Problem je prvenstveno amonijak koji krave i ostale domaće životinje „proizvode“ konstantno, kao nusproizvod rada njihovih želudaca i bubrega. Nevjerovatno, ali ova ideja nije izazvala oduševljenje među holandskim farmerima, kao ni predlozi da se uvedu specijalno dizajnirane pelene i maske za krave, koje bi trebale zadržati amonijak i metan.
Staljin je izgleda ipak bio vizionar. Glavnu prepreku na putu do uspostave komunističkog raja, u vidu kulaka, bogatih seljaka, riješio je kolektivizacijom, pretvaranjem privatnih poljoprivrednih gazdinstava u državnu imovinu, uglavnom silom. Sto godina kasnije, holandska vlada je došla do istog zaključka, problem su, ponovo, kulaci a rješenje je prinudna kolektivizacija. Jedina razlika je što je Staljinu cilj bio izgradnja komunizma, a holandskoj vladi drastično smanjenje broja krava i ostalih domaćih životinja u ime zaštite okoline i poštovanje EU direktiva.
Kada je 1979. u tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) donešena „Ptičija direktiva“, kojom se garantuje zaštita područja gdje žive ugrožene vrste ptica, ta vijest nije stigla na naslovne strane novina, niti su se građani nešto posebno bavili njome.
U maju 1992. godine donešena je i EU Direktiva o zaštiti habitata, kojom je garantovana zaštita ostalih životinjskih vrsta kao i specifičnih područja, poput vodotoka, močvara i sličnih. Na bazi ove dvije direktive formirana je mreža zaštićenih područja u EU, poznatija kao „Natura 2000“, i naravno ni ovo nije izazvalo neku naročitu pažnju narodnih masa.
Obračun sa holandskim kulacima
Tri decenije nakon što je „Natura 2000“ zvanično promovisana, 2022. godine holandska vlada obnarodovala je svoj plan za borbu protiv glavnog neprijatelja, četvoronožnih proizvođača amonijaka, inače poznatijih pod imenom krave. Kako je cilj da se do 2030. godine prepolovi emisija azota, rješenje je da se radikalno smanji broj krava.
Problem je što su krave privatno vlasništvo farmera i žive na privatnim farmama. Rješenje je vrlo jednostavno, holandska vlada je spremna potrošiti 25 milijardi eura do 2030. godine kako bi otkupila 3.000 farmi i potom ih zatvorila i riješila se krava. Kako većina vlasnika farmi nije spremna da se odrekne vlasništva, jer im je to uglavnom porodični biznis, vlast je spremna da posegne za starom provjerenom Staljinovom metodom, prinudnom kolektivizacijom, odnosno nacionalizacijom.
Suštinski, holandski farmeri su postali žrtva vlastitog poslovnog uspjeha. Holandija je zemlja koja ima četiri miliona krava, 13 miliona svinja, 104 miliona pilića i nešto više od 17 miliona ljudi. Rezultat je da je to i najveći evropski izvoznik mesa, tako da je stočarstvo jedan od bitnih faktora u holandskoj ekonomiji.
Nusprodukt stočarstva je amonijak koji „proizvode“ domaće životinje i koji odlazi prvo u tlo a potom i u vodotoke, a glavni problem je što ovaj amonijak onda završava u područjima koja spadaju u zaštićene zone koje su dio „Nature 2000“. Da bi se postiglo radikalno smanjene emisije azota potrebno je smanjiti broj krava barem za trećinu, što znači nešto više od milion krava. U praksi to znači da farme koje su bliže zaštićenim zonama prve su na listi za nacionalizaciju i gašenje, dok sretnici koji su malo dalje možda mogu ipak sačuvati farme, pod uslovom da radikalno smanje broj grla stoke, što nije nužno garancija i ekonomskog preživljavanja.
Krave su krive i za globalno zagrijavanje
Reakcija farmera stoga i nije neko veliko iznenađenje, masovni protesti, blokiranje puteva, verbalno sukobljavanje sa ministrima na ulicama, sve skupa rezultiralo je u usijanoj atmosferi i podjeli unutar Holandije. Na jednoj strani su se našli zagovornici radikalnih mjera u borbi za očuvanje okoline, rukovođeni plemenitim principima i idealizmom. Na drugoj strani barikade našli su se farmeri, koji se u principu slažu da je potrebno zaštiti zemljište i vodotoke od zagađivanja, ali isto tako ne vjeruju da je rješenje da im država oduzima farme sa ciljem drastičnog smanjenja stočnog fonda u državi, sa svim pratećim ekonomskim posljedicama. Za sada, ishod odmjeravanja snaga je neizvjestan, jer ne odustaje ni vlada ni farmeri, ali prema vladinim planovima u ovoj godini trebalo bi već biti potrošeno oko 500 miliona eura na otkup farmi koje su prioritetne za zatvaranje.
Krave nisu samo „krivci“ za degradaciju zemljišta i vode zbog kontinuirane „proizvodnje“ amonijaka, već im se takođe prišiva odgovornost i za globalno zagrijavanje. Drugi „proizvod“ rada njihovih želudaca je metan, koji se uz ugljen dioksid smatra jednim od glavnih uzročnika globalnog zagrijavanja.
Mladi zapadni urbani borci protiv globalnog zagrijavanja, sa entuzijazmom upiru prstom u krave kao krivce za globalno zagrijavanje, mada ih nikada u životu nisu vidjeli uživo i iskreno vjeruju da mlijeko, sir i kajmak dolaze iz samoposluge i da nemaju nikakve veze sa kravama.
Mladi poduzetnici iz Silikonske doline, nakon kraha kripto valuta i i neprofitnih aplikacija koje „radikalno mijenjaju svijet“, sada su svoj kreativni potencijal fokusirali na rješenje problema globalnog zagrijavanja, u vidu domaćih krava i njihovih želudaca.
Spas je u pelenama za krave
Mlađahni vizionari tako su već došli do niza revolucionarnih tehnoloških rješenja, od specijalno dizajniranih pelena za krave, koje bi trebale zadržati amonijak i metan, pa do posebnih maski za krave koje bi trebale služiti kao barijera za metan iz kravljih želudaca.
Ideja o kravljim pelenama i maskama našla je zagovornike i među menadžerima ozbiljnih kompanija, poput francuske kompanije Danone, što samo potvrđuje tezu da moderni menadžeri bukvalno žive u virtualnom svijetu bez ikakvog kontakta sa realnošću, uključujući tu i vlastitu proizvodnju.
Sa druge strane, ovakve prijedloge stočari dočekuju sa nevjericom, iskreno se pitajući „ko je tu lud“ i ko koga tu zeza, jer njima očigledno nije do šale pošto se radi o njihovoj egzistenciji i poslovnom preživljavanju. Iznervirani stočari postavljaju logično pitanje, da li će pelene i maske biti obavezne i za ostale životinje preživare koje takođe proizvode metan, poput jelena, srna, antilopa i sličnih, ali borci protiv globalnog zagrijavanja za sada nemaju odgovor.
Pozitivno je što bi obaveza nošenja pelena i maski za sve krave, a bogami i svinje, sigurno doprinijela rastu zaposlenosti. Trebaće niz novih specijalista, jedan da drži kravu, drugi da mijenja masku na njušci i barem dvojica da mijenjaju pelene, plus čitava nova industrija bazirana na preradi ovih pelena u skladu sa ekološkim standardima. Naravno, ovo će da potraje dok posao oko hvatanja, držanja i mijenjanja pelena ne preuzmu roboti.
Ili EU ili stočarstvo
U međuvremenu, najbriljantniji mozgovi iz Silikonske doline uveliko pokušavaju da razviju aplikaciju koja bi omogućila stočarima, dok kao digitalni nomadi leže na plažama Balija, da sa svojih mobitela kravama u Alpama redovno mijenjaju pelene. Ideja je sigurno revolucionarna i „disruptivna“ i postojeće teškoće u realizaciji sigurno bi bile prevaziđene uz par stotina miliona dolara ulaganja od strane venture kapitalista.
Holandija se redovno uzima kao uzor kada se radi o modernom stočarstvu, tako da se logično postavlja pitanje ako to nije moglo funkcionisati u Holandiji, čemu se onda mogu nadati stočari u manje razvijenim i siromašnijim državama, kako u EU tako i izvan EU, poput balkanskih državica?
Kako sve preostale balkanske države, barem zvanično, žele što prije u EU, to automatski podrazumijeva i definisanje zaštićenih područja koja ulaze u program „Natura 2000“, a stočarima čija se imanja nađu u toj zoni onda se crno piše. Paradoksalno, EU stimuliše bavljenje stočarstvom „na veliko“ na industrijski način, kroz direktne i indirektne subvencije, dok sa druge strane istovremeno traži drastično smanjenje broja grla i po cijenu gašenja farmi. Zato bi balkanskim stočarima možda bilo pametnije da dignu ruke od krava na vrijeme i okrenu se razvoju aplikacija ili konsaltingu.
Dražen Simić
Biznis & finansije 207, mart 2023.
Foto: Lomig, Unsplash
