Jedna od najstrašnijih posledica uspešne popularizacije ideje da je vreme novac je što su oko našeg vremena počeli svi da se otimaju: zaposleni radno vreme troše na surfovanje internetom, đaci i studenti tokom predavanja menjaju statuse na fejsbuku, poslanici tvituju dok traje zasedanje skupštine… Multitasking je postao univerzalno opravdanje za podeljenu pažnju, pa i za njeno potpuno odsustvo. Da li je gejmifikacija univerzalan odgovor na pitanje kako da ponovo pronađemo fokus čak i u dosadnim aktivnostima poput sticanja obrazovanja?
B&F Plus
Britanski Gardijan objavio je deo knjige 91- godišnjeg Harija leslija Smita, (Harry Leslie Smith), autora knjige „Harry’s Last Stand“ u kojoj upoređuje vreme pre 1948. godine kada nije postojao državni sistem zdravstvenog osiguranja, doprinos uvođenja osiguranja za sve na uspostavljanje društva blagostanja i sadašnju reformu tog sistema kroz privatizaciju. Tekst iz Gardijana je priredio hrvatski Index.hr
„Nikada nisam imala problema u ovom poslu zato što sam žena, jer je uvek bilo najvažnije da pokažeš šta znaš“, kaže Branka Radovanović, direktorka kompanije PCTech. To je posebno vidljivo u preduzetništvu, „jer kada nemate zaštitu, niti izgovore da je za vaš neuspeh kriv neko drugi – otkrijete šta sve znate i šta sve možete da uradite“.
Branka Radovanović, direktorka i suvlasnica IT kompanije PCTech, pre dve godine dobila je poziv da dođe u London. Na prvi pogled, ništa neobično kada ste na čelu softverske kompanije koja 97% svojih prihoda obezbeđuje od izvoza usluga programiranja, pre svega na zapadno tržište. Ipak, ovo putovanje je bilo drugačije. Beograđanka, koja kaže da svoju ulicu i kraj u kojem je odrasla nikada ne bi menjala za bilo koje mesto u svetu, iako je imala prilika za to, pozvana je na godišnju konferenciju Evropske banke za obnovu i razvoj koja joj je dodelila prestižnu međunarodnu nagradu za izuzetna postignuća u preduzetništvu u 2012 godini.
Na svečanom otvaranju konferencije, organizatori su joj se, na njeno iznenađenje, prvoj obratili sa pitanjem kako je u Srbiji primljena vest o tako prestižnom priznanju i koliko novinara ju je intervjuisalo. „Bila sam zatečena pitanjem, zastala sam za trenutak i onda iskreno odgovorila: niko. U sali je nastao muk. Kada sam shvatila kakvu reakciju je izazvao moj odgovor, pokušala sam da opravdam svoju zemlju i rekla: kod nas su sada baš u toku izbori, to je u ovom trenutku najvažnije nacionalno pitanje, i zato ova vest još nije objavljena u široj javnosti. Ali sigurna sam da će po završetku ove ceremonije uslediti i medijsko interesovanje“. Nakon toga su joj tokom trajanja konferencije više puta zakazivali intervju sa grupom novinara iz Srbije koji su prisustvovali događaju, ali do tog susreta nikada nije došlo ni u Londonu, ni po povratku u Beograd. „Ne pričam ovo zato što sam se osetila lično pogođenom, jer, iskreno, nisam osoba koja baš uživa u medijskoj promociji. Poenta ove priče je kako se u Srbiji odnosimo prema preduzetništvu. O njemu se mnogo priča, ali suštinski malo ko razume naše probleme, niti se javnost interesuje za uspešne preduzetnike. Privatna inicijativa se u Srbiji i dalje doživljava jako negativno, i mada ima loših primera, pozitivnih je mnogo više. To su ljudi koji stvaraju nove ideje, nove vrednosti i otvaraju nova radna mesta, a što svi ističu da je najpotrebnije Srbiji.“
Preduzetnik ne može da pređe u drugu firmu
Stoga je preduzetništvo „zanimanje“ u kojem bilo da ste muškarac ili žena delite iste probleme, a za uspeh je najpresudnija vera u sebe i istrajnost. „To je osećaj odgovornosti za svoj i za život svoje porodice, briga za egzistenciju ljudi sa kojima radite. Morate da nađete načine da obezbedite posao i prihode, morate da uspete, ne možete da odustanete ni u najtežim situacijama. Zašto su preduzetnici najfleksibilniji deo privrede? Zato što ako ne uspete u nečemu, brzo se preorijentišete na drugi posao da biste preživeli. Preduzetnik je vezan za firmu koju vodi, i za razliku od menadžera ili ljudi koji rade za druge, on ne može da pređe u neko drugo preduzeće. Kada nemate zaštitu, niti izgovore da je za vaš neuspeh kriv neko drugi – otkrijete šta sve znate i šta sve možete da uradite“.
Želja da stvari zavise isključvo od nje bila je presudna za Branku Radovanović da ostavi iza sebe posao u jednoj informatičkoj kompaniji i 1996. osnuje preduzeće, u vreme kada su njene kolege masovno odlazile iz Srbije. „Smatrala sam da ako sam do tada bila dobra u svom poslu, onda ću nešto uspeti da uradim, a ako i ne uspem u svojoj profesiji, radiću nešto drugo. Posla uvek ima ako hoćeš da radiš“. Preduzeće je krenulo sa troje ljudi, koji su se bavili prevashodno uvođenjem tehnologija automatske identifikacije, kao što je bar-kod tehnologija, u različite oblasti poslovanja, ali su prihodi bili tek dovoljni za preživljavanje, pa su u firmi uporno tražili načine da počnu da rade sa inostranstvom. Konačno se ukazala prilika za posao na izradi softvera za jednu američku start up kompaniju. „Ali i u tom poslu smo imali mnogo teškoća, jer u radu sa start up preduzećem prihodi su takođe jako neizvesni, a obaveze koje morate da platite ne čekaju. Drugo, domaća regulativa je bila takva da niste znali na koji način da naplatite softver koji ste izvezli preko interneta. Obilazila sam banke, Narodnu banku, Ministarstvo ekonomije i svi su me pitali isto: šta mi to izvozimo, gde nam je disketa, zašto nemam jedinstvenu carinsku ispravu“…Naša sagovornica ističe da su je mnogi „savetovali“ da bi imala mnogo manje problema kada bi radila „na crno“, ali upravo činjenica da je PCTech od početka poslovao legalno, pokazala se kao presudna za otvaranje vrata na zapadnom tržištu. Naime, kada je američko start up preduzeće sa kojim su sarađivali rešila da kupi jedna velika IT kompanija, u proveri poslovanja došli su i do male firme u Srbiji. Nakon ocene da PCTech spada u „manje od 1% preduzeća u Srbiji koja posluju na tako odgovoran način“, posao je bio obezbeđen i sa novim, ovoga puta daleko većim i značajnijim pratnerom.
Zanimljivo je biti pionir
Danas je PCTech jedna od vodećih softverskih kompanija u regionu, čiji su klijenti vrhunske svetske ICT kompanije, kao što su Cisco, Plantronics, Sony Mobile, Adobe, a pored usluga programiranja preduzeće ima svoje proizvode koje prodaje klijentima na svim kontinentima. Jedan od prelomnih trenutaka za firmu je bilo prerastanje iz male u srednju kompaniju, „kada ili uspete da promenite način organizacije i rukovođenja, ili propadnete. Shvatili smo da nam je potrebna pomoć i konkurisali smo kod EBRD za TAM program. Sarađivali smo sa Piterom Dekerom, koji je imao ogromno iskustvo i godinama bio direktor marketinga u IBM-u za Evropu. Mi tada ne bismo mogli da platimo konsultanta takvih kvalifikacija“. Ta podrška je preduzeću omogućila dugoročan napredak, i otvorila vrata da ponovo konkurišu za BAS program radi uvođenja sistema upravljanja kvalitetom, a potom i da EBRD uvrsti PCTech u ovaj program kao IT konsultante.
U preduzeću je trenutno više od 280 ljudi, od kojih je 260 softver inženjera, starosni prosek je 31 godina, a žene čine 28% zaposlenih, što je jako visok procenat za ovu industriju. „Kada sam upisala Elektrotehnički fakutet, od 300 studenata bilo je 30 žena. Ali stvari se, ipak, polako menjaju. Mi smo jedan od donatora koji su omogućili da se na Elektrotehničkom fakultetu osnuje smer za softversko inženjerstvo, odnosno plaćamo školarinu za pojedine studente. Ove godine sam bila oduševljena što je među 100 upisanih bilo 40 devojaka.“ Branka Radovanović ističe da u oblasti kojom se bavi nikada nije imala problema zbog toga što je žena, „jer je uvek bilo daleko važnije da pokažeš šta znaš. Procenat žena koje se u Srbiji i zemljama istočne Evrope bave informacionim tehnologijama je veći nego na Zapadu, zato što smo imali zakone koji su obezbeđivali ravnopravnost – od dostupnosti obrazovanja, do socijalne politike vezane za porodiljsko bolovanje. To je, uprkos patrijarhalnoj tradiciji, jako doprinelo ekonomskoj emancipaciji žena. Problemi su nastali sa urušavanjem ekonomije, rastom siromaštva i nezaposlenosti, kada žene postaju veće žrtve zbog vezanosti za majčinstvo“.
A kada su na čelu preduzeća, žene su često saosećajnije i osetljivije na probleme zaposlenih nego muški rukovodioci, smatra naša sagovornica, što, dodaje, ne znači da je to uvek dobro za posao. „Sa druge strane, za mene uvek ističu da sam žena u IT- u, ali ja se najmanje bavim tehnologijom zbog svih drugih obaveza u preduzeću. Kada vodite firmu, morate neprestano da učite i ekonomiju, i pravo i mnoštvo drugih stvari, posebno u našim uslovima kada se propisi menjaju svaki čas i kada radite u industriji za kojom regulativa zaostaje, pa ne samo da niko ne ume da vam odgovori na pitanje kako da realizujete neke stvari nego ne razumeju ni šta pitate. Zato ste primorani da sami tražite rešenja, stalno se osećate u neku ruku kao pionir, što mi je, ma koliko da je naporno, istovremeno i jako zanimljivo“.
Z.Ž.
broj 106, april 2014.
U svetu u kojem broj bogatih ljudi stalno raste, prirodno raste i njihova zainteresovanost za najbolja rešenja u upravljanju svojim bogatstvom. Vođenje ozbiljnog imetka danas je kompleksan proces koji uključuje planiranje, administraciju, upravljanje i konsolidaciju sredstava, nadgledanje performansi, poreska i pravna pitanja, upravljanje rizicima, filantropske i zadužbinarske aktivnosti… Kako bi stvari ostale „u kući“, brojne bogate porodice odlučuju se da organizuju ove aktivnosti pod sopstvenim krovom.
Prvi evropski zapisi o porodičnim kancelarijama potiču još iz šestog veka, kada su kraljevi imali svoje stjuarde čiji je zadatak bio da upravljaju kraljevskim bogatstvom i imovinom. Ovi svojevrsni „ključari“ imali su ogromnu neformalnu moć koju im je donosila kontrola nad bogatstvima svojih poslodavaca. Koncept se održao vekovima, kako kod kraljevskih loza tako i kod imućnih evropskih porodica koje i danas postoje (poput porodica Sejnsberi ili Gines).
Iako se istorija porodičnih firmi uglavnom vezuje za Evropu (prvenstveno Italiju, Nemačku i Francusku), većina svetskih lista najstarijih porodičnih biznisa počinje u Japanu. Najstariji zabeležen porodični biznis zvao se Kongo Gumi i pripadao je porodici Kongo iz Osake. Osnovani su 578. godine, bavili su se građevinarstvom i bili specijalizovani za izgradnju i restauraciju hramova (delatnost sa kojom je porodica počela posao pre više od 1400 godina). Porodica Kongo konstruisala je i čuveni hram u Osaki iz 16. veka. Bili su u 40-toj generaciji kada je firma 2006. godine zapala u ozbiljne finansijske probleme i nedugo zatim otišla u likvidaciju.
Najstariji zabeležen porodični biznis u Evropi dolazi iz Francuske. U pitanju su vinogradi francuske porodice Gulen koji se već više od hiljadu godina nalaze pored istoimenog zamka.
Moderan koncept porodične kancelarije na koji se danas oslanjaju neke od najimućnijih svetskih porodica, nastao je u SAD. Pionirski poduhvat potiče iz 19. veka kada je porodica čuvenog bankara i kolekcionara J.P.Morgana osnovala „Kuću Morgan“ (House of Morgan) – pravno lice čiji je zadatak bio da upravlja porodičnim bogatstvom. Pedesetak godina kasnije, porodica Rokefeler osnovala je svoju porodičnu kancelariju koja i danas postoji. Štaviše, ova kancelarija je „evoluirala“i osamdesetih godina prošlog veka prerasla u fond koji danas upravlja sredstvima drugih familija, pojedinaca i fondova u ukupnoj vrednosti koja premašuje 30 milijardi dolara. 2012. godine došlo je do istorijskog „spajanja“ dve svetski poznate familije, kada je lord Jakob Rotšild, četvrti baron čuvene bankarske familije, preko svog investicionog fonda kupio 37% udela u porodičnoj kancelariji Rokefelera.
JP Morgan
Porodične kancelarije mogu biti različitog tipa, što zavisi od strukture porodičnog biznisa i naravno želje same porodice kao osnivača. Mogu se organizovati kao tipične kompanije u vlasništvu porodice ili, na primer, kao posebno odeljenje u banci koja je u većinskom vlasništvu porodice. U početku, porodice koje su ih osnovale bile su jedini korisnici usluga takvih kancelarija. Vremenom je uočena mogućnost da se veliki operativni troškovi porodične kancelarije umanje tako što će se njihove usluge ponuditi i drugim porodičnim biznisima. Tako je nastao koncept višenamenske porodične kancelarije koji je ponudio dobro rešenje mnogim porodicama kojima bi investicija u sopstvenu kancelariju bila previše skupa.
Skupa igračka
Danas se procenjuje da porodica treba da bude „teška“ barem 100 miliona dolara kako bi osnivanje porodične kancelarije bilo isplativo. Ipak, ako se kao početna tačka uzmu u obzir specifični ciljevi i očekivanja neke familije, kao i troškovi kancelarije koja bi trebalo da ostvari te ciljeve i očekivanja, minimalni porodični imetak može biti i mnogo manji. Ono što je bitno je da je struktura porodičnog imetka bude takva da može da iznese troškove kancelarije i donese očekivan povraćaj investicije. Danas porodične kancelarije spadaju u najpopularnije investicije za koje se odlučuju imućne familije. Njihov tačan broj je teško proceniti ali se pretpostavlja da u svetu trenutno postoji oko tri hiljade sopstvenih porodičnih kancelarija i da je barem polovina njih osnovana u ovom veku. U isto vreme, u Evropi postoji više od sto višenamenskih porodičnih kancelarija koje opslužuju više familija odjednom.
Osnovna funkcija porodične kancelarije je upravljanje investicijama. Velike i razvijene kancelarije pokrivaju i mnoge druge funkcije kao što su upravljanje nekretninama, obuka i obrazovanje novih generacija, primena najboljih praksi u korporativnom upravljanju, filantropski projekti i aktivnosti…
Neke porodične kancelarije pokrivaju isključivo administrativne funkcije poput računovodstva, arhive ili režijskih troškova. Razvijene kancelarije, opet, pružaju razne vrste specijalističkih usluga kao što su pravno i poresko savetovanje odnosno upravljanje rizicima i investicijama. Najveće i najrazvijenije kancelarije obično imaju glavnog izvršnog direktora kao i izvršne direktore za finansije, investicije i pravne poslove. Njima pomažu analitičari, finansijski kontrolori, računovođe, administrativno osoblje, ponekad i stručnjaci za nekretnine.
Druga strana medalje
Nisu sve imućne familije oduševljene konceptom porodičnih kancelarija. Neki smatraju da je bolje uložiti svo bogatstvo nazad u osnovni biznis, čime se eliminiše potreba za porodičnom kancelarijom.
Glavni razlog rastuće popularnosti porodičnih kancelarija je svakako pad poverenja u investicione banke. Drugi razlog leži u veoma kompleksnim odnosima unutar porodičnih biznisa, kojima je sve teže upravljati što se broj članova familije povećava. Među osnivačima porodičnih kancelarija ima, međutim, i onih čiji su motivi nešto drugačiji. Do pre nekoliko godina, svaki investitor mogao je da uloži gotovo neograničena sredstva u hedž fond i nije bio u obavezi da bilo kome to prijavi. Finansijski lomovi koji su počeli 2008. godine doneli su mnogo strožiju regulativu (prvenstveno Dod-Frenk paket zakona) čija je svrha, između ostalog, da ograniči ovakve rizike. Međutim, za razliku od tipičnih investicionih banaka i fondova, porodične kancelarije i dalje nisu u obavezi da nadzornim telima dostavljaju podatke o imenima investitora ili tačnim iznosima koje ulažu. Pre tri godine je Financial Times objavio da je Džordž Soroš ljubazno zamolio investitore iz sopstvenog hedž fonda da isti napuste a zatim ga je transformisao u porodičnu kancelariju koja danas upravlja sredstvima vrednim gotovo 30 milijardi dolara. Sličnu transformaciju izveo je i Stiv Koen, vlasnik hedž fonda SAC Capital Advisors koji je pred sudom priznao krivicu za insajdersko trgovanje i platio kazne u ukupnom iznosu od 1,8 milijardi dolara. Koen je svoju drugu hedž firmu, Stamford Ct, pretvorio u porodičnu kancelariju nakon što je vratio milijarde dolara „spoljnim“ ulagačima.
Posao iz snova
U zavisnosti od veličine porodičnog bogatstva, posao u porodičnoj kancelariji može biti posao iz snova. Odgovornost je velika ali su velike i privilegije. Međutim, zaposliti se u porodičnoj kancelariji još je teže nego zaposliti se u investicionoj banci. Kandidati moraju imati vrhunsku reputaciju ali u većini slučajeva najpre moraju da familiji za koju će raditi demonstriraju svoj integritet i lojalnost i steknu njihovo poverenje. Drugim rečima, moraju da se približe familiji jer će ona svoj imetak poveriti samo onome za koga proceni da je iskren u nameri da radi u njihovom najboljem interesu. Iako u Severnoj Americi postoje porodične kancelarije koje su „korporatizovale“ svoje operacije i zapošljavaju isključivo na osnovu kvalifikacija, poverenje i odanost kao zasebni kriterijumi dobijaju na značaju već u Evropi i zatim postaju sve važniji što se više ide na istok. Nisu retki slučajevi u kojima su izvršni direktor i svi zaposleni u porodičnoj kancelariji bliski prijatelji jednog ili više članova familije. Ova specifična vrsta „nepotizma“ može imati svoje prednosti i nedostatke ali jedno je sigurno – u takvom okruženju administrativne prepreke gotovo da ne postoje a posao se obavlja veoma brzo. U razvijenim ekonomijama, porodične kancelarije koje upravljaju velikim novcem svakog dana dobijaju najrazličitije predloge finansiranja i akvizicija iz celog sveta: aplikacije za društvene mreže, naftne platforme, lizing aviona, online kockarnice, luksuzni hoteli, rudnici, plantaže, čak i ostrva u egzotičnim morima.
Marko Nikolić, EY centralna i jugoistočna Evropa
broj 106, april 2014.
Ko god je na vlasti, bilo gde na svetu, ima tendenciju da zaglupljuje narod. Široko rasprostranjeni obrazovni sistem koji ”štancuje” inženjere, a ne humaniste, zajedno sa ”mašinom za pravljenje novca” napravili su od savremenih pesnika odmetnike, kaže u razgovoru za B&F Amir Or, istaknuti izraelski pesnik koji je osnivanjem škola poezije i pesničkih takmičenja podstakao mlade u Izraelu na kulturbunt i na bolje upoznavanje sa svojim palestinskim vršnjacima. ”Još su nas antički pesnici i filozofi učili da se zagledamo u sopstvenu dušu, ali i u duše drugih”, poručuje naš sagovornik.
Osnivanjem škole poezije ”Helikon” u Tel Avivu 1993. godine Amir Or je pokrenuo svojevrsnu kulturnu revoluciju kojoj se malo ko nadao u zemlji opterećenoj viševekovnim sukobima. Škole pesništva počele su od tada da se šire i u drugim gradovima, Haifi i Jerusalimu, i to bilingvalno – na hebrejskom i arapskom jeziku – doprinevši boljem razumevanju mlađih generacija na obe zavađene strane.
Varvari (Druga runda)
Nismo uzalud čekali varvare.
Nismo se uzalud okupili na gradskom trgu.
Nisu uzalud naši velikani odenuli odore
i uvežbavali govore za tu priliku.
Nismo uzalud srušili naše hramove
i podigli nove za njihove bogove;
spalivši usput sve naše knjige
jer u njima nema ničeg za takve ljude.
U skladu sa proročanstvom, stigli su varvari
i uzeli ključeve grada iz kraljevih ruku.
Ali kada su došli, nosili su odeću iz ovih krajeva
i imali običaje iste kao što su naši;
a kada su počeli da zapovedaju na našem jeziku,
mi više nismo znali kada su
varvari došli kod nas.
(Prevod: David Albahari)
Za svoje stvaralaštvo Or je dobio pregršt prestižnih međunarodnih nagrada. Na Univerzitetu u Jerusalimu predavao je starogrčku religiju, a poezijom je podučavao studente na nekoliko fakulteta u Izraelu, Velikoj Britaniji i Japanu. Osim pesništvom, aktivno se bavi i umetničkom fotografijom, za koju kaže da mu ”pruža iskustvo suprotno od poezije. Fotograf se oseća ponajviše kao lovac koji vreba svoju lovinu, dok je pesnik najčešće plen nadahnuća”.
U Srbiji je Amir Or nedavno boravio kao prvi gost Srpskog PEN centra u okviru programa ”Svetska književnost u Srbiji”. Tom prilikom izdavačka kuća ”Arhipelag” predstavila je drugo izdanje njegove zbirke pesama ”Pohara”, u prevodu Vide Ognjenović i Davida Albaharija, što je veliki uspeh s obzirom da su ponovljena izdanja pesničkih knjiga u Srbiji bila kuriozitet i u znatno boljim vremenima.
BIF: Dolazite iz područja na kome dva naroda vode verovatno najduži sukob u istoriji čovečanstva, a pokušavate da ih pomirite kroz poeziju. Na koji način ona danas pomaže boljem razumevanju?
Amir Or: Kada smo 2001. proširili aktivnost naše škole poezije na arapsko stanovništvo počele su da se dešavaju zanimljive stvari… Morate da razumete da učesnici u tom pesničkom školovanju nisu obični pojedinci, već su intelektualci, moderni glasnici i lučonoše u svojim društvima. Začas je stvoren svojevrsni kult ljudi koji su delili interesovanja za poeziju i zahvaljujući njoj prevazišli međusobne jezičke i političke barijere.
Započeli smo bilingvalnu školu usred sukoba, kada su se ljudi međusobno borili nasred ulica. Bilo je jezivo. Usred svega toga mi smo kreirali neku vrstu staklene bašte u kojoj su ljudi pričali o kompoziciji strofa, metaforama, osnovama poezije, prevođenju… i naravno, većina nas je zbog toga bila kritikovana od strane političara. Govorili su nam da „pričamo više o konfliktu, o miru“, a mi smo odgovarali da ne želimo jer „o tom sukobu svi već sve znaju“. Polaznici škole su bili oslobođeni takvog pogleda i mogli su da sagledaju jedni druge pre svega kao ljudska bića, a ne Palestince i Izraelce. Shvatili su da imaju mnogo više toga zajedničkog i počeli su da postavljaju jedni drugima sve više pitanja, u početku tehničke prirode, a kasnije i ona ozbiljnija, koja se tiču problema ljudske duše…
BIF: Da li možete preko poezije da doprete do šireg kruga ljudi ili je poruka koju Vi šaljete ipak namenjena tom užem, obrazovanijem krugu ljudi?
Or: Sav naš trud u protekle 22 godine odnosio se na približavanje poezije “običnim” ljudima, a jedan od osnovnih kanala bio je takmičenje na kojem svi zainteresovani mogu da učestvuju. Tako je nastao festival žive poezije Šar. Kasnije sam osnovao i izdavačku kuću koja se isključivo bavi poezijom.
Za pesništvo je neophodno da čovek bude obrazovan ili makar da poseduje želju za edukacijom, da pronađe i prisvoji nova saznanja. Tradicija pesništva podrazumeva i tradiciju učenja – u svim svetskim kulturama su se narodne umotvorine i pesme prvobitno prenosile učenjem sa kolena na koleno.
Ne mogu da kažem da je u mojoj moći da menjam smer u kojem se kreće društvo, ali mogu barem da pokušam da u istu prostoriju stavim Jevreje i Palestince i vratim poeziju u dvorane, na pozornicu gde joj je nekada bilo mesto, a posebno u zapadnom društvu, kako bi podsetili ljude da su pre svega upravo to – ljudi.
BIF: Da li to znači da verujete da se na Istoku danas poezija više poštuje nego na Zapadu?
OR: Suština je svuda zaboravljena. Razlozi za to leže u obrazovnom sistemu koji je naširoko rasprostranjen i u mašini koja pravi pare i za koju su najtraženija zanimanja inženjeri, a ne humanisti. Živimo u doba konzumerizma, gde nas uče da budemo potrošači, a ne stvaraoci. Zbog toga su pesnici danas, kao i uostalom svi pravi umetnici, pre svega odmetnici, neprijatelji vladajuće klase koji teraju ljude na razmišljanje. A svako razmišljanje i osećanje u takvim okolnostima predstavlja subverzivan čin. I situacija je, nažalost, ista u Evropi ili Sjedinjenim Državama, kao i u Japanu ili na Bliskom Istoku.
BIF: Vi ste širenjem pesničkih škola zapravo nesvesno stvorili pravu društvenu mrežu. Mogu li moderne tehnologije i društvene mreže na internetu da doprinesu širenju poruke ljudskosti i pomirenja?
Or: Možemo reći da se na internetu nalazi celokupno ljudsko nasleđe , i samim tim puno je đubreta u tom sadržaju. Međutim, upravo mi tom sadržaju dajemo smisao. Istorija sveta je istorija velikih ideja i mislim da je izuzetno što je danas dobrim idejama potreban samo delić sekunde kako bi se proširile među ljudima, a ne dani, nedelje, ili godine, kao što je nekada bio slučaj.
Moderne alatke i tehnologije mogu biti upotrebljene u dobre svrhe. One mogu da omoguće ljudima da se osećaju slobodnima i uživaju u svojoj slobodi – barem dok ne počnu da ih kontrolišu državne vlasti, što se već dešava u nekim zemljama a mislim da će postati globalna realnost u budućnosti. Slobodna razmena mišljenja predstavlja konstantnu opasnost po državne aparate. S njihove tačke gledišta svaku vrstu dijaloga treba ugušiti po svaku cenu.
BIF: Kako nam u razumevanju sebe i drugih, nastanku i rešavanju konflikata, pomaže proučavanje antičke poezije?
Or: Ne smemo da zaboravimo da je poezija u osnovi forma komuniciranja, baš kao i bilo koja druga umetnost, pa ako se opšti načini komunikacije menjaju i ona će biti podložna tim promenama. Međutim, danas je govor sve siromašniji i to preovladava u svim kulturama, što se često negativno odražava i na pesništvo. Ako ljudima oduzmete jezik, oduzećete im njihovo značenje.
I danas učimo od antičkih pesnika jer su oni tražili odgovore na potpuno ista pitanja kao mi. Sapfo sa Lezbosa rekla je da je “najlepše ono što se ljubi sa slutnjom u duši” – da svako u sebi neguje sopstveni jedinstveni intimni svet – i time je pokrenula kulturnu revoluciju još pre dva i po milenijuma. Ne smemo da zaboravimo taj smeli iskorak, već moramo da naučimo da slušamo jedni druge i komuniciramo. S druge strane, Platon je govorio o harmoniji mnoštva, o tome da smo svi deo jednog istog tela, ali njegovo učenje ne moramo da uzmemo nasuprot onoga što nam poručuje Sapfo, već naprotiv, da pokušamo da ih objedinimo i nadogradimo.
BIF: Kakva je uloga religije u današnjem svetu? Zašto ona deli ljude umesto da ih ujedinjuje?
Or: Religija predstavlja samo jednu verziju istine, oruđe komunikacije i upravljanja koje zbog svog velikog uticaja mora da se poštuje. Ipak, ona nikada u ljudskoj istoriji iza sebe nije imala miroljubive namere pa je pogrešna i predstava o njenoj „nekadašnjoj čistoti i današnjoj iskvarenosti”. Danas opet živimo u periodu kada se religiozne vrednosti nameću društvu.
BIF: Proputovali ste svetom i u svojoj mladosti bavili ste se mnogim različitim poslovima – bili ste pastir, restaurator, građevinski radnik… Da li je to bio Vaš „proces traženja” i kako su Vam ta iskustva pomogla u kasnijem radu?
Or: Kao mladić u jednom trenutku sam, po sopstvenoj želji, bio pastir, okružen samo svojim mislima i naintimnijim željama, osamljen u prirodi ispod nebeskog plavetnila. To iskustvo mi je pomoglo da bolje spoznam sebe.
Pesnik mora da živi više života odjednom, kako bi razvio svoje sposobnosti empatije i razumeo živote drugih. Ako pišem o čuvaru stada, morao bih makar na trenutak i sam da postanem pastir, ali isto tako ako pišem o nekom kriminalcu, mogao bih da budem i kriminalac (smeh).
Epitaf
Skreni ovde s puta, lutalice,
Sedi pod dudove i loze puzalice,
Između vode i hlada, uz ovaj beli mramor,
Ovde ležim ja, dečak a imperator.
Moje je lice hladan mermer, ruke i noge
Odevene u slonovaču i suvo lišće,
Ni ja nisam stigao daleko,
I ja sam jednom hodao zemljom.
Skreni ovde s puta, lutalice,
I zgnječi mi ove divlje plodove u lice.
(Prevod: Vida Ognejnović)
Uporedo sa ekonomskim zaokretom ka azijskim zemljama, Australija je, prema ocenama analitičara, dramatično promenila i svoju demografsku sliku. Prema poslednjem popisu iz 2011. broj stanovnika poreklom iz Azije se udvostručio za poslednjih deset godina, a zbog prevage kineskih studenata na australijskim univerzitetima, mandarinski jezik je postao najzastupljeniji posle engleskog.
Australija je prošlog meseca potpisala sporazum o slobodnoj trgovini sa Japanom, što je redak slučaj otvaranja zaštićenog japanskog tržišta. On će Australiji, između ostalog, omogućiti da postane prvi veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda u Japan, čime će postići značajnu konkurentsku prednost u odnosu na Sjedinjene Države. Istovremeno, sporazum o ukidanju svih carina u trgovinskoj razmeni sa Južnom Korejom u narednih deset godina, već u ovom trenutku otvara australijskim firmama nove šanse na južnokorejskom tržištu telekomunikacija i obrazovanja. Japan i Južna Koreja su, odmah iza Kine, najveći australijski trgovinski partneri, a za njima slede Singapur i Tajvan. Australijska trgovina sa azijskim zemljama stalno i ubrzano raste, a finansijske, političke i kulturne veze se sve više produbljuju.
Nacija, koja se nekad smatrala delom Britanskih ostrva, koja je sa Velikom Britanijom i SAD bila čvrsto povezana kroz celu istoriju, i koja je nakon Drugog svetskog rata podsticala masovnu emigraciju iz Evrope kako bi se zaštitila od „azijske pretnje“, prihvatila je novu ekonomsku realnost da će Azija do 2025. činiti polovinu ukupne svetske proizvodnje, i razviti četiri od deset najjačih svetskih ekonomija. Kina je već postala najveći australijski trgovinski partner, čiji je apetit za prirodnim resursima, poljoprivredom i uslužnim delatnostima u dobroj meri pomogao australijskoj ekonomiji da ne klone u recesiju poput većine svetskih privreda. „Živimo u svetu u kojem će Azija biti pokretač globalnog rasta. Zato je neophodno da svi u našem društvu dobro razmisle o promenama u našem regionu i o tome kako se Australija u njih uklapa“, česta je poruka političara i u vlasti i u opoziciji.
Ekonomski zaokret je, kako mnogi analitičari opisuju, dramatično promenio i demografsku sliku ovog kontinenta. U Australiji trenutno živi 300 različitih nacionalnih zajednica, govori se 260 jezika, a degustiraju se sve vrste svetskih kuhinja. Prema poslednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, preko 10% od ukupno 23 miliona stanovnika izjasnilo se kao Azijci, što je više nego dvostruko u odnosu na period od pre samo deset godina. Dodatno, izbeglice iz Iraka, Sudana i Avganistana „smenile“ su nekadašnje imigrante iz Vijetnama, Libana i bivše Jugoslavije. Više od jedne četvrtine onih koji sada žive u Australiji rođeno je u inostranstvu, što je najveći procenat među svim razvijenim zemljama. Prema aktuelnim projekcijama, Australija će primiti još 10 miliona doseljenika do 2060. godine, kada će ukupna populacija brojati 40 miliona, a do 2100. dostići će 50 miliona stanovnika.
Kuvari iz uvoza
Tako će, ironično, biti ispunjena nekadašnja opsesija zagovornika „bele Australije“, koju je svesrdno podržavala i zvanična politika sve do sedamdesetih godina prošlog veka, da se podsticanjem emigracije iz Evrope dostigne „magičnih“ 50 miliona stanovnika koji će obezbediti miran san od „azijatske pretnje“ iz okruženja. Da ovakvi stavovi nisu pred izumiranjem, kako se na prvi pogled čini, govori i prošlogodišnje istraživanje Instituta Lowy, koje je pokazalo da 57% Australijanaca smatra da je vlada dozvolila preveliko učešće kineskih investicija u nacionalnoj ekonomiji, a čak 41% ispitanika je uvereno da bi Kina u naredne dve decenije mogla predstavljati realnu vojnu pretnju.
Među anketiranima ima i onih koji smatraju da se ta invazija već sprovodi „najezdom“ kineskih studenata na australijske fakultete. Primera radi, na Poslovnoj školi u Sidneju od 1.800 studenata postdiplomskih studija, njih 1.300 je iz Kine, dok je mandarinski drugi jezik po zastupljenosti u Australiji posle engleskog. Istovremeno, tokom poslednje predizborne kampanje nisu nedostajali ni slogani poput onih „Ostavite Australiju Australijancima“ ili „Multikulturalizam nas ne ujedinjuje, već razjedinjuje“.
Međutim, analitičari tvrde da je zaokret u demografiji „već dostigao tačku sa koje nema povratka“. Tim pre što se, prema informacijama Australijskog instituta za ljudske resurse, 7 od 10 poslodavaca suočava sa deficitom kvalifikovane radne snage, a 85% njih smatra da su imigracije kvalifikovanih radnika neophodne za razvoj njihovog posla. Prema vladinom izveštaju o imigracionom programu iz 2012/13. godine, sistem viza za osobe odgovarajućih kvalifikacija usmeren je na doseljenike koji bi popunili sve kritičniji deficit određenih struka, posebno u unutrašnjosti. Ovo uključuje skoro 50.000 mesta koje su imenovali sami poslodavci i vlade država ili teritorija, kao i 44.000 viza nezavisno od tog spiska.
Krajem juna prošle godine, 114.000 podnosilaca zahteva za ovu vrstu viza čekalo je na procesuiranje. Po najnovijim podacima Australijskog zavoda za statistiku, stalne boravišne vize 2012/13. godine dobilo je više od 8.000 kuvara. Zatim sledi 5.700 knjigovođa, 2.160 programera, 1.550 informatičara-poslovnih analitičara i 1.500 frizera. Među školovanim doseljenicima dominiraju Indijci i Kinezi, kojima je lane odobreno više od polovine od ukupno 129.000 viza koje su izdate sa ciljem da se popune upražnjena radna mesta. Tako je u vreme globalne ekspanzije nezaposlenosti, u Australiji krajem februara ove godine oko 80.500 ljudi našlo stalno zaposlenje, a stopa nezaposlenosti se stabilizovala na oko 6%.
Forsiranje seoske idile
Uporedo sa uvozom radne snage sa potrebnim kvalifikacijama, Australija prilagođava i svoju turističku ponudu ukusu turista iz Azije. Najnovija istraživanja pokazuju da na svakih 100 turista australijska ekonomija otvara 6,3 novih radnih mesta, a s obzirom na porast Azijaca i među stanovništvom i među posetiocima, vlasti australijske države Novi južni Vels lansirale su turističku kampanju u bolivudskom stilu radi privlačenja indijskih turista u Sidnej i druge delove zemlje. Pored reklamnog spota sa nezaobilaznim pevanjem i igranjem mladih Indusa u živopisnim nošnjama, koji je režirao bolivudski reditelj Anupam Šarma, kampanja obuhvata i reklame u štampanim medijima i na bilbordima. Istovremeno, avio kompanija Air India je ponovo uvela direktne letove ka Sidneju i Melburnu, pa u Australiji očekuju da će do 2020. dostići cifru od oko 300.000 turista samo iz Indije.
Međutim, glavni cilj australijske imigracione politike – da se doseljenicima popuni unutrašnjost kontinenta, posebno ruralne oblasti, ne odvija se baš po planu. Naime, Australija je i dalje jedna od najurbanizovanijih zemalja na svetu, jer skoro 60% stanovništva živi u velikim gradovima. Statističari računaju da će se pritisak na gradove, posebno one najaveće, nastaviti i ubuduće. Tako će, na primer, do 2060. godine Melburn imati 8,5 miliona stanovnika, dva puta više nego danas. Sa druge strane, federalna vlada nastoji da 50% ukupne populacije do 2034. godine živi van najnaseljenijeg, jugoistočnog dela Australije.
Zato australijske vlasti na svim nivoima pokušavaju da uvere nove doseljenike da se odluče za rad i život u ruralnim delovima zemlje, u čemu ih podržavaju i poslodavci iz unutrašnjosti koji doslovno vape za kvalifikovanom radnom snagom.
Shodno tome, širom Australije se organizuju promocije za imigrante, na kojima lokalne vlasti predstavljaju mnoge povoljnosti za doseljenike ukoliko se odluče za život u ruralnim područjima. Pored zagarantovanog posla, jeftinijih stanarina i generalno nižih troškova života, imigrantima se u najlepšem svetlu prikazuju prednosti života u prirodi, daleko od gradske prenaseljenosti, saobraćajnih gužvi, buke, zagađenja i sve veće otuđenosti među urbanom populacijom. Ali, statistički podaci pokazuju da imigrante nije lako uveriti u tu idilu, budući da i oni koji prihvate da se nasele u ruralnim područjima, kako bi lakše dobili iseljeničku vizu, kasnije u velikim broju odlaze ka Melburnu i Sidneju, da bi tamo i ostali.
Vladimir Adonov
broj 107, maj 2014.
Kako srednjoškolci donose odluke o budućim studijama: Internet forum važniji od porodičnog
Pre nego što se odluče za indeks nekog fakulteta srednjoškolci temeljno “pretresaju” sve raspoložive internet izvore, kritički procenjuju informativnost sajtova visokoškolskih ustanova i vrlo često koriste priliku da “prorešetaju” buduće profesore na otvorenim skupovima na kojima se fakulteti mesecima pre upisa predstavljaju budućim studentima. Za neke tinejdžere borba za bolje uslove studija kreće i mnogo pre potrage za indeksom.
U savremenoj medicinskoj praksi ima puno metoda kojima se oštećena kost zamenjuje protezom, ili se u tu svrhu koristi pacijentova kost iz drugog dela tela. „Ali za sada nema tehnologije koja se zasniva na kosti uzgajenoj od ćelija pacijenta, i to je ono što mi pokušavamo da postignemo“, kaže Gordana Vunjak Novaković, profesor biomedicinskog inženjeringa i direktor laboratorije za matične ćelije i inženjering tkiva na Univerzitetu Kolumbija i član Američke akademije nauka, koja više od dve decenije izučava mogućnosti da se u laboratoriji od živih ćelija napravi nova kost ili kompleks kostiju za konkretnog pacijenta.
Očekuje se da će nova metoda regenerativne medicine i rekonstruktivne hirurgije zasnovana na inženjeringu tkiva zaživeti u američkoj kliničkoj praksi tokom sledećih pet godina za jednostavnije slučajeve, a za pet do deset godina kada su u pitanju komplikovaniji zahvati. Prva faza tehnologije primenjivaće se na kosti glave i lica, a kasnije i na regeneraciju oštećenog kuka i kolena. „Naša odluka da se prvo opredelimo za lice i glavu je motivisana kliničkim potrebama u tri velike oblasti: urođeni defekti, povrede, i rekostrukcije posle hirurških intervencija i zračenja. U svim tim slučajevima, anatomski oblik kosti se precizno prilagođava konkretnom pacijentu i defektu, sto je suština tehnologije“, objašnjava Gordana Vunjak Novaković.
BiF: Koliko će takve operacije okvirno koštati?
Gordana Vunjak Novaković: Prosečna cena pripreme kosti donora za implantaciju je u Sjedinjenim Državama između 10,000 i 12,000 dolara. Procenjuje se da će troškovi gajenja kosti u kulturi, korišćenjem matičnih ćelija pacijenta biti niži, tako da bi dostupnost ovakvih zahvata trebalo da bude veća.
BiF: Kakav značaj za razvoj ove metode imaju „banke ćelija“?
Gordana Vunjak Novaković: To zavisi od izvora ćelija. Ako se koriste ćelije pacijenta, takva „banka ćelija“ će izolovati matične ćelije pacijenta, umnožiti ih u kulturi i uraditi „kontrolu kvaliteta“, pod uslovima propisanim za kliničku primenu. „Banka tkiva“ bi bila institucija gde će se od tih ćelija uzgajiti tkiva za implantaciju, opet pod strogo kontrolisanim uslovima.
BiF: Da li ima posebnih pravila na kojim klinikama se mogu vršiti zahvati?
Gordana Vunjak Novaković: Da, te procedure su veoma strogo regulisane. Preklinička i klinička ispitivanja se mogu raditi samo uz odobrenje i nadzor Food and Drug Administration(FDA), na bazi detaljnih planova. Ti planovi uključuju materijale i metode koji će se koristiti, centre u kojima će se raditi istraživanja, izbor pacijenata, i metode kojima se određuje da li je tehnologija sigurna i efikasna.
BiF: Šta je najveći rizik prilikom takvih zahvata i da li on zavisi i od starosne dobi pacijenta?
Gordana Vunjak Novaković: Za regeneraciju kosti rizik je mali, jer se metoda zasniva na matičnim ćelijama dobijenim od pacijenta. Time se izbegavaju odbacivanje ćelija donora i prenos zaraznih bolesti. Sa korišćenjem materijala koji su već u kliničkoj primeni i standardnih operacionih procedura, ovi zahvati ne donose dodatni rizik u poređenju sa ugradnjom proteza,kao na primer veštačko koleno ili kuk. U poređenu sa metodama koje koriste autologne implantate, odnosno kost iz drugog dela tela pacijenta rizik je u suštini manji, jer je hirurški zahvat kraći i jednostavniji.
BiF: Da li je inženjering tkiva napravio značajniji pomak kada su u pitanju tkiva koja se prirodno ne obnavljaju, kao što su srce i mozak?
Gordana Vunjak Novaković: Pomak je sporiji nego za tkiva koja se prirodno obnavljaju, ali je napredak i u tim oblastima ogroman. Terapije zasnovane na matičnim ćelijama i inženjeringu tkiva su u prekliničkim i kliničkim ispitivanjima za praktično sva tkiva i organe. Koža, hrskavica, mokraćni mehur, traheja su već u kliničkoj primeni. To su primeri organa u kojima su tkiva veoma tanka, pa su problemi snabdevanja nutrijentima i kiseonikom minimalni. Srce, mozak, pluća, jetra i ostali složeniji organi se ubrzano istražuju, ali je potrebno još vremena da u razvoju dostignu jednostavnija tkiva koja su već u primeni.
BiF: Šta su najveće poteškoće kada u laboratoriji pokušava da se imitira priroda?
Gordana Vunjak Novaković: Sve što je lako i jednostavno, davno smo uradili. Detaljno znanje o tačnim karakteristikama tkiva ili organa koje treba regenerisati je i dalje jedna od najvećih prepreka razvoju regenerativne medicine. Tehnološka ograničenja su mnogo manja. Neophodno je i bolje razumevanje specifičnih zahteva pacijenata. Na primer, regeneracija kosti, a time i kvalitet tkiva koje će se ugraditi pacijentu, veoma mnogo zavisi od životnog doba i zdravlja. Zahtevi će biti različiti za staru povredu pacijenta koji ima dijabetes ili probleme sa pritiskom i krvotokom, i mladog i zdravog sportistu. Mi tek počinjemo da razumevamo te individualne razlike i da razvijamo metode koje će omogućiti da se regenerativna terapija prilagodi potrebama pacijenta.
BiF: Kako se finansiraju istraživanja na kojima radite?
Gordana Vunjak Novaković: Naučna istraživanja se najvećim delom finansiraju iz državnih fondova za nauku, a u Americi su to National Institutes of Health i National Science Foundation. Značajan izvor finansiranja su i različite fondacije za istraživanje i primenu matičnih ćelija, u našem slučaju je to fondacija države Njujork. Projekti se biraju na osnovu rigorozne recenzije, selektivnost je jako velika, i to je glavni mehanizam kojim se održava visok kvalitet naučnih istraživanja. Odobreni projekti se evaluiraju svake godine, a uspeh se meri realnim pokazateljima: brojem, kvalitetom i citiranošću naučnih radova.
Za razvojne projekte – a najbolji primer u ovoj oblasti su preklinička ispitivanja – sredstva stižu uglavnom od investitora i industrije. Važan faktor za dobijanje ovih izvora finansiranja su patenti, a uspeh se meri praktičnim pokazateljima, odnosno svaka sledeća faza je uslovljena uspešnim završetkom prethodne faze. Preklinička ispitivanja su izuzetno skupa, i izuzetno važna za konačnu primenu tehnologije, i zato iziskuju najveću moguću profesionalnu i finansijsku odgovornost. Dodatni izvor finansiranja je filantropija, a motiv darodavaca u većini slučajeva je da ubrzaju rešenje nekog konkretnog problema.Taj segment finansiranja je važan jer omogućava da se veoma brzo i efikasno radi, bez čekanja na ishod recenzija projekata. U Americi, uobičajeno vreme od podnošenja projekta do odluke o finansiranju je skoro godinu dana.
BiF: Koliko se razmenjuju informacije među naučnicima o rezultatima koji se postižu u ovoj oblasti?
Gordana Vunjak Novaković: Naučni rezultati se objavljuju u časopisima, tekuća istraživanja se prezentuju na naučnim skupovima, nove medicinske tehnologije se patentiraju, grupe fokusirane na pojedine uže oblasti svakodnevno komuniciraju preko interneta. Te informacije su dostupne svima, i najveći problem je kako ostati u toku sa svim što se dešava u ovoj izuzetno aktivnoj oblasti.
BIF: Koje druge naučne oblasti su posebno važne za dalji razvoj inženjeringa tkiva?
Gordana Vunjak Novaković: Inženjering tkiva zahteva tesnu saradnju stručnjaka za matične ćelije koje treba izolovati iz masnog tkiva ili koštane srži pacijenta, bioinženjera koji treba da uzgaje kosti u laboratoriji i lekara koji treba da definišu sta tačno treba da se rekonstruiše, i da pacijentu ugrade kosti. Nauka i inženjerstvo materijala, imunologija i radiologija su dodatne discipline od velikog interesa. Inženjerstvo tkiva je primer oblasti koja potpuno zavisi od uspešne saradnje stručnjaka iz različitih disciplina.
BiF: Kako procenjujete realne šanse za zemlje poput Srbije da se intenzivnije uključe u ovu oblast, kako u istraživačkom, tako i u domenu primene?
Gordana Vunjak Novaković: U Srbiji, kao i u ostalim zemljama, za to su važna dva uslova: fokus na mali broj konkretnih oblasti primene kako bi se postojeći ljudski i materijalni resursi nejefikasnije iskoristili, i uska saradnja stručnjaka iz različitih disciplina.
Tekst je objavljen u majskom broju #107 časopisa „Biznis & Finansije“
Sked je možda osnovao UKIP, ali mu se, vremenom, ova umerena partija zasnovana na bojkotu Brisela, odmetnula – dok ovaj akademik očajnički pokušava da zaustavi taj pomahnitali voz kojeg je pokrenuo. Alan Sked osnovao je UKIP kao „ne-sektašku, ne-rasističku stranku bez predrasuda prema strancima ili zakonom ustanovljenim manjinama bilo koje vrste“. Zamenik urednika londonskog dnevnika Gardijan Stjuart Džefriz razgovarao je sa Skedom o političkim razlikama između njega i Najdžela Faradža, aktuelnog lidera stranke koju je Sked osnovao, kao i o Faradžovoj, kako Sked kaže, ‘kratkovidosti, nepismenosti i nedostatku vizije“.
(Najdžel Faradž, nakon udesa pajpera. foto; Telegraph.co.uk)
Osnivač UKIP-a pokušava da dokaže da, u vreme kada je on bio zadužen za nju, stranka nije bila rasistička, piše Džefriz. Sked takođe pokušava da pokaže kako nikada ne bi dozvolio da njegov UKIP „rije njuškom po kasi Evropskog parlamenta, za razliku od ove aktuelne inkarnacije UKIP-a koja iz dotične kase više nego zdušno zahvata. Donedavno sam ovde imao jednu staru pristupnicu UKIP-u, u doba dok sam ja bio lider“, kaže Alan Sked, profesor svetske istorije na Londonskoj školi za ekonomiju, tražeći je, u prilog svojoj tvrdnji, kao dokaz.
Ovo je težak zadatak: njegovoj kancelariji Londonske škole za ekonomiju – LSE sobi E503 – strana je svaka veština čišćenja, mada i nije toliko pretrpana knjigama i radovima koliko je, zapravo, nezgodno ‘minirana’.
Soba E503 je od istorijskog značaja za savremenu britansku politiku. U njoj je 1991. Sked formirao Antifederalističku ligu; U njoj je 1993. Liga prerasla u Partiju za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP). U njoj, takođe, Sked sada sanja o svojoj trećoj britanskoj političkoj stranci. Nazvana je ‘New Deal’, sacilj da Laburistima učini ono što je UKIP već uradio Torijevcima – da ih osramoti na izborima i raspali kod birača latentni evroskepticizam. Dogodine će na opštim izborima stajati u Donkasteru nasuprot laburističkom lideru, Edu Milibandu.
Mada, prvo da vidimo, gde je taj Skedov papir? „Vidite“, priča on Džefrizu dok i dalje nastojeći ‘ulovi’ zaturenu pristupnicu za UKIP, „sve do 1997. godine uspevao sam da zadržim UKiP kao liberalan – sa malim slovom „i“ (independence-nezavistan) u nazivu skraćenice, kao umerenu partiju centra. Takva je naša partijska pristupnica iz tog perioda – Ah, evo je! – ona pokazuje koliko se partija otada promenila.“
Uručuje mi obrazac za pristupanje UKiP-u iz tog vremena. Fascinantno je čitati ga. Godine 1993, zajedno sa britanskim povlačenjem iz EU, potencijalni članovi morali su da se saobraze sa sledećim: „Ovo je ne-sektaška, ne-rasistička stranka bez predrasuda prema strancima ili zakonom ustanovljenim manjinama bilo koje vrste. Ne priznaje legitimitet Evropskog parlamenta, a svoje će predstavnike slati jedino u britanski parlament u Vestminsteru.“
„Svega ovoga su se otarasili nakon što sam otišao iz stranke“, kaže Sked , koji je ostavku na svoje rukovodstvo dao ubrzo po okončanju opštih izbora 1997. Tvrdi da je UKiP iz njegovog vremena – „tolerantna, liberalna i demokratska partija“ – preuzeta od strane desničara i da, razoružana i izmanevrisana od strane Najdžela Faradža i drugih vodećih ličnosti posle tih izbora, nije imao drugog izbora nego da se povuče.
„Izbacili su taj ‘detaljčić’ da je (ondašnji) UKiP bez predrasuda i da nije protiv zakonitih manjina i, čim sam nestao iz stranke, svi su odlučili kako žele da uđu u Evropski parlament – kako bi namirili svoje ‘troškove’.“
(Alan Sked u svojoj kancelariji, Londonska škola ekonomije. foto: Gardijan)
Ali samo te izmene ne čine UKIP rasističkim, zar ne? „Defakto je lider UKIP-a od 1999. predstavljao rasistički politički promašaj“, uzvraća Sked. Misli, naravno, na Najdžela Faradža. Ali, čak i ako nedavne Faradžove izjave – kako ne želi da živi u susedstvu s Rumunima – sugeriše da je ksenofobičan, postoji li ikakav dokaz da je bio rasista, onda kada je sredinom 1990-tih radio zajedno sa Skedom? Nasmejavši se na ovo pitanje, Sked podseća na incident iz 1997, kada su se njih dvojica prepirala oko kandidata koji je na opštim izborima trebalo da predstavlja UKIP. „Želeo je kandidate koji su nekada pripadali Nacionalnom Frontu pa sam mu rekao kako ‘Nisam siguran u to’, a on je odvratio kako ‘Nema potrebe da brinete o glasovima crnčuga (Niggers). Čamuge (Nig- nogs) nikada neće glasati za nas.’ “
Faradž je negirao da je izrekao ove reči, uvek insistirajući na tome kako nije rasista.
Kako se Sked oseća kada čuje takav jezik? Ko koristi takve rasističke termine osim ako ne namerava da se obrati nekom ko mu je već osvedočeni ‘rasistički drugar’, ili ako s njim već ne deli rasističku agendu? Sked odmahuje glavom. „Bio sam šokiran“, kaže on. „Nikada nisam čuo da ljudi koriste takve reči. U to vreme, ostali su mislili kako je Faradž smešan. Ja nisam. Oni su pokazali o kakvom se čoveku radi.“
Sked tvrdi da ultradesničari koji su u prošlosti radili za Nacionalni front sada rade za UKIP. „Ako [Faradž] operiše u Južnom Tenetu, njegov posrednik biće čovek koji se zove Hil, a koji je organizator Nacionalnog fronta u zapadnom Londonu.“ Sked pri tom misli na Martina Hila, predsedavajućeg UKIP-a za oblast Tenet i bivšeg organizatora ogranka Narodnog fronta za Hamersmit. To je bilo nakon što je Sked podneo ostavku, kada mu je i dozvoljeno da se pridruži UKIP-u, da bi kasnije ojačao, postavši Faradžov izborni zastupnik na opštim izborima 2005.
„Stranka koju sam osnovao postala je Frankenštajnovo čudovište“, uzdiše Sked. „Dok sam bio njen lider, naše članove ne bismo ni slali kao predstavnike u Evropskom parlamentu, jer nismo želeli da dajemo legitimitet ovoj evropskoj instituciji. Moja politika je bila – ako bismo već bili prinuđeni da budemo na platnom spisku Evropskog parlamenta – da bi ta primanja trebalo da predamo Nacionalnoj zdravstvenoj službi: plate Evropskog parlamenta ne bi se preuzimale od strane partije ili njenih pojedinaca. Sada UKIP kaže da je protiv pronevera socijalne pomoći nalik onima u istočnoj Evropi, mada su sada, u stvari, oni ti koji su prevaranti.“
Sked sugeriše da poslanici UKIP-a i Strazburu i Briselu čine malo ili nimalo, iako od Brisela uzimaju onoliko poreskog novca koliko mogu da potroše: u vidu svojih plata i, naročito, dnevnica.
„Ne rade ništa u Evropskom parlamentu, a od njih uzimaju novac. Nisu ništa bolji od onih ljudi iz emisije Benefits Streets [Ulica Socijale, dokumentarni rijaliti-serijal o siromašnima na britanskom kanalu 4]. Faradž je, po sumi novca koju troši, milioner. Faradž je, naravno, 2009. godine inostranim novinarima rekao da je za svoje (partijske) troškove od poreskih obveznika uzeo 2 miliona funti, kao i dodatke na koje, kao poslanik u Evropskom parlamentu, ima pravo, a sve to povrh svoje plate od 64 hiljade funti. „Nema razloga glasati za UKIP,“ kaže Sked, “ jer, da je postupano po pričama u koje su UKIP-ovi glasači verovali, ta se partija nikada i ne bi pojavila u Evropskom parlamentu.“
Ipak, nema li UKIP svoje predstavnike u Strazburu i Briselu upravo kako bi ‘razotkrio pravo delovanje’ Evropskog parlamenta, i nisu li njihovi troškovi pretočeni u promovisanje partijske poruke da bi Velika Britanija trebalo da izađe iz EU? Sked se zakikotao. „Oh, gluposti“, kaže on. „teško da su ikada tamo i prisutni. Tamo se pojave samo da bi ‘namiril troškove’. Kada su u pitanju ključne evropske debate, njih tamo nema.“ A kada UKIP treba da glasa, kaže on, nema partijske linije po kojoj to čine. „Kada je bilo samo tri predstavnika UKIP u Evropskom parlamentu, LSE institut za Evropske studije je otkrio da su sva trojica glasala različito.“
Nekoliko dana kasnije, piše Stjuart Džefriz, potražio sam Skeda kako bih ga upitao za mišljenje o rezultatima prošlonedeljnih lokalnih izbora. Politički analitičari su, piše on, široko sugerisali da je trijumf UKIP-a pokazao kako je ta stranka postala četvrta nacionalna politička snaga u Britaniji. Sked u vezi toga kaže kako očekuje da će se nepodesnost ove stranke prema Evropi preslikati na stanje u gradskim skupštinama na lokalu: „Sažaljevam te birače, koji će sada kao svoje odbornike imati ljude koji nisu baš sofisticirani, koji nemaju jasnu politiku lokalne samouprave i koji nemaju iskustva u tome kako stvari funkcionišu. Sve ono za šta je UKIP jedino dobar ogleda se u njihovom ponašanju u Strazburu i Briselu – a to je uzimanje poreskog novca.“
Šta je sa Faradžovom sugestijom da će UKIP održavati ravnotežu snaga nakon opštih izbora sledeće godine? „Fantazira. On i njegovi uvek dobro odrađuju kada su u pitanju evropski izbori, jer su očigledno stranka protesta – stranka protiv nekih ideja, protiv nekoga i nečega – ali nisu i stranka koja ima ili afirmiše svoje ideje. Samim tim je i njegova izjava – da će tek tako, ni iz čega, održavati ‘ravnotežu snaga’ – smešna. Ne očekujem da će uzeti ijedno mesto.“
Svaki glas za UKIP u evropskom istraživanju, kaže Sked, bio bi uzaludan. „Ako se izaberete UKIP predstavnike, time ćete samo izabrati nekog drugog nekompetentnog šarlatana, od kojeg ćete napraviti još jednog milionera više. Sad idu u Brisel već po navici, uzimaju pare za ‘troškove’ i privilegije, i tako sve zajebu“.
(foto: Telegraph.co.uk)
Ovo možda nije jezik koji se očekuje od jednog profesora istorije, bivšeg studenta čuvenog profesora A.J.P. Tejlora i svetskog autoriteta za Habsburško carstvo. Sked je, međutim, neobičan akademik koji je u tolikoj meri postao protivnik EU da su se njegovi studenti žalili nekadašnjem direktoru Londoske škole za ekonomiju (LSE), Džonu Ešvortu. Iz istrage pokrenute tim povodom nije ništa proizašlo. Danas, međutim, izgleda kao da ga LSE sprečava u izlivima mrzovoljnih, evroskeptičnih žalopojki koje prosipa mladom auditorijumu podložnom uticajima. Čovek koga su 80-tih godina prošlog veka nazivali ‘Gospodin Evropa,’ sada drži kurseve o istoriji SAD o rivalitetu između Pruske i Austrije iz 1618. Trenutno završava knjigu ‘Abraham Linkoln: Kritička istorija američke ikone’ koja će biti objavljena naredne godine i u kojoj će, kako kaže, čoveka poštovanog kao „velikog oslobodioca“ afro- američkih robova predstaviti kao „rasističkog, ratnog, neliberalnog predsednika“.
Sked drži da su ga njegova iskustva predavača na LSE pretvorila u evroskeptika (specijalnost su mu Imperijalna Evropa a naročito Habzburška monarhija, a važi za vrhunskog svetskog eksperta u ovoj oblasti). Između 1980. i 1990, organizovao je Odsek evropskih studija na LSE, predsedavajući svom Seminaru evropskih studija. „Tada bih susretao sve te evropske političare i birokrate koji su potom dolazili, a to je imalo kumulativni efekat na moja shvatanja – da je vreme da izađemo iz ‘evropske kombinacije’. Imali smo kao gosta i jednog italijanskog senatora koji je bio predstavnik Evropskog parlamenta. Jednom sam ga upitao: ‘Koliko mafijaša imate u Evropskom parlamentu?’ On je uzvratio: ‘Oh, imamo ih samo dvanaestak’. Deset godina sam proveo susrećući se s takvim lujkama.“
Na opštim izborima 1992. Sked je stajao protiv predsednika Konzervativaca Krisa Patena vodeći borbu protiv njih kao najniži predstavnik Antifederalističke Lige za oblast Bat. Sked je imao iskustva s izborima, podržavajući Liberale 1970, ali u svojoj biografiji dotad nije imao ponižavanja upućena na račun uglednih Torijevaca. Na debati za kandidate, međutim, upravo je to učinio. „Ustao sam i rekao, ‘Da ili ne? – Da li se izvinjavate za komunalne takse?’ Ne, rekao je. Dan kasnije naslovi u štampi bili su tipa ‘Paten odbija da se izvini za komunalni porez’ „. Paten je kasnije izgubio od LDP-ovog kandidata Dona Fostera – ovo je, kako kaže Sked ‘njegov skalp’.
„Ova primedba koštala je Patena izbora. Znam da me i danas krivi što nikada nije uspeo da postane premijer“, Kaže Sked. „Dakle, i da nisam učinio ništa drugo u životu osim ovog javnog istupa protiv njega – bila bi to jedna dobro urađena stvar. Kakav je samo nered napravio od svega u šta je bio upetljan, počev od BBC-ja [Paten je početkom maja podneo ostavku na svoje mesto predsedavajućeg ove medijske kuće], do Hong Konga [Paten je bio poslednji guverner ove nekada britanske kolonije], i bio bi užasan premijer. Ako sam zemlju poštedeo njegovog vođenja, onda moj život nije bio uzaludan.“
Anegdota koje se vredi podsetiti, jer, Sked gaji nadu da će ponoviti ono što je 1992. učinio Patenu u Batu – da će to isto uraditi Edu Milibandu u Donkasteru 2015.
Kao lider stranke Nju dil (New deal), lansirane prošle jeseni, Sked planira da ustane protiv lidera Laburističke partije, zasnivajući svoj napad na evroskeptičnoj platformi. „Kao što mi je pri stvaranju UKIP-a ideja bila da izvršim pritisak na torijevsko desno krilo, kako bih ih pridobio za evroskepticizam i referendumsku kampanju, sada to isto činim ali na levom krilu, među laburistima“, kaže on.
Ali, u stranci Nju dil postoji i nešto više od evroskepticizma. Ona se poziva i na renacionalizaciju Britanske železnice. Zbog čega? „Naša najefikasnija pruga je linija na istočnoj obali, a ona je pod direktnom (državnom) kontrolom. Franšiza (u privatnim rukama) nije funkcionala. Ona je došla pod kontrolu javnog sektora a dobija najmanje subvencija, manje od bilo koje druge železničke kompanije. Prilično je glupo to što je polovina Britanske železnice u vlasništvu Nemačke državne železnice. Zbog čega smo dozvolili da Nemačka državna željeznica vodi naše železnice, kada to već nije dozvoljeno državi Britaniji? To je ludilo.“
Pa zašto bi on, bivši neoliberal, pričao u prilog državnom vlasništvu? Njegov razlog je jednostavan: „Kao što je (Džon Majnard) Kejns rekao, ‘Kada se promene činjenice, morate promeniti sopstveno mišljenje’ „. Sked je čak sa svog naloga i tvitovao za ovu temu vezane članke levo orijentisanog nobelovca, ekonomiste Džozefa Štiglica – o železnici u borbi protiv nejednakosti prihoda – nezamislive stvari za današnji UKIP, dok Skedovo prisustvo na tviteru ovakvim ‘predlozima’ neko može protumačiti ‘hotimično urnebesnim’.
„U osnovi sam liberal, ali sada su među nama ogromne nejednakosti“, kaže on . „Moj je veliki plan da male stranke izmanevrišu one velike. Ovo je moja megalomanija. Verovatno bi trebalo da me otmu ljudi u belim mantilima.“ Možda, mada Sked nije ništa više u zabludi ili megaloman nego što je to još jedan bivši UKIP-ov lik, koji je takođe osnovao svoju stranku – bivši laburistički poslanik i televizijski voditelj Robert Kilroj-Silk, koji je 2005. osnovao već uveliko zaboravljenu partiju ‘Veritas’.
Niti je u većoj zabludi ili megaloman nego što je to, možda, Skidov naslednik na poziciji lidera UKIP-a, Najdžel Faradž. „On je de fakto lider stranke od 1999, a nije osvojio nijednu stolicu [u Vestminsteru]“, kaže Sked . „Kako on to sada misli da će ‘uspostaviti ravnotežu moći’- ne znam. Moraće da tu svoju propagandu proguta.“ Međutim, neki birači veruju takvoj propagandi, delimično zbog toga što je uspeo da osmehom preko krigle piva i imidžom običnog čoveka šarmira delove biračkog tela. „Iza te predstave za javnost nalazi se neko ko nije bistar“ kaže Sked, i podseća kako je ispravljao gramatiku i padeže Faradžovih javnih nastupa, koji od obrazovanja ima jedino osnovnu školu – londonski Dalvič koledž. „Proveo sam dva sata pokušavajući da mu objasnim razliku između reči „its“ i „it’s“(sa apostrofom) – a on je samo zaždio iz kancelarije govoreći ‘Baš ne kapiram te reči. ‘ “
Sked se takođe priseća žalbenog pisma iz Solzberija, kada je Faradž stajao ispred UKIP-a na opštim izborima 1997. „Sećam se da je neko uputio reči, ‘Drago mi je što vaš kandidat veruje u obrazovanje, ali dok ne nauči da speluje – ne glasam za njega’. Ovo je baš takva vrsta čoveka za kojeg glasaju oni koji glasaju za UKIP. Zašto neko ima vremena za to stvorenje? On je tupoglavi rasista.“
Stjuart Džefriz, Gardijan
(M.L.)
Predložene zakonske izmene kojima se propisuje privremeno oslobađanje poslodavaca od plaćanja dela poreza i doprinosa na zarade novozaposlenih radnika – nisu u skladu sa dobrom poreskom praksom, niti će te poreske olakšice moći osetnije da pomognu rešavanju problema visoke nezaposlenosti. poručuju u Fiskalnom savetu Srbije.
Nacrti predloženih izmena Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje i Zakona o porezu na dohodak građana propisuju oslobađanje poslodavaca od obaveze uplate dela poreza i doprinosa na zarade (od 65% do 75%) za novozaposlene radnike u periodu od juna 2014. do juna 2016. godine. (Poslodavci koji zaposle do 10 radnika bivaju oslobođeni 65% poreza i doprinosa na zarade, 70% do 100 novozaposlenih radnika i 75% oslobođenja za preko 100 novozaposlenih radnika.)
Ideja zakonodavca je da pomenute olakšice za novozaposlene radnike stimulišu legalizovanje postojećih radnika koji rade u sivoj zoni i podstaknu povećanje stranih investicija u Srbiji. Međutim, izabrani mehanizam za ostvarivanje ovih ciljeva nije u skladu sa dobrom poreskom praksom jer će stvoriti distorzije između poreskog tretmana trenutno zaposlenih radnika i novozaposlenih radnika u naredne dve godine.
U kontekstu predloženih poreskih olakšica dragoceno je iskustvo iz maja 2011. godina kada je Vlada Srbije takođe propisala diskriminatorne poreske olakšice za novozaposlene radnike, pri čemu je dejstvo olakšica oročeno na 12 meseci. Fiskalni savet je i tada upozoravao da su predložene poreske olakšice diskriminatorne prirode, da nisu u skladu sa dobrom i predvidivom poreskom politikom i da neće rezultovati osetnijim povećanjem zaposlenosti.
Odsustvo pozitivnih trendova kod dinamike broja zaposlenih radnika, kao i stope nezaposlenosti, u periodu nakon usvajanja poreskih olakšica maja 2011. godine potvrđuje utemeljenost negativnog stava prema ovakvom vidu poreskih olakšica. (Pozitivno je što se predloženim izmenama zakona ukidaju postojeće diskriminatorne poreske olakšice za zapošljavanje novih radnika, poput olakšica za zapošljavanje radnika mlađih od 30 ili starijih od 45 godina.)
Visoka stope nezaposlenosti u Srbiji, kao i u većini zemalja regiona, strukturne je prirode i zahteva adekvatne mere strukturnih reformi poput unapređenja radnog zakonodavstva, poboljšanja uslova poslovanja i povećanja konkuretnosti domaće privrede. Sa stanovišta poreske politike eventualno smanjenje doprinosa za socijalno osiguranje za sve radnike (i postojeće i novozaposlene) bi moglo delotvorno uticati na novo zapošljavanje u narednom periodu, ali bi ovakva mera zahtevala uštede ekvivalentnog obima na preostalim uporedivim stavkama javnih finansija – rashodima za penzije, rashodima za plate i prihodima od poreza na dodatu vrednost.
Siva ekonomija, koja se u Srbiji procenjuje na preko 30% BDP, predstavlja ne samo izvor budžetskih problema već i ozbiljno ugrožava održivi privredni razvoj jer firme koje posluju legalno bivaju istisnute od strane firmi koje nelegalno posluju u sivoj zoni. Važno je naglasiti da prilikom suzbijanja sive ekonomije, efikasno delovanje poreskih vlasti i represivne mere poput pravovremenog otkrivanja i adekvatnog kažnjavanja poreskih utaja – nemaju alternativu. U ovom kontekstu, apsolutno je ključno unaprediti i osnažiti kapacitete Poreske uprave u narednom periodu.
Predložene poreske olakšice za novozaposlene radnike proizvešće marginalno smanjenje javnih prihoda. Kao što smo pomenuli, nije realistično očekivati da će predložene poreske olakšice (same po sebi) dovesti do osetnijeg prelaska radnika iz sive zone u legalne tokove niti do osetnijeg povećanja stope zaposlenosti. Otuda nije realistično očekivati ni povećanje javnih prihoda po ovom osnovu. Međutim, budući da i tokom nepromenjenog nivoa ukupne zaposlenosti tržište rada prolazi kroz regularne fluktuacije (uspešne firme zapošljavaju nove radnike dok neuspešne firme otpuštaju radnika), može se očekivati marginalan gubitak javnih prihoda – jer će pojedine uspešne firme koje su inače planirale da zaposle nove radnike u naredne dve godina sada ostvariti dodatne poreske benificije. Veoma je važno adekvatno pratiti primenu predloženih poreskih olakšica kako bi se sprečile eventualne zloupotrebe i osetniji gubici javnih prihoda. (Do sada nisu evidentirani osetniji pokušaji zloupotreba sličnih poreskih olakšica za novozaposlene radnika iz maja meseca 2011. godine.)
U ovom kontekstu pozitivno je što zakonske izmene propisuju da poreske olakšice nije moguće koristiti za lica koja nisu bila prijavljena kod Nacionalne službe za zapošljavanje ili su ostvarivala oporezive prihode u poslednjih šest meseci, jer će ovo odredbe u najvećoj meri sprečiti mogućnosti za zloupotrebe.
Predloženo smanjenje doprinosa za zdravstveno osiguranje i ekvivalentno povećanje doprinosa za penzijsko osiguranje predstavlja iznuđeno kratkoročno rešenje koje će omogućiti smanjenje deficita na Republičkom nivou. Nacrt zakona o izmenama i dopunama Zakona o obaveznim doprinosima za socijalno osiguranje propisuje povećanje stope penzijskih doprinosa sa 24 na 26% i ekvivalentno smanjenje stope doprinosa za zdravstvo sa 12,3 na 10,3%. Predložene izmene neće promeneniti postojeći nivo fiskalnog opterećenja zarada i samim tim neće uticati na privrednu aktivnost. Ovim izmenama se propisuje povećanje izvornih sredstava Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i ekvivalentno smanjenje izvornih sredstava Fonda za zdravstveno osiguranje.
Budući da su finansije Fonda za zdravstveno osiguranje bile izbalansirane ili u blagom suficitu u proteklom periodu, smanjenje izvornih prihoda Fonda će omogućiti da se potencijalne uštede i racionalizacije budućeg poslovanja Fonda, pre svega u vidu planirano smanjenje zarada od 10%, direktno preslikaju u smanjenje deficita na Republičkom nivou i samim tim na smanjenje deficita opšte države. Fiskalni savet sugeriše da se problem finansiranja zdravstvene zaštite, kao i organizacije sistema zdravstvenog osgiuranja u celini, reši na sistemski i predvidiv način u narednom periodu, umesto ad-hok promena stopa doprinosa.
Izveštaj preuzet sa zvaničnog sajta Fiskalnog saveta Srbije.