Dva demografska trenda, brzina s kojom ljudi voljno ili nevoljno menjaju prebivalište kao i starenje stanovništva i smanjivanje raspoložive radne snage nalažu nam da, na globalnom nivou, o pitanjima nataliteta, države, nacije, nacionalnog identiteta i važnosti dijaspore kao „virtuelne pokrajine“, razmišljamo na sasvim drugačiji način. Srbija tu ne može biti izuzetak, kaže u intervjuu za Biznis i Finansije ekonomista Vladimir Grečić, stručnjak za dobrovoljne migracije, čije su dve ćerke takođe deo srpske dijaspore.
"Demografija kao sudbina"
Dok javnosti naizmenično šalje kontradiktorne poruke da smo na ivici ambisa ili da ćemo sami određivati kako ćemo štedeti, Vlada Srbije sužava sebi manevarski prostor da učini bilo šta, pre nego što poverioci izdiktiraju svoje uslove.
Periskop
8. ISLAMSKA DRŽAVA I NJEN KALIFAT: Globalni neprijatelj broj jedan
Islamska država (IS) je za nekoliko godina prešla put od puke terorističke organizacije do samoproglašenog kalifata koji se uspešno bori na više frontova i, uprkos svojim stravičnim zlodelima, polako osvaja simpatije sunitskog stanovništva u Iraku i Siriji. Dok se svakim danom povećavaju izgledi da ove dve zemlje prestanu da postoje u obliku u kojem smo ih do juče poznavali, rastu i šanse da se delovi njihovih teritorija ujedine pod ratnom zastavom pokreta čija najveća pretnja leži u tome što u ratnom okruženju može samo da jača.
12. ŠKOTSKI REFERENDUM: Kvar srca
Suprotno nadanjima analitičara da bi sukob u Ukrajini mogao navesti Škote da budu skloniji ostanku u Velikoj Britaniji, finiš kampanje pred referendum zakazan za 18. septembar, na kojem se iskušava 300 godina zajedničkog života u Velikoj Britaniji, ulazi u nepredvidivu završnicu, u kojoj su oba ishoda jednako moguća. Koji god odgovor da bude izabran, razdruživanje će biti nastavljeno.
Biznis
14. ŠTA HOĆE ETIHAD: Četvrta alijansa
Iako postoji tek nešto više od deset godina, nacionalni avio prevoznik Ujedinjenih Arapskih Emirata je već u nekoliko navrata dobro prodrmao avioprevozničku industriju. Njegove ambicije su globalne i počivaju na smelom planu čiji najnoviji deo predstavlja investicija od skoro 600 miliona evra u nacionalnog prevoznika Italije. Šta, zapravo, pokušava da postigne Etihad Airways?
18. MARBO: ZNAČAJ RADNIH USLOVA ZA POSLOVNE REZULTATE: Zdravo poslovanje je u zdravim ljudima
Pored ovogodišnje titule najboljeg poslodavca u prehrambenoj industriji, Marbo je za svoj proizvodni pogon u Magliću dobio i internu PepsiCo nagradu kao fabrika koja je najviše unapredila bezbednost i zdravlje na radu u Evropi tokom 2013 godine. Kultura bezbednosti je jedan od najznačajnih segmenata u poslovnom konceptu „Poslovanje sa svrhom“, ističu u ovoj kompaniji.
20. MILOVAN KOCIĆ, YUMIS: A kod kuće, gosti
Milovan Kocić, vlasnik niške Prehrambene industrije „Yumis“ koja izvozi u 18 zemalja na tri kontinenta, brine za budućnost domaćih proizvođača u čijim redovima „igra“ već 24 godine, ne zbog manjka kapaciteta, investicija ili biznis ideja, već zbog sužavanja unutrašnjeg tržišta. Zato pored Rusije, Belorusije i Somalije, priprema teren za svoje proizvode u Kini i Keniji.
Finansije
22. OD DOBROVOLJNE ŠTEDNJE DO BANKROTA: Dečko koji je vikao vuk
Dok javnosti naizmenično šalje kontradiktorne poruke da smo na ivici ambisa ili da ćemo sami određivati kako ćemo štedeti, Vlada Srbije sužava sebi manevarski prostor da učini bilo šta, pre nego što poverioci izdiktiraju svoje uslove.
26. KLAUDIO ĆEZARIO, predsednik Izvršnog odbora UniCredit Banke u Srbiji: Slon je još u sobi
Problem nenaplativih kredita je tu i veoma je ozbiljan, posebno iz razloga što nije prognoziran veći privredni rast ni za ovu ni za narednu godinu, kaže Klaudio Ćezario, predsednik Izvršnog odbora UniCredit Banke u Srbiji, koja ulaže mnogo napora i novca kako bi se približila malim i srednjim preduzećima, ojačala svoju savetodavnu ulogu i ponudila proizvode i usluge koje zadovoljavaju njihove finansijske potrebe. Iako ne negira da će naredne dve godine biti teške za zemlju, Ćezario veruje da sadašnje Vladine mere štednje, predstavljaju dobru osnovu za budući privredni rast.
28. TELEKOMUNIKACIONE KOMPANIJE U BANKARSTVU: Uliva li se Dunav u Telekom Srbije?
Ulazak Telenora u ovdašnji bankarski biznis bio bi verovatno označen kao revolucija u domaćem bankarstvu da ovaj deo finansijskog sistema poslednjih godina nije okupiran zasad nerešivim problemom gomilanja loših kredita. Ukoliko se, pak, u razvoj mobilnog bankarstva uključi i državni Telekom, ignorisanje ovih trendova biće nemoguće a bankarske usluge i kod nas dobiće, nepovratno, jednu sasvim novu dimenziju.
Temat
32. Deloitte: Rang lista Top 500 kompanija, 50 vodećih banaka i 50 vodećih osiguranja u centralnoj Evropi
33. DELOITTE CE TOP 500 2014: Nema mesta za optimizam
Ovo je treća uzastopna rang lista 500 najvećih kompanija u centralnoj Evropi na kojoj se uvećava broj preduzeća koje beleže pad prihoda
34. CE TOP 500 SEKTOR ŠIROKE POTROŠNJE: Samo je jeftino – dobro
Trgovci na malo, koji drže prvih pedeset mesta na listi najuspešnijih u sektoru široke potrošnje, postali su najjači učesnici na tržištu, koji redefinišu tržišni spektar, diktiraju trendove i rastu.
35. BANKARSKI SEKTOR I OSIGURAVAJUĆA DRUŠTVA: Novac nema ko da uzme
Bankarski sektor Srbije u 2013. godini karakterišu zadovoljavajuća likvidnost, zadovoljavajući stepen kapitalizacije, uz pokazatelj adekvatnosti kapitala bankarskog sektora od 20.9%, što predstavlja rast u odnosu na prethodnu godinu (19.9%) i indeks koncentracije koji je ostao na relativno umerenom nivou. Najveći problem je i dalje nedostatak kvalitetne kreditne tražnje.
37. Tabele
Intervju
50. VLADIMIR GREČIĆ, STRUČNJAK ZA DOBROVOLJNE MIGRACIJE: Demografija kao sudbina
Dva demografska trenda, brzina s kojom ljudi voljno ili nevoljno menjaju prebivalište kao i starenje stanovništva i smanjivanje raspoložive radne snage nalažu nam da, na globalnom nivou, o pitanjima nataliteta, države, nacije, nacionalnog identiteta i važnosti dijaspore kao „virtuelne pokrajine“, razmišljamo na sasvim drugačiji način. Srbija tu ne može biti izuzetak, kaže u intervjuu za Biznis i Finansije ekonomista Vladimir Grečić, stručnjak za dobrovoljne migracije, čije su dve ćerke takođe deo srpske dijaspore.
Skener
54. TRŽIŠTE DIJETETSKIH SUPLEMENATA I HERBALNIH LEKOVA: Snaga na usta ulazi
Ako se izuzmu loši rezultati ostvareni u prvoj polovini ove godine, u kojoj je čitavo farmaceutsko tržište palo za tri a tržište dijetetskih suplemenata za sedam odsto u odnosu na isti period prošle godine, promet lekova koji se izdaju bez recepta, popularno nazvanih OTC („over the counter“) preparata i dodataka ishrani, konstantno raste. Mnogi od ovih preparata se uvoze, ali Srbija ima svoje kvalitetne proizvođače koji konstantno ulažu u zahtevnu proizvodnju i atestiranje i predstavljaju „zdravu snagu ove zemlje“.
56. PEKARSKA INDUSTRIJA U SRBIJI: Više od hleba
Prehrambena industrija beleži pad proizvodnje, ali to ne važi za segment hleba i peciva koji je u odnosu na prošlu godinu imao rast od 2,4 odsto. Analitičari Euromonitora, međutim, očekuju da će naši potrošači tradicionalni hleb sve više menjati za „zdravije“ opcije u ishrani. Domaći lideri pekarske industrije za B&F kažu da takvu budućnost dočekuju spremni, kako u pogledu kvaliteta i asortimana hleba i peciva, tako i u pogledu opremljenosti i kapaciteta proizvodnih pogona.
58. EVROTOM, SVE ZA PČELE I SVE OD PČELA: Dobrodošli u svet pčela
Tomu Pavlića, vlasnika preduzeća Evrotom koje za pčele proizvodi lekove i hranu, za pčelare pribor i opremu, a za široko tržište fito program i kozmetiku na bazi pčelinjih i biljnih proizvoda, pčele su iz Rume odvele na put po celom svetu. Na tom putu stigao je i do političara koji su strastveni pčelari, ali i do jedinstvenog meda u Jemenu, koji je najskuplji na svetu.
60. PANSIONI ZA KUCE I MACE: Soba sa pogledom
Mnogim vlasnicima kućni ljubimci su i najbolji prijatelji, međutim ponekad je i njih neophodno ostaviti makar na nekoliko dana u tuđim rukama ili van okrilja poznatog kućnog okruženja. U skladu sa svetskim trendovima i potražnjom za povećanom sigurnošću i udobnošću krznenih gostiju, i ponuda srpske „hotelske industrije“ za životinje postala je raznovrsnija u poslednjoj deceniji.
Nove tehnologije
62. DIS: DOMAĆI ERP U DOMAĆOJ TRGOVINI: Dobro skrojeno
Dobro „skrojen“ informacioni sistem, zasnovan na domaćem poslovnom softveru, značajno je doprineo kompaniji DIS da izraste u najveći domaći trgovinski lanac. Zašto se ova kompanija, za razliku od većine velikih firmi, opredelila za ERP domaćeg proizvođača?
Nauka
64. CENA IZUMIRANJA U KLIMI RASTA: Tiho, tiše i nema me više
Dok srpski mediji najavljuju da ‘leto odlazi a nije ga ni bilo,’ statistike potvrđuju da je ova godina, do meseca jula, bila četvrta najtoplija ovog veka, sa temperaturnom anomalijom od plus 0,64 C na globalnom nivou. Svetska javnost i mediji govore o klimatskim promenama uglavnom onda kada misle da ih osećaju. U stvarnosti, promene teku svojim tempom, osećali ih mi ili ne. Na kraju krajeva, zašto smo to uglavnom ‘mi’ koji smo centar pažnje i izvor straha? Zašto ne i ‘oni’ i ‘one’, životinjske i biljne vrste oko nas?
Koktel
66. DRUŠTVENO ANGAŽOVANI HOROVI: Pevam kako mislim
Kao odgovor na cenzuru, na prostoru bivše SFRJ u poslednjih deset godina niču samoorganizovani horovi, koji imaju šta da kažu o „Beogradu na vodi“, položaju nacionalnih i seksualnih manjina i ekstremnim desničarskim ideologijama. Njihove članove odlikuje želja da glasno kažu ono što misle, čak i kad ne umeju da to perfektno otpevaju.
70. GRADNJA PRIRODNIM MATERIJALIMA: Pravićeš ti mene od blata
Nekadašnji sinonim za sirotinju, kuće od slame, naboja i drveta energetski su efikasnije i sposobnije da odgovore na izazove klimatskih promena. Moderni eksperimenti sa starim materijalima i usavršenim tehnikama izgradnje stiču sve više pristalica u svetu, a stidljivo i kod nas.
72. UMETNOST TETOVIRANJA: Iscrtavanje duše
Tetovaže su dugo smatrane simbolima buntovnog i rizičnog ponašanja, ali se danas sve više uočavaju i na telima nekih „sasvim finih ljudi“: doktora, nastavnika ili članova upravnih odbora. Nastale u praskozorje čovečanstva, kao potreba za razlikovanjem društvenih grupa ili potvrda inicijacije unutar plemenskih zajednica, sada imaju veoma važnu ulogu u identifikaciji pojedinaca, postale su deo lične ispovesti, i stoga je prvi korak u njihovom nastajanju – njihov odabir – zapravo i najvažniji.
Komunikacije
74. USPON POPULARNE PSIHOLOGIJE: 10 saveta kako da prepoznate dobre savete
“Sećam se reakcije jedne koleginice od pre dvadesetak godina koja mi je, vrativši se iz Amerike, zaprepašćeno rekla: ‘Možeš li da zamisliš da tamo ne postoji nijedan trenutak u životu čoveka od rođenja pa do smrti koji psiholozi nisu u nekoj knjizi obradili’. Izgleda da se to sada i kod nas događa”, misli psihoterapeutkinja Jelena Vlajković. Ako se njome bave kvalitetni stručnjaci, uspon popularne psihologije ne mora nužno da bude loša stvar, štaviše – može biti veoma koristan. Međutim, problem nastaje kada neko želi da zaradi “na brzinu” pisanjem knjiga o samopomoći i samoizlečenju, ili pak na prodaji novina sa savetima “stručnjaka” kojih se ljudi slepo pridržavaju.
Reprint
78. RAZOTKRIVANJE MITA: Ne, diktatori nisu dobri reformatori
Čudesan privredni rast autokratija isprva može delovati uverljivo, ali kada se poradi malo na ovoj materiji može se uvideti da ovakve tvrdnje nisu onakve kakvim se čine.
Vremeplov
80. OD GROBLJA DO JAVNOG PARKA: Gužva u podzemnom svetu
Revolucionarna ideja o javnim parkovima u Britaniji koji će biti dostupni svima, mnogo duguje rešavanju jednog sasvim drugog problema: gradskih grobalja koja su toliko bila pretrpana da su ljudski ostaci spontano isplivavali na površinu. Kada su groblja iseljena van gradova, počela su da liče na parkove, pa se tamo sve više dolazilo i radi šetnje i provoda. Vlasti su, konačno, shvatile da građanima ne trebaju groblja koja liče na parkove, već pravi parkovi.
Otisak meseca
82. Socijala na tržištu
Doskora nismo ni znali ni verovali da se finansijsko tržište može uposliti da deluje u korist onih sa samog dna društva. Onih kojima se nema šta uzeti.
Balkanski političari bi se mogli na kraju pokazati kao genijalni. To što danas mladi masovno odlaze i što se sve manje djece rađa, znači da će se za dvadesetak godina problem nezaposlenosti, posebno mladih, riješiti sam od sebe, a balkanske zemlje spremno dočekati novu industrijsku revoluciju i masovnu robotizaciju postojećih poslova. Život bi bio savršen kada bi se egzodusu pridružili i penzioneri, no ko garantuje da se trend produženja životnog vijeka ne može preokrenuti? Uz adekvatnu politiku kresanja javne potrošnje, smanjenja izdvajanja za zdravstvo, nabavku lijekova i svođenje penzija „u realne okvire“, uz istovremeno povećanje troškova života, i ovaj cilj je na dohvat ruke.
„A koliko vi imate stanovnika?“, pitanje koje je u većini država čisto tehničko i na koje se odgovara jednostavnom brojkom. Na Balkanu, odgovor je: „Vidiš, to je malo komplikovano“. Poslednji relativno pouzdani podatak o broju stanovnika je onaj iz popisa 1991. kada je država koja se prostirala „od Vardara pa do Triglava“ imala popisanih 23,5 miliona stanovnika.
Nakon toga, popisi su postali prije svega političko pitanje a manje tehničko prebrojavanje, pa su i rezultati manje nego kredibilni. Paradoksalno, zahvaljujući prije svega uslovima EU, u svakoj od novonastalih država na području bivše Jugoslavije danas se prilično pouzdano zna koliko tačno ima krava, ovaca i konja. Sa ljudima, e to je već malo teže.
Prema poslednjim popisima iz 2011., a u slučaju BiH 2013. godine, na prostoru bivše Jugoslavije živi gotovo dva miliona stanovnika manje, 21,49 miliona, mada su sve ove brojke daleko od egzaktnih. Ubjedljivo najveći gubitnik je BiH, koja je 1991. godine imala 4,3 miliona stanovnika a danas oko 20 posto, ili 830 hiljada stanovnika manje. Stvarno stanje je vjerovatno još gore, jer po svemu sudeći realni broj stanovnika je oko 3,3 miliona, umjesto zvanično prikazanih 3,5 miliona. To znači da je BiH izgubila oko milion stanovnika, što je gotovo četvrtima ukupnog stanovništva u odnosu na 1991. godinu.
Četvrt vijeka nakon raspada Jugoslavije, stanovništvo se smanjilo i u Hrvatskoj za 10 posto i u Srbiji, koja ima oko 8,1 posto stanovnika manje nego 1991. godine. S druge strane, Slovenija, Crna Gora i Makedonija su „u plusu“, jer se u ovim državama broj stanovnika povećao u odnosu na 1991. godinu, od 4,5 posto u Sloveniji do 2,4 posto u Makedoniji.
Ekonomija preživjela rat, tranziciju nije
Jasno je da je raspad Jugoslavije i rat među glavnim razlozima za ovaj drastičan pad stanovništva, mada nije i jedini. Rat je uzeo svoj danak, najveći u ljudskim životima, ali i u razaranjima, pogotovu kada je riječ o BiH, gdje je procjena da je oko 100 hiljada ljudi ubijeno tokom četiri godine rata. Stotine hiljada su potražile spas od rata u susjednim državama, Srbiji i Hrvatskoj ili u Zapadnoj Evropi, SAD, Kanadi, Australiji. Mnogi od njih, pogotovu oni koji su se našli u bogatijim državama, izbjeglički status su zamijenili imigrantskim, nastavljajući svoj život u novoj domovini. Zemlje domaćini bile su vrlo gostoljubive i otvorenih ruku, pogotovu prema mladima koji su stigli kao djeca izbjeglice, nudeći im državljanstvo, obrazovanje, posao i budućnost.
Ono što rat nije uspio da razori dokrajčila je poslijeratna tranzicija i privatizacija, ne samo u BiH već i u ostatku regije, ostavljajući ekonomsku i socijalnu pustoš iza sebe. Ugašene fabrike koje se nikada nisu oporavile stvorile su armiju nezaposlenih, bez primanja i bez nade. Ista sudbina zadesila je penzionere, i zaposlene u javnim službama, jer nakon kraha ekonomije javni fondovi su ostali bez dovoljno novca kreirajući spiralu siromaštva. Očekivani rezultat je bio da nova balkanska generacija, mladih i obrazovanih ljudi ali bez perspektive i šanse za posao i za pristojnu budućnost, takođe pokušava potražiti sreću u nekoj drugoj zemlji.
Djeca su luksuz
Oni koji nisu otišli, bez posla i stana teško se odlučuju na brak i djecu. Rezultat je da je u Srbiji, Hrvatskoj i BiH na djelu najgora moguća kombinacija, pad nataliteta kombinovan sa iseljavanjem mladih i obrazovanih, što u konačnici dovodi do sve starije populacije i konstantnog smanjenja broja stanovnika, odnosno poreznih obveznika, sadašnjih i budućih. Rat je bio i prošao i ne može i nakon dvadeset godina biti opravdanje za sve neurađeno i propuštene prilike da se na Zapadnom Balkanu može pristojno živjeti.
Naivna pitanja zašto mladi odlaze a oni koji ostaju odlažu formiranje porodice i rađanje djece, imaju jednostavan odgovor. Stopa nezaposlenosti. Neslavni rekord drži Makedonija, gdje je stopa nezaposlenosti 26,7 posto, dok je u stopu prati BiH sa 25,4 posto. U Srbiji je situacija nešto bolja, sa stopom nezaposlenosti od 13 posto, dok je u članicama EU, Hrvatskoj 11,6 posto i Sloveniji 7,8 posto. Poređenja radi, u EU je stopa nezaposlenosti u prosjeku osam posto, mada i tu postoje velike oscilacije zavisno od zemlje članice.
Iako se na prvi pogled stope nezaposlenosti od desetak posto mogu učiniti kao podnošljive, stvar je u metodologiji koja se koristi. Sve ove brojke bazirane su na definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO), po kojoj ako je neko u protekloj sedmici radio barem jedan sat i za taj sat bio plaćen, onda je on srećno zaposlen. Naravno, ovakva definicija je van zdravog razuma, ali je riječ o međunarodno prihvaćenoj metodologiji koja više prikriva nego što otkriva, pa su vlasti u svakoj državi više nego sretne da je koriste. U praksi, stvarna nezaposlenost je uvijek veća od ovih zvaničnih brojki.
Sa biroa u penziju
Prava dubina balkanskog ponora vidi se tek kada se pogleda stopa nezaposlenosti među mladima. U EU, u prosjeku je nezaposlenost mladih na nivou 19,6 posto, dok balkanski rekord drži BiH gdje je 67,6 posto mladih nezaposleno. U Makedoniji ta je stopa 49,5 posto, a u Srbiji 40,7 posto. U Hrvatskoj je nezaposlenost mladih bliža balkanskom nego EU prosjeku jer je 35 posto mladih bez posla, dok je u Sloveniji ova stopa 17 posto.
Kako sada stvari stoje, teško da će se u dogledno vrijeme nešto bitnije promijeniti na bolje kada je riječ o demografskim trendovima u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji. Balkansko ekonomsko čudo nije na vidiku, a tempo kojim prije svega mladi odlaze ne pokazuje znakove usporavanja, niti ima stvarnog razloga za to.
Ulaskom u EU, za državljane Hrvatske otvorila se mogućnost da u potrazi za poslom bez prepreka mogu krstariti praktično cijelom EU. Paradoksalno, ova činjenica je ubrzala i odlazak mladih iz BiH. Oko 15 posto ukupnog stanovništva BiH čine Hrvati i ogromna većina njih posjeduje i hrvatsko državljanstvo i pasoš, pa nije iznenađenje da su mnogi iskoristili ovu šansu da kao državljani EU potraže sreću prije svega u Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, bez zamajavanja sa radnim vizama i dozvolama boravka. Dio se zadovoljio preseljenjem u Hrvatsku, gdje, uprkos svemu, je situacija ipak bolja nego u BiH .
Nije iznenađenje da su glavni pobornici ulaska u EU u BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, prije svega mladi. Na žalost, ne zato što vjeruju da će to dovesti do ekonomskog napretka i omogućiti im prosperitetnu budućnost u svojoj zemlji, nego što znaju da bi im to omogućilo da bez prepreka mogu krenuti u potragu za poslom širom EU.
Proroci, vidovnjaci i demografi
Kako će izgledati demografska slika Balkana za 15, 20 ili 30 godina niko sa sigurnošću ne zna, ali sve procjene bazirane na postojećim trendovima ukazuju da će se broj stanovnika smanjivati i dalje, a da će u prosjeku stanovništvo biti sve starije. Procjene eksperata UN i EU tako predviđaju da bi u 2030. godini Slovenija mogla imati 2,08 miliona stanovnika, što bi predstavljalo simboličan rast u odnosu na trenutno stanje, dok bi Hrvatska pala na 3,9 miliona stanovnika, a Srbija na 6,1 milion. Kod BiH situacija je malo komplikovanija, jer su projekcije za 2030. rađene na bazi procjene da je trenutno stanovništvo 3,8 miliona, ali je popis pokazao da je stvaran broj stanovnika puno manji. U svakom slučaju, i BiH očekuje gubitak od oko 300 hiljada stanovnika u ovom periodu, što znači da bi broj stanovnika mogao pasti na tri miliona.
Okvirno, broj stanovnika na području bivše Jugoslavije 2030. godine mogao bi se svesti na 20 miliona, što je 1,5 miliona stanovnika manje nego u 2011. godini. Predviđanje budućnosti na bazi listića čaja, gledanja u dlan i šoljicu kafe je ozbiljna nauka u odnosu na predviđanje broja stanovnika na Balkanu u narednih 15 ili 20 godina, što više spada u oblast crne magije. Osnovno pravilo investiranja da „prošli rezultati nisu garancija budućih rezultata“ važi i u ovom slučaju.
Balkan je jednačina sa previše nepoznatih koje direktno utiču na demografiju, od političke i ekonomske stabilnosti na nacionalnom i regionalnom nivou, pa do globalnih ekonomskih trendova i političke situacije. Pitanje koliko će stanovnika imati država za deset, dvadeset ili trideset godina ne kotira baš visoko na listi prioriteta aktuelnih političara. Uostalom, 2030. godina je tako daleko a sledeći izbori tako blizu.
U međuvremenu, političari periodično javno iskazuju zabrinutost za pad nataliteta, apelujući na svoje podanike da rađaju više djece, ne udubljujući se baš previše u razloge zašto u stvari natalitet pada. Strategija bazirana na verbalnim apelima i u najboljem slučaju simboličnim iznosima dječijeg doplatka, teško da će dati neke značajne rezultate, dok se istovremeno, u ime „konkurentnosti“ režu sva ostala socijalna prava zaposlenih, posebno majki i budućih majki, od diskriminacija prilikom zapošljavanja, preko skraćenog perioda trudničkog bolovanja i nepostojećih ili uvredljivo niskih naknada za nezaposlene majke. Niske plate i visoki životni troškovi, takođe, ne pomažu da se potencijalni roditelji ubijede u neophodnost donošenja na svijet svog podmlatka.
Dozu javne zabrinutosti političari iskazuju i kada se radi o masovnom odlasku, prije svega mladih. Sa čisto praktične strane, vjerovatno političari to ne vide kao problem već kao dio rješenja. Decenijama već, stopa nezaposlenosti na Balkanu tvrdoglavo ostaje visoka, a za taj problem još nisu pronašli rješenje koje bi i njima bilo prihvatljivo. Problem je mnogo komplikovaniji nego što se neupućenim čini. Za masovno stvaranje novih radnih mjesta potrebno je da se poklopi više stvari, stimulativno porezno okruženje, jednostavna i efikasna administracija, jeftin kapital, efikasno sudstvo, eliminacija korupcije, ulaganje u obrazovanje, istraživanje i razvoj, ukratko previše toga bi se moralo promijeniti i zamjeriti se svima onima kojima status quo savršeno odgovara, a to se jednostavno ne isplati političarima.
Emigracija smanjuje nezaposlenost
Stoga je masovan egzodus prije svega mladih i obrazovanih dobra stvar, jer da su ostali, ionako visoka nezaposlenost bila bi još veća. Život bi bio savršen kada bi se egzodusu pridružili i penzioneri, jer bi se time značajno popravila i finansijska održivost penzionih fondova, ali ostarjeli penzioneri uporno odbijaju da masovno emigriraju, samo zato da bi iritirali aktuelnu vlast. Drugog objašnjenja za ponašanje penzionera jednostavno nema.
Ako se ne trude previše da zaustave odliv mladih i ne tako mladih stručnjaka, sve vlade u regionu posvećuju značajnu pažnju povezivanju sa iseljeništvom, formirajući i posebne institucije kojima je to jedini posao. Dijaspora se uredno poziva da ne zaboravi maticu i da svoj novac zarađen u bijelom svijetu ulaže i pokreće biznise u bivšoj domovini, i da glasa na izborima. I dok se uporno naglašava finansijski potencijal dijaspore, rijetko se čuju pozivi da se ti ljudi vrate. Poruka koja se šalje dijaspori je jednostavna: „Šaljite novac i ne dolazite, novac nam treba, ali vi ne“.
Balkanski političari bi se mogli na kraju pokazati kao genijalni. To što danas mladi masovno odlaze i što se sve manje djece rađa, dugoročno se može pokazati kao značajna prednost. To znači da će se za dvadesetak godina problem nezaposlenosti, posebno mladih, riješiti sam od sebe. Mladih dvadesetogodišnjaka će biti manje nego sada, a sredovječna populacija takođe se značajno smanjiti zbog konstantnog odliva u inostranstvo.
Tako će Balkan spremno dočekati novu industrijsku revoluciju i masovnu robotizaciju i kompjuterizaciju postojećih poslova. U trenutku prosvjetljenja balkanski političari su shvatili ono što vlade u zapadnoj Evropi još uvijek nisu, kakva je korist od povećanja nataliteta danas, kada će zbog uvođenja robota sutra biti još manje radnih mjesta. Ukratko, manje djece danas, manje problema sutra.
A što se penzionera tiče, pa niko ne garantuje da se trend produženja životnog vijeka ne može preokrenuti. Uz adekvatnu politiku kresanja javne potrošnje, smanjenja izdvajanja za zdravstvo, nabavku lijekova i svođenje penzija „u realne okvire“, uz istovremeno povećanje troškova života, i ovaj cilj je na dohvat ruke.
Dražen Simić
broj 137, maj 2017.
Ako odlučite da u društvu popijete piće u jednom kafiću u Bizingenu može se desiti da vi sedite u Nemačkoj a vaš saputnik u Švajcarskoj, jer se taj ugostiteljski objekat nalazi na granici između te dve zemlje. Ovu, i još mnoštvo drugih geografskih zanimljivosti koje podsećaju na vanvremensku rubriku „Verovali ili ne“ iz Politikinog zabavnika, možete pronaći u knjizi Zorana Nikolića pod nazivom „NeoGeo – Neobična geografija“.
Zoran Nikolić je inženjer informatike, ali informacione tehnologije nisu bile njegova prva ljubav. Još u detinjstvu ga je opčinila geografija, prvo mape u školskim udžbenicima, potom geografski atlas, a naročito jedan na nemačkom jeziku, za koji kaže da mu je bio među najdražim poklonima. „Tada sam primetio da mnogi gradovi i države imaju drugačija imena na srpskom i nemačkom jeziku. Kao desetogodišnjaku, ta činjenica mi je bila fascinantna i podstakla me je da počnem detaljno da istražujem mape u tom atlasu. Tako sam uočio i prve enklave i eksklave. U početku sam mislio da su to štamparske greške, jer kako sam mogao da poverujem da, na primer, jedno selo na teritoriji Francuske zapravo pripada Španiji? Meni to nije bilo logično, ali me je motivisalo da svaku mapu upoznam do detalja“.
Prva ljubav retko završava brakom, pa tako ni mladi geografski entuzijasta nije postao geograf već informatičar. U njegovom slučaju, informatičar koji je dodatno postao opčinjen geografskim mapama i u elektronskom obliku, poput čuvene Majkrosoftove enciklopedije i atlasa Encarte. Potom su se pojavili Wikipedia, Google Maps i Earth, ali i odlične besplatne OpenStreet mape, koje je Zoran Nikolić koristio u svojoj knjizi.
B&F: Kada ste došli na ideju da napišete knjigu „Neobična geografija“?
Z. Nikolić: Ideja je došla spontano. Jednog dana sam slučajno naišao na novinski tekst o bezbrojnim enklavama Indije i Bangladeša. Pomislio sam kako već znam za mnoge slične slučajeve širom naše planete. Otvorio sam neku mapu sveta i na njoj sam počeo da obeležavam takva mesta. Shvatio sam da ih ima mnogo i da bilo zanimljivo da ih neko lepo složi i obradi u jednoj bogato ilustrovanoj knjizi, sa velikim brojem mapa. Onda sam zaključio da bih upravo ja mogao da budem taj neko, pa sam počeo da prikupljam materijal. Izvori su mi bili pre svega Wikipedia i neki specijalizovani sajtovi, na primer Jan S. Krogh’s GeoSite. Brojne podatke sam nalazio i na standardnim sajtovima koji objavljuju vesti, kao što je BBC.
Trebalo mi je više od pola godine samo da prikupim podatke, a kada sam završio pisanje teksta, moja supruga Danijela je prvo grafički obradila sve mape, a onda ih je, zajedno sa tekstom i fotografijama, uklopila u knjigu. Nakon toga, izdavačka kuća „Prometej“ iz Novog Sada je preuzela štampanje i izdavanje knjige.
B&F: U Vašoj knjizi ima mnogo primera gradova i mesta sa veoma neobičnim sudbinama. Koji primeri su Vama najupečatljiviji?
Z. Nikolić: Većina priča o mestima koja su pomenuta u knjizi je veoma interesantna, a među najupečatljivijima su možda one o donedavnim enklavama u Indiji i Bangladešu – bilo je nekoliko desetina indijskih enklava na teritoriji Bangladeša i obrnuto. I kao da to nije dovoljno, u pojedinim enklavama Indije nalazile su se takozvane kontra-enklave Bangladeša, a isti slučaj je bio na teritoriji Bangladeša. Čak je postojala i kontra-kontra-enklava!
S druge strane, dopala mi se odluka nemačkih vlasti da, nakon ujedinjanja Nemačke, na nekadašnjoj liniji razgraničenja uspostave Zeleni pojas i da bivšu „Gvozdenu zavesu“ zamene biljke i životinje, što su podržale i mnoge druge države severne i centralne Evrope. Veoma su mi zanimljivi i primeri naselja u kojima granica prolazi sredinom ulice ili čak kroz kuće, hotele, restorane, prodavnice…
B&F: Takve primere ste pronašli i u Srbiji.
Z. Nikolić: Drago mi je da se naša zemlja, iako po svojoj teritoriji zauzima mali deo sveta, u mojoj knjizi pominje čak dva puta. Prvi primer je Međurječje, bosansko mestašce na teritoriji Srbije. Specifično je po tome što je u njemu Srbija izgradila kompletnu infrastrukturu, pa iako se stanovnici zvanično tretiraju kao građani Bosne, odnosno Republike Srpske, komunalije plaćaju Opštini Priboj. Osim infrastrukture, Srbija je na teritoriji Međurječja izgradila i školu, koju sada pohađaju deca iz obe države, a uče po nastavnim programima koji važe u Srbiji.
Drugi primer se odnosi na nekoliko dunavskih ada između Bačke i Baranje i takođe je posledica istorijskih okolnosti. U vreme Austrougarske, granice katastarskih opština su određene tadašnjim tokom Dunava, koji se u međuvremenu menjao prirodnim i ljudskim delovanjem pa je došlo do problema oko određivanja aktuelne granice između Srbije i Hrvatske. Srbija traži da granica ide sredinom sadašnjeg toka Dunava, a Hrvatska zahteva da se uspostavi ona koja je važila za vreme Austrougarske. Naime, ako Srbija prihvati hrvatski predlog, gubi veliku površinu na sadašnjoj levoj, bačkoj obali Dunava, a dobija relativno malo ostrvo Sigu. Ukoliko, pak, Hrvatska prihvati srpski predlog, dobija Sigu, ali ne i bačku obalu. Zato u ovom trenutku ni Srbija ni Hrvatska ne žele Sigu, jer bi time priznale pravo onoj drugoj na znatno veću bačku obalu. Tako je nastala svojevrsna ničija zemlja, koja je postala poznata kada je na njoj pokušano uspostavljanje takozvane nezavisne države Liberlend.
B&F: Osim Liberlenda, pominjete u knjizi i druge pokušaje proglašavanja minijaturnih država. Koliko njih ste do sada pronašli, u kojem delu sveta su najzastupljenije i sa kojim sve motivima su zasnivane?
Z. Nikolić: Pokušaji stvaranja takvih mini nacija su pre svega uočljivi na teritoriji država sa demokratskim sistemima, jer teško da će neko u, recimo Kini ili Severnoj Koreji, nastojati da progalasi svoju kuću ili neko brdo nezavisnom teritorijom. S druge strane, u Evropi, Severnoj Americi i Australiji takvi pokušaji su bili česti i, za sada, bez naročitog uspeha. U ovom trenutku se nameće utisak da će to možda uspeti Silendu, nekadašnjoj vojnoj platformi iz Drugog svetskog rata koja je udaljena deset kilometara od Velike Britanije. Ostrvo je zauzeo bivši major Pedi Roj Bejts s porodicom i saradnicima, koji je sebe proglasio Princem Rojem od Silenda. Lično, sumnjam da će ovaj pokušaj završiti međunarodnim priznanjem Silenda kao nezavisne države.
B&F: U knjizi se pominje i neobična zakonska regulativa u pojedinim državama. Koliko nam ona može otkriti o nekom narodu?
Z. Nikolić: Verovatno mnogo. Kada se uporedi život lokalnog stanovništva u enklavama Holandije i Belgije s onim u enklavama Indije i Bangladeša, jasno je koliko je lakši i ugodniji život u demokratski uređenim evropskim zemljama u odnosu na ogromne probleme stanovnika ovih azijskih zemalja, koje su tek stupile na put demokratizacije. Indikativan je i primer grobnice Sulejmana Šaha u Siriji. To je mesto gde je navodno sahranjen deda osnivača Osmanlijskog carstva, a koje je i danas turska eksklava na teritoriji Sirije. Iako je u pitanju samo grobnica, Turska je bila spremna da za to minijaturno parče zemlje ratuje sa Islamskom državom.
B&F: Da li ste tokom rada na knjizi naišli i na neke neobične oblike vladavine?
Z. Nikolić: Zanimljiv mi je bio slučaj Andore, male države između Španije i Francuske. Iz istorijskih razloga, Andorom danas zajedno vladaju dva „kneza“ – jedan je biskup iz obližnjeg španskog grada, a drugi je demokratski izabrani predsednik Francuske. Tako je došlo do neobične situacije da predsednik jedne države koja se ponosi svojim republikanskim uređenjem, automatski postaje „feudalni“ vladar male pirinejske kneževine.
B&F: Da li ste posetili ona mesta iz vaše knjige koja ste najviše želeli da vidite?
Z. Nikolić: Na žalost, većinu mesta još nisam posetio, ali bih voleo da to jednog dana uradim. Od onih u kojima sam boravio, najzanimljiviji mi je bio Bizingen, nemačka varošica na teritoriji Švajcarske. Tada smo supruga i ja sedeli na terasi kafića, sa predivnim pogledom na zelenu Rajnu i granicom koja je iscrtana na podu same terase, pa je moja supruga pila svoje piće na švajcarskoj, a ja svoje na nemačkoj teritoriji.
B&F: Najavili ste novu knjigu, u kojoj biste obrađivali povezanost geografskih destinacija i svetskih jezika. Da li ste već počeli da radite na tome?
Z. Nikolić: Počeo sam, ali pošto smo u međuvremenu postali roditelji, beba je u prvom, a nova knjiga u drugom planu. Inače, u novoj knjizi ću se pre svega baviti vezom između geografije i evropskih jezika, jer bi obuhvatanje svetskih jezika za mene u ovom trenutku bio preveliki poduhvat.
Kriza u Evropi gora je nego što izgleda. Kao da stanovništvo starog kontinenta nije već dovoljno opterećeno lošim stanjem finansijskog tržišta i ekonomije – nego se čini kako je, uz sve tekuće probleme, došlo i do naglog kraja deceniju dugog (i uglavnom nezapaženog) poboljšanja stope njegovog priraštaja.
Od 15 zemalja koje do sada prijavile svoje brojke u ovoj godini, u 11 se uočava pad stope fertiliteta u 2011 godini (stopa fertiliteta je broj dece koji žena može očekivati tokom svog života). Jedan od najvećih padova dogodio se u zemljama najteže pogođenim krizom evra. Španska stopa priraštaja pala je sa 1,46 u 2008. na oko 1,38 u 2011.
Letonija je pala s 1,44 na ispod 1,20. Tomas Sobotka sa Bečkog demografskog instituta ističe da je među evropskim zemljama koje su imale porast priraštaja u poslednjih deset godina zbrisan u tri zemlje Severa. Veliki pad takođe se dogodio u nordijskim zemljama, koje nemaju brzo rastuću nezaposlenost ili velike rezove u državnoj potrošnji. Norveška stopa fertiliteta pala sa 1,95 na 1,88 u 2010-11, a Danska sa 1,88 na 1,76.
Ipak, bilo da države imaju visoke stope priraštaja – poput Velike Britanije – ili one niske, kao što je Mađarska – trend je sličan: deset godina rasta fertitliteta zaustavljen je oko 2008., kao posledica udara ekonomske krize, dok je tokom 2011 počeo da klizi nadole.
Na tržištu, tri godine je čitava epoha; u demografiji, pak, to je treptaj oka. Nužno je da prođe barem devet meseci između događaja i njemu sledstvene odgovarajuće promene u stopi nataliteta. Isto tako, demografske statistike imaju tendenciju zaostajanja od oko godinu dana. Videti takvu promenu u trendu stope priraštaja – i to vrlo brzo nakon što je recesija započela – prosto je izvanredno. Međutim, iako postoji veza između teških vremena i zasnivanja porodice, priroda ovog pada je kontroverzna. Adam Smit smatrao je da se ekonomska nesigurnost loše odražava na stopu plodnosti. Drugi su tvrdili kako se stopa rađanja povećava baš u doba recesija: smanjenjem oportunitetnih troškova za decu i podsticanjem žena da ih, ako to žele, imaju, i to upravo tokom razdoblja kada su nezaposlene („oportunitetni troškovi za decu“, u ovom slučaju, znače to da su mnogim zaposlenim ženama deca potencijalni i svojevrsni balast, pa se olako ne odlučuju da svoju karijeru žrtvuju zarad rađanja i podizanja potomstva. Nasuprot zaposlenim, žene bez posla – s obzirom da ne troše svoje vreme kako bi gradile karijeru – mogu taj svoj „višak vremena“ iskoristiti konstruktivno: dobiti decu, i posvetiti se njihovom podizanju. prim.prev).
Po svom nedavnom iskustvu, čini se kako Evropa podržava program koji ide u prilog Smitovoj tezi. Ekonomija utiče na trendove stanovništva – kroz migracije, broj zasnovanih brakova i umrle. U nekim zemljama recesija je izazvala trend povratka migranata kućama, kao i onih migranata čija je stopa fertiliteta visoka. Španija je krajem 90-ih i početkom 2000-ih primila talase useljenika iz Latinske Amerike. Oni su, delimično, i blli razlog za pravi bum u stopi rođenih koji je ova stopa svojevremeno doživela: 363,500 rođenih 1995, a 518,500 koji su došli na svet 2008 (43% porasta). Ipak, kako se ovi migranti vraćaju kući, povećanje broja rođenih krenuo je u obrnutom smeru, i danas je taj pad na 482,700 (podaci do juna 2011.). Brakovi prate sličan trend: od rastućih 199.000 u 1995. godini do vrhunca od 214,300 u 2004.godini – pre ovog pada, na 164,600 iz 2011.
Nisu se svi doseljenici ponašali na isti način. Relativno je malo Poljaka napustilo Veliku Britaniju, dok neki migranti dolaze iz mesta s manjom stopom plodnosti nego što ih imaju zemlje u koje su se uselili (npr. useljenici iz baltičkih i skandinavskih zemalja). Ipak, u većini zemalja koje imaju veliki broj integrisanih migranata, recesijom izazvani preokret uticao je da se i kod njih stopa plodnosti smanjila.
Recesija je takođe uticala i na stope zasnovanih brakova, kao i na stope nataliteta onih građana koji su u tim zemljama rođeni. Ako mladi, pre podizanja svog doma i dece, čekaju taj trenutak kada će konačno imati sigurna primanja – onda se, samim tim, uočava i veza između zasnivanja porodice i stope nezaposlenosti (posebno nezaposlenosti kod muškaraca). Frans Priju sa Instituta za proučavanje nacionalne demografije ustanovila je da postoji trend povezanosti između nezaposlenosti Francuza i života u parovima koji čine zajednicu (bračnu ili vanbračnu), i to na period koji obuhvata preko dve decenije.
Statistike i cifre gospođe Priju dosežu samo do 2002, ali sva je prilika kako se trend ovog uzorka nastavlja sve do danas. Američki istraživački centar ‘Pju’ zatražio je od mladih između 18 i 24 godine da pišu o svojim reakcijama na recesiju iz 2009: dvadeset posto njih zastupalo je odgađanje braka. Sobotka je iscrtao odnose između nezaposlenosti i plodnosti u Letoniji. On je, takođe, sačinio i verni prikaz veze koja postoji između pada stope porođaja i pada stope zaposlenih, i obrnuto: da se stopa fertiliteta diže kako se stopa zaposlenosti povećava. Evropska recesija nesumnjivo je uticala na smanjenje plodnosti na Starom Kontinentu – smanjenjem migracija, sklopljenih brakova i broja rođenih.
Postoji nedoumica oko toga da li je ovaj pad fertitliteta trajan ili privremen. Postoje različiti načini da se ovaj priraštaj smanji. Parovi mogu da odluče da imaju manje dece, ili njihovo rađanje mogu odgoditi. U oba slučaja stopa priraštaja se smanjuje, premda se u drugom slučaju ona kasnije može povratiti. Demografi ovo nazivaju „efektom tempa“.
U većini sveta, stope priraštaja su pale jer parovi žele manje dece. Ipak, u nedavno objavljenom članku Sobotke i Džona Bongartsa iz američkog think-tank ‘Saveta za populaciju’, tvrde kako je za Evropu „tempo efekat“ ono što je od krucijelne važnosti. Kako oni navode, prosečna dob prvog deteta je od 1970. porasla u većini zapadne Evrope. Godine 1970 starosna dob u kojoj je većina žena dobila svoje prvo dete bio 22-25. U 2008 je bio 27-29. Međutim, između 2000. i 2008. tempo porasta starosne dobi znatno je usporen: žene više nisu toliko dugo odlagale rađanje dece dok ih je jedan deo dobio znatno kasnije, odgađajući trudnoću i porođaj. Sada u nekim evro-zemljama stopa prvorođene dece brže pada od stope kasnije rođene dece, što sugeriše da ljudi odgađaju zasnivanje porodice.
Tri se velike lekcije mogu izvući iz već navedenog. Prvo, populacijski trendovi osetljiviji su na ekonomski ciklus nego što bi se očekivalo. Doskora je bilo uvreženo mišljenje da populacijski trendovi postavljaju pozornicu za sve ostalo („demografija je sudbina“, rekao je u 19. stoleću jedan francuski naučnik). Drugo, porast stope priraštaja u 2000-im upućuje na to da nisu svi u Evropi uhvaćeni u zamku niskog fertiliteta. Skandinavija, Velika Britanija i Francuska imaju relativno visok priraštaj stanovništva. Treće, vlade evropskih zemalja moraju napraviti prostor za političke mere kojima bi se ovaj pad ublažio. Staromodnu demografsku politiku obično su vodili tzv. „natalisti“: nagrađivane su one žene koje imaju mnogo dece. (Rusija je još uvek jedna od tih). Međutim, pokazalo se da ovakve mere gotovo nikad ne funkcionišu.
Ali, ako je demografski tempo ono što je važno, onda bi i stopa evropskog priraštaja trebalo da bude prijemčivija na politiku i mere koje se po tom pitanju sprovode u evro-zemljama. Parovi mogu pozitivno odreagovati na podsticaje kao što su jeftiniji vrtići ili više dana roditeljskog odmora. Ako Evropa želi da izbegne još jedan sunovrat – poniranje kroz sopstvenu demografsku spiralu – možda ključ rešenja ovog problema leži u „korigovanom tempu priraštaja“.
prevod: Milan Lukić