Kapitalizam ne može da funkcioniše ako nije u stanju da obezbedi redovnu potrošnju dobara i usluga, a to je nemoguće postići bez visoke zaposlenosti osobito mlađe populacije. U tome leži rešenje za privremeni izlazak iz postojeće neprihvatljive neravnoteže, što je najblaži eufemizam za krizu. Privremeni, s obzirom na unutrašnje svojstvo sistema da periodično proizvodi slabije ili snažnije tektonske poremećaje sopstvenog reprodukovanja. U novu “privremenost” ćemo, dakle, ući ne zahvaljujući nekoj svežoj ekonomsko-teorijskoj paradigmi – tim pre što nekih ozbiljnijih nagoveštaja kreacije novog teorijskog učenja u ekonomiji i nema na vidiku, već je reč o pabirčenju postojećih – niti zbog pojave novopronađenog altruizma ili humanizma, već iz puke potrebe vlasnika tapija, kapitala dakle, da obezbede nov i kontinuiran izvor rasta i bogaćenja, kaže ekonomista Kosta Josifidis u intervjuu za Biznis i Finansije.
B&F Plus
Ako provedete neko vreme u društvu ljudi zaduženih za monetarnu politiku, čućete kako se stalno ponavlja jedna reč – „normalizacija“. Većina tih zvaničnika, ali ne svi, shvata da sada nije vreme za stiskanje, da u ovom trenutku kredit mora da bude lak a kamatne stope niske. Pa ipak, ljudi u tamnim odelima sa nestrpljenjem očekuju dan kada će moći da se vrate svom uobičajenom poslu i kada će oteti činiju s punčom čim se žurka zagreje.
Statistički podaci pokazuju da građani Rusije ne žure sa osamostaljivanjem. Naime, svaki treći građanin starosti do 45 godina živi sa roditeljima. Na putu prema sticanju sopstvenog krova nad glavom isprečile su se vrtoglavo visoke cene nekretnina, podjednako nepovoljni stambeni krediti i plate koje ne mogu da podmire takve potrebe čak ni kada je reč o primanjima mladih stručnjaka. Pored toga, ne treba zaboraviti da je sve do raspada Sovjetskog Saveza, zaseban stan bio sinonim za nedozvoljeni luksuz.
Srbija je malo tržište i mali potrošač nafte i gasa – to je polazna tačka koja određuje naše mogućnosti za vođenje autonomne energetske politike i zavisnost od ruskih partnera. To međutim ne oslobađa domaće pregovarače odgovornosti za postignute uslove Energetskog sporazuma. Primeri zemalja u okruženju pokazuju da su drugi našli svoj manevarski prostor.
WIIW: Bez oporavka Evrozone nema rasta u zemljama Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope
Oporavak zemalja centralne, istočne i jugoistočne Evrope (CESEE) će u naredne dve godine gotovo u potpunosti zavisiti od tempa ubrzanja oporavka u Evrozoni a posebno u Nemačkoj, kaže se u najnovijoj prognozi Instituta za međunarodne ekonomske studije (WIIW) iz Beča. Drugi faktor koji će opredeliti privredni rast u ovim zemljama su fiskalna prilagođavanja koje ove zemlje preduzimaju. Štednja će verovatno oboriti privredni rast u Albaniji i Rusiji i izazvati recesiju u Srbiji, dok će izvesna fiskalna relaksacija imati uticaja na privredni oporavak u Češkoj, Bugarskoj, Rumuniji i na Kosovu.
Ali farmaceutskim kompanijama i kod nas i u svetu dobro bi došlo da je neko pokušao da im zaleči rane nežnijom rukom
U prvom talasu krize domaća farmaceutska industrija je delila sudbinu ostatka privrede, ali kako je vreme odmicalo, postajali su sve izraženiji specifični problemi ove grane čije poslovanje je u velikoj meri uslovljeno finansijskim stanjem države i brojnim propisima koji nisu uvek primereni njenim potrebama.
Neizmirivanje obaveza države, koja je najveći kupac lekova i medicinskih sredstava, posebno tokom najvećeg udara krize krajem 2010., i početkom 2011. godine, i nedovoljno brzo usklađivanje cena lekova sa kretanjem kursa dinara, koji je značajno oscilirao, doveli su do pogoršanja opšteg finansijskog položaja pa i izlaska s tržišta nekih proizvođača i veledrogerija. Takav razvoj događaja doveo je u pitanje poslovanje svih tesno povezanih učesnika u sektoru zdravstva.
Delimično poboljšanje usledilo je kada je država preuzela dugove zdravstvenih ustanova nastale do 30. septembra 2012. godine i konvertovala ih u javni dug koji će farmaceuskim kompanijama biti isplaćivan do 2015. godine. Iako na dugovanja ne teče kamata, poverioci su prošli bez otpisa dela glavnog duga što većina smatra izvesnim uspehom. Takođe, ubrzano je i prilagođavanje cena lekova a ulazak dinara u stabilnije vode je doprineo stabilizaciji uslova poslovanja. Pored toga, liberalizacijom tržišta privatnim apotekama je dozvoljeno da izdaju lekove na recept, a privatnim zdravstvenim ustanovama da mogu prepisivati lekove na recept.
Međutim, veliki problem za farmaceutski sektor predstavlja ili nedovoljno uređen zakonski ambijent ili propisi koje nije lako primeniti u praksi. Od ranije je poznato da je registracije preparata komplikovana a period odobravanja dugačak, da je zaštita patenata slaba, da ima prepreka za stavljanje lekova na listu lekova, a sada je tome dodata i neizvesnost u pogledu primene Zakona o javnim nabavkama.
Naime, dobra namera zakonodavca da kontroliše troškove budžeta i iskoristi dobre strane centralizovane nabavke, pokazala se teže primenjivom u onim oblastima gde su fleksibilnost prema potražnji na tržištu i specifičnost potreba naručilaca izraženi.
U vezi sa nabavkom lekova i medicinskih pomagala, tu je pre svega reč o obezbeđivanju kontinuiteta u snabdevanju tržišta i odnosu kvaliteta i cene, gde briga o zdravlju nameće pažljiv izbor, strogu kontrolu kvaliteta i pristup pacijenata medikamentima koji se smatraju najboljom terapijom za određene bolesti. Dosadašnja praksa još nije dala najbolja rešenja u ovoj oblasti, što industriji koja je već slaba, dodatno otežava poslovanje.
Iako su problemi u domaćoj farmaceutskoj industriji specifični za ovaj privredni ambijent, i predstavljaju rezultat nasleđenih i novih problema, ipak se, bez mnogo okolišenja, može reći da ni širom sveta farmaceutska industrija ne proživljava svoje najbolje dane.
Prema analizi sprovedenoj na osnovu javno dostupnih informacija o finansijskim pokazateljima najvećih svetskih farmaceutski kompanija zapaženo je da je obrtni kapital oslabljen u odnosu na prethodnu godinu. Naime, i pored toga što se prosečan period naplate smanjio a prosečan rok izmirenja obaveza neznatno povećao zapravo je došlo da značajno sporijeg obrta zaliha što je ciklus unovčavanja produžilo za 1% u poređenju sa prethodnom godinom.
Procenjuje se da je više faktora uticalo na ovakav razvoj situacije kod velikih svetskih farmaceutskih kompanija. Pre svega došlo je do smanjenja prodaje za približno 3%. To je, smatra se, posledica sve veće konkurencije u oblasti generičkih lekova, pritiska na cene i negativnog uticaja kretanja kursa valuta za kompanije koje izveštavaju u američkim dolarima.
Usporavanju obrta zaliha doprinela je i promena miksa proizvoda koji su traženi i onih na lageru, što je rezultat lansiranja novih lekova i gubitka ekskluzivnosti za nekoliko najprodavanijih preparata. Tome treba dodati i potrebu da se održava veći nivo sigurnosnih zaliha za opsluživanje tržišta koja ubrzano rastu, konsolidaciju industrije i uvođenje modela direktne prodaje apotekama, što postaje trend u ovoj grani.
Činjenica da farmaceutske kompanije i u svetu i kod nas sve teže dolaze do novca, je razlog više da domaći regulator povede računa o tome kako pojedine dobro zamišljene mere mogu izazvati negativne posledice po industriju čija je važnost od izuzetnog značaja za održavanje i podizanje kvaliteta zdravlja i života građana.
Danijela Mirković, viši menadžer EY,
Edicija Biznis TOP 2012/2013, novembar 2013.
Ozbiljnost situаcije u kojoj se nаlаze jаvne finаnsije u Srbiji nаlаže odlučnije mere od onih koje predviđаju Zаkon o budžetu i Fiskаlnа strаtegijа. Plаnirаni deficit u 2014. godini od 7,1% BDP-а (2,4 mlrd evrа) previsok je, još uvek nemа vidljivih pomаkа i jаsnog plаnа zа rešаvаnje problemа nаjvećih domаćih gubitаšа (Srbijаgаs), а srednjoročni plаn prilаgođаvаnjа nije podržаn merаmа koje bi dovele do željenih uštedа, navodi se u oceni Fiskalnog saveta.
Plebs mora da pati.
To je jeziva poruka – izražena, doduše, u ne ovako ogoljenoj formi – koju su moćni biznismeni poručili visokim političkim ličnostima u Briselu iza zatvorenih vrata.
Trebalo je da 19. februara ove godine održim brifing notu pripremljenu za diskusiju na radnom ručku između grupe izvršnih direktora velikih kompanija i predsednika Evropske komisije Žozea – Manuela Baroza. Jedan od ključnih zahteva biznismena iznetih tom prilikom bio je da se na seču, preduzetu usled mera štednje širom EU, mora „snažnije primoravati“.
Ručku su prisustvovali predstavnici velikih firmi kao što su Erikson, Fiat, Telekom Italija, softverski div SAP i proizvođač hemikalija Solvej, sve sami ‘visokoletači’ koji pripadaju Evropskom okruglom stolu industrijalaca (ERT). Sažetost njihovih nota ne krije njihovu rešenost da uguše obične ljude.
Tokom tog ručka, industrijalci su tvrdili da bi briselske institucije trebalo da ostalima diktiraju snažnijim glasom, o tome kako EU vlade treba da troše novac svojih poreskih obveznika. ERT je znao da će njihove reči biti pažljivo saslušane.
Ushićen
Pre finansijske krize koja je izbila 2008, postojala je veoma daleka verovatnoća da bi nominalno suverene nacije mogle da svoje budžete otpošalju na prethodno razmatranje negde dalje i negde naviše, ka neizabranoj briselskoj birokratiji. Ove nedelje (15nov), međutim, Barozo je zvučao ushićeno dok je isticao da je “takva provera budžeta sada po prvi put sprovedena”. Ponavljajući reči svojih ERT-ovskih prijatelja sa februarskog ručka, Barozo je upozoravao, zalažući se protiv „zamora od reformi“. Nakon saznanja da su učinjene „ogromne žrtve“, tvrdio je kako je neophodno da ih bude još više.
Važno je napomenuti da Barozo nije ponudio da se odrekne svoje penzije ili svoje otpremnine kad bude silazio sa mesta izvršnog šefa EU u oktobru 2014. Umesto njega, i umesto toga, mali ljudi biće ti koji će podneti sve žrtve.
Nešto mi se javlja da će se „reforme“, koje možemo očekivati u bliskoj budućnosti, odvijati po ERT-ovom papiru iz decembra 2012. Označen kao „poverljiv“, ovaj papir tvrdi da EU treba da nastavi sa svojim (već utvrđenim) ciljevima, označenih kao suprotnima od onih koje postavljaju sindikati (ili „neki socijalni partneri“, kako ih zove ERT).
„Modernizacija politike tržišta rada i obrazovnog sistema nije ‘trka do dna’, kako tvrde neki socijalni partneri, već je pre ‘trka za poslove budućnosti’, pre no što neki iz drugih delova sveta preuzmu rukovodstvo (u biznisu)“, tvrdi se u ovom papiru.
Ozbiljno čitanje ovih ERT-ovih zahteva ukazuje da će „poslovi budućnosti“ biti nesigurni. Zalaže se za to, recimo, da EU vlade „olakšaju zaštitu zapošljavanja“ time što bi radnicima smanjile izdatke za prekvalifikaciju ili za prelazak s jednog posla na drugi. Želi se takođe i „evolucija plata“, diktirana faktorima kao što je „međunarodna konkurentnost“ – na sve ovo može se gledati samo kao na napad na dosadašnju šemu indeksacije, kao što je npr ona koju ima Belgija, gde garantovane plate rastu uvek kada porastu i troškovi života.
Bitka
ERT je vičan korišćenju kodova. U junu 2013. je njen predsednik Leif Johanson (dnevni posao: vođenje kompanije Erikson), evropskim vladama poručio da (evropska) industrija „ulazi u bitku zvanu konkurentnost, koja neposredno a i dugoročno preti sposobnosti Evrope da održi vibrantnu, inovativnu proizvodnu bazu“. Njegov recept za dobijanje ove „bitke“ bio bi: obezbediti korporacijama da se uključe u obrazovanje „na svim nivoima“.
Ako se ova njegova izjava uzme doslovce, onda to znači da bi veliki biznis trebalo da ima pravo glasa i po pitanju toga koje pesmice vaspitačice mogu pevati mojoj ćerkici u jaslicama. Iako Johanson (još uvek) nije otišao tako daleko, ERT je tvrdio da industrijalci treba da zadobiju svoju ulogu u upravljanju i postavljanju nastavnih planova i programa za škole i fakultete. Takođe se zalagao za intenzivniju primenu „Javno- privatnog partnerstva“ u naučnom istraživanju. To je kôd velikog biznisa, kojim ovaj prenosi svoje nastojanje da mu se dá veći uticaj u upravljanju univerzitetom.
Gerhard Krome, velika zverka ERT-a koja je 2000. godine govorila je u prilog „privatizacije svih škola, izlažući ih tržišnim silama a time i podsticanju kompetivnosti“. Škole će, tako, adekvatnije odgovoriti onima koji plaćaju njihove račune (tj. poreskim obveznicima), „baš kao i svaki drugi biznis“. Ovde ne bi trebalo ni spominjati da škole nisu „kao i svaki drugi biznis“. Nastavom se deca uče čitanju i pisanju, da dele između sebe i solidarišu se jedno s drugim; pri tom, deca treba da sasvim drukčije artikulišu npr deljenje svog keksa s drugima, od, recimo, montaže računarskih čipova. U civilizovanim zemljama, deca sa teškoćama u učenju ne odbacuju se na osnovu toga što su suviše spora za ovakve ‘trke pacova’.
Otisci ERT-a mogu se detektovati na nekoliko inicijativa, oblikovanih tokom novije istorije Evrope. Zaista, fiksacija EU na “konkurentnost” – eufemizam je za uništavanje radnih standarda i socijalne države – u velikoj meri potiče od preporuka koje je taj okrugli sto biznismena postavio još 1990. Namera je bila da ERT transformiše ekonomsku politiku evropskog kontinenta, tako da po svojoj sirovosti postane što sličnija američkoj verziji, koja bi joj bila najbliskija.
Ako mislite da ne postoji ničeg posebno rđavog kada pričamo o ručkovima između privrednika i političara, onda vam toplo preporučujem sledeći pravac delovanja: pozovite Barozovu kancelariju i tražite da ga upoznate kad budete s njim otišli na picu. Pod pretpostavkom da niste superbogati, nešto mi se javlja da će vam u njegovoj kancelariji teško ugovoriti termin za viđanje s njim. Pa ipak, Evropski okrugli sto industrijalaca nema takvih problema. Dakle, čiji se glasovi i tonovi ponajpre slušaju?
Dejvid Kronin u EU, 15. novembar 2013.
(priredio: Milan Lukić)
Preko dana, uveče kod kuće, vikendom i još noću: radi se sve češće izvan tipičnog radnog vremena. Atipično radno vreme postaje sve rasprostranjenije. To je pokazala interpelacija poslaničke grupe Levice (Die Linke) saveznoj vladi. Za 8,9 miliona ljudi, jednu četvrtinu ukupno zaposlenih, rad vikendom predstavlja normalnu pojavu. To je porast u odnosu na 2001. godinu, kada je vikendom radilo oko 6,7 miliona zaposlenih. U porastu je i rad po različitim smenama. Od 2001. do 2011. je broj ljudi koji rade po naizmeničnim smenama porastao sa 4,8 na 6 miliona. Oko 3,3 miliona zaposlenih radi u vreme dok ostali spavaju. Time je noćni rad dostigao najveću stopu nakon 2008. godine.
Vozači kamiona, kancelarijsko osoblje, pre svega ono na vodećim funkcijama, i inženjeri, u proseku su najčešće pogođeni predugačkim radnim vremenom. Savezna vlada je ipak naglasila da je to „još uvek izuzetak“: samo 1,92 miliona zaposlenih provodi na poslu više od 48 časova nedeljno. Uprkos tome, broj radnika koji rade prekovremeno je za poslednjih 10 godina porastao za 23 procenta. Ukupno gledano, broj prekovremenih radnih časova nalazi se u blagom porastu, dok je istovremeno broj plaćenih prekovremenih radnih časova opao. U toku poslednjih deset godina je i broj zaposlenih, koji rade u večernjim časovima, porastao i to za 46 procenata.
Novi fleksibilni modeli rada objašnjavaju ove brojeve samo uslovno. Savezna vlada raspolaže podacima o ovoj problematici samo iz 2001, 2004 i 2010. godine. Prema poslednjim podacima, broj onih zaposlenih koji su mogli da odlucuju o fleksibilnosti svog radnog vremena se smanjio za 5% i sada iznosi 25 procenata. „Fleksibilni radni modeli, kao što su oni uobicajeni u industriji, imaju malo veze sa tim“, navodi Karl Brenke, ekspert za tržište rada pri Nemackom institutu za istraživanje privrede (DIW). Dok su se u pojedinim branšama izmenile potrebe klijenata, u drugima se kao problematične pokazuju konkurencija i satnica. „Jedan vozač, na primer, mora da radi i vikendom, da bi uopšte mogao da ostvari
podnošljivi nivo zarade“, kaže Brenke.
„Alarmantnim“ opisuje rezultate interpelacije Juta Krelman (Jutta Krellmann), portparolka poslaničke grupe Levice zadužena za pitanja rada i saodlučivanja. Zato što je istovremeno broj psiholoških uzroka za bolovanja udvostručen: 59,2 miliona dana bolovanja iznosio je taj broj 2011. godine. Krelmanova zahteva uvođenje odredbe o zaštiti od stresa u Zakon o zaštiti na radu. „Nestanak granice izmedu radnog i slobodnog vremena je apsolutno nezdrav za zaposlene i njihove porodice“, navodi i Anelie Buntenbah (Annelie Buntenbach), članica uprave Saveza sindikata (DGB). Ministarka rada Ursula fon den Lejen (von den Leyen) tek se pre nekog vremena, prilikom sastanka sa predstavnicima sindikata i udruženja poslodavaca, oglasila u vezi sa odlukom o preduzimanju jedne takve zakonske mere.
Izvor: Marlene Göring, „Jeder Vierte arbeitet am Wochenende“, Neues Deutschland,