Dve najveće misterije u svekolikoj prirodi jesu um i vasiona. Zahvaljujući našoj moćnoj tehnologiji, u stanju smo da fotografišemo galaksije daleke milijarde svetlosnih godina, upravljamo genima koji kontrolišu život i prodremo u privatnost atoma, ali um i univerzum nam i dalje izmiču i draže nas. Najtajanstvenije i najfascinantnije su granice znane nauci.
Slajder
Mađarski ministar inostranih poslova Peter Sijarto izjavio je juče da će ova zemlja započeti pregovore sa Srbijom, Makedonijom i Grčkom oko transporta ruskog gasa preko Turske, posle obustave izgradnje cevovoda Južni tok.
Posle susreta sa turskim premijerom ministrom inostranih poslova i ministrom energetike u Istanbulu Sijarto je na konferenenciji za novinare potvrdio da političari iz Ankare pregovaraju sa kolegama iz Rusije o preusmeravanju isporuka prirodnog gasa, prvobitno namenjenog za cevovod Južni tok, preko Turske.
UU decembru je ruski predsednik Vladimir Putin saopštio da se prekida planiranje i izgradnja Južnog toka, vrednog oko 40 milijardi dolara, kojim bi ruski gas za Evropu išao mimo problematične Ukrajine. Ukrajinskim pravcem je i Mađarska dobijala svoju isporuku gasa, a sada se okreće dogovorima sa Turskom i balkanskim zemljama koje će biti posrednici novom gasnom putu.
Sijarto je izjavio da Turska pregovara sa Rusijom o tranziciju oko 63 milijardi kubnih metara gasa na godipnjem nivou, a da postoje planovi i za izgradnju regionalnog čvorišta blizu tursko-grčke granice.
„Već smo započeli razgovore i sa Srbijom i Makedonijom o mogućoj novoj ruti za isporuku gasa. A voleli bidmo i da stupimo u pregovore sa novom grčkom vladom što je pre moguće“, izjavio je mađarski ministar insotranih psolova.
Izvor: portfolio.hu
Izvršni direktor kompanije Siemens Džo Kajzer danas je „odbranio“ odluku da Siemens prošle godine preuzme kompaniju Dresser-Rand za 7,6 milijardi dolara i uđe na tržište nafte iz škriljca, u svetlu najnovijih rezultata i oečkivanog pada profita od čak 25% na godišnjem nivou zbog rekordno niskih cena sirove nafte u svetu.
Nemački industrijski gigant prošle godine je kupio Dresser-Rand, kompaniju za proizvodnju opreme za crpljenje nafte iz škriljaca. Taj potez je danas opravdao direktor Siemens-a Kajzer, rekavši i da ga trenutni trend cena sirove nafte u svetu „ne brine mnogo“.
„Naše odluke se ne donsoe zbog kvartalnih, već dugoročnih rezultata, tako da smo i dalje veoma samopouzdani zbog odluek koju smo napravili. Ekspertiza i znanje Siemens-a mogu doprineti mnogo u razvoju naftne industrije“, rekao je Kajzer.
Siemens je prijavio neto profit za poslednje tromesečje od 1,095 milijarde evra, u poređenju sa 1,457 milijarde u istom periodu prethodne godine. Profit u poslovnoj jeidnici nafte i gasa je u istom periodu pao za 39%, zbog situacije sa niskom cenom energenata u svetu.
Izvor: CNBC
Švajcarski franak je prošle nedelje bio glavna tema medija ali i svakodnevnih diskusija među građanima Srbije, a posebno onih kojima su rate za kredit u švajcarskoj valuti u poslednjih dve nedelje dosta porasle.
Da podsetimo, franak je ojačao nakon što je Centralna banka Švajcarske napustila trogodišnje ograničenje u odnosu na evro, što je vrlo brzo uzdrmalo glavna valutna tržišta. U svetu je tako izazvana panika, kao i bankrot pojedinih brokerskih preduzeća, a u Srbiji je rast franka najviše pogodio one koji su se zadužili u pomenutoj valuti.
Prema podacima NBS, ukupni krediti privredi i stanovništvu vezani za švajcarsku valutu iznose oko 1,1 milijardi franaka (što je danas isto toliko evra), od čega se najveći deo ovih kredita odnosi se na stanovništvo (oko milijardu franaka). To je više od 20.000 stambenih kredita vezanih za franak.
Ovo međutim nije samo naš problem, u mnogim evropskim zemljama, pa i u našoj regiji, su podizani krediti u “švajcarcima”. Možda je zato širom Balkana odjeknula vest da je Hrvatska odlučila da pomogne svojim građanima koji su se zadužili u francima tako što je na godinu dana zamrznula kurs franka na 6,39 kuna.
U Mađarskoj je ovo pitanje pokrenuto još ranije. Njeni građani su se pre desetak godina masovno zaduživali u švajcarskim francima pa je obećanje Viktora Orbana da će rešiti problem kredita bilo jedno od važnijih poluga njegovog dolaska na vlast. Nakon godina borbe sa EU, odakle su negodovali zbog zadiranja vlasti u tržište kapitala, mađarska vlada je omogućila dužnicima da kredite u stranim valutama pretvore u kredite u domaćoj valuti po povoljnom kursu.
Poslednjih nekoliko dana mediji dosta pišu o ovom modelu, no treba imati u vidu da on niti je svuda primenjiv niti je mnogima prihvatljiv. Tako Poljska i Rumunija ne žele da primene model Mađarske ili Hrvatske. U Rumuniji je oko 75.000 građana zaduženo u francima pa je rumunska opozicija zatražila od premijera Viktora Ponte hitne spasonosne zajmove za zadužene u “švajcarcima”. Vlada je započela “široke neformalne razgovore sa komercijalnim bankama i centralnom bankom”, ali je javno isključila mogućnost pribegavanja merama poput mađarskih. Rumunski zvaničnici su kao moguće rešenje najavili “kombinaciju ličnog bankrota i restrukturiranja zajma”.
U Poljskoj je pak više od pola miliona zaduženih u francima, ali, kako kaže ministar finansija Mateuš Šćurek, ni ova zemlja neće pribegavati zamrzavanju krusa franka ili pretvaranju ove valute u domaću.
“Klijenti su morali da prihvate rizik kursa, a banke rizik kamate. To je pošten dogovor“, rekao je Šćurek. Pa ipak, premijerka Poljske Eva Kopač naredila je istragu prakse odobravanja takvih kredita.
Dok su svakim danom saznavali nešto novo o reakcijama institucija iz drugih zemalja, u Srbiji su oči javnosti bile uprte u NBS koja je još pre dva dana u javnost izašla sa saopštenjem da se rešenja ne mogu prepisivati.
Bivši guverner NBS Dejan Šoškić koji je 2011. zabranio bankama da odobravaju kredite indeksirane u ovoj valuti, smatra da su to trebali da urade i njegovi prethodnici i da bi u tom slučaju sadašnji problem bio manji. Što se tiče saniranja već postojećih posledica, Šoškić kaže da bi danas bilo najcelishodnije da se ovi krediti prebace u dinare.
Dejan Gavrilović, predsednik Udruženja bankarskih klijenata Efektiva, upozorava da će, ako veliki broj kredita u “švajcarcima” postane nenaplativ, banke u Srbiji morati da aktiviraju polise osiguranja koje imaju kod Nacionalne korporacije za osiguranje kredita, kojoj će biti potrebna velika sredstva za podmirenje dugovanja korisnika bankama. Zato Efektiva predlaže konvertovanje dugovanja u francima u dugovanja u evrima.
Dok ekonomisti daju savete šta bi sve moglo da se uradi, NBS još nije izašla pred građane sa konkretnim rešenjem. Guvernerka je izjavila da ova institucija nije za ishitrena rešenja te da će o rešavanju problema koje je prouzrokovao rast franka sa predstavnicima komercijalnih banaka razgovarati na sastanku naredne sedmice.
„Model, pre svega, treba da bude primeren tržištu i da se odnosi na stambene kredite indeksirane u švajcarskim francima“, rekla je Jorgovanka Tabaković. Kako ona tvrdi, u okviru toga razmatraju se razne mogućnosti od restrukturiranja kredita na individualnoj osnovi preko konverzije kredita indeksiranog u švajcarskim francima u evro do mogućnosti usklađivanja kamate sa tržišnim uslovima.
Reč nedelje je naša stalna rubrika – svake nedelje uredništvo „Biznisa i Finansija“ bira reč za koju veruje da će obeležiti narednih sedam dana. Od petka do petka agencija Real Time Clipping prati pojavljivanje ove reči u ekonomskom i političkom kontekstu.
Telekom Srbije, kao većinski vlasnik Dunav banke, objavio je danas ponudu za preuzimanje još 7,25 odsto akcija te banke za ukupno 469,2 miliona dinara.
Kako se navodi u oglasu objavljnom u listu Politika, Telekom Srbije poseduje 55,79 odsto akcija Dunav banke, a namerava da stekne još 475.397 akcija Dunav banke po ceni od 987 dinara za jednu akciju. Ponuda će biti otvorena do 18. februara.
Prema podacima iz dokumenata objavljenih sa sajtu banke (dunavbanka.com) Telekom Srbije je većinsko vlasništvo u Dunav banci stekao 30. decembra 2014. kroz dokapitalizaciju u ukupnom iznosu od 1,17 milijardi dinara (oko 9,5 miliona evra). Cena po kojoj je Telekom Srbije stekao akcije Dunav banke u dokapitalizaciji je 320 dinara po komadu.
Telekom Srbije je tada kupio 68,86 odsto emisije, odnosno 3.658.394 akcija Dunav banke emitovanih radi povećanja kapitala banke, dok je 21,37 odsto emisije kupilo Dunav osiguranje, a 0,71 odsto Dimedia grup iz Ženeve.
Prema podacima sa sajta Centralnog registra hartija od vrednosti (crhov.rs), najveći akcionari su Telekom Srbije koji poseduje 55,79 odsto akcija Dunav banke, Dunav osiguranje sa 32,76 odsto, Dunav-Re sa 3,63 odsto i Srbijagas 1,32 odsto akcija.
Generalni direktor Telekoma Srbije Predrag Ćulibrk rekao je prošle sedmice za Politiku da će ulaganje Telekoma u Dunav banku biti veće od 10 miliona evra. „Na bankarskom tržištu Dunav banka bila je verovatno idealna banka za nas po svojim kapacitetima. Mi zaista kroz banku želimo da lansiramo nove bankarske usluge i pakete u sinergiji sa onim što Telekom Srbija već radi“, rekao je Ćulibrk.
Poljoprivreda i sigurnost hrane se moraju tretirati kao ključni elementi izgrađivanja mira i rešavanja sukoba u svetu, rekao je Hoze Graciano da Silva, generalni direktor Organizacije za hranu i poljoprivredu UN (FAO) i dodao da se iz istorije može naučiti da su se epohe gladi i velikih sukoba preklapale.
Zato se, prema mišljenju Silve, odgovornim pristupom obezbeđivaju hrane mogu preduprediti brojni sukobi ali “da bismo to uradili moramo delovati pre nego što se kriza desi, a ne obrnuto. Mi na primer ne možemo sprečiti sušu ali možemo sprečiti glad koju ona prouzrokuje”.
A glad trenutno u svetu svake godine usmrti mnogo više ljudi nego ratovi ili terorizam. Tako je na primer u periodu između 2004. i 2009. godine 55.000 osoba izgubilo život u ratovima dok je u Somaliji između 2010. i 2012. godine preko 250.000 ljudi preminulo zbog gladi prouzrokovane velikom sušom.
Ali sve ovo je povezano. Ratovi negativno utiču na poljoprivrednu proizvodnju, čiji obim se gotovo uvek na zaraćenim teritorijama smanjuje, i to na duži rok. Zato treba pomoći državama koje se oporavljavaju od ratnih dejstava da ožive svoju poljopivredu.
Rezultati grčkih izbora su gori od očekivanih zato što je narod većinom glasao protiv mera štednje ali u realnosti ova zemlja i nema neki izbor: ili će se povinovati pravilima Trojke ili će napustiti evrozonu, kaže Stin Jakobsen (Steen Jakobsen), specijalista za trgovanje i investicije u Saxo Banci.
Problem sa Grčkom je što je tokom ekonomske krize njen dug prešao u ruke EU i ECB. Evropskom mehanizmu za stabilnost Grčka ukupno duguje 145 milijardi evra, MMF-u još 20,1 milijardu, a Evropskoj centralnoj banci 55 milijardi. Grčka godišnje daje samo na kamate 30 milijardi evra. Svaki njen građanin je zadužen 38.755 evra. Možda je zato, zbog osiromašenja grčkog naroda, u ovoj zemlji pobedila ekstremna levica. “Ali, tržišta ne vole nesigurnost koju proizvode iracionalni političari”, kaže Jakobsen.
Možda se čini da će državni kreditori (oni koji raspolažu novcem svih građana) lakše otpisati dug nego privatne banke, ali Unija sebi više ne sme da dovzoli luksuz popuštanja “bolesniku Evrope”. Dok čekamo na rasplet situacije ne treba zaboraviti da je situacija veoma ozbiljna: ECB-u je ponestalo obećanja, a Grčkoj je ponestalo vremena i strpljenja.
Guvernerka Narodne banke Srbije (NBS) Jorgovanka Tabaković ocenila je danas da građani koji imaju pobleme sa otplatom kredita u švajcarskim francima rešenje problema treba da traže pojedinačno, u pregovorima sa bankama.
To je najbolje rešenje, jer je svaki kredit priča za sebe, rekla je Tabakovićeva na konferenciji za novinare posle sastanka Izvršnog odbora NBS i predstavnika poslovnih banaka.
Ona je najavila da će naredne sedmice predstavnici NBS i banaka razgovarati o mogućim modelima koje banke mogu da primene i da će se ići u pravcu podele rizika banaka i građana koji su uzimali kredite.
Guvernerka je rekla i da NBS neće posezati za bilo kojim elementom pritiska na banke i da neće primeniti ni mađarski ni hrvatski model rešenja problema građana sa kreditima u švajcarskim francima.
Tabakovićeva je istakla i da NBS neće ograničavati kamatne stope. „Ne pada nam napamet da ograničavamo kamatne stope ili da ih limitiramo“, rekla je ona.
Ona je rekla i da rešenja ne treba da budu ishitrena i brza, već da ovaj put mora da bude konačno rešenje.
Ona je istakla da regulatori na drugim tržištima još nisu došli do optimalnog rešenja ovog problema i zato je neophodno, dodala je, da se sve prednosti i mane alternativnih modela pažljivo razmotre.
„NBS kao regulatorno telo pre svega zanimaju oni krediti građana u francima koji su osigurani kod Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita (NKOSK)“, rekla je ona i dodala da ima par hiljada kredita koji to nisu.
Cilj je, istakla je, a da model bude jednostavan kako bi se lako primenio u praksi.
Tabakovićeva je rekla i da je vođena otvorena diskusija o nekoliko alernativnih modela od restrukturiranja kredita na individualnoj osnovi preko konverzije kredita u evro do mogućnosti da se izvrši usklađivanje kreditnih stopa na te kredite sa tržišnim.
Guvernerka je preporučila građanima i da ozbiljnije shvate poziv banaka na razgovore o kreditima.
U Srbiji, prema podacima Udružnja banka, ima ukupnpo 20.897 takvih kredita u švajcarskim francima.
Prema podacima NBS, ukupni krediti privredi i stanovništvu vezani za švajcarski franak iznose oko 1,1 milijradi franaka, od čega se najveći deo, oko milijardu franaka, odnosi na stanovništvo.
Problem sa kreditima u švajcarskim francima ima 16 od 29 banka u Srbiji, među kojima pet banaka te kredite ima pretežno u svojim portfolijima, rekla je Tabakovićeva.
Korisnicima tih kredita značajno je uvećana rata usled jačanja franka posle odluke švajcarske centralne banke da ukine veštački paritet franka i evra. To je polovinom januara dovelo do jačanja franka prema dinaru od oko 20 odsto.
Dve godine nakon što je britanski premijer Dejvid Kameron (David Cameron) izložio svoju viziju reformisane Evropske unije i obećao Britancima da će na referendumu odlučiti da li ostaju ili izlaze iz EU, podeljena su mišljenja da li se London približio ili udaljio od tzv. bregzita (Brexit). Neki smatraju da je Britanija bliža „bregzitu“ samim tim što je to pitanje pokrenula, dok se drugi ne slažu i napominju da EU radi na većini reformi koje je Kameron tražio. Istovremeno se ukazuje da se Britanija zbog konfrontirajućeg stila u pregovorima izoluje od tradicionalnih saveznika i predlaže zvaničnom Londonu da zajedno sa evropskim partnerima traži rešenja za zajedničke probleme.
Kako se kompletiraju bilansi za prošlu godinu, završnu u četvrt veka od kraha planske i trijumfa tržišne ekonomije u ex komunizmu, sve je kompletnija slika izneverenih očekivanja u najvećem broju zemalja koje su prihvatile tranziciju. Što je još gore, ni 10 godina od otvaranja EU za učlanjenje zemalja tranzicije nije dalo očekivane rezultate konvergencije. Umesto zaključka, analitičari se pitaju da li je koncept tranzicije i konvergencije pogrešan ili je reč o zemljama kojima jednostavno nema spasa.
Bruegel (1), think-tank institut iz Brisla, spada u najangažovanije u tim istraživanjima. U tekstu objavljenom na njihovom sajtu (2) na temu konvergencije, dakle uzajamnog približavanja razvijenih i zemalja u tranziciji, Zolt Darvas je dao podugačak naslov koji mediji sažimaju u “Konvergencija – 25 godina neuspelog sna”. Reč je o stanju ekonomija zemalja koje su 1989. godine pohrlile u tranziciju, poverovavši da će vremenom doživeti i konvergenciju (približavanje) sa najrazvijenijim zemljama EU.
San o prelasku na izobilje ne bi se mogao sasvim i olako označiti kao prevara Evropske unije. Najvećim delom su lažna obećanja delili domaći političari, novinari i ekonomisti koji su, nekada iz najbolje namere, nekada iz računa, crtali fatamorgane. Iako je prošla specifičan i nominalno bogato finansiran put, Istočna Nemačka (DDR) je najkarakterističniji primer neostvarivosti tranzicije kako je koncipirana. Dakako, nije to zbog neznanja i neiskustva nego zato što su interesi diktirali takav smer. Naime, od 1990. u taj deo Nemačke ulagano je 100 do 140 miljardi (današnjih) evra godišenje, odnosno ukupno 2.000 milijardi iz budžeta zapadnog dela zemlje i 156 milijardi na osnovu pakta solidarnosti EU. Uprkos svemu tome, istočni deo Nemačke i danas je ne samo manje razvijen, nego je ostao bez industrije i postao region iz kojega stanovnici beže: 1989. godine imao je 15,3 a 2013. samo 12,5 miliona stanovnika. Ogromna upumpvana sredstva velikim delom su odmah i ispumpavana nazad na zapadnu stranu. Kako Darvas kaže: “Trabanti jesu zamenjeni BMW-ima, ali je u polovini zemalja tranzicije dohodak po stanovniku niži nego što je bio u komunističko doba”.
Najgore stanje, prema ovoj studiji, je u Srbiji (koja je rekorder), Gruziji, Ukrajini, Tadžikistanu, Crnoj Gori i Moldaviji. “Posetioci iz inostranstva uglavnom vide sjaj gradova, ali ne i provinciju gde sjaja nema. Varšava, Bratislava, Prag su čak pretekli Beč prema BDP po stanovniku, ali su regionalne razlike u njihovin zemljama produbljene tako da postoje delovi koji za 11. godina (2000/11.) nisu videli gotovo nikakvog napretka”. Kao primer uspeha navode se Poljska, Slovačka, Albanija i Baltičke zemlje koje su umele da iskoriste pogodnosti što im je tranzicija i kasnije evropska integracija ponudila. Na grafikonima uspešnosti može se videti da je najveći sunovrat zadesio Gruziju: pad od 40 na 18 odsto proseka BDP 10 najrazvijenijih zemalja EU, da je Srbija sa 37 pala na 22 odsto tog proseka, da je Slovenija ušla u tranziciju sa 77 a pala na 71 odsto, da je Hrvatska sa 61 dospela na 52 odsto, a da je najuspešnija Poljska koja je sa 45 izašla na 60 odsto proseka najrazvijenijih (3).
Sem što predstavlja nepresušni rudnik informacija, internet pruža i mogućnost da se lako ustanovi hronologija i evolucija zbivanja. Na primer, iako je, nakon razdoblja prvobitnog uspona, izbijanjem krize 2008. godine došlo do naglog pada ekonomije, u tekstovima sve do 2010. godine dominiraju hvalospevi tranziciji. Ozbiljno preračunavanje nastaje 2010. godine pojavom iscrpne studije: Kud se dede rast u Centralnoj i Istočnoj Evropi (4) u kojoj se kritički analizira tok prilagođavanja, uz generalnu konstataciju da nade nisu ispunjene, ali da vredi nastaviti sa naporima. Na primer, konstatovano je da su od 1989. do 2008. sve navedene zemlje imale pad industrijske proizvodnje, izuzev Estonije, koja je ostvarila 18 odsto rasta. Srbija je postala rekorder po najvećem padu industrijske proizvodnje od preko 50 odsto, kao i najvećem rastu zaduživanja privatnog sektora.
Uprkos konkretnoj i korektnoj studiji koja je otvorila vrata ozbiljnim analizama i dalje domiiraju ili nezainteresovanost ili čak pretenciozni tekstovi pozitivističkog propagandnog karaktera. Pretraga po arhivima The Economista (5), Wall Street Journala i Finacial Timesa, samo upotpunjuje utisak da zemlje tranzicije malo koga interesuju, te da ostali imaju preča posla. U pitanju je ipak “29 zemalja od kojih je 14 poboljšalo, 1 zadržala paritet sa najrazvijenijima u EU, dok je 14 zemalja palo na niži nivo od onoga od pre 25 godina”. Robert Baro, profesor sa Harvarda opominje: “U skladu sa gvozdenim zakonom konvergencije zemljama koje su zaostale u razvoju, u slučaju preokreta uz godišnju stopu rasta od 2 odsto BDP bilo bi potrebno 35 godina samo da prepolove jaz sa razvijenima, a 115 godina da ga svedu na samo 10 odsto”. Ovakve konstatacije nismo imali prilike da čujemo pre 25 godina. Nema sumnje da ni takvo saznanje ne bi promenilo istorijske tokove, ali je sigurno da ne bismo bili opijeni iluzijama.
Prema jednoj tabeli Wiiw – Instituta ekonomskih studija iz Beča – u razdoblju konvergencije 2008/12. od deset tranzicionih zemalja primljenih u EU samo su dve imale pozitivnu stopu rasta BDP i to od 3,03 (Poljska) i 0,68 (Slovačka). Kojim tempom, i da li ikada, bar te zemlje mogu računati da će dostići nivo najrazvijenijih – deprimirajuće je pitanje. Tokom decembra 2014. pojavilo se nekoliko analiza koje ne odišu prevelikim optimizmom. Dejvid Lipton iz MMF konstatuje da: “Region rizikuje cirkulus viciosus mlohavog rasta uz moguće povlačenje iz tržišno orijentisane politike”. Zabrinut zbog sve manjeg dotoka investicija u “region” (gde se pored zemalja van EU podrazumevaju i one koje su već članice), starenja stanovništva, pada štednje, rasta pesimizma, odugovlačenja reformi, Marek Dabrovski iz Bruegela, je fatalistički potražio odstupnicu u “neizbežnosti ekonomskog rasta”, te veruje da može doći do boljitka, ali će “oporavak trajati mnogo duže nego što se mislilo pre deset godina”.
U oktobru prošle godine Branko Milanović, profesor New York City univerziteta, preduhitrio je ostale svojom skeptičnom analizom pod naslovom “Kome je pao zid” (For Whom the Wall Fell). On je zemlje tranzicije kategorizovao u četiri grupe: “jasan neuspeh” – BDP ispod onog iz 1990, “relativni neuspeh” – stopa rasta manje od 1,7 odsto, “relativni uspeh” – stopa rasta do 2 odsto i “nedvosmisleni uspeh” – ostvarena prosečna stopa rasta od 2 odsto i više u razdoblju od 25 godina. Srbija je u grupi nedvosmislenog neuspeha zajedno sa Bosnom, Tadžikistanom, Moldavijom, Kirgizijom, Gruzijom i Ukrajinom (koje su tranziciji dodale i ratovanje). No, ta grupa nije mala i broji 80 miliona, odnosno 20 odsto stanovnika zemalja u tranziciji. Iz grupe “uspešnih” koja podrazumeva trećinu ukupnog stanovništva zemalja u tranziciji, on posebno izdvaja zemlje koje su ostvarile rast od preko 3 odsto, a da pritom nemaju nafte, a to su Albanija, Poljska, Belorusija, Jermenija i Estonija – zemlje jasnog kapitalističkog uspeha.
U svim zemljama tranzicije, a posebno u Rusiji, Gruziji i Baltičkim zemljama došlo je do dramatičnog produbljivanja dohodovnih razlika (6) i izuzetno malog poboljšanja statusa najsiromašnijih. Prema Gini indeksu, povećanja razlika iznose više od 10 odsto, što je duplo više nego u SAD od 1980. godine do danas. Samo tri zemlje (Poljska, Albanija i Estonija), prema Milanoviću, zaslužuju da se smatraju uspehom, a to je 10 odsto ukupnog broja. Autor završava konstatacijom: „Uprkos filozofima ‘univerzalne harmonije’ (Fukujama, Garton Eš, Havel, Anri Levi i međunarodni savetnici Borisa Jelcina) koji su fantazirali o demokratiji i prosperitetu, to se nije ostvarilo za većinu stanovnika Istočne Evrope i bivšeg SSSR“.
***
Ni najmanje ne bih voleo da budem shvaćen kao protivnik tranzicije (u principu) i pridruživanja Evropskoj uniji (konkretno). Jednostavno nisam psihijatrijski slučaj da priželjkujem povratak planske privrede. Postoje svedočenja vođa poljske Solidarnosti (7) kako ih je putujući ekonomski cirkus Džefri Saksa lagao da će promenom sitema odmah započeti blagostanje i demokratija. Njegovo pomoćno osoblje radilo je to isto kod nas. Taj mamac sračunat na pohlepu dobro je došao političarima bez vizije da imaju šta da poture narodu kao novu ideologiju i da pritom ostanu “čisti”. Novi model budućnosti, sem što je blještav i primamljiv, oslobađa ih od odgovornosti ako dođe do promašaja, jer on je neminovan! I danas je najjači argument: “EU traži od nas”. A EU ne traži ništa, nego postavlja samo uslove za članstvo isto kao što to rade udruženja ribolovaca.
Svakome ko se bar malo razume u funkcionisanje ekonomije moralo je biti jasno, a ekonomistima posebno, da sistem koji je narihtan da bogati bogate pojedince a siromašne zanemari u raspodeli, ne može funkcionisati obrnuto kada su u pitanju države. Imam publikovanih dokaza da to nisam otkrio tek sada, pa računam da su stručniji od mene to znali bolje i znatno ranije i ćutali. Citirana trdnja prof. Roberta Bara, da zemljama koje su 25 godina zaostajale, pri pokušaju pristizanja najrazvijenijih uz stopu od 2 odsto rasta BDP treba 115 godina da bi svele razliku na samo 10 odsto dobijena je kompjuterskom simulacijom. Stvarnost je, međutim, da u sistemu kakav danas vlada, dostići najrazvijenije nije moguće – nikada. To su razumeli Grci i glasali za Ciprasa. Vreme radi za njih, ali i za one koji će gađati taj balon nade.
—————————————————————–
[1] Buegel institut je 2012. proglašen najpouzdanijim u svetu, a godinu dana kasnije zauzeo je drugo mesto te se njegove analize prihvataju bez podozrenja. Ime se dakako odnosi na Pitera Brojgela, evropskog (holandskog) slikarskog velikana 16 veka, ali je istovremeno i akronim od Bussels European and Global Economic Laboratory. Direktor je Žan Klod Triše, bivši guverner ECB.
[2] Kako se može zapaziti i dalje se služim i internetom iako mi je spočitano da se “ta vrsta novinaskog informisanja i istraživanja /…/ među ozbiljnim novinarima smatra nižim oblikom novinarstva (takoreći sramotnim) i pokazuje nedostatak profesionlizma”. Ričard Dokins, biolog i etolog, profesorovao je na Berkliju i Oksfordu, istina nije novinar ali u knjizi “Zabluda o Bogu” 58 puta kao izvor podataka navodi ono “http:// www” ne shvatajući da je to “sramotno”. Sličnih primera je na hiljade.
[3] Moguća je neznatna greška u navedenim brojkama, jer su podaci ustanovljavani sa grafikona, a nema cifarskih iznosa.
[4] Uslovni prevod od: Whither Growth in Central and Eastern Europe? Bruegel, 2010. U grupi autora su i ekonomisti – Vladimir Gligorov i Pavle Petrović.
[5] The Economis je objavio analizu UE Enlargement and Convergence – Does Market Acces Matter, koju bih rado čitao ali prevazilazi moje kupovne moći – košta 30 evra.
[6] Nedavno je u dnevnoj štampi objavljeno da je Srbija sa 105 bogataša zauzela 29. mesto u svetu!
[7] 1989. godine Džefri Saks postaje zvanični ekonomski savetnik Solidarnosti i poljske valde. Italijanski novinar Federiko Rampini tvrdi kako je od Tadeuša Mazovjeckog, tadašnjeg poljskog premijera čuo priču o Saksovom instant blagostanju u kapitalizmu.