo osjetljivi, holivudski studiji šansu su vidjeli u beskonačnom nizu filmova baziranih na super herojima iz stripova. Oni prilagođavaju i scene i scenografiju kineskoj publici, od ubacivanja kineskih brendova pa do angažovanja kineskih filmskih zvijezda. Ovaj recept ipak ima ograničen vijek upotrebe, a i ukus kineskih gledalaca se mijenja.
Rastura „ko beba zvečku“
Akcioni filmovi uvijek su imali dobru prođu na američkom tržištu, pogotovu kad su nafilovani dobrom dozom američkog patriotizma i glorifikovanja tehnološke nadmoći američke vojske, bilo da je riječ o „Rambu“ ili „Top ganu“ i sličnim holivudskim mega hitovima tokom poslednjih tridesetak godina. Kinezi takođe vole dobar akcioni film, sa puno pucnjave, jurnjave, egzotičnih lokacija i svega ostalog, ali ne vole da budu portretisani kao negativci, ili u najboljem slučaju dio dekora za zapadne akcione zvijezde.
Svi smo mi vidjeli filmove sa Rambom ali je malo ko od nas pogledao kineski film „Wolf Warrior 2“ iz 2017. godine. A vjerovatno bi trebali. Ovaj niskobudžetni film u Kini je porušio sve rekorde gledanosti i zaradio impresivnih 870 miliona dolara.
U suštini, film je kineska verzija Ramba, razlika je samo što je glavni junak bivši kineski specijalac, koji se širom Afrike naganja sa negativcima, u ovom slučaju zlim, pokvarenim, korumpiranim Zapadnjacima, spašavajući Afrikance od eksploatacije i pljačke, demonstrirajući tradicionalne kineske vrijednosti, od patriotizma pa nadalje.
Naravno, nije nikakvo iznenađenje što ovaj film nije bio podjednako uspješan i na američkom tržištu, gdje gledaoci nisu navikli gledati Kineza kao super heroja a Amerikance kao negativce, koje glavni junak rastura „k’o beba zvečku“. Zarada koju je ovaj film ostvario na kineskom tržištu dovoljna je da se holivudskim mogulima zacakle oči, jer nije da oni ne bi mogli napraviti gomilu sličnih filmova po istom receptu. Samo u tom slučaju mogu zaboraviti na zaradu na domaćem, američkom tržištu i ta kvadratura kruga nema rješenje.
Učini kineske cenzore sretnim – preventivno
Film je odavno postao čisti biznis i hladna računica kaže da se američko i kinesko tržište trenutno ne mogu ignorisati jedno na račun drugog. Zato su holivudski producenti odlučili da izvuku što se više može i da kineske cenzore, od kojih zavisi hoće li film uopšte doći u kineske bioskope, učine sretnim preventivno, eliminišući sve što bi ih moglo eventualno iznervirati.
Poslednji primjer je „Top Gan 2“. Nakon više od 30 godina priča se nastavlja, ponovo je Tom Kruz u glavnoj ulozi, ali su se detalji kostimografije diskretno promijenili. Kožna jakna koju nosi Tom Kruz u originalu je imala na sebi i tajvansku zastavu. U nastavku filma, sve je isto samo ovog puta nema tajvanske zastave, koja je tabu za Kineze. Američki mediji, patriotski nastrojeni, optužili su producente da su beskičmenjaci koji podilaze Kinezima i sve zarad šake dolara. Producenti mudro ćute, nadajući se da će film dobiti zeleno svijetlo za kinesko tržište.
A pristup kineskom tržištu nije garantovan, što potvrđuje i primjer filma „Bilo jednom u Holivudu“, čija je distribucija u Kini u zadnji momenat stopirana. Cenzori ne daju obrazloženja, ali nezvanično razlog je scena u kojoj je Brus Li na početku holivudske karijere prikazan kao simpatični brbljavac kojeg Bred Pit prebije bez većeg napora. Na kineskim društvenim mrežama ovakav portret Brus Lija je proglašen uvredom za sve Kineze te će producenti filma ostati bez prihoda na kineskom tržištu.
Fabrika snova u kineskim rukama
Kontrola pristupa kineskom tržištu za američke filmove nije jedini način na koji raste kineski uticaj u Holivudu. Proizvodnja filmova – pogotovu mega projekata čija produkcija košta i nekoliko stotina miliona dolara – skup je i finansijski rizičan hobi. Zato su producenti u stalnoj potrazi za ulagačima voljnim da se upuste u takav rizik.
Između 2014. i 2017. godine, kineski investitori uložili su u američku industriju zabave više od šest milijardi dolara, kupujući niz američkih medijskih kompanija i producentskih kuća. Ova suma bila bi znatno veća da 2017. kineska vlada nije „povukla ručnu“ i stopirala dalje, nominalno privatne kineske investicije, nastojeći da ograniči odliv kapitala iz zemlje.
Trend kineskog preuzimanja američkih medijskih kompanija u situaciji kada ekonomski rat između dvije zemlje eskalira, našao se pod lupom i američkih političara i medija, pogotovu onih naklonjenih republikancima. Oni kinesko ulaganje vide prije svega kao pokušaj nametanja i kineskog pogleda na svijet američkoj javnosti. Ili jednostavnije rečeno, pretvaranje holivudske „fabrike snova“ u produženu ruku zvanične kineske državne propagande.
I to je posao
S druge strane kineski investitori tvrde da politika sa ovim nema ništa, te da je u pitanju čista poslovna logika. Istina je, po svemu sudeći, negdje u sredini. Holivud iznad svega voli pare, bilo od prikazivanja filmova u Kini ili u formi kineskih direktnih ulaganja, pa ako je izbjegavanje škakljivih pitanja i tema cijena za ekstra profite, onda šta košta da se plati.
Na njihovu žalost, dugoročno, kinesko tržište je za njih izgubljeno, ali to nije i jedini problem. Kinezi brzo uče, pa se u dogledno vrijeme realno može očekivati da kineski filmovi ozbiljno potisnu holivudske konkurente, ne samo u vlastitom dvorištu, nego i na međunarodnom tržištu, prije svega u Africi i ostatku Azije. Ideja da kineski Rambo sprečava pokvarene zapadnjake u pljačkanju Afrike mogla bi se svidjeti i afričkim gledaocima, koliko god to holivudskim producentima izgledalo čudno.
Dražen Simić
