јул 2017

Cijene dionica i berzanskih indeksa na vodećim svjetskim berzama dostigle su nivoe koji su nadmašili sve prethodne rekorde, što je nastavak trenda iz prošle i pretprošle godine. Oporavak započet nakon globalnog sloma 2008. godine pretvorio se u nezaustavljiv rast, bez naznaka usporavanja i bez obzira na ono što se dešava u realnoj ekonomiji i poslovanju kompanija.

I najgorljiviji zagovornici klasičnog finansijskog tržišta, na kome vrijednost dionice diktira „zdravlje“ kompanije, prije svega profitabilnost i budući ekonomski potencijal, definitivno su digli ruke i prepustili se bujici, nadajući se najboljem i uživajući u vožnji dok traje.

Šta god da se dešavalo na tržištu proteklih par godina, bilo dobro ili loše, nije imalo nikakvog ozbiljnog uticaja na cijene dionica koje su jednostavno nastavljale da rastu, ignorišući sve moguće negativne pokazatelje koji bi prije desetak godina dovele automatski do potonuća cijena i panične rasprodaje.

Glavni razlog za totalni razlaz između realnih ekonomskih pokazatelja i cijena dionica leži u činjenici da su se kao investitori, direktno ili indirektno, pojavile i centralne banke, čija je glavna karakteristika da imaju čarobnu moć kreiranja para iz ničega i u neograničenim količinama.

Bez obzira na veličinu kapitala kojim raspolaže, na svijetu ne postoji niti jedan investitor koji se može takmičiti sa centralnom bankom. Čak i kad bi se svi investitori, od malih ulagača pa do najvećih investicionih fondova koji vrte stotine milijardi dolara, povukli odjednom sa tržišta, rasprodavši sve dionice koje posjeduju, ništa se ne bi dogodilo. Cijene bi nastavile i dalje da rastu, jer tu je kupac sa neograničenim sredstvima.

Barem u teoriji, primarna uloga centralnih banaka je očuvanje stabilnosti vrijednosti vlastite valute, čemu služe i devizne rezerve, prvenstveno u formi drugih konvertibilnih valuta, zlata i državnih obveznica stabilnih država. U praksi, ono što se dešava danas nikada prije nije viđeno niti predviđeno u teoriji slobodnog tržišta.

Pusti zlatne rezerve, kupuj dionice

Švajcarska centralna banka, a tu se ipak radi o ozbiljnoj i finansijski konzervativnoj državi sa viševjekovnom tradicijom obrtanja para, danas dio svojih deviznih rezervi drži i u formi dionica kompanije Apple. Slična je situacija i sa centralnom bankom Izraela, koja takođe smatra da su dionice kompanije Apple podjednako dobre kao i zlato, dolari ili euri. Činjenica da svaka kompanija ima svoj životni ciklus i da podjednako brzo može pasti kao što se i podigla, ne zabrinjava nikoga, barem od od onih koji imaju moć da donose odluke.

Održavanje i kontinuirani rast cijena dionica i berzanskih indeksa postao je apsolutni prioritet i cilj sam za sebe, a ne indikator stanja u ekonomiji. Tu su se poklopili interesi svih aktera, investitora, menadžera kompanija i investicijskih fondova, privatnih penzionih fondova a da bi se postigao ovaj cilj, prije svega kratkoročno, dozvoljena su sva sredstva.

Tako se dolazi do paradoksalne situacije da se kompanije zadužuju ne da bi ulagale u širenje poslovanja, već da bi kupovale vlastite dionice i nastavile održavati iluziju. Ako se slabašni rezultati poslovanja kompanije počnu odražavati na cijenu dionice i ugrožavati bonuse menadžera, čija je visina vezana za cijenu dionica na berzi, kupovina vlastitih dionica izgleda kao spasonosno rješenje. Povećana potražnja rezultira ili rastom cijene ili barem zadržavanjem na postojećem nivou, omogućujući postojećim dioničarima izlazak uz pristojan profit, a sretnim menadžerima garantuje isplatu godišnjih bonusa i produženje ugovora. Smanjenje broja dionica u opticaju rezultira i, na papiru, boljem omjeru zarade i imovine po dionici, što kreira lažnu sliku o finansijskom stanju kompanije, ali svi se pretvaraju da to ne vide.

Prihodi padaju, dionice rastu

Problem sa direktnom kupovinom dionica od strane centralnih banaka je što na taj način centralni bankari direktno odlučuju koja će firma opstati i prosperirati a koja propasti, bez obzira na realne ekonomske pokazatelje, sposobnosti, perspektive. U svijetu gdje su centralne banke glavni akteri na berzi, ako Žika ima firmu na rubu opstanka a Pera stabilnu, sa dobrim proizvodom, rastućim tržišnim udjelom, prihodima i profitom – to sve skupa nije bitno. Odluči li centralna banka kupovati dionice Žikine firme a ne Perine, za dvije godine Žika će biti milijarder, firma će mu vrijediti desetine milijardi, dok će Pera završiti na birou za zapošljavanje. A Perina firma? Kakva firma?

I kada direktno ne kupuju dionice firmi, centralne banke svojom monetarnom politikom tokom poslednjih nekoliko godina direktno su pumpale cijene dionica. Hiljade milijardi svježe odštampanih dolara, eura, jena, plasirano je bankama koje su, potom, koristile ovaj besplatni novac za investiranje u dionice, konstantno podstičući potražnju. Istina, politika negativnih kamatnih stopa, koju provode prije svega Evropska i japanska centralna banka, institucionalnim investitorima ne ostavljaju puno izbora. Čak iako se radi o ozbiljnim fond menadžerima, duboko svjesnih rizika, držati gotovinu u bankama ne samo da neće donijeti nikakvu zaradu, već će se glavnica konstantno smanjivati.

Uložiti novac u državne obveznice stabilnih država poput Njemačke, gdje je rizik od bankrota samo teoretski, nije rješenje jer i ovdje je ogroman interes tradicionalnih investitora za sigurnom lukom rezultirao negativnim kamatama, pa tako kreditori efektivno plaćaju njemačkoj vladi samo da pozajmi pare od njih, po principu pozajmiš 100 eura od mene i vratiš mi 99 eura. Ulagati u zlato, takođe ne pomaže jer uprkos svemu, cijena zlata se značajnije ne mijenja, dok sve ostalo raste i tu nema stabilnog prihoda za strateške investitore, pogotovu što zlato ne donosi godišnje dividende.

Gubitaši vrijedni stotine milijardi

Najveća misterija ostaje tržišna vrijednost internet giganata, poput kompanija Google, Facebook, Amazon i sličnih, jer njihova trenutna tržišna vrijednost daleko nadmašuje njihove ukupne prihode i često nepostojeći profit.

Jednostavno pitanje – a kako ćete vi zarađivati pare dugoročno – čini se da niko i ne postavlja prije ulaganja u njihove dionice, niti se ozbiljno zapita da li dionice ovih kompanija stvarno vrijede toliko?

Za sada jedino je neizvjesno koja će od internet kompanija prva dostići tržišnu vrijednost od 1.000 milijardi dolara – Apple koji je već dostigao 800 milijardi dolara, Amazon ili možda Alphabet, krovna kompanija Google-a, ili možda Facebook sa trenutnom vrijednošću od 430 milijardi dolara, što samo pokazuje koliko su ove cifre postale apsurdne i nerealne.

Da li stvarno Facebook vrijedi osam puta više od General Motorsa, kolika je razlika u njihovoj zvaničnoj tržišnoj vrijednosti, pitanje je koje svi nastoje izbjeći.

Za one sa malo dužim pamćenjem, euforija oko internet kompanija je već viđena 1999. i 2000. godine, tokom takozvanog dot-com buma. I tada su cijene dionica internet kompanija preko noći dostigle astronomske visine, da bi se isto tako preko noći, kada je balon konačno pukao, pretvorile u bezvrijedne papiriće a euforični investitori izgubili pare. Ovoga puta, suštinska razlika je što cijene dionica ovih kompanija guraju centralne banke, koje za razliku od svih ostalih investitora ne mogu ostati bez novca.

Zbog svoje ogromne nominalne tržišne vrijednosti, velika četvorka, Apple, Google, Facebook, Netflix učestvuju sa oko 40 posto u vrijednosti vodećih berzanskih indeksa, pa bez obzira na to šta se dešava sa ostalim kompanijama, ako dionice ovih kompanija rastu onda raste i vrijednost indeksa, dodatno iskrivljujući sliku o stvarnom stanju ekonomije.

U vrzinom kolu se, tako, našli i privatni penzioni fondovi kao i fondovi životnog osiguranja, kojima treba kontinuirani stabilan prihod u vidu dividendi uz minimalan rizik. Pošto su sve druge standardne opcije, poput državnih obveznica i dionica dugoročno profitabilnih stabilnih kompanija ispale iz kombinacije, i njima ne preostaje ništa drugo nego da zauzmu svoju stolicu u najvećem kasinu na svijetu i nadaju se najboljem.

Suštinska razlika je što u momentu kada balon pukne, to što će papirnati milijarderi poput Gatesa, Zuckerberga, Bezosa izgubiti nekoliko desetaka milijardi, kao i ovisnici o kocki poznatiji kao hedge fondovi, neće biti neka velika tragedija niti će pogoditi obične smrtnike. Ali kada se preko noći istopi dobar dio imovine privatnih penzionih fondova, to će direktno pogoditi desetine miliona običnih smrtnika, od kojih većina i nema pojma šta se u stvari događa sa njihovim uplatama u ove fondove i šeme životnog osiguranja.

Centralni bankari su takođe svjesni ovog rizika, ali su se našli u nemogućoj poziciji. Ako prekinu sa štampanjem para, neminovno slijedi drastičan pad na finansijskim tržištima sa direktnim posljedicama za čitavu ekonomiju i milione građana. Ukoliko nastave kao i do sada, čitava priča o finansijskom tržištu koje služi kao regulator i nagrađuje sposobne a kažnjava nesposobne postaje smiješna. Ako dionice mogu samo rasti od sada pa do beskonačnosti, bez značajnog pada, onda čitava priča o slobodnom tržištu i realnoj tržišnoj vrijednosti nema nikakvog smisla.

Penzioni fondovi bez alternative

Konačan rezultat u tom slučaju je da će centralne banke postati vlasnici svih dionica, jer moraju nastaviti da ih kupuju da bi spriječili pad njihove vrijednosti.

Ista dilema važi i za privatne penzione fondove i životna osiguranja, jer se postojećom praksom u pitanje dovodi i sama opravdanost njihovog dugoročnog postojanja i sposobnosti da svojim ulagačima na kraju isplate više nego što su uložili.

U međuvremenu, sudbina globalnih finansijskih tržišta je u rukama autora kompjuterskih algoritama, koji dominiraju na vodećim svjetskim berzama i gdje je između 70 i 90 posto trgovine danas rezultat odluke koju donose mašine, a ne živi ljudi. A i tamo gdje su ključevi u rukama ljudi, nema previše razloga za optimizam. Trenutno je na sceni čitava generacija brokera, dilera, analitičara koji su svoje karijere počeli nakon 2008. godine i koji se do sada niti jednom nisu u stvarnom životu suočili sa tržištem koje može pasti 10, 20 ili 30 posto i ostati na tom nivou duže vremena, čekajući da prođu godine dok se cijene ne vrate na nivo prije pada, ako se vrate.

Dok se najveći ekonomski eksperiment u dosadašnjoj istoriji odvija pred našim očima, njegove blagodeti prvenstveno uživaju oni najbogatiji, koji dan za danom postaju još bogatiji, a obični smrtnici ne dobijaju ništa. Ako smo išta naučili iz sloma 2008. godine, to je da ukoliko ponovo kockari na finansijskom tržištu ostanu sa gaćama na štapu, opet će sve to nadoknaditi porezni obveznici, direktno ili indirektno. Za sada, muzika svira, toči se šampanjac i svaka igra, svaka dobija.

Dražen Simić
FINANSIJE TOP 2016/17

“Kao neko ko je duboko povezan sa Srbijom još od sredine osamdesetih godina, i ko je ovde video teška vremena – ratove, bombardovanje, ubistvo premijera – mogu da kažem da je danas lepo biti ambasador. Ne živi se ni sada lagodno, ali se situacija poboljšava i ima nade da će životni standard rasti. Dolazak kompanije IKEA je deo tih pozitivnih procesa”, kaže NJ.E. gospodin Jan Lundin, ambasador Švedske u Beogradu.

Kao mladi diplomata, Jan Lundin je prvi put došao u Beograd 1984. godine, na vreme da oseti da su u socijalističkom raju neke harfe ozbiljno raštimovane. “Već tada je bilo jasno da su ekonomski temelji Jugoslavije uzdrmani, da se zemlja prezadužila u Titovo vreme, pa su počele svađe oko toga ko te dugove treba da vrati”, priseća se sagovornik B&F-a. Da dolaze još gora vremena postalo je jasno 1991. godine, dok je je obilazio potencijalne placeve za izgradnju robne kuće IKEA koja je trebalo da zameni “probnu” radnju švedskog giganta u blizini hotela Hajat. Tada mu je postavljeno pitanje da li misli da će biti rata, a on je, kao uostalom i mnogi Jugosloveni, još verovao da nagomilani politički i ekonomski problemi mogu da budu rešeni mirnim putem.

 
B&F: Između prethodnog i današnjeg pokušaja da IKEA otvori robnu kuću u Beogradu prošlo je 25 godina. Vidite li simboliku u tome?

J. Lundin: Prvo što sam pomislio je – eto koliko je vremena izgubljeno. Zbog tužnih događaja na ovim prostorima Srbija je dugo stajala u mestu, što je vidljivo u poređenju sa zemljama istočne Evrope, koje su isti period iskoristile da okončaju tranziciju. S druge strane, kao neko ko je ovde video teška vremena – ratove, bombardovanje, ubistvo premijera – mogu da kažem da je danas lepo biti ambasador. Ne živi se ni sada lagodno u Srbiji, ali se situacija poboljšava i ima nade da će se oporaviti i životni standard. Dolazak IKEA-e je deo tih pozitivnih procesa. IKEA je globalna sila, sa dve milijarde kupaca širom sveta, u robnim kućama i preko interneta. Takva je postala zato što efikasno i odgovorno posluje. U njenom dolasku u Srbiju vidim drugi talas globalizacije, što uliva nadu, pošto od prvog talasa područje bivše Jugoslavije nije imalo koristi. Nažalost, pokazalo se da jugoslovenska privreda nije bila konkurentna na globalnom nivou, a tokom perioda ratova i sankcija uništen je značajan deo industrije. Međutim, ono što građani sa pravom osećaju kao teret, a to su niske plate, danas Srbiju čini konkurentnom, što je temelj za njen budući oporavak.

 
B&F: Ali to je upravo i razlika u odnosu na vreme pre devedesetih, kada recimo nije bilo straha da će IKEA istisnuti sa tržišta domaće proizvođače nameštaja.

J. Lundin: Verujem da će dosta preduzeća doći u Srbiju upravo zato što ona ima budućnost unutar Evropske unije. Međutim, i pre nego što postane članica, vaša zemlja će biti konkurentna kao mesto za proizvodnju, i to ne samo za manuelnu industriju, već i za industriju usluga. Ovde će biti posla za sve. Kao primer navešću, recimo, instaliranje gama noža u Kliničkom centru Srbije, koji je isporučila švedska firma “Elekta”. Zahvaljujući toj modernoj tehnologiji, vaš zdravstveni sistem ne samo da može da pruži kvalitetniju uslugu svojim građanima, već i da kroz komercijalne aranžmane pruža usluge i pacijentima iz inostranstva. To je posao za lekare. Takođe, zahvaljujući odličnoj katedri za skandinavske jezike Filološkog fakulteta, kompanije kao što je Transcom danas u Beogradu zapošljavaju stotine ljudi koji govore švedski i koji su uspeli da obezbede radno mesto zahvaljujući poznavanju jednog relativno egzotičnog jezika.

S druge strane, brojna preduzeća iz Nemačke, Južne Koreje ili Italije uključuju srpske firme u svoje lance dobavljača. To će se desiti i sa IKEA-om. Ona ovde već kupuje oklagije za ceo svet od kompanije Standard Furniture iz Ćuprije, i biće još puno posla za dobavljače. To neće biti jednostavno jer je IKEA zahtevna, kao uostalom i svetsko tržište, no srpska preduzeća to razumeju i mogu da budu konkurentna na njemu.

 
B&F: U procesu evrointegracija Srbije, Ambasada Švedske posebnu pažnju poklanja programima koji se odnose na reformu pravnog sistema. Od stranih i domaćih investitora često čujemo da je pravni sistem ključ za priliv svežih ulaganja. U kojim aspektima pravne države Srbija beleži napredak, a koje mora da poboljša da bi postala članica EU?

J. Lundin: Mi Šveđani razumemo koliko je vladavina prava bitna za društvo u celini, kao i za privredu. Štaviše, vladavina prava je od krucijalnog značaja za unapređenje poslovne i investicione klime u Srbiji i regionu. Dešava se, recimo, da švedska preduzeća dolaze kod nas u ambasadu i izražavaju želju da organizujemo sastanke sa ministrima umesto da idu na sud i tako rešavaju sporove u vezi poslovanja. Kada među preduzećima postoji osećaj da se na sudu teško mogu rešiti problemi, onda je jasno da nešto možda nije u redu sa vladavinom prava i da na tome treba raditi. Zato snažno podržavamo reforme pravnog sistema, kao i borbu protiv korupcije. Imamo, takođe, dugogodišnju dobru saradnju sa srpskom policijom kada je reč o borbi protiv organizovanog kriminala i nelegalne imigracije.

 
B&F: Srbija i Švedska ove godine obeležavaju stogodišnjicu diplomatskih odnosa. Kako one mogu da izgrade još bliže veze?

J. Lundin: Njih najbolje povezuju ljudi. U Švedskoj trenutno živi 130 hiljada Srba, a sve više je onih koji dele svoje vreme između dve zemlje i žive na dva mesta. Takođe, između Švedske i Srbije nema otvorenih pitanja. Što se Kosova tiče, naša želja je da se postigne sveobuhvatna normalizacija odnosa, ali nema očekivanja da Srbija prizna nezavisnost.

Švedska iskreno želi da vidi Srbiju unutar Evropske unije. U tom smislu, manje je bitno kada će se to desiti, već je važno da se sprovode reforme koje Srbiju vode u tom pravcu. Vaša zemlja, sa svoje strane, takođe radi na procesu evrointegracija: pruža podršku evropskoj politici migracija uz ispunjavanje svih kriterijuma humanosti, ulaže u infrastrukturu i u zaštitu životne sredine. Evropska unija je važan i pozitivan faktor u razvoju i reformskom putu Srbije, i na tome će se raditi i dalje, i radiće se dugo. No, ne treba zaboraviti ni da je upravo u toku i transformacija same Unije.

 
B&F: Upravo je debata o transformaciji Unije u “Evropu u dve brzine” ono što izaziva strah da se proces evrointegracija za balkanske zemlje usporava, i da se umesto članstva nudi stvaranje Balkanske carinske unije, odnosno Regionalnog ekonomskog područja. Da li članstvo postaje sve nedostižniji cilj?

J. Lundin: Ne bih se složio sa time. Verujem da Srbija i ostale zemlje regiona imaju dosta jasan put ka članstvu. Taj put je dug i mukotrpan, ali je to uvek tako kada je reč o važnim, suštinskim promenama – one nikada nisu lake. Potencijalno stvaranje Regionalnog ekonomskog područja ne bi značilo udaljenje Srbije ili drugih zemalja regiona od EU, već bi, naprotiv, dalo šansu da se istovremeno sa evropskim integracijama stvaraju uslovi za bolju regionalnu saradnju i povezanost. U krajnjem, povezanost sa ostatkom Evrope kreće od susedstva, a sa povezivanjem tržišta povezuju se i ljudi.

S druge strane, članstvo u Evropskoj uniji ne znači da će istog trenutka svi problemi i izazovi nestati. Otkada je postala članica, Letoniju je napustilo 20% stanovništva, a sličan trend zabeležen je i u Litvaniji. Iz novih članica odlaze obrazovani mladi ljudi, i to se pokazalo kao ozbiljan problem evrointegracija. Taj trend već je vidljiv u Srbiji i samo će jačati. Postoje, dakle, i pozitivni i negativni aspekti pridruživanja, pa zato ne treba zaboraviti šta je cilj toga procesa: ne puko članstvo samo radi članstva, već izgradnja društva u kome će građani Srbije bolje živeti.

Srbija i Švedska sve bolje povezane

“Kada sam osamdesetih dolazio u Beograd, za avionsku kartu morao sam da izdvojim polovinu svoje švedske plate. Danas putovanje iz Švedske za Srbiju ni izdaleka ne košta toliko, a otvaraju se i nove linije. Od oktobra ćete iz Stokholma moći da letite za Niš, odakle već mogu da se koriste usluge Wizzair-a, a od jeseni i Ryanair-a. To je velika stvar ne samo za one koji će dolaziti da posete porodicu ili provedu deo odmora u Srbiji, već i za one koji će želeti da iskoriste kvalitetne i povoljne usluge lekara ili zubara, a to znači više posla za ljude u Srbiji”, kaže švedski ambasador za Biznis & finansije.

Milica Rilak
broj 139/140, jul/avgust 2017.