U narednim mesecima Srbija će postati relativno značajniji partner Bosni i Hercegovini od Hrvatske, a što nije bio slučaj od raspada SFRJ. To će biti posledica blagog rasta razmene sa Srbijom, sa jedne strane, i smanjenja razmene između Hrvatske i BiH, sa druge strane, piše ekonomista Miroslav Zdravković na sajtu makroekonomija.org.
B&F Plus
„Mi smo do sada uložili više od 50 miliona evra u projekte koji imaju za cilj zaštitu i unapređenje životne sredine, u poslednjoj deceniji smanjili smo emisiju ugljen dioksida za 20% po toni cementa. Ulagaćemo i dalje, ali je za ovakve projekte potrebna i pomoć države. Ključna reč je naplata deponovanja bilo kakvog otpada, kako za kompanije tako i za pojedince. U mnogim zemljama je upravo ta mera pomogla da se organizovano krene u borbu za očuvanje prirodnih resursa“, kaže između ostalog Dimitrije Knjeginjić u razgovoru o situaciji u građevinskoj industriji i rešenjima koje je moguće primeniti u Srbiji.
Dimitrije Knjeginjić, novi generalni direktor Lafarža u Srbiji, koji je svoju karijeru u ovoj kompaniji započeo kao menadžer proizvodnje u Beočinskoj fabrici cementa, a potom radio za Lafarž u Severnoj Americi i Francuskoj, nije ima mnogo vremena za ponovno prilagođavanje ovdašnjim oklonostima. Nedugo nakon što je preuzeo novu funkciju 1. septembra, usledilo je sklapanje ugovora sa novim investitorom u Lafaržovom Biznis parku u Beočinu. Lokacija sa kompletnom infrastrukturom prostire se na 18 hektara na obali Dunava, a sa realizacijom novog ugovora u Biznis parku će biti obezbeđeno ukupno 350 novih radnih mesta.
BiF: Po kojim kriterijumima birate kompanije sa kojima sklapate ugovore u Biznis parku? Da li određene industrije imaju prednost?
Dimitrije Knjeginjić: Naš je cilj otvaranje što većeg broja novih radnih mesta, pa stoga prednost imaju delatnosti koje zapošljavaju veći broj ljudi. Na osnovu analize koju smo izvršili u početnoj fazi projekta, sačinjena je lista industrija koje bi najbolje iskoristile konkurentske prednosti ove lokacije. To su građevinska, zatim industrije koje se fokusiraju na pogonsku proizvodnju u različitim granama i traže dobro organizovanu logistiku, kao i petrohemijska, hemijska, prehrambena, elektronska i elektro industrija. Na listi su i industrija stakla i kože, skladištenje roba poput goriva, rude, ili žitarica, kompanije za lučko upravljanje i automobilska industrija. Ovakva raznolikost u delatnostima će obezbediti i otpornost celokupnog biznis parka na većinu ekonomskih izazova.
BiF: Koliki je interes kompanija za ovu vrstu saradnje i šta mogu biti prednosti za njih?
D. Knjeginjić: S obzirom da Srbija trenutno ima 92 industrijske zone, konkurencija je velika. Mi pored povoljne cene zemljišta nudimo i znanje koje će doprineti snižavanju troškova i povećanju efikasnosti investicija. Međunarodna luka na Dunavu je integrisana u Biznis park, što je bilo od ključnog značaja za većinu kompanija da nam se pridruže ili razmotre svoj dolazak. U našoj luci posluje kompanija CFND koja ima veliko međunarodno iskustvo u upravljanju rečnim lukama. Kroz naš Centar zajedničkih usluga investitorima omogućavamo inicijalnu podršku za pomoć kod dobijanja dozvola i druge administrativne, poslovne i tehničke usluge.
BiF: S obzirom na izuzetno tešku situaciju u građevinskoj industriji i otpuštanja radnika, koje su to tržišne niše koje ste prepoznali kao šanse za porast proizvodnje i nova zapošljavanja koja najavljujete?
D. Knjeginjić: Lafarž u Srbiji posluje od 2002.godine i jedan smo od prvih stranih investitora. Nameru da trajno poslujemo u Srbiji potvrdili smo 2010. godine kada smo osnovali Lafarž Beton, a od prošle godine poslujemo u sve tri poslovne linije: cement, agregati i beton. Dakle, bez obzira na tešku situaciju u građevinskoj industriji i do sada smo se trudili da razvijamo i širimo poslovanje, i to je osnova i za naše buduće planove.
BiF: Tržište u Srbiji je daleko manje i ekonomski slabije nego na primer u SAD i Francuskoj, gde ste takođe radili u okviru kompanije. Da li, ipak, nešto od tamošnjih iskustava može da se primeni na domaćem tržištu radi povećanja prodaje? Kako u tom kontekstu sagledavate poslovne rezultate u Srbiji?
D. Knjeginjić: Građevinska industrija je među onima koje su najviše pogođene svetskom krizom. U Aziji, Brazilu, Indiji i Africi vidljiv je izvestan oporavak, dok kod nas još uvek nema pomaka i pored mera koje je republička vlada preduzela u tom pravcu. No, sudeći po projektima koje je Vlada najavila, očekujemo da će naredna godina biti godina oporavka i razvoja. Svakako da unutar Grupe razmenjujemo iskustva i pokušavamo da primenimo ona najbolja. Na primer, sve zemlje su u ovom periodu radile na primeni pristupa jedinstvene organizacije („One Lafarge“), kako bi se na najbolji način iskoristila komplementarnost naših delatnosti; takođe, radili smo i na povećanju efikasnosti prodaje. Što se tiče prošlogodišnjih poslovnih rezultata, imajući u vidu objektivne okolnosti nismo nezadovoljni, međutim, ne možemo ni da budemo zadovoljni ako su nam kapaciteti tek polovično iskorišćeni. Mnogo smo radili na razvoju našeg tima, na razvoju novih proizvoda, i iz tog ugla, zaista smo veoma zadovoljni.
BiF: Koji su vaši proizvodi najprodavaniji u Srbiji i zašto? Da li kompanija za neke proizvode unapred porocenjuje da ne mogu imati prođu na domaćem tržištu?
D. Knjeginjić: Što se tiče cementa, najprodavaniji je „Standard“ cement zbog univerzalne primene a najviše se koristi za stambenu izgradnju, posebno za individualnu stambenu gradnju. Njegova cena je prihvatljiva i za nju se dobija sve što je potrebno za ovu namenu. Što se tiče specifičnosti lokalnih tržišta, za svako pravimo detaljnu analizu potreba i i ekonomskog potencijala, i, ukoliko za neki proizvod procenimo da neće imati prođu, nema razloga da ga na tom tržištu dalje razvijamo.
BiF: Građevinska industrija u Srbiji je jedna od onih u kojoj ima najviše problema zbog neprijavljenih radnika i drugih nelegalnih radnji u poslovanju, uključujući i slabu zaštitu na radu. U kojoj meri to predstavlja objektivnu teškoću za poslovanje Vaše kompanije i gde su najveći rizici u sklapanju poslova?
D. Knjeginjić: Ono što građevinarstvo naročito muči je siva ekonomija – procenjuje se da na gradilištima najmanje trećina radnika nije prijavljena. S obzirom da poslujemo sa velikim brojem kompanija, zahtevamo od svih da se zakoni striktno poštuju, uključujuči i uredno plaćanje zarada i doprinosa. Za nas su bezbednost i zdravlje na radu prioritet, oko koga nema kompromisa. Rezultat takvog pristupa je da smo od 2008. svrstani u grupu najbezbednijih fabrika na nivou cele kompanije, a prošle godine Ministarstvo rada nam je dodelilo priznanje za najbezbedniju kompaniju u Srbiji, na šta smo izuzetno ponosni.
BiF: Kakav je interes građana za „Lafarge FINALE“ kredite koje ste pokrenuli sa bankom Sosiete Ženeral i koliko su uticali na rast prodaje?
D. Knjeginjić: Kredite smo lansirali sa ciljem da olakšamo krajnjim kupcima završetak započetih građevinskih objekata. Do danas je odobreno 100 kredita, najviše u Beogradu i Ćupriji. Zahvaljujući sufinansiranim kreditima, porastao je ukupan obim prodaje na stovarištima jer smo građanima omogućili da pod istim uslovima, pored građevinskih kupuju i druge materijale i proizvode, na primer elektromaterijale, PVC i dekorativne materijale… Očekujemo da će interesovanje i dalje biti veliko, jer se ovakva praksa pokazala veoma uspešnom i na drugim tržištima.
BiF: Šta konkretno znači integrisana dozvola koju ste dobili za rad fabrike cementa u Beočinu za kompaniju i za kupce?
D. Knjeginjić: Dobijanje Integrisane dozvole ima veliki značaj za našu kompaniju jer je to potvrda da sprovodimo sve mere neophodne za rad u okviru postavljenih limita emisija zagađujućih materija, a za građane Beočina da su svi naši procesi pod potpunom kontrolom i da je zagađenje svedeno na najmanju meru. Reč je o najvišem aktu u oblasti zaštite životne sredine koji neko može da ishoduje, a odnosi se na racionalno upravljanje resursima, integrisan pristup kontroli zagađivanja u pogledu smanjivanja emisija u vazduh, vodu, podzemne vode, zemljište, na upravljane otpadom i primenu najbolje dostupne tehnike ( BAT). Dozvolu smo dobili nakon detaljne i veoma obuhvatne procedure koja je trajala dve godine, što je zahtevalo značajna ulaganja kako bi se sve mere usaglasile sa standardima Evropske unije.
BiF: Od 2010. godine, Lafarž je uključen u Dow Jones Sustainability World Index, prvi globalni pokazatelj održivosti, u znak priznanja za aktivnosti u oblasti održivog razvoja. Ipak, kompaniju su neke ekološke organizacije optuživale za ekološku štetu i zdravstvene posledice po zaposlene i stanovništvo zbog korišćenja alternativnih goriva u fabrici u Beočinu. Kako objašnjavate te optužbe?
D. Knjeginjić: To se može objasniti samo nedovoljnim poznavanjem ove teme. U celom svetu se već odavno, u cilju uštede fosilnih goriva, koriste alternativna goriva koja predstavljaju otpad iz pojedinih proizvodnih procesa kao što su otpadna ulja, otpadne gume, biomasa… U razvijenim zemljama u proizvodnji se koristi čak i do 80 odsto električne energije iz alternativnih goriva, a naša kompanija ima puno takvih primera u Austriji, Poljskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Sjedinjenim Državama… Kvalitetno korišćenje altrenativnih goriva doprinosi zaštiti životne okoline i konkurentnosti kompanije, a optimizacija korišćenja prirodnih resursa je od strateškog značaja za industriju cementa.
Danas u Srbiji kao dodatak cementu koristimo granulisanu trosku i leteći pepeo, a u perspektivi razmatramo mogućnost komponovanja sirovinskog brašna gde bi laporac bio zamenjen letećim pepelom. Takođe, otpadni građevinski materijali ponovnom upotrebom predstavljaju značajnu supstituciju prirodnih resursa. Tehnologije postoje, rešenja jesu skupa ali su moguća. Mi smo do sada uložili više od 50 miliona evra u projekte koji imaju za cilj zaštitu i unapređenje životne sredine, u poslednjoj deceniji smanjili smo emisiju ugljen dioksida za 20% po toni cementa. Ulagaćemo i dalje, ali je za ovakve projekte potrebna i pomoć države. Ključna reč je naplata deponovanja bilo kakvog otpada, kako za kompanije tako i za pojedince. U mnogim zemljama je upravo ta mera pomogla da se organizovano krene u borbu za očuvanje prirodnih resursa.
BiF: Kompanija ima sopstveni istraživački centar u Lionu i sarađuje sa najprestižnijim naučnim institucijama u svetu. Sa kim sarađujete u Srbiji i u kojim segmentima?
D. Knjeginjić: Sa Fakultetom Tehničkih Nauka iz Novog Sada radimo na istraživačkim projektima u oblasti održive gradnje, što uključuje i testiranje novih proizvoda, stručnu praksu za studente i podršku projektima ovog fakulteta, organizovanje stručnih predavanja i posete svetski poznatih arhitekata. Prošle godine smo započeli saradnju sa beogradskim Arhitektonskim fakultetom koju ćemo, nadamo se, ojačati i razviti.
BiF: Navedite neki ilustrativan primer takve saradnje.
D. Knjeginjić: Jedan od najaktuelnijih je Muzej evropske i mediteranske civilizacije (MuCEM) koji je otvoren u junu ove godine u Marseju i rezultat je saradnje sa čuvenim arhitektom Rudi Ričotijem, velikim zagovornikom upotrebe betona. Ova avangardna kreacija predstavlja demonstraciju tehničkih podviga i radova izvedenih po prvi put u svetu, zahvaljujući izuzetnim karakteristikama betona marke Ductal®. To je naš doprinos Marseju, koji je, bogatiji za novu građevinu, postavši još lepši grad!
BiF: Šta je korist za domaća preduzeća koja se plasiraju među finaliste na Lafaržovom konkusu za inovacije?
D. Knjeginjić: Na Konkurs za inovacije u oblasti održive gradnje pod nazivom „Lafarge Invention Award 2010” stiglo je više od sto projekata iz osamnaest evropskih zemalja, a među deset finalista našla su se i tri preduzeća iz Srbije. Saglasno propozicijama konkursa, desetočlani žiri bira tri najbolja projekta, čiji autori se nagrađuju sa po 20.000 evra i imaju mogućnost da uz našu podršku dalje razvijaju projekat. Sa druge strane, za Lafarž je to prilika da razmeni iskustva i nauči nešto novo.
BiF: Koje nove tehnologije se najviše koriste u proizvodnji novih građevinskih materijala?
D. Knjeginjić: U sve većoj meri se koriste nova saznanja u oblasti kontrole hidratacije cementa, kao i u pravljenju tehnološki naprednijih vrsta betona koji su, za razliku od nekada, prilagođeni krajnjoj upotrebi. Danas vodimo računa o specifičnim svojstvima koje i cement i beton moraju da zadovolje, kao što su otpornost na različite vremenske i hemijske uslove, o tome da različite primene zahtevaju i različite karakteristike, poput izuzetno brzog vezivanja ili pak odloženog vezivanja, ako se radi o masivnim betonima… Naravno, važne su i karaktersitike koje će omogućiti da dobijemo estetski veoma atraktivne površine i oblike.
BiF: Šta je po Vašem mišljenju razlog da šira javnost daleko manje zna o otkrićima u oblasti građevinskih materijala nego kada su u pitanju IT tehnologije?
D. Knjeginjić: Cement, beton i generalno materijali u građevinskoj industriji su uvek smatrani poluproizvodom ili delom nekog gotovog rešenja. Danas pokušavamo da proširimo saznanja o našim materijalima, da zidarske tajne približimo krajnjem korisniku, kako bi svoj izbor na najbolji način uskladio sa svojim potrebama.
Rud Lubers i Helmut Kol, dva stara evropska prijatelja između kojih je došlo do razdora zbog ujedinjenja Nemačke, tako se kasnije pisalo o tome. U stvarnosti, to uopšte nije bilo posredi. Zaista smo se lepo slagali, često smo vodili duge razgovore. Sve do Mastrihta, godinu dana posle ujedinjenja, odnosi su bili dobri. Pred početak sastanka na vrhu u Mastrihtu ručao sam s Kolom. Bio je to dobar razgovor, obojica smo hteli EMU (Evropsku monetarnu uniju), to nam je bila polazna tačka. Kol je prihvatio činjenicu da ću ja predsedavati ne samo tehnički nego i suštinski. U tom trenutku sam najverovatnije bio jedini koji je Engleze mogao odgovoriti od veta. Sporazum je jedva potpisan, ali staro raspoloženje je još uvek postojalo: lepo, i to smo postigli. Evropa je ponovo bila u pokretu, čak ćemo imati i jednu valutu, to je bilo rešeno.
Ali istovremeno je Mastriht bio početak novog perioda. Tačer je već bila otišla. Miteran je bivao sve stariji. Pod istim okolnostima Kol je postajao sve uzdržaniji prema meni. Mastriht je već bio iza nas, a u Evropi su nastali drugi odnosi. Osovina Bon–Pariz je počela sve češće da nameće dnevni red.
Ipak mislim da je srž našeg razdora bila većim delom uglavnom ljudske prirode. Helmut Kol je zbog ogromnog uspeha oko ujedinjenja postao sasvim druga osoba. Već je pre toga eliminisao nekoliko ljudi, ali je još uvek ostao kolegijalan, ljubazan. Posle 1990. godine nadmašio je samog sebe, postao je prvi savezni kancelar ujedinjene Nemačke, odlično je to radio, sijao je, ali na druge državne vođe više nije mogao da gleda kao na svoje kolege, osim ako se radilo o predsednicima Sjedinjenih Država. S Miteranom je počeo da postupa kao što je to kasnije Jeljcin radio s Gorbačovim, s visine, ponižavajuće. Ako bih se ja zauzimao za nešto drugo, to bi ga beskonačno razdraživalo.
U Mastrihtu su ispočetka skoro sve članice bile za to da sedište Evropske centralne banke bude u Amsterdamu, samo je on bio za Frankfurt, pa je to na silu i uspeo da postigne. Odmah posle toga su Hrvati hteli da se odvoje od jugoslovenske federacije. Mi smo smatrali da je to izuzetno opasna situacija, mogao je to da bude početak raspada Jugoslavije, i bili smo u pravu: započeo je dugi, krvavi građanski rat. Ali Kol je otvoreno podržavao Hrvate, njihovo pravo za samoopredeljenje video je isto kao i samoodređenje nemačkog naroda. Naš neustrašivi ministar Hans van den Bruk je i dalje žestoko protestovao. Tada se Kolu smučilo: ti prokleti Holanđani! I odjednom Rut Lubers više nije bio partner, nego nezgodan čovek.
Žak Delor, prvi čovek Evrope, upitao me je 1994. godine da li hoću da ga nasledim kao predsednik Evropske komisije. Španski premijer Felipe Gonzales je javno nagovestio moju kandidaturu. Otišao sam Miteranu. „Ne“, rekao je Miteran, „već sam se dogovorio s Kolom da ćemo podržati vašeg belgijskog kolegu Žan-Lik Deana. Razlog je u tome što ste vi trop marin, previše ste okrenuti Atlantiku, isuviše se usmeravate na Englesku i Ameriku.“
Videlo se da nastaje nova Evropa: Kol i Miteran odlučuju u Miluzu o takvom pitanju, jednostavno samo njih dvojica, to iznose javno i očekuju da će ih drugi podržati. Kol, evropski džin, izabrao je svog čoveka, svog pomoćnika u Briselu, Deana. A kada Holandija nije prihvatila tu odluku, strašno se naljutio.
Najkraći razgovor koji sam s njim imao bio je ujedno i poslednji. Radilo se samo o kandidaturi za predsednika. Kol je terorisao male zemlje, jednu po jednu sve dok mu ne bi popustile, ali četiri zemlje su se protivile i dalje: Engleska, Holandija, Španija i Italija. Kol je rekao: „To je ipak nedemokratski. Od 12 zemalja 8 je za Deana. Zašto ne prihvatiš taj razultat?“ Odgovorio sam mu: „Ja na to gledam drukčije. Te četiri zemlje zajedno imaju polovinu stanovništva cele Evropske unije. Uprkos tvom i Miteranovom pledoajeu, 50% evropskog stanovništva kaže „ne“. Što znači da Dean i ja moramo da se povučemo.“ Kol je tada pobesneo. Ali tako je bilo i tako se završilo.
Krajem avgusta 1994. godine predao sam premijersku dužnost. Znate li kako se to odvijalo ovde u Holandiji? Žena mi je ležala u bolnici, do nje me odvezao službeni auto, potom se vozač uputio našoj kući. Kćerka ga je pustila da uđe unutra, kod sebe je imao tri ogromne torbe pune ličnih dokumenata, istresao ih ovde, baš na ovom stolu, rekao: „Zdravo, Helen“ i otišao.
To je bio kraj moje karijere u holandskoj politici duge dvadeset jednu godinu.“
———————————————————————
Ovo je odlomak iz knjige „U Evropi: putovanje kroz dvadeseti vek“ (2004) Herta Maka, holandskog novinara i pisca. Mak je 1999. godine od svojih novina NRC Handelsblad dobio zadatak da prokrstari Evropom u potrazi za preostalim istorijskim tragovima XX veka i proveri kako stoji stvar sa kontinentom na završetku tog burnog razdoblja, u kojem se naizmenično rastakao i kalio evropski duh. Kod nas je knjigu izdala izdavačka kuća „Heliks“.
Dok nemačka kancelarka Angela Merkel želi da predstojeća vlada ima jedinstven stav o EU polici, sestrinska stranka njene Hrišćansko demokratske unije (CDU) okreće kormilo u smeru populizma. Bavarska Hrišćanska socijalna unija (CSU) traži strožiji odnos prema prezaduženim članicama Unije, uključujući tu i njihovo isključenje iz evrozone, piše Špigl a prenosi Tportal.
Kada su tri stranke koje planiraju da formiraju novu vladu u Berlinu (CDU, CSU i SPD) obavestile javnost o napretku u koalicionim pregovorima, imale su zajednički cilj: demonstraciju međustranačke sloge među tradicionalnim suparnicima.
Stranački lideri pritom nisu otkrili i činjenicu da je u raspravi o dokumentu na 12 stranica, o kojem je pregovarala radna grupa zadužena za evropska pitanja, iskrslo novo pitanje. Špigl Onlajn, koji je imao uvid u tekst zapisnika, piše da CSU, sestrinska stranka Merkelinih demohrišćana, poziva države koje veoma upadljivo krše pravila o deficitu da napuste evrozonu.
“CSU želi da se državama članicama koje neće moći da u doglednoj budućnosti ispune kriterijume stabilnosti iz Mastriškog sporazuma omogući privremeno napuštanje evrozone”, stoji u tekstu. CDU i SPD ne dele taj stav, a kompromis nije na pomolu.
Poruka je jasna: CSU želi da bankrotirane države napuste zajedničku valutu. To nisu dobre vesti za Angelu Merkel, kojoj nikako ne treba takav teret na leđima u pogledu politike prema EU.
U zapisniku se našao i zahtev CSU-a za održavanjem nacionalnih referenduma o “evropskim odlukama od velike važnosti”. Osim toga, CSU traži da se neka ovlašćenja vrate iz Brisela natrag zemljama članicama, baš kao i procedure za restrukturiranje državnih dugova. Ni to nije sve – CSU se zalaže za smanjenje administracije Europske komisije.
“Jedino drugo mesto gde su kabineti ovoliki je Afrika, gde prilikom sastavljanja vlada treba uzeti u obzir sva plemena”, rekao je Thomas Silberhorn, pregovarač CSU-a o evropskim pitanjima.
Takav razvoj događaja ukazuje i na to da se šef CSU-a Horst Seehofer već uveliko priprema za izbore za Evropski parlament u maju 2014. CSU želi pridobiti birače euroskeptične stranke Alternativa za Nemačku (AFD), koja ima dobre izglede za osvajanje poslaničkih mandata u Evropskom parlamentu.
Ljudi koji se bave mojom profesijom ulažu divovske napore da izbegnu kongrese, simpozijume i intervjue o opsesivnoj temi evropskog identiteta. Ovo pitanje nije novo, ali je postalo goruće poslednjih godina, u vreme čestog poricanja postojanja ovog identiteta.
Mnogi od onih koji odbacuju evropski identitet uglavnom su neopterećeni kulturnim bagažom, osim gotovo urođene ksenofobije koja bi želela da vidi kontinent podeljen na krpež sićušnih domovina. Oni nisu svesni da je to identitet koji je nastajao od osnivanja Univerziteta u Bolonji (1088) i „lutajućih sveštenika“ svih fela, koji su tumarali kontinentom od univerziteta do univerziteta – iz Upsale u Švedskoj do Salerna u Italiji – komunicirajući na jedinom zajedničkom jeziku koji su znali, latinskom. Evropski identitet, kako se čini, vide samo obrazovani ljudi. To je žalosno, ali i to je neki početak.
S tim u vezi, želeo bih da citiram nekoliko pasusa iz Prustovog Pronađenog vremena. Scena se odvija u Parizu u vreme Prvog svetskog rata. Noću, grad je u strahu od cepelina koji lebde nad krovovima. Ljudi krive mrske Švabe za razne strahote. Pa ipak, ove Prustove stranice odišu germanofilskim duhom koji se provlači kroz razgovor protagonista.
Šarli je germanofil, iako njegovo divljenje za Nemce po svemu sudeći nema toliko veze sa kulturnim afinitetima koliko sa njegovim seksualnim sklonostima: „’Naše divljenje za Francuze ne znači da treba da omalovažavamo svoje protivnike; tako vređamo sebe. Vi ne znate kakav je vojnik nemački vojnik, vi koji ga niste videli kao ja, dok maršira na paradi.’ Vraćajući se na ideal muškosti o kojem mi je govorio u Balbeku… rekao mi je: ‘Vidite, vrhunski je i stamen momak taj švapski vojnik, snažno, zdravo biće, koji misli samo na slavu svoje zemlje, Deutschland über alles.’“
Ostavimo Šarlija i književne reminiscencije iz njegovog pronemačkog govora i pređimo na Sen-Lua, hrabrog vojnika koji kasnije gine u borbi. „Sen-Lu, pokušavajući da mi predoči određene suprotnosti svetlosti i senke koje su bile ‘čarolije njegovog jutra’… nije prezao od aluzija na neku stranicu Romena Rolana, ili čak Ničea, sa nezavisnošću kakva se sreće kod ljudi koji su bili u rovovima, i koji se, za razliku od onih koji su ostali u pozadini, nikada nisu nimalo plašili da izgovore neko nemačko ime… Sen-Lu mi je pričao o nekoj melodiji Šumana, dao mi je naslov samo na nemačkom i odmah mi rekao, bez ustezanja, da je u zoru kada je začuo prvi cvrkut ptice sa ruba šume, bio oduševljen kao da mu je ova ptica govorila o onom ‘veličanstvenom Zigfridu’ koga se nadao da će slušati posle rata.“
Ili: „Saznao sam da je Rober de Sen-Lu ubijen dva dana po povratku na front, štiteći povlačenje svojih ljudi. Nije bilo čoveka koji se manje od njega hranio mržnjom čitavog naroda… Poslednje reči koje sam čuo iz njegovih usta, šest dana pre toga, bili su one sa početka Šumanove pesme, koju mi je pevušio na stepeništu, na nemačkom, ali sam zbog suseda morao da ga ućutkam.“
I Prust užurbano dodaje da ni tada u francuskoj kulturi ništa nije zabranjivalo proučavanje nemačke kulture, koja se mogla pratiti uz malo predostrožnosti: „Jedan profesor je napisao izvanrednu knjigu o Šileru, i o tome su pisale novine. Ali pre nego što je progovorio o autoru knjige, recenzent je napisao, kao da je to dozvola za objavljivanje, da je bio na Marni, u Verdenu, da ima pet odlikovanja i da su mu poginula dva sina. Posle toga je pohvalio jasan stil i dubinu knjige o Šileru, koji se mogao opisati kao ‘veliki’ samo ako umesto ‘taj veliki Nemac’ napišete ‘taj veliki Švaba’.“
To je ono što čini osnovu evropskog kulturnog identiteta: trajni dijalog između literatura, filozofija, muzičkog i pozorišnog stvaralaštva. To nije nešto što jedan rat može da izbriše. I upravo je taj identitet temelj zajednice koja se opire najvećim barijerama, onim jezičkim.
Umberto Eko
Iako je umesto „jednog od najvećih solarnih parkova na svetu“ Srbija od kompanije „Securum Equity Partners“ dobila samo tužbu, u nadležnom Ministarstvu kažu da je interes za instalisanje kapaciteta za crpljenje sunčeve energije veliki. Saša Svitlica, vlasnik i direktor holandskog konsultantskog preduzeća GreenMonkeys savetuje svima koji grade ili rekonstruišu poslovni ili stambeni prostor da već sada planiraju solarne panele i provuku strujne kablove od električnog brojila do krova, a krov na južnoj strani ostave slobodan za „grejalicu“ na sunce.
Najveće srpske solarne elektrane su one kod Leskovca i Merdara. Ovaj segment obnovljivih izvora energije uglavnom se svodi na manje sisteme, pionirske poduhvate na krovovima škola, pojedinih institucija i privatnih zgrada. Proletos je iz slovačke kompanije „Prima energy“, prilikom polaganja kamen-temeljca za izgradnju prve solarne elektrane u Vojvodini, najavljeno da će ona početi sa radom u septembru, ali otvaranje se još čeka. Istovremeno, Srbija nema proizvodnju solarnih panela, a sudeći prema aktuelnim tendencijama u svetu malo je verovatno da će je i biti.
Prodor s istoka
Ruže, naime, trenutno ne cvetaju ni postojećim proizvođačima solarnih panela na Zapadu. Samo tokom prošle godine, oko 50 velikih svetskih proizvođača opreme za solarne elektrane je bankrotiralo, dok su drugi izbacili solarne panele iz svog proizvodnog asortimana. Među njima je i nemački gigant “Simens” koji je najavio izlazak iz poslova sa solarnom energijom i fokusiranje na vetar i hidroelektrane kao obnovljive izvore energije. U ovom konglomeratu objašnjavaju da su se na takav korak odlučili u okviru širih nastojanja da povećaju produktivnost i efikasnost, a da očekivanja u poslovima sa solarnom energijom nisu ispunjena zbog, između ostalog, velikog pritiska cena na tržištima.
Manji proizvođači, koji nisu imali mogućnost da se preorijentišu na druge poslove, zatvorili su fabrike. U Hrvatskoj, koja je donedavno prednjačila u izradi solarnih ćelija u ovom delu Evrope, zatvoreno je nekoliko pogona. Stručnjaci ovakav trend objašnjavaju ogromnom konkurencijom na tržištu, pre svega proizvođača sa Dalekog istoka.
Saša Svitlica, vlasnik i direktor holandskog konsultantskog preduzeća GreenMonkeys objašnjava za B&F da velike kineske firme konkurišu jedne drugoj i obaraju cene neverovatnim tempom. „U situaciji kada cena proizvoda pada 12-20 odsto godišnje, treba biti jako spretan pa uspeti zaraditi na tome“, kaže Svitlica.
Kineska industrija solarne opreme je tokom prethodne decenije rasla velikom brzinom i danas zauzima oko 70 odsto svetskog tržišta. Evropska unija je čak pokrenula anti-damping istragu uvoza kineskih solarnih panela pošto se evropska industrija požalila da paneli iz Kine stižu po ceni ispod tržišne.
Darko Bjelopavlić, konsultant za pitanja solarnih panela i energije i koordinator portala „solarnipaneli.org“ slaže se da je loše poslovanje evropskih kompanija u ovoj oblasti posledica surovog tržišta solarnih panela, jake konkurencije azijskih kompanija, a verovatno i loših kreditnih uslova koji su učinili da neke zemlje budu loše tržište ovih proizvoda. “Danas mogu opstati samo oni koji stalno usavršavaju svoj proizvod i za specifikovani kvalitet daju najnižu cenu. Velika se energija ulaže u istraživanje solarnih ćelija sa većom efikasnošću i istovremeno jeftinijom proizvodnjom”, kaže Bjelopavlić dodajući da solarna tehnologija, proizvodnja i eksploatisanje svakako imaju budućnost jer društvo počinje da prepoznaje potrebe za solarnim konvertorima, odnosno pogodnostima i prednostima koje nude.
„Tržište se tek razvija, bar na Balkanu, dok je u savremenom svetu postalo uobičajeno imati neki panel na kući, vikendici ili kamp prikolici. Potrebe za energijom su i dalje velike te ima mesta za sve obnovljive izvore energije. Energija iz fosilnih goriva je limitirana kako proizvodnim kapacitetima tako i rezervama, a najbolji način da se taj nedostatak premosti pruža solarna energija”, tvrdi ovaj sagovornik B&F.
Nemačka daleko, Japan još dalje
Tempo razvoja ovog dela “zelene energije”, kao uostalom i većine drugih investicija, u najvećoj meri zavisi od isplativosti. Saša Svitlica objašnjava da masovna instalacija solarnih panela u nekoj zemlji počinje kada se investicija isplati za šest do 10 godina. Ta kalkulacija zavisi od nekoliko faktora. Prvi je količina svetla. Srbija, primera radi, ima 40 odsto više sunčanih sati nego Nemačka, što znači da za istu proizvodnju struje u Srbiji treba 40 odsto manji solarni sistem, što za isti procenat spušta i cenu. Drugi važan faktor je cena struje koju plaćaju potrošači. U Nemačkoj je ta cena 23 evrocenta po kilovat-satu, a u Srbiji pet evrocenti. To znači da se, primećuje Svitlica, isti sistem u Nemačkoj isplati četiri puta brže.
Koliko se brzo sistem isplati zavisi i od nivoa subvencija. „Subvencije u Nemačkoj su bile dosta visoke, ali sada sve više padaju jer cena solarnih sistema pada i tržište može da radi i bez subvencija“, kaže Svitlica, dodajući da je najveća subvencija na svetu trenutno u Japanu: 43 evrocenta po kilovat-satu. Razlog je Fukušima. „Sva 54 nuklearna reaktora u Japanu su zatvorena i pitanje je da li će ih ikada ponovo pokrenuti. Taj ogroman nedostatak struje treba nadomestiti, i zato je vlada uvela ovu subvenciju. Kao rezultat, Japanci su počeli da postavljaju solarne panele neverovatnim tempom, odnosno rast iznosi 120 odsto godišnje“.
Iako je cena električne energije u Srbiji među najnižim u Evropi, Svitlica tvrdi da se ulaganje u solarne panele i ovde ipak isplati. U ovom trenutku rok isplate jeste suviše dugačak, Svitlica ga procenjuje na oko 20 do 25 godina, ali „ne treba zaboraviti da cene ubrzano padaju svake godine i da ono što je ove godine neisplativo, sledeće je skupo, godinu posle toga isplativo na duži rok, a posle toga jeftino“.
On kao primer navodi plazma televizore čija je cena 2001. dostizala 26.000 evra, a danas su dostupni gotovo svačijem džepu. „Solarni paneli su elektronika i zakon padanja cena važi na isti način kao i za kompjutere i televizore“, kaže Svitlica. Zato on savetuje sve one koji nameravaju da grade ili rekonstruišu poslovni ili stambeni prostor da već sada planiraju solarne panele i provuku strujne kablove od električnog brojila do krova, a krov na južnoj strani ostave slobodan.
On procenjuje da će se pad cena nastaviti. Do sada su evropske zemlje kao Nemačka, Italija i Španija bile vodeća solarna tržišta zbog subvencija. Sada se trend okreće na Aziju i uskoro Severnu i Južnu Ameriku i konačno na Afriku. Svaki put kada se tržište proširi, povećava se kapacitet i cene još više padaju. To, zauzvrat, povećava tržište i tako nastaje vrzino kolo padajućih cena. „Odlična vest za zemlje poput Srbije“, zaključuje Svitlica.
U opticaju krupni ulozi
Prema rečima Darka Bjelopavlića, uvođenje solarne energije u Srbiji dosad je išlo polako, ali „oprezno i trezveno“. Prvi razlog koji je u velikoj meri stopirao investicije minulih godina bio je nekonkurentnost feed-in tarife u odnosu na zemlje Evrope. U Srbiji je, naime, bila fiksna vrednost za subvencionisanu cenu struje iz solarnih panela i to 23 evrocenta po kilovat-satu, bez razlike da li je reč o sistemu na zemlji ili na objektu. To je odbijalo investitore jer su investiciono atraktivne zemlje poput Nemačke, Češke, Italije ili Španije imale daleko veće i povoljnije tarife uz dodatne povoljnosti banaka i/ili samih država.
„U svetu solarnog biznisa važi gledište da ako je povrat uloženog kapitala odnosno ROI manji od 10 odsto, ne treba investirati. Sa tadašnjim cenama opreme za solarne elektrane mi smo imali vreme povraćaja novca između 9,5 i 11,5 godina, uz loše kreditne uslove. Takođe, svuda je vreme trajanja otkupa ili podsticajni periodi bilo 20 ili čak 25 godina, ređe 15, dok u je Srbiji bilo i ostalo 12 godina“, kaže Bjelopavlić. Treba, dodaje on, pomenuti i zakonsku regulativu i veliki broj dozvola koje su činile da se čeka i po godinu dana za pokretanjem gradnje. „Na žalost, danas investitor nema garanciju da će država sklopiti ugovor sa njim iako je pribavio sve potrebne dozvole i garancije. To dodatno otežava investiranje, ali i upućuje da samo krupni ulozi budu u opticaju“.
„Prema tome, u Srbiji će se graditi sistemi većih snaga, 100-500 kilovata, ređe jedan megavat, ali i oni manji, 30-50 kilovata. Interesovanja ima među građanima, posebno za sisteme na krovovima snage 10 do 30 kilovata. Dodatno interesovanje su pokazale neke fabrike koje bi na svojim halama postavile solarne sisteme i tako u budućnosti sebi smanjile račun za struju“. Ovo, dodaje Bjelopavlić, može biti interesantna tema za razmišljanje, da se budućim investitorima ponudi takva solucija: oni se povežu na mrežu, troše tu energiju, a da višak, ako ga bude bilo, prodaju EPS-u.
Sunčana strana Srbije
Za sticanje statusa povlašćenog proizvođača energije iz energije sunca vlada veliko interesovanje investitora, a kapacitet je skoro popunjen – preostalo je oko 200 kilovata za elektrane snage do 30 kilovata, kažu za BiF u Ministarstvu energetike, razvoja i zaštite životne sredine, ističući da se isti postupak primenjuje prema svim investitorima u okviru kvote od 10 megavata definisane za povlašćene proizvođače koji koriste solarnu energiju. Ipak, zbog ograničenog kapaciteta i velikog interesovanja, nisu svi podnosioci zahteva dobili pravo na status privremenog povlašćenog proizvođača.
Od stupanja na snagu nove uredbe u aprilu ove godine izdato je ukupno 43 pozitivnih rešenja, od čega tri za status povlašćenog proizvođača i 40 privremenih statusa i to:
– na krovu do 30 kilovata: 30 pozitivnih rešenja
– na krovu od 30 kilovata do 500 kilovata: devet pozitivnih rešenja
– na zemlji: četiri pozitivna rešenja
Za one proizvođače koji ne dobiju status povlašćenog proizvođača, a imaju višak energije, postojaće mogućnost da te viškove prodaju “EPS snabdevanju“, po ceni po kojoj EPS nabavlja ili proizvodi električnu energiju.
Takođe, u zavisnosti od finansijskih mogućnosti države i rasta BDP-a, od 2014. godine će se razmotriti eventualno povećanje kvote za solarnu energiju, u okviru cilja postavljenog do 2020. godine, najavljuju u resornom ministarstvu.
Država, inače, ograničava podsticaje na 10 megavata. Prema novim uredbama od februara ove godine, kvota je sa postojećih pet proširena za još pet megavata. Drugim rečima, u sadašnju kvotu od 10 megavata uračunata je i stara kvota od pet megavata.
Prema Uredbi o merama podsticaja za povlašćene proizvođače električne energije i Uredbi o uslovima i postupku sticanja statusa povlašćenog proizvođača električne energije, država subvencioniše tri kategorije solarnih elektrana:
1. na objektu snage do 30 kilovata, ukupno dva megavata;
2. objektu snage od 30 kilovata do 500 kilovata, ukupno dva megavata
3. na zemlji, ukupno šest megavata.
Osim navedenih podsticaja, država trenutno nema drugih linija za podršku solarnim elektranama.
Biljana Vukajlović
Najveće aviokompanije iz zemalja Persijskog zaliva i Turske otvaraju nove avionske linije na osnovu procena koja tržišta najviše obećavaju u ovom veku. Destinacije koje su već razvijene u Africi i zemljama BRIC-a osmišljene su na način koji najviše odgovara poslovnim ljudima, što evropske aviokompanije nisu u stanju da prate, tvrde analitičari.
Kakve su ambicije bogatih aviokompanija iz Persijskog zaliva najbolje ilustruje širenje njihovih avionskih linija. Isto važi i za Tursku, piše CNN Business povodom ovogodišnjeg Dubai Airshowa, najvažnijeg svetskog sajma aviobiznisa koji počinje 17. novembra. Turkish Airlines, koji već leti na 190 destinacija, namerava da u idućih pet pet godina tu listu proširi sa 60 novih. Kompanija Emirates najavljuje da će svojoj pozamašnoj floti uskoro dodati i rekordnu narudžbinu Boeinga 777X.
“Ove kompanije imaju kvalitetne moderne flote sa kojima mogu da lete na udaljene destinacije, a zbog svog geografskog položaja u mogućnosti su da se, faktički, povežu sa bilo kojim mestom u svetu, direktnim ili transfernim letovima”, objašnjava konsultant za avio transport John Strickland. On dodaje da su izbori novih destinacija i aviolinija pažljivo razrađene ekonomske strategije, koje budno prate i ostale industrijske grane, kao pokazatelje o kretanjima ka novim tržištima.
Zalivske aviokompanije su do sada, tradicionalno, zapostavljale Sjedinjene Države u korist evropskih tržišta, što se takođe menja u njihovoj novoj poslovnoj politici. Etihad, Emirates, Qatar i Turkish Airlines uvele su ili planiraju da uvedu naredne godine direktne letove za SAD, što je prvi put da se te kompanije pojavljuju kao ozbiljni igrači na američkom tržištu. Dubai je u oktobru otvorio prve direktne letove za New York i Milano, Emirates planiraju da u idućih 15 godina udvostruče broj odredišta u SAD, Etihad će leteti u četiri američka grada, počev od Los Angelesa, a Qatar Airways planira četiri nova američka grada.
Drugo veliko tržište za aviokompanije otvara se u Africi. Turkish Airlines je za samo nekoliko godina postao najveća međunarodna kompanija kada su u pitanju letovi za Afriku, gde pokriva čak 39 destinacija. Kada se one detaljnije prouče, postaje jasno da je poslovni plan te aviokompanije pažljivo razrađen na osnovu nacionalne strategije o kapitalnim ulaganjima na nova tržišta. Naime, mnoge od afričkih zemalja u koje lete su u ekonomskim analizama identifikovane kao brzo rastuće ekonomije, popur Ruande koja je prošle godine imala rast od 8 odsto, ili Nigerije koja je u istom periodu zabeležila rast od 6,6 odsto, a Tursku zanimaju i bogati prirodni resursi afričkog kontinenta. „U idućih sto godina, Afrika će biti najvažnije svetsko tržište. U tom kontekstu, svaka afrička destinacija na koju letimo predstavlja veći ekonomski potencijal nego neka destinacija u Evropi“, izjavio je Ali Genc, iz službe za odnose sa javnošću Turkish Airlinesa.
Treća velika mreža koju razvija ova aviokompanija su BRIC zemlje (Brazil, Rusija, Indija i Kina), tržišta za koja se i dalje ocenjuje da su među onima koja najviše obećavaju u ovom veku. Važnost razvijanja avionskih pravaca u te zemlje nije samo u njihovom spajanju sa bliskoistočnim tržištima, već i među BRIC zemljama. „Aviokompanije poput Emiratesa, Etihada i Qatara imaju pristup rastućim tržištima Afrike, Azije i Latinske Amerike i povezuju ih na način koji najviše odgovara poslovnim ljudima, što evropske aviokompanije nisu u stanju da prate“, tvrdi John Strickland. Istovremeno, kompanije poput Air Arabia i FlyDubai krenule su veoma agresivno u osvajanje i drugog segmenta tržišta – jeftinih letova, i postale posebno popularne u gradovima centralne i istočne Evrope.
Ruski energetski gigant Gasprom danas ima ogroman uticaj na snabdevanje Srbije gasom. Još veću ulogu ta kompanija dobiće nakon izgradnje gasovoda Južni tok, možda čak i tokom same gradnje. Prema akcionom planu koji je Gasprom potpisao sa srpskim predstavnicima, gradnja Južnog toka u Srbiji bi trebalo da počne 24. novembra ove godine. Sergej Komlev, šef direktorata za strukturiranje cena i ugovora u Gasprom Eksportu kaže za Biznis i finansije da su u toj kompaniji “zadovoljni tempom priprema za početak gradnje tog gasovoda kroz Srbiju i da projekat ide po planu”.
Prema studiji izvodljivosti, troškovi izgradnje Južnog toka kroz Srbiju procenjeni su na 1,7 milijardi evra. Gasprom je nedavno ponudio da finansira celu gradnju, ne precizirajuću uslove, kamatnu stopu, rokove i način vraćanja pozajmice. U Gasprom Eksportu kažu da se budući mehanizam finansiranja projekta
„Južni tok Srbija“ i dalje razmatra. Pošto je Srbijagas, potvrđuju u Gasprom Eksportu, tražio finansijere za ovaj projekat, Gasprom se ponudio da finansira izgradnju Južnog toka na teritoriji Srbije, koja bi potom novac vratila kroz prihode sakupljene od tranzitnih taksi. „Gasprom je apsolutno posvećen nesmetanoj realizaciji ovog projekta, stoga su sve odluke koje se donose i koje će tek biti donete usmerene isključivo na povećanje efikasnosti i na olakšavanje realizacije projekta koliko god je to moguće“, poručuju iz Gasprom Eksporta, podsećajući da bi prema studiji izvodljivosti izgradnja Južnog toka u Srbiji trebalo da privuče oko 1,6-1,7 milijardi evra investicija i otvori oko 2.200 novih radnih mesta tokom faze izgradnje.
Da li će i nekoj drugoj zemlji kroz koju bi trebalo da prođe Južni tok, jedan od najambicioznijih projekata ikada isplaniranih, stići slična ponuda Gasproma za finansiranje gradnje, u toj kompaniji ne preciziraju.
Procenjuje se, naime, da će cena gradnje celog gasovoda biti oko 21 milijardu dolara. U Gasprom Eksportu kažu da će realizacija gasovoda preko dna Crnog mora, koji će zajedno graditi Gasprom, Eni, EdF i Vinteršal, delom biti pokrivena kapitalom akcionara, a finansiraće se i iz kredita. Na ovo se neće trošiti novac evropskih poreskih obveznika, kažu u Gasprom Eksportu, dodajući da će budžet projekta za morski deo gasovoda biti preciziran nakon kompletiranja tehničke faze i finalizacije glavnih tendera za snabdevače cevi, za radove na oblaganju, polaganju cevi i logistiku. „Planiramo da pokrijemo 30 odsto troškova projekta kapitalom deoničara, a ostalih 70 dugoročnim kreditom koji ćemo dobiti iz više potencijalnih izvora kao što su agencije za osiguranje i finansiranje izvoza, međunarodne poslovne banke ili multilateralne institucije“, objašnjavaju u Gasprom Eksportu.
Kopneni deo projekta pak biće finansiran prema ugovorima između Gasproma i lokalnih partnera u svakoj zemlji učesnici.
Od devet zemalja koje su se dosad uključile u projekat Južni tok, Srbija ima još jednu specifičnost – samo je ovde Gasprom većinski vlasnik budućeg gasovoda, odnosno kompanija koja će ga graditi. Na pitanje šta je uslovilo takav vlasnički odnos u Gasprom Eksportu kratko odgovaraju da je raspodela vlasničkih udela u preduzeću South Stream Serbia AG (51 odsto za Gasprom i 49 odsto za Srbijagas) određena ugovorom o formiranju zajedničke kompanije za osnovu međudržavnog sporazuma koji je potpisan sa srpskim vlastima.
Izazovi evropskog tržišta
Ekspanziju Gasproma na evropsko tržište, koja postoji i bez Južnog toka, donekle bi mogla da uspori istraga koju je pokrenula Evropska komisija zbog navodne zloupotrebe dominantne pozicije ruske kompanije na tržištu gasa, naročito centralne i istočne Evrope (Poljska, Letonija, Litvanija, Estonija, Češka, Slovačka, Bugarska i Mađarska).
U Gasprom Eksportu tvrde da su ruska kompanija i Evropska komisija uspostavili konstruktivan dijalog, a kompanija trenutno radi na objašnjenju svog stava o optužbama i iznosi svoj slučaj. „Oduvek smo bili, i ostajemo i dalje, za konkurenciju na tržištu gasa i vodimo računa o tome da delujemo u skladu sa svim međunarodnim zakonima i regulativama u zemljama u kojima poslujemo“, kažu u Gasprom Eksportu.
Sergej Komlev kaže za BiF da “Evropa i dalje pokazuje snažnu potrebu za ruskim gasom”. “Prognoze predviđaju da će evropska tražnja za gasom ravnomerno nastaviti da raste, dok će domaća proizvodnja u regionu zabeležiti prilično oštar pad. Očekuje se da će Evropi do 2025. biti potrebno ne manje od dodatnih 145 milijardi kubika uvoznog gasa, a očekuje se da će potrebe u 2035. godini iznositi 185 milijardi kubika gasa. Stoga postoje neki pozitivni trendovi kojima možemo da se radujemo”, kaže Komlev.
On ističe da će zbog rasta tražnje evropske zemlje morati u budućnosti da značajno investiraju u infrastrukturu za uvoz gasa. “Mi smo posvećeni tome da realizujemo značajne investicije u energetsku infrastrukturu u Evropi, kako bismo bili sigurni da možemo da odgovorimo na energetske potrebe u budućnosti. Naši gasovodi Južni tok i Severni tok ilustruju tu posvećenost i naglašavaju da je Gasprom tu da bi ostao! Ali, naravno, želeli bismo da regulatorni okvir EU bude blagonaklon prema investitorima koji pomažu Evropi da ispuni svoje rastuće potrebe za energijom. Zaista se nadam da će energetska politika EU olakšati kompleksne investicije u infrastrukturu umesto da ih otežava i da će to učiniti na nediskriminatorski način, bez biranja geografskih pobednika. Mi smo uvek otvoreni za dijalog po tom pitanju”, poručuje Komlev.
Ostali snabdevači zaostaju
Gasprom Eksport je u prvih devet meseci ove godine, inače, isporučio više od 118 milijardi kubika gasa Evropi i Turskoj. To je za 15,5 odsto više nego 2012. godine, kada je na ova tržišta isporučeno 102,46 milijardi kubika gasa. Pozitivan trend nastavljen je i u oktobru: u prvoj polovini meseca Evropi je isporučeno 6,8 milijardi kubika gasa, što je za oko trećinu više nego u istom periodu prošle godine.
“Godina još nije gotova, a jesen i zima su tek pred nama. Imamo odličnu priliku da isporuke dostignu 160 milijardi kubika. Zarada će mnogo zavisiti od cene nafte, kao i od dinamike retroaktivnih plaćanja. Verujemo da ćemo moći povećati prihode u odnosu na prošlogodišnjih 55,9 milijardi dolara”, kaže za Biznis i finansije Sergej Komlev.
Postoji, dodaje on, mnoštvo kratkoročnih i dugoročnih razloga za povećanje stepena potrošnje gasa u Evropi.
“Kratkoročni razlozi mogu se pripisati vremenskim prilikama – hladna ovogodišnja zima i proleće produžili su grejnu sezonu. To znači da je gas iz skladišta duže korišten, a ponovno punjenje kasnije započeto. Pošto punjenje skladišta za dolazeću grejnu sezonu mora da se završi na vreme, tražnja za gasom trenutno raste” , kaže Komlev. Na snazi su, prema njegovim rečima, i dugoročni faktori: snabdevanje ruskim gasom je poraslo, dok su isporuke Evropi drugih velikih snabdevača opale. Norveška je, recimo, smanjila izvoz za 8,8 odsto u prvoj polovini 2013, dok su neke druge zemlje, Alžir i Katar na primer, izvoz smanjile za 9,5 odsto, odnosno 21,6 odsto.
Komlev kaže da Gasprom Eksport nastavlja sa dosadašnjom praksom dostave gasa kupcima u sklopu dugoročnih ugovora, sa predvidivom formulom koja cenu gasa vezuje za cenu naftnih derivata, uz odloženu primenu od oko šest meseci. “To nama i našim partnerima pruža neophodnu stabilnost potražnje i snabdevanja, posebno u odnosu na nestabilnost metoda sa spot cenama”, tvrdi Komlev.
Nova tečna prilika
Na pitanje u kojoj meri sadašnji odnos snaga na tržištu gasa može da poremeti ekspanzija tečnog prirodnog gasa, Komlev kaže da tu ekspanziju posmatraju kroz prizmu novih poslovnih prilika. “Već smo snažno angažovani na proizvodnji i izvozu TPG-a, dobijamo ga sa polja Sakalin-2, a radimo i na projektu Vladivostok-LNG koji treba da obezbedi snabdevanje Japana gasom. Takođe planiramo dodatno povećanje proizvodnje TPG-a u Rusiji, što će pomoći da povećamo izvoz, da diverzifikujemo puteve snabdevanja te da uđemo na nova tržišta koja ostaju nepristupačna za gasovode”, objasnio je Komlev.
Mirjana Knežević
tekst je iz našeg godišnjeg izdanja Biznis Top 2012/13 u kojem prvi put objavljujemo i sektorsku analizu privrede
USAID anketa: Tek 7% domaćih preduzeća izvozi, najveći problem i dalje birokratija i poreska politika
Prema nalazima treće godišnje ankete koju je USAID sproveo među 1.000 preduzeća u Srbiji, njihovi rukovodioci smatraju da se poslovno okruženje u Srbiji neznatno poboljšalo tokom 2013. godine, iako dugotrajne i skupe regulatorne procedure i dalje škode konkurentnosti njihovih preduzeća. Takođe, veoma mali broj domaćih preduzeća (7%) izvozi a čini se da je privreda najviše opterećena prekobrojnom administracijom, visokim porezima i oprezom banaka kada je u pitanju kreditiranje. Ali evo detaljnih podataka:
Očekivanja privrednika
Percepcija privrednika polako se ali sigurno poboljšava: sve više njih prepoznaju napore koje država ulaže radi unapređenja transparentnosti i predvidivosti, kao i radi većeg učešća privrede u raspravi o ekonomskim pitanjima i njihovom rešavanju. Mnogi privrednici nadaju se da će im se zarada povećati tokom 2013, ali ne planiraju da zaposle nove radnike ili ponude tržištu nove proizvode. Odluke o zapošljavaju mogu biti vezane za politike i propise vezane za radne odnose, koje, kako se navodi, negativno deluju na zapošljavanje novih radnika. Sadašnja vlada se u više navrata obavezala da će značajno izmeniti Zakon o radu do kraja 2013. godine. Očekuje se da će jedan od bitnijih elemenata ove reforme osloboditi privredu tereta „stečenih obaveza“, pošto će biti ukinuta obaveza poslodavca da snosi teret isplate otpremnina radnicima za staž kod svih prethodnih poslodavaca.
Efekti antikorupcijske kampanje državnih organa sve su vidljiviji. Značajno su opali uticaj korupcije na privredu i korišćenje privatnih veza za završavanje poslova. Skoro polovina ispitanika navodi da korupcija uopšte ne utiče na njihovo poslovanje, što je skoro dvostruko više nego prošle godine. Rasprostranjenost političkih i privrednih veza opada, dok rezultati najnovije ankete pokazuju da gotovo nijedan privrednik nije doživeo ucenu državnog službenika.
Opšti trend sve veće transparentnosti i boljeg upravljanja može se videti i u nalazima o sivoj ekonomiji. Prema mišljenju ispitanika, većina privrednika plaća sve poreze i doprinose, dok ih mali broj uopšte ne plaća. Pa ipak, prikupljeni podaci potvrđuju nalaze ranijih istraživanja, prema kojima je obim neformalne ekonomije u Srbiji veliki: procenat privrednika koji ne plaćaju poreze i doprinose na zarade stabilan je na tek nešto manje od 20 odsto.
Političko, pravno i regulatorno okruženje
Ispitanici smatraju da država ulaže napore radi smanjenja opterećenja koja privredi predstavljaju porezi i administrativne procedure. Pa ipak, porezi i birokratija i dalje su prvi na listi prepreka sa kojima se suočavaju preduzeća i preduzetnici.
Poreska pitanja – bilo da je reč o porezima na zarade, PDV, ili parafiskalnim nametima – zajedno sa složenim administriranjem naplate poreza, na vrhu su spiska otežavajućih okolnosti za poslovanje.
Po svemu sudeći, restriktivni propisi o radu, dugotrajni postupci izdavanja građevinskih dozvola i složeni sudski postupci i dalje otežavaju rad privrednika širom zemlje. Efikasnost izvršnog i stečajnog postupka tek se neznatno poboljšala. Vladi je savršeno jasno da su u sve tri ove oblasti potrebne reforme. I premijer Dačić i ministar privrede Radulović su se obavezali da će izmene zakona o radu, izgradnji i stečaju biti donete pre kraja godine, i to pred inostranom publikom u Londonu 29. oktobra, kao i 31. oktobra u Srbiji, na predstavljanju „Bele knjige“ Saveta stranih investitora.
Opšte administrativne procedure i teret poštovanja propisa i dalje predstavljaju značajno ograničenje za poslovanje, mada su o obe oblasti primetna unapređenja, kako se može videti iz nalaza prema kome više rukovodstvo preduzeća sve manje vremena provodi na rešavanju tih pitanja. Ogromna većina ispitanika ove godine navodi da je utrošila manje od 20 odsto svog vremena na poslove vezane za poštovanje propisa, što je potpuno suprotno od stanja zapaženog u protekle dve godine, kada je većina na birokratske poslove potrošila preko 20 odsto svog radnog vremena.
Izdavanje dozvola za obavljanje delatnosti i upis preduzeća u registar značajno su unapređeni, kako navode ispitanici. Potvrdu za ovaj nalaz vidimo i u izveštaju Doing Business 2014, prema kome je Srbija rangirana u prvi kvartil prema složenosti postupka i vremenu i novcu potrebnom za pokretanje poslovanja.
Čini se da u oblasti regulatornog nadzora Vlada Srbije ostvaruje primetan napredak da ispuni svoje obećanje da će ograničiti administraciju i birokratiju. Da inspekcije negativno utiču na poslovanje smatra mali broj ispitanika, što predstavlja značajno smanjenje u odnosu na prethodne periode. Iako poreska, tržišna i inspekcija rada i dalje najčešće kontrolišu privrednike, prosečan broj poseta drastično je smanjen: vreme koje rukovodioci provedu u radu sa inspektorima ove godine palo je sa 70 na 17 časova, dok je prosečna kazna smanjena za skoro 50 odsto, na 868 evra. Velike firme sa sedištima u Beogradu plaćaju u proseku najveće kazne, dok preduzetnici u seoskim sredinama – prvenstveno trgovci – plaćaju najmanje. Dobar znak je to što većina ispitanika smatra da su inspektori dobro obučeni, kao i da su relevantni propisi dostupni i jasni.
Većina privrednika nema iskustva sa javnim nabavkama, ali oni koji imaju smatraju da na izbor najpovoljnije ponude utiče cena, a ne stručne kvalifikacije. Privrednici smatraju da veze mogu da pomognu, ali nisu od presudnog značaja za izbor najpovoljnijeg ponuđača i sve su manje važne.
Makroekonomska politika i finansije
Privrednici najviše cene stabilnost: nepredvidiva inflacija, kurs i kamatne stope predvode spisak činilaca koji presudno – bilo pozitivno, bilo negativno – utiču na konkurentnost. Pozivi na obezbeđivanje veće stabilnosti javljaju se u istoj meri kao i prethodnih godina, i čini se da imaju uporište u realnosti.
Finansijski izgledi Srbije popravili su se u drugoj polovini 2013, ali nestabilnost sa kojim se Srbija suočavala u prošlosti objašnjava zašto privrednici strepe. Prema statističkim podacima Narodne banke Srbije (NBS), inflacija je tokom poslednjih pet godina dvocifrena, ali se u 2013. predviđa njen pad na ispod pet odsto na međugodišnjem nivou. Dinar je tokom cele 2009. godine bio stabilan u odnosu na evro i američki dolar, nakon čega je usledio trogodišnji pad koji je tek 2012. zaustavljen restriktivnijom monetarnom politikom nove Vlade. Narodna banka je tako svoju referentnu kamatnu stopu postepeno podizala sa 9,5 odsto u maju 2012. na čak 11,75 odsto početkom 2013. Repo stope i stope prinosa na državne zapise denominirane u dinarima rasle su sličnom putanjom. Sve ove stope počele su da opadaju u drugoj polovini 2013, zajedno sa rastom poverenja i poboljšanjem ekonomskih izgleda koje donose pozitivni podaci o ulaganjima i izvozu. Pa ipak, razumljivo je zašto privrednici pozivaju na veću stabilnost.
I mada privrednici navode da im konkurentnost zavisi od makroekonomske stabilnosti, rast i profitabilnost čvrsto su vezani za poresku i fiskalnu politiku. Porez na zarade, PDV i drugi porezi i parafiskalni nameti imaju najveći negativan uticaj na privredu i nalaze se na vrhu činilaca koji nepovoljno utiču na poslovno okruženje. Na ovo otvoreno pitanje 30 odsto ispitanika odgovorilo je da bi reforma oporezivanja trebalo da bude najveći prioritet za državu.
Mada se privrednici žale na negativan uticaj poreza na svoju profitabilnost, nedvosmisleno se protive bilo kakvim smanjenjima transfera, subvencija, podsticajnih mera ili drugih izdvajanja iz budžeta koje bi za posledice mogla imati smanjenje poreza.
Pristup izvorima finansiranja
Rukovodioci preduzeća navode da 81 odsto privrednih društava i 87 odsto preduzetnika finansiraju svoj rad iz sopstvene ušteđevine ili zadržanog profita; tek oko 10 odsto ispitanika koristilo je bankarske kredite; a skoro niko za finansiranje nije iskoristio potencijal rizičnog kapitala ili tržišta hartija od vrednosti. Pouzdanje privrednika u sopstvene izvore finansiranja može biti proizvod mnogih činilaca: nepoznavanja bankarskog kreditiranja, ograničene ponude kredita, visoke cene kapitala, itd.
Pristup informacijama, obaveze izveštavanja i kreditna istorija nisu prepreke za zaduživanje, mada se čini da su obavezna sredstva obezbeđenja sprečila pojedine privrednike da podignu kredite. Visoke nominalne i efektivne kamatne stope svakako su uticale na smanjenje potražnje za kreditima, ali su, sa druge strane, ponudu kredita ograničili uslovi NBS za odobravanje kredita i sklonost banaka da više sredstava plasiraju u relativno bezbedne državne zapise koji im uz to donose i veće prinose.
U situacijama u kojima je spoljno finansiranje ipak korišćeno, u najvećoj meri su upotrebljavani komercijalni krediti domaćih banaka, daleko ispred zaduživanja u inostranstvu, lizinga ili izdavanja obveznica i akcija.
Prosečni kredit iznosi nešto preko 100.000 evra za preduzeća i skoro 25.000 evra za preduzetnike. Preduzeća su se takođe zaduživala u inostranstvu. Najveći deo pozajmljenih sredstava, bilo da su došla od komercijalnih banaka ili porodice i prijatelja, korišćen je za kupovinu opreme i stvaranje zaliha. Iako je mali broj preduzeća i preduzetnika koristio lizing, oni koji to jesu učinili u ogromnoj većini (75 odsto) smatraju da je to najbolji instrument za nabavku mašina i opreme. Faktoring se već koristi u određenoj meri, a očekuje se i njegov dalji rast usled primene novog Zakona o faktoringu usvojenog u julu 2013.
Zaključak
Program reformi koji Vlada sprovodi u ekonomskom i finansijskom sektoru trebalo bi da odgovori na potrebe privrede i da se pozabavi politikama, zakonima i propisima koje predstavljaju najveće prepreke za ulaganje, rast i otvaranje novih radnih mesta. Izgleda da je jasno da Vlada sluša glas privrednika, što oni i primećuju: nalazi ove ankete ukazuju na to da se kvalitet dijaloga i javne rasprave poboljšao tokom prethodnih 12 meseci.
Transparentnost i predvidljivost su se povećale tokom 2013; privrednici navode da je došlo do značajnog poboljšanja u pogledu spremnosti države da se bori protiv korupcije, ojača postupak javnih nabavki i unapredi izdavanje dozvola za obavljanje delatnosti i brojne inspekcije sa kojima se privredna suočava. Opterećenje zakona propisa sve je manje, što se vidi i na realnom planu gde rukovodioci ove godine navode da troše manje vremena rešavajući birokratske probleme nego u prethodne dve godine.
Skromna poboljšanja vidljiva su i u oblastima poštovanja propisa, poreza na zaradu i obaveznih doprinosa, izvršenja sudskih odluka i boljeg pristupa izvorima finansiranja. Opterećenje poreza na zarade i doprinosa i dalje ima najveći negativan uticaj na privredu, ali se taj teret postepeno smanjuje. Trajna opredeljenost za reformu poreza na zarade i doprinosa omogućiće stvaranje novih radnih mesta, što će opet pomoći da se zauzda neodrživo visoka stopa nezaposlenosti.
Preduzeća nastavljaju da pozivaju na odavno poznate reforme u oblastima u kojima ne vide da se stvari kreću na bolje, ili čak, u pojedinim slučajevima, opažaju pogoršanje. Među oblastima u kojima su reforme potrebne nalaze se sudski postupci, radni odnosi i trgovina. Rukovodioci apeluju na veću stabilnost kamatnih stopa i deviznog kursa jer je ona od presudnog značaja za planiranje poslovanja. Privrednici aktivno kritikuju poreze i parafiskalne namete, a nedavno povećanje stope PDV, zajedno sa administracijom naplate samih poreza, dodatno povećava teret koji moraju da nose.
Dobar znak je to što je Vlada spremna da preduzme nešto. Državni organi obavezali su se da će do kraja godine izmeniti zakone o radu, stečaju, privatizaciji i izgradnji. Premijer i njegova vlada „grade temelje za rešavanje ekonomskih problema kroz privlačenje investicija koje će podstaći privredni razvoj i stvaranje novih radnih mesta.“
Nalazi Poslovne ankete USAID BEP za iduću 2014. godinu, pokazaće da li su ove reforme bile uspešne. Ovogodišnji podaci pokazuju da privrednici prepoznaju uloženi trud i ostvarena poboljšanja, kao i jasno opredeljenje države za sprovođenje preko potrebnih reformi, kao što se može videti u oblastima javnih nabavki, izdavanja dozvola za obavljanje delatnosti i korupcije.
——————————————————————–
Podaci za najnoviju anketu prikupljeni su tokom septembra 2013. Projekat BEP je na osnovu slučajnog uzorka odabrao preko hiljadu rukovodilaca iz čitave zemlje koji su potom anketirani metodom „licem u lice“. Preduzeća i preduzetnici obuhvaćeni istraživanjem zapošljavaju tri ili više radnika. Ovaj uzorak deo je ukupne populacije od oko 110.000 preduzeća i preduzetnika registrovanih kod Agencije za privredne registre, od kojih 37.000 imaju preko troje zaposlenih.
Među ispitanicima koji su odgovarali na 130 pitanja bili su vlasnici, direktori i finansijski direktori ovih, uglavnom malih, preduzeća. Oko polovine ispitanih privrednika zapošljavaju manje od deset radnika i imaju promet i imovinu manju od 100.000 evra. Tek 15 odsto njih ima promet veći od milion evra i preko 20 zaposlenih.
Iako se danas mladi ljudi sa diplomom često pitaju zašto su studirali kad rade na poslovima za koje nije potrebna ni srednja škola, studija OECD o obrazovanju i primanjima pokazuje da jednom kad se zaposle u struci, razlika između njih i njihovih manje obrazovanih vršnjaka raste sa godinama i ima značajnu ulogu u verovatnoći zapadanja u siromaštvo u starosti. Uprkos tome, između jednako obrazovanih socijalnih radnika, nastavnika, popova i inženjera postoje ogromne razlike.
Jedan oglas za spremačicu na Fakultetu za fizičku hemiju u Beogradu, na koji su se javile dve fakultetski obrazovane kandidatkinje (i nisu dobile posao zbog prekvalifikovanosti), potresao je početkom godine srpsku javnost. Više simbolički, a manje kao unikatan slučaj jer primera fakultetski obrazovanih mladih zaposlenih u kelneraju, na privremenim poslovima magacionera, raznosača pošte i sličnim ima i u Srbiji i u mnogim evropskim zemljama koje beleže nezapamćeno visoke stope nezaposlenosti dvadesetogodišnjaka.
Najnovija studija OECD iz 2013, “Obrazovanje na prvi pogled”, pokazuje da razlika u nivou obrazovanosti, uprkos krizi, predstavlja značajan faktor koji određuje visinu zarade.
Najvažnija je razlika između zarada odraslih lica sa visokim obrazovanjem i onih sa višom srednjom školom dok je razlika u primanjima između onih sa višom ili nižom srednjom školom i nižim obrazovanjem, relativno mala.
Pritom, treba imati u vidu da je naš sistem malo drugačiji, jer je nama osnovna škola duga 1+8 godina. U većini OECD zemalja, osnovno obrazovanje traje 4-6 godina i poklapa se sa naših 1+4 (pripremni predškolski razred i 4 godine sa učiteljicom).
Ono što je za OECD niža srednja škola jesu 5-8 (ili i 9) razreda kod nas. Odnosno, kod njih učenik koji je završio nižu srednju školu ima 8-9 završenih godina školovanja (OŠ kod nas). To našu srednju školu čini onim što OECD zove viša srednja škola.
U svim zemljama OECD-a, odrasli sa visokim obrazovanjem zarađuju više od odraslih osoba sa višim srednjim ili postsekundarnim nefakultetskim obrazovanjem, koji, sa svoje strane, zarađuju više od odraslih sa nižim srednjim obrazovanjem. Post-sekundarno obrazovanja odgovara našoj višoj školi.
Relativna zarada visokoobrazovanih odraslih je oko 1,5 puta veća u odnosu na odrasle osobe sa srednjim i višim srednjim obrazovanjem. U Brazilu, Čileu i Mađarskoj, visoko obrazovani dobijaju više nego dvostruko veću platu u odnosu na svoje manje obrazovane vršnjake. Razlike između odraslih sa nižim srednjim obrazovanjem i onih koji su završili više srednje ili post-srednje obrazovanje gotovo da nema. U Brazilu, Grčkoj i SAD, međutim, ljudi sa nižim srednjim obrazovanjem obično zarađuju manje od 65% onoga što primaju njihove kolege sa višim stepenom obrazovanja.
U gotovo svim zemljama OECD razlike u plati zavise i od tipa tercijarnog obrazovanja: muškarci, diplomirani medicinari, arhitekte i drugi koji su studirali najmanje tri pune godine ili više (tercijarni tip-A), zarađuju srazmerno više u odnosu na svoje kolege sa 9 i više godina školovanja: u Brazilu, Čileu, Mađarskoj, Irskoj i Sloveniji njihove zarade su duplo više. U Brazilu, Čileu, Grčkoj i Irskoj takav raspon se održava i kad je reč o ženama sa odgovarajućim nivoom obrazovanja. Ove razlike nešto su manje izražene ako je reč o tercijarnom B-tipu obrazovanja, specijalističkim veštinama stečenim tokom dve i više godina studiranja prilagođenih zahtevima tržišta.
Razlika između zarada prema nivou obrazovanja postaje sve izraženija sa protokom godina. Relativna zarada visokoobrazovanih u godinama od 55 do 64 je veća od proseka za tu obrazovnu grupu kada se u obzir uzmu obrazovani kadrovi svih godina (od 25 do 64), u svim zemljama izuzev u Austriji, Irskoj, Turskoj i Velikoj Britaniji.
U proseku, razlika u zaradama između te dve grupe je oko 16 procentnih poena. Kod onih sa nižim obrazovanjem, sa godinama relativni prihodi opadaju u odnosu na prosek grupe u svim zemljama izuzev Austrije, Danske, Estonije, Finske, Nemačke, Luksemburga, Norveške, Slovačke i Švedske i Velike Britanije. Međutim, ova razlika nije toliko izražena kao kod starijih visokoobrazovanih, što pokazuje da je visoko obrazovanje ključni faktor za višu zaradu u poznijim godinama.
Razlika u zaradama između onih sa srednjom školom i onih sa nižim stepenom bez obzira na uzrast je 24% procenta ‑ na štetu manje obrazovanih.
Obrazovani bolje prolaze u krizi
Odrasli manje obrazovani pri tome zarađuju 28% manje od svojih vršnjaka koji imaju puno srednjoškolsko obrazovanje ili višu kvalifikaciju stečenu van fakultetskog obrazovanja. Među manje obrazovanima prednost u smislu viših zarada imaju mlađi radnici koji u proseku zarađuju oko 8% više od starijih kolega.
Ako se pogledaju rezultati na vremenskoj skali od 2000. do 2011., u većini OECD zemalja zarada manje obrazovanih je kostantno opadala, sa nekoliko izuzetaka među kojima su Nemačka, Mađarska i Švajcarska. Istovremeno, u istom periodu, zarada visokoobrazovanih je porasla, ali sa značajnim fluktuacijama. U Belgiji, Nemačkoj, Mađarskoj, Švajcarskoj i SAD, te fluktuacije su kao krajnji ishod imale manje povećanje zarada, a na Novom Zelandu i u Velikoj Britaniji prosečna primanja su nešto opala u odnosu na 2000.
Bez obzira na nivo obrazovanja, i dalje je izražen jaz u zaradama muškaraca i žena jednakog obrazovanja, najviše među visokoobrazovanima. Samo u Austriji, Belgiji, Finskoj, Novom Zelandu, Sloveniji i Španiji su zarade obrazovanih žena 75% i više od plate muškarca dok je u drugim zemljama pre svega u Kini, Estoniji i Čileu njihova plata 65% od njihovih jednakoobrazovanih muških kolega.
U proseku samo žene sa punom srednjom školom dobijaju veću platu u starijem dobu u odnosu na muškarce istog obrazovanja. Fakultetski obrazovane žene i žene sa nižim kvalifikacijama mogu da zarade 72% do 74% zarade muškarca istog obrazovanja i uzrasta.
Istraživanje je pokazalo da, naravno, postoje velike razlike u primanjima na istim nivoima obrazovanja, zavisno od izabrane struke. U SAD na primer visokoobrazovani socijalni radnici zarađuju prosečno 34 750 dolara na godišnjem nivou, dok njihove kolege kompjuterski inženjeri zarađuju 75 700 dolara godišnje. Među zanimanjima sa nižim platama su teolozi i oni čije je zanimanje povezano sa religijom i umetnošću, i nastavnici, dok inženjerske struke povezane sa informatikom i statistikom podrazumevaju gotovo duplo veću zaradu. Iako se ova manje plaćena zanimanja često povezuju sa “ženskim zanimanjima” a više plaćena sa “muškim”, postoje izvesni izuzeci: visoke zarade ostvaruju se u sektoru medicinske nege kojim dominiraju žene.
Od umetnosti se (ne) živi
Iako je teško porediti razlike u zaradama po profesijama, po zemljama jer nema odgovarajuće baze podataka po tom kriterijumu, moguće je navesti nekoliko primera: u Kanadi inženjeri zarađuju 64% više od svojih vršnjaka u vizuelnim i izvođačkim umetnostima, dok je u Švedskoj 2010. prosečna zarada inženjera starih između 25 i 29 godina bila 90% veća od njihovih vršnjaka u lepim umetnostima.
Postoje, međutim, neke značajne razlike u tome koliko dobro tercijarno – obrazovani pojedinci prolaze u različitim zemljama. U Brazilu, Čileu i Portugaliji, 50 odsto ili više od onih koji su završili neki od fakulteta sa trajanjem od tri i više godina zarađuju duplo više od prosečno obrazovanog radnika, u Austriji i Kanadi preko 15% onih sa takvim nivoom obrazovanja nalaze se u kategoriji radnika sa najnižim platama, a u Danskoj i Norveškoj, visoko obrazovanje jednako (ne)štiti od padanja u siromaštvo.
U svim zemljama, pojedinci koji su tokom celog radnog veka ostali sa niskim kvalifikacijama (niže srednje obrazovanje) obično se suočavaju sa značajnim negativnim posledicama svog obrazovnog nivoa. U proseku, više od 28 % onih koji imaju niže srednje obrazovanje zarađuju manje od polovine srednje isplaćene zarade.
broj 100, septembar 2013.