Putin u razgovoru sa Majklom Delom (Dell) u Davosu:
Rusija će razvijati softver zasnovan na otvorenom kodu i plasirati ga na globalnom tržištu.
Internet se u srpskom zakonodavstvu pominje tek toliko da se zna da tako nešto postoji, ali se ne detaljiše i time se ostavlja se prostor za široko tumačenje. Kako Zakon o telekomunikacijama navodi, „“usluga Interneta“ je javna telekomunikaciona usluga koja se realizuje primenom Internet tehnologije“.
Dalje kaže da se Agencija za telekomunikacije, između ostalog, bavi i izdavanjem obaveznog odobrenja za „usluge Interneta“ (čl. 38). Potom, Zakon definiše Univerzalni servis kao početnu grupu usluga, koje su ustvari osnovne usluge, a internet je u njima. Na kraju se kaže da ekskluzivitet pružanja usluga ima Telekom Srbija, ali da usluge interneta ulaze u to. Na kraju krajeva, isključiva prava Telekoma Srbije su istekla krajem juna 2005. godine, pa ovo treba zanemariti.
Dakle, internet se u Zakonu o telekomunikacijama pominje svega četiri puta, a od toga dva puta u istoj rečenici. Zakon o javnom informisanju definiše internet kao javno glasilo, što i jeste. Ovde nema ništa sporno, a s obzirom na stanje nivoa razvoja društva, a time i zakonodavstva, možemo biti veoma srećni što se ovaj medij nad medijima uošte i pominje. Upravni odbor Republičke agencije za telekomunikacije na sednici od 6. juna 2006. godine, doneo je „Pravilnik o uslovima za pružanje Internet usluga i sadržaju odobrenja“, a u njemu definisao da je „Internet globalni elektronski komunikacioni sistem međusobno povezanih računarskih mreža i uređaja, namenjen razmeni svih vrsta informacija u skladu sa Internet standardima.“ Sada znamo šta je internet i ko daje dozvole za pružanje usluga, tj. provajding.
Zašto ovoliko navodimo članove i delove zakona, a konkretne zaključke do sada nismo izveli? Razlog leži u tome što je oblast interneta, gledana kroz oči Zakona, suvoparna i nimalo zanimljiva za pojedinca. Pojedinca kao korisnika usluga je lupila po glavi vest da će od sada da „država kontroliše sve vaše aktivnosti na Internetu“, a prašinu je digla odluka RATEL-a, kasnije povučena, o „tehničkim uslovima za podsisteme, uređaje, opremu i instalacije, vezanim za omogućavanje ovlašćenog nadzora u oblasti telekomunikacija“. Po pomenutom Pravilniku, „imalac odobrenja (nadprovajder provajder, prim. aut.) je dužan da obezbedi poverljivost i bezbednost svojih usluga i zabranjeno mu je da koristi ili pruža informacije trećim licima o sadržaju, činjenicama i uslovima prenosa poruka, izuzev minimuma koji je neophodan za pružanje usluga, kao i u slučaju slanja virusa, uvredljivih poruka i sl.“.
Ovde se radi o tome da u ovom brzom veku, gde se komunikacija odvija brzo i uglavnom putem interneta, logično je da ova oblast ne može ostati divlja, tj. neregulisana i nekontrolisana. Kada Al Kaida preuzima odgovornost za svoje napade, ona to čini uglavnom postavljajući o tome vest ili video materijal na određene sajtove. Možemo pretpostaviti da i njeni članovi i aktivisti komuniciraju na sličan način. Nisu sve terorističke organizacije Al Kaida i za sada nam ne preti opasnost od nje, ali terorizam je široko definisan u Krivičnom Zakonu republike Srbije. Tako, svaka preteća poruka nekom od predstavnika državnih institucija se može podvesti pod ovaj termin. Terorizam je svaki pokušaj izazivanja opšte panike i straha među stanovništvom zarad ostvarivanja određenih, uglavnom političkih, ciljeva. Svedoci smo da se preteća pisma upućuju sudijama, tužiocima, ministrima, predsedniku… Sve su to institucije, nevažno što je trenutno određeni pojedinac na čelu te institucije, državu čini skup tih institucija.
Čemu onda briga pojedinca, tj. „korisnika usluga“, kada smo svi mi pristojni građani, a ne teroristi, dobro ili loše organizovani kriminalci ili serijske ubice? Briga je oko zloupotrebe. Provajderi se bune jer moraju dodatno da ulažu u opremu, pa time i instruraju tobože brigu za privatnost, a ustvari problem je u parama. Zloupotreba se može vršiti i bez ovakve opreme i to je već druga stvar. Verovatno mnogi od vas na svojim kompjuterima imaju razne bot-ove, track-ere, trojance i slično, koji neprestano šalju podatke o vama na nepoznate adrese. Niko se zbog toga ne žali, osim svom administratoru, koji će mu, bez ikakvog uspeha, po ko zna koji put objašnjavati da „ne ide na takve sajtove“ i “ ne koristi te programe“.
Ako smo puni raznih veštačkih špijuna, kako to da smo odjednom zabrinuti zbog ovakve odluke? Vest je verovatno naduvana, što namerno od provajderskog lobija, što od novinara koji su tražili bilo kakvu vest da malo skrenu pažnju sa hapšenja dr Dragana Davida Dabića, maga za impotenciju i noćno mokrenje. Svaka vlast mora da se kontroliše, a tu i leži problem zloupotrebe.
Ako trenutno razmenjujete vaše golišave fotografije sa osobom suprotnog ili istog pola, a mislite da će vam to ugroziti sadašnju ili buduću karijeru, onda nemojte to da radite, ali smo uvereni da će ih se na perfidniji način dokopati tabloidi, ako ikada počnete da ih interesujete. Isto važi i za vaše prepiske i drugu komunikaciju. Ovakvu ili sličnu regulativu imaju sve civilizovane države, a zašto bismo se mi razlikovali, ako već tvrdimo da smo civilizovani, ali to retko pokazujemo.
Ustav, kao car zakona i šah sve regulative u jednoj državi, pa i u Srbiji, kaže da je prepiska u svim vidovima komunikacije nepovrediva, osim uz odluku suda i to određeno vreme, ako to zahteva vođenje krivičnog postupka ili ako je ugrožena bezbednost države. To kaže član 41., a član 42. kaže pride i da je zabranjena svaka zloupotreba podataka o ličnosti i da svako lice ima pravo da bude obavešteno o upotrebi svojih podataka i polaže pravo na sudsku zaštitu.
Prevedeno na jezik laika to znači da niko ne sme da dira vašu prepisku, od goluba pismonoše do interneta, osim ako sud ne izda za to nalog, slično kao i što je nepovredivost vašeg stana zagarantovana, osim ako sud ne izda nalog za pretres, a to je već dobro regulisano u drugim aktima. Zloupotreba je naravno uvek moguća, ali u hijerarhiji pravnih akata ne postoji pitanje šta je starije, to se dobro zna. U ovom slučaju Ustav je kokoška, zakon je pile, a podzakonski akti su jaja.
Naravno, onaj ko želi da se bavi kriminalnim radnjama, a širok je spektar istih, paziće i ubuduće, kao što je i do sada pazio, šta piše, gde piše i kako piše. Ali, nisu sve zle čike magovi za telekomunikacije. Ima i onih koji su apsolutni duduci, a internet im je i dalje pojam. Sve ovo treba više da brine provajdere nego korisnike. Uostalom, većina tih „korisnika usluga“ ima svoje profile na Facebook-u, MySpace-u i sličnim sajtovima, piše po forumima i tako dalje, a sve je to javno. Nekada nismo ni svesni koliko sami o sebi otkrivamo, a hoćemo da se bavimo zaštitom privatnosti. Da li ste se ikada zapitali koliko je vaša lozinka za e-mail sigurna? Da li je to vaše ime, ime vašeg deteta, datum rođenja i slično? Budite uvereni, da svako ko vas malo bolje poznaje ima veće šanse da vam uđe u mailbox od nekog zlog čike sa strane. Na stranu to što tu blisku osobu više zanimate, nego nekog iz Službe. Ako neko dođe do nekog dokaza protiv vas, a to uradi neovlaščeno, na sudu to neće biti uzeto u obzir, a anglosaksonci to nazivaju „plodovima otrovnog drveta“.
Iako je ova odluka RATEL-a naknadno povučena, nešto slično će sigurno biti donešeno. RATEL planira još mnogo toga, ali ostaje da sedimo i čekamo. Do tada mirno spavajte, kao i do sada. Sve poverljivo što radite, a time intrigirate vašu konkurenciju ili imaginarnog zlog čiku, neko već zna, dok vi kažete: „koja mi je beše šifra?“.
Uroš Nedeljković
Broj 47, septembar 2008.
Robotika je oduvek fascinirala ljude, bilo da imaju 7 ili 107 godina. Praktično da nema naučno-fantastičnog romana ili filma koji ne govori o superiornosti veštačkih organizama, razvoju veštačke inteligencije, borbi čoveka i mašine. Lajt motiv koji se provlači u najvećem broju tih priča je nadmoć inteligentnih mašina nad krhkim ljudima i bojazan da će ljudsku rasu istrebiti njen najsofisticiraniji proizvod. Potpuno suprotnu ulogu roboti su dobili u medicini, za koje su se kvalifikovali pre svega drastičnim smanjenjem svojih dimenzija.
Nije slučajno što je veštačka inteligencija toliko zastupljena tema u delima fantastike kada je i sami naučnici smatraju za jednu od najinteresantnijih oblasti. U nju se najviše ulaže i od nje se jako mnogo očekuje. Prosto da čovečanstvo samo čeka dan kada će moći velike odluke da prepusti elektronskom mozgu koji neće biti vođen emocijama ili bilo kojim drugim sporednim faktorom koji bi ga ometao u racionalnom rezonovanju. Od tog trenutka, ljudi više neće praviti greške, svet će postati bolje mesto za život.
Nažalost, od tog trenutka smo i dalje jako daleko. Svi do sada veštački kreirani mozgovi donose odluke koristeći šeme predefinisane od strane čoveka, odnosno na osnovu zabeleženog ljudskog iskustva. Veštački organizam koji funkcioniše na osnovu sopstvenog iskustva koje kombinuje sa iskustvom svog konstruktora – čoveka i dalje je samo glavni akter SF priča. Ipak, moderne tendencije robotike, ovu nauku usmerile su na jednu drugu stranu. Mašine koje se ne oslanjaju na elektronsku logiku i izvršavaju isključivo ljudske komande, pokazale su se kao najpouzdaniji čovekov saveznik, danas možda više nego ikada.
Naučnici planiraju da u narednih dvadesetak godina razviju robote čije će dimenzije biti reda veličine nanometra. Njihov osnovni cilj će biti da, infiltracijom u ljudski organizam, otkriju problematične – bolesne ćelije i pristupe lečenju na licu mesta. Tako bi osobi oboleloj od raka, umesto hemoterapije mogla biti ponuđena interesantna alternativa. Doktor koji specijalizuje lečenje nanomedicinom, mogao bi ubrizgati pacijentu injekciju koja sadrži specijalnu vrstu nanorobota sa sposobnošću otkrivanja ćelija tumora u organizmu i uništavanja istih, čime bi se bolest praktično sasekla u korenu, ostavljajući zdrave ćelije netaknute. Osoba podvrgnuta lečenju nanotehnologijom ne bi trebalo da oseti bilo kakvo delovanje malenog elektronskog organizma u sebi, osim vidnog poboljšanja svog zdravstvenog stanja.
Roboti nanometarskih dimenzija kretaće se nesmetano unutar ljudskog tela. Njihov oklop bi trebalo da ima strukturu poput dijamanta i bude obložen ugljenikom, što bi mu pružilo izuzetnu snagu i otpornost na spoljna delovanja. Ultra glatka površina robota trebalo bi da umanji mogućnost aktiviranja imunog sistema organizma domaćina, tako da mali elektronski organizmi svojim kretanjem ne bi izazivali nikakve neželjene reakcije.
Prema aktuelnim planovima, nanoroboti će reagovati na akustične signale, imati mogućnost da dopune energetske rezerve i prime nove instrukcije od eksternog izvora putem zvučnih talasa. Potrebnu energiju moći će da obezbede i uz pomoć glukoze i kiseonika koji potiču iz tela domaćina. Čitava mreža specijalizovanih stacionarnih robota bi se mogla strateški pozicionirati unutar tela pacijenta, koja bi pratila putanje, kontrolisala rad i trenutne pozicije mobilnih robota iscelitelja. Uređaji koji bi činili tu mrežu prikupljali bi informacije od mobilnih nanorobota a potom ih slali eksternom monitoru koji bi na taj način pratio rad i rezultate svih ubačenih elektronskih uređaja. Doktori ne samo da bi mogli da prate progres u lečenju svojih pacijenata već bi mogli menjati instrukcije odnosno terapiju tokom samog procesa. Takođe, osobi koja nadzire lečenje ovim postupkom bi prilikom pregleda bio dostupan i raspored različitih nanorobota u telu pacijenta. Na taj način, doktor bi mogao da utvrdi da li se elektronski organizmi nalaze na adekvatnim mestima, odnosno da li deluju na ćelije kojima su namenjeni. Nakon završetka lečenja ili po potrošenim lekovitim zalihama, nanoroboti bi bili uklonjeni iz organizma pacijenta tako što bi im spoljašnja kontrolna jedinica dala instrukciju da se uključe u sisteme za izlučivanje organizma domaćina.
Sićušni elektronski organizmi biće opremljeni računarskim sistemom koji će moći da obavi oko 1.000 proračuna u sekundi. Zahtev za moćnijim računarskim jezgrom ne postoji jer će roboti morati da obavljaju samo prosta izračunavanja. Sve složenije računske operacije biće poverene elektronskoj jedinici koja će pratiti njihov rad i njima upravljati van organizma domaćina.
Za sada su ozbiljnije razmotrene uloge nanorobota u procesima lečenja kožnih oštećenja, održavanja oralne higijene, kontrole imunog sistema i krvotoka. Pri lečenju kožnih bolesti, nanoroboti bi sadržali određene količine lekovitih masti ili ulja. Njihov zadatak bio bi da uklone mrtve ćelije kože i nanesu propisane količine odgovarajućih ulja koja organizmu fale. Jedan od popularnih zadataka mogao bi da bude i dubinsko čišćenje pora kada bi oni u pore zaista i ulazili, čistili ih i osvežavali supstancama koje nose.
Tečnost za ispitanje usta bogata nanomašinama imala bi mogućnost da identifikuje i uništi patogene bakterije a pritom omogući bezopasnoj flori usne duplje da se razvija u zdravom ekosistemu. Uređaji bi između ostalog mogli i da identifikuju zaostalu hranu u zubima i uklone je. Budući da bi mogli da se kreću po ustima domaćina, imali bi pristup mestima do kojih klasična četkica za zube pa ni zubni konac ne mogu da dopru. Nanoroboti iz sredstva za ispiranje usta imali bi životni vek od svega par minuta a potom bi se raspadali na hranljiva vlakna koja ni u kom slučaju ne bi štetila organizmu u kome se nalaze.
Medicinski nanouređaji mogli bi da pomognu imunom sistemu organizma tako što bi pronalazili neželjene bakterije i viruse. Kada uljez bude identifikovan, usledio bi napad kojim bi on bio uništen a njegov sadržaj rasut. Ukoliko bi i sam sadržaj mogao da nanese neželjene posledice, nanorobot bi ga apsorbovao i dalje razložio ili nosio u sebi dok ne napusti organizam domaćina. Roboti koji bi plivali krvotokom vodili bi računa o stanju krvnih sudova, kao i vrsti i broju krvnih zrnaca. Obnavljali bi zidove arterija, sprečavali njihovo zagušenje i održavali nesmetan protok krvi. Na taj način bi sprečili najveći broj srčanih napada.
Početkom ove godine, tim naučnika sa Montrealskog univerziteta objavio je da je uspešno proizveo prototip fero-magnetnog uređaja prečnika 1,5 milimetara, zatim ga ubrizgao u vratnu aortu životinje, pokrenuo i kontrolisao njegovo kretanje. Kako naučnici predviđaju, nano-proizvodi će postati realnost najkasnije do 2025. godine, a do tada nam preostaje da sačuvamo svoje zdravlje i ostavimo po strani neki dinar kojim ćemo jednog dana obezbediti armiju malenih doktora, odnosno dug i zdrav život. Ispostaviće se da je čudesni sastojak vode sa izvora večne mladosti nešto čemu se malo ko nadao.
Miloš Kosić
broj 41, mart 2008.
Stvari koje nas okružuju i čine deo naše svakodnevnice često uzimamo zdravo za gotovo i ne razmišljamo kako su nastale ili koliko su novina sa sobom donele. Novi pronalasci se pojavljuju gotovo svakog dana ali od nastanka interneta ili možda mobilnog telefona revolucionarnih otkrića nije bilo. Ipak, po nekim najavama, čovek bi u bliskoj budućnosti mogao da ostvari svoj viševekovni san i poput Harija Potera, učini sebe nevidljivim.
Proteklih nekoliko godina, brojni svetski naučni časopisi veliku pažnju poklanjali su rezultatima eksperimenata koji su podrazumevali rad sa metamaterijalima. Prefiks „meta“, po pravilu, dodeljuje se materijalima koji svoje specifične osobine duguju pre svega svojoj strukturi a ne sastavu koji se obično posmatra pri tumačenju ponašanja različitih jedinjenja. Metamaterijali poseduju nesvakidašnje karakteristike, kao na primer negativan indeks prelamanja svetlosti ili neograničen stepen inercije, odlike koje ne sadrže materijali koji se mogu naći u prirodi. Njihova periodična trodimenzionalna ćelijska struktura je dakle proizvod čoveka, kreirana u cilju postizanja specifičnog rezultata. Veliku primenu metamaterijali pronašli su u elektromagnetici i pomogli razvoj optičkih i mikrotalasnih uređaja.
Struktura metamaterijala koja ima mogućnost da utiče na elektromagnetne talase mora biti sačinjena od fragmenata čija veličina ne prelazi dužinu talasa sa kojima dolazi u kontakt. Kada je svetlost u pitanju, talasna dužina manja je od mikrometra (oko 560 nanometara), pa bi veličina fragmenta metamaterijala koji bi uticao na ponašanje ovih talasa morala takođe da se meri nanometrima. Budući da su metamaterijali proizvedeni od strane čoveka, današnja tehnologija još uvek nije spremna za nanometarske izazove. U slučaju mikrotalasa, fragmenti peroidične strukture metamaterijala su reda veličine decimetra pa se oni već uveliko nalaze u fazi istraživanja i razvoja.
Specifična struktura metamaterijala ima mnogo sličnosti sa kristalima fotona i selektivno propustljivim površinama, dok razlike potiču od odnosa talasna dužina-veličina fragmenta strukture koji sobom nosi i specifičnosti njihove interakcije. Ukratko, metamaterijal ima osobinu da provede njemu specifičan talas tako da, nakon prolaska kroz njega, stvori utisak da talas nije naišao ni na kakvu prepreku, poput vode koja zaobilazi kamen koji joj se našao na putu. Prepreka bilo koje veličine, sačinjena od metamaterijala ili samo njime prekrivena, praktično „nestaje“ dok talas nesmetano nastavlja svoj put.
Upravo zakrivljenje svetlosti predstavlja najinteresantniju primenu metamaterijala. Obavijen omotačem nanometarski precizne meta strukture, bilo koji predmet postaje nevidljiv za posmatrača bez obzira iz kog pravca dolazi svetlost. Efekat sakrivanja zavisi od sastava metamaterijala, tačnije od indeksa refleksije ili njegove sposobnosti da utiče na promenu pravca svetosti koja na njega nailazi. Pri kretanju između tačaka u prostoru svetlost bira najkraću putanju ili pravu liniju. Kada su u pitanju metamaterijali, najkraća putanja može biti i ona koja svetlost usmerava oko predmeta obloženog ovim omotačem.
Krivljenje svetlosti je samo jedan od problema koji se mora rešiti prilikom pokušaja da se predmet učini nevidljivim. Naime, svetlost se nakon krivljenja oko predmeta mora uputiti na istu putanju na kojoj se nalazila pre nego što je na njega naišla. Na taj način zrak će nastaviti svojom prvobitnom putanjom i pre ili kasnije naići na predmet koji će ga odbiti i uputiti nazad ka posmatraču. U slučaju da je metamaterijal adekvatne strukture, odbijena svetlost koja se vraća zaobići će skriveni predmet na isti način kao i pri prvom prolasku pa neće ostaviti senku. Ukoliko ovaj uslov ne bi bio ispunjen, posmatrač bi video skriveni predmet koji bi bio osvetljen pozadinskom svetlošću, odnosno odbijenim zrakom koji putuje natrag.
Čitava priča, za sada, ostaje u domenu teorije. Proizvedeni metamaterijali svoje specifično ponašanje manifestuju samo u interakciji sa talasima određenih frekvencija, odnosno talasnih dužina. Na ovaj način se samo mikrotalasi uspešno preusmeravaju pa razvijeni metamaterijali imaju mogućnost da kriju pokretne i nepokretne objekte od radara ili drugih uređaja koji ih emituju. Dok su postignuti rezultati doneli revolucionarne pomake u konstrukciji stelt letelica, na metamaterijale koji će uspešno kriviti svetlost čekaće se još koju godinu. Oni bi, na osnovu teorije, trebalo da imaju negativan indeks refleksije, odnosno sposobnost da krive svetlost na suprotan način od konvencionalnih materijala. Korišćenjem nanotehnologije pri izgradnji ovih materijala, indeks refleksije bi se razlikovao u delovima samog „omotača“ koji bi sakrivao posmatrani predmet. Svetlost bi sve više menjala svoj prvobitni pravac prilikom prilaska skrivenom objektu dok bi se stepen refleksije smanjivao kada bi se ona od njega udaljavala. Zakrivljena svetlost bi se na taj način usmerila na prvobitnu putanju i stvorila iluziju praznog
prostora.
Prototip metamaterijala koji bi krivio svetlost sastoji se od milimetarskih bakarnih žica i prstenova koji su integrisani u ploču od optičkih vlakana, sličnu ploči sa strujnim kolima i kompjuterskim čipovima. Žice i prstenovi, izloženi mikrotalasnom zračenju, pasivno stvaraju elektromagnetna polja. Valjano organizovane, ove komponente navode talase na željenu putanju odnosno kreiraju njihovo zakrivljenje.
Činjenica da vojne snage širom sveta budno prate i pomažu razvijanje metamaterijala ni malo ne iznenađuje. Ipak, da bi se uspešno sakrio neki objekat, sam „omotač“ mora pažljivo biti dizajniran u zavisnosti od oblika objekta koga pokriva. Najlakše bi bilo sakriti predmet jednostavnih i konstantnih linija čiji delovi prate njegov osnovni oblik. Sledeći ovu teoriju, vojne letelice budućnosti bi trebalo da imaju integrisana krila u svoje telo dok bi kopnena vozila „krila“ naoružanje unutar svog kompaktnog oblika. Bilo kakva odstupanja od osnovnih crta vozila usložila bi proces izgradnje „pokrivača“ koji bi ga uspešno učinio nevidljivim bilo da je posmatrač radar ili ljudsko oko. Interesantna je činjenica da letelica pokrivena metamaterijalom ne samo da ostaje potpuno nevidljiva za elektromagnetne talase određene frekvencije koje emituje radar već ih ni ona sama ne može registrovati. U tom slučaju, navigacija skrivene letelice bi potpuno zavisila od pilota jer bi štit branio bilo kakvo radarsko navođenje.
Po istom principu, objekat ili osoba obmotana metamaterijalnim štitom od svetlosti i sama ostaje u potpunom mraku jer do nje ne dopiru vetlosni zraci. Bilo kakav pokušaj osvetljenja puta automatski bi
razotkrio skriveni objekat. Uprkos činjenici da postoje razni problemi i ograničenja u svakodnevnoj primeni metamaterijala, naučnici, kroz eksperimente, uspešno sprovode teoriju u delo. Po njihovim prognozama, za pet do deset godina krivljenje svetlosti postaće naša realnost. Iako se primena ove tehnologije za sada vezuje za oblasti komunikacija, neometanih bežičnih transmisija talasa ili fokusiranje sunčevih zraka ka solarnim ćelijama, širom su joj otvorena vrata ka brojnim oblastima ljudske delatnosti.
Miloš Kosić
bif 37, februar 2008.
Sve više se priča o softveru otvorenog koda (open source), u razvijenijim delovima sveta pogotovu. Od skora je i kod nas otvoreni kod podržan od strane države u smislu lokalizacije GNU/Linux distribucije Fedora v8, kancelarijskog paketa OpenOffice.org (OOo), web pretraživač Mozilla Firefox, e-mail klijenta Mozilla Thunderbird i domaće GNU/Linux distribucije cp6 (srb) kao derivata Ubuntu Linuxa.
Naš sagovornik je Aleksandar Urošević, član tima za lokalizaciju slobodnog softvera, konkretno kancelarijskog paketa OpenOffice.org. Pored ovog, radi i na lokalizaciji još nekih aplikacija, od kojih je najvažnija Inkscape, koja služi za vektorsko crtanje. Piše za časopise Svet Kompjutera (rubrika Laki pingvini) i GNUzilla (besplatan on-line časopis o slobodnom softveru). Član je NVO Mreža za slobodan softver (FSN). Rođen je 1977. godine u Kragujevcu, oženjen je i ima dvoje dece.
BiF: Vlade mnogih evropskih zemalja uvode softver otvorenog koda i otvorene standarde kao zvanične u svoje administracije. Da li Srbija treba da krene tim putem i koje su prednosti otvorenog nad zatvorenim softverom?
Aleksandar Urošević: Kod vlasničkog i zatvorenog softvera postoji ograničenje na ono što proizvođač softvera ugradi, dok kod slobodnog softvera postoji mogućnost prilagođavanja softvera potrebama korisnika. Iz ovoga lako možemo zaključiti da vlade razvijenih zemalja ne biraju slobodnu i otvorenu platformu samo radi uštede, već i zbog prilagođavanja gotovih rešenja. Mislim da je to dovoljan pokazatelj da ni Vlada Srbije sledeći takve primere neće ništa izgubiti, već na protiv, mnogo više dobiti.
BiF: Koliko podrška Vlade znači za zajednicu i kada očekujete prve rezultate primene softvera?
A. Urošević: Prvi zraci „otvorenog sunca“ na nivou države pojavili su se u februaru prošle godine kada je kompanija Red Hat otvorila regionalni centar za podršku u Vršcu, kao i zvanični nastup Canonical Inc. sa distribucijom Ubuntu preko zvaničnog zastupnika Ewe Comp u oktobru. Nakon toga je bilo pitanje kada će se ideja o slobodnom softveru uvući u državne institucije.
Zajednica korisnika slobodnog softvera u Srbiji dala je značajan doprinos ideji slobodnog softvera, a ovaj potez Vlade je potvrda da je taj doprinos imao smisla. Nadam se da ovaj prvi projekat neće biti i poslednji, i da će zajednica sastavljena od volontera imati višestruke koristi u budućim projektima.
Teško je oceniti kada će početi da se pokazuju prvi rezultati ovog projekta lokalizacije znajući da se kod nas stare navike teško menjaju, ali se nadam da konkretne rezultate možemo očekivati u narednih 6 meseci.
BiF: Čime se rukovodite pri prevođenju i šta je bio najveći izazov za prevesti? Da li, po vašem mišljenju, uopšte ima smisla prevođenje engleskih tehničkih termina?
A. Urošević: U lokalizaciji kancelarijskog paketa OpenOffice.org rukovodili smo se činjenicom da se projekat sprovodi radi približavanja ovog sjajnog softvera ciljnoj grupi potencijalnih korisnika slobodnog softvera, kao i novim korisnicima koji se po prvi put sreću sa računarima. To je razlog zašto je u lokalizaciji, koja nije zasnovana na bukvalnom prevođenju, korišćena kontekstna terminologija koja bi novo okruženje što više približila terminologiji svakodnevnog životnog i poslovnog okruženja. Takođe smo se rukovodili činjenicom da standardne termine ostavimo u originalu, kako se korisnici ne bi zbunjivali (npr. oznake protokola).
BiF: Da li imate konkretnu saradnju sa nekim udruženjima koja koriste softver otvorenog koda?
A. Urošević: U toku je ostvarivanje indirektne saradnje sa Nezavisnim udruženjem novinara Vojvodine. Naime, Grupa korisnika GNU/Linuxa Novog Sada (LUGoNS) u nizu svojih akcija sprovela je i migraciju NUNV-a na slobodan softver, a u skladu sa dugogodišnjom saradnjom FSN-a i LUGoNS-a zatraženo je da u OOoTranslit ugradim oblik preslovljavanja koji se koristi u ovom udruženju. Za sada je to prvi značajan kontakt sa jednom organizacijom koja nije na sceni slobodnog softvera.
BiF: Linuksaše obično smatraju za entuzijaste (geek-ove). Da li je to još uvek tako i da li je Linuks spreman za „obične“ i poslovne korisnike?
A. Urošević: U globalu ste u pravu, korisnici slobodnih sistema su kod nas dugo smatrani entuzijastima. Međutim, raduje me činjenica da je u poslednjih godinu dana veliki broj korisnika računara odlučio da isproba i slobodne sisteme, a značajan broj njih se i zadržao na njemu.
Kočnica u ovakvoj migraciji kod „kućnih“ korisnika je igračka populacija. Kada su poslovni korisnici u pitanju, postoji problem nepostojanja kvalitetnog softvera za pojedine oblasti. Tu je takođe zastupljen i problem nepostojanja knjigovodstvenih i finansijskih aplikacija za slobodne OS, koji opet ne postoji zbog male zastupljenosti GNU/Linuxa u poslovnom okruženju.
BiF: Da li je jedina prednost Linuksa njegova besplatnost i da li ljudi uopšte razumeju blagodet slobodnog sistema?
A. Urošević: Zanimljivo je da većina konzumenata informacionih tehnologija termin GNU/Linux povezuju sa terminom besplatno. GNU/Linux je pre svega slobodna platforma, što znači da se potpuno legalno može nabaviti, instalirati, koristiti, izmeniti i dalje distribuirati. Jedino ograničenje koje postoji jeste da materijal koji se distribuira, a zasnovan je na slobodnom softveru, takođe mora da bude slobodan softver i da se distribuira pod istim uslovima. Ovo je regulisano GNU GPL licencom. Umnožavanje i razmena GNU/Linux distribucija i slobodnog softvera nije piraterija, što se za vlasnički i zatvoreni softver ne može reći.
BiF: Kancelarijski paket OpenOffice.org se u praksi pokazao kao odlična alternativa za Microsoftov Office paket. Pored toga što spada u slobodan softver, on je i besplatan. Šta je po vašem mišljenju važno uraditi da bi se ovaj paket kod nas omasovio? Da li je problem široko rasprostranjena piraterija, ili su ljudi neinformisani o prednostima ovakvih rešenja?
A. Urošević: Prvi problem je navika, do koje je opet došlo zbog problema piraterije. Zahvaljujući akciji Vlade RS o proveri legalnosti softvera i njenim adekvatnim sprovođenjem, možemo sa sigurnošću očekivati da će veliki broj privrednih subjekata, koji u većini slučajeva koriste nelegalan softver, posegnuti za besplatnim alternativama. Ne treba zanemariti ni problem neinformisanosti. OpenOffice.org veoma dobro podržava čitanje i pisanje Microsoft Office dokumenata.
BiF: Autor ste makroa za preslovljavanje iz ćirilice u latinicu i obratno za OOo pod nazivom OOoTranslit koji se nedavno pojavio u verziji 0.4.0 beta 5. Koji su planovi za dalji razvoj ove korisne alatke?
A. Urošević: Ovaj makro je nastao iz potrebe da brzo obavim preslovljavanje teksta u dokumentima koje dobijem iz latinice u ćirilicu. Od jednostavne rutine za preslovljavanje kompletnog teksta, vremenom sam ga unapređivao i jednog trenutka odlučio da taj rad podelim sa zajednicom. Postoje i drugi slični alati, ali je ovo, za sada, jedini koji taj posao obavlja unutar OpenOffice.org Writer-a i od ove verzije Calc-a. Na žalost, daleko je od toga da bude savršen, a razvoj se svodi na uklanjanju uočenih nedostataka i dodavanju mogućnosti ukoliko neko od korisnika predloži nešto korisno. Ovom verzijom sam ostvario većinu planiranih radnji na makrou. Naime, zahvaljujući Goranu Rakiću sada postoji i podrška za Calc (tabelarni proračuni), instalacija i deinstalacija makroa je krajnje jednostavna. Prethodna verzija stara preko godinu dana preuzeta je svega 1700 puta, a očekujem da ova nova verzija, u skladu sa projektima Vlade RS, dostigne daleko veću popularnost.
BiF: Iako je zvanično pismo u Srbiji srpska ćirilica, svuda oko nas možemo primetiti da je latinica masovnije u upotrebi. Kako vaša zajednica gleda na ovaj problem i da li možemo očekivati još sličnih akcija vezanih za oba pisma u upotrebi?
A. Urošević: Rat između „ćiriličara“ i „latiničara“ je nepresušni izvor prepirki i ubeđivanja. Na žalost, većina učesnika u tom „ratu“ zaboravlja na bogatstvo srpskog jezika da istu stvar zapišemo na dva različita pisma. Slobodan softver od svojih početaka podržava UNICODE standard koji omogućava zapisivanje teksta različitim svetskim pismima, kodiranim UTF-8 kodnim rasporedom. Zajednica slobodnog softvera se uglavnom drži činjenice da je preslovljavanje iz ćirilice u latinicu bezbolnije, jer ne postoji mogućnost pogrešno preslovljenih reči, kao u obrnutom smeru. Svaka organizovana lokalizacija slobodnog softvera inicijalno se radi ćiriličnim pismom, ali se krajnjim korisnicima isporučuju i ćirilični i latinični prevod, tako da svako može izabrati ono što mu više odgovara.
Uroš Nedeljković
broj 42, mart 2008.
Ukoliko ste vlasnik jednog od .yu domena, ne očekujte da će taj domen po automatizmu preći u .rs domen. Štaviše, odgovarajući .rs domen, pod određenim uslovima, može preći u vlasništvo nekog trećeg lica. Na vama je da, ukoliko to želite, zakupite neki od .rs domena, i sada je pravo vreme za to.
Izgleda da svet smatra da će Srbija biti stabilna država, a jednoj takvoj državi treba domen kojim će sufiksno imenovati internet adrese svojih institucija, pravnih i fizičkih lica. Nakon osnivanja RNIDS-a (Registra nacionalnog Internet domena Srbije) 8. jula 2006. godine, ICANN (Internet korporacija za dodeljena imena i brojeve) se 14. septembra 2007. godine saglasio sa dodelom novog nacionalnog internet domena Republike Srbije. Nešto više od godine i kvartala nakon toga, počinje registracija .rs domena, pri tom tačan datum, sem meseca, za sada, nije poznat.
Kako registrovati .rs domen
Za detalje o ovom jako značajnom procesu obratili smo se Zoranu Torbici i Vladimiru Aleksiću, direktoru i pomoćniku direktora firme CRI, koja je, između ostalog i jedan od 24 ovlašćena registra za set .rs domena. Oni naglašavaju da vlasnici nekog od .yu domena ne trebaju nikako da očekuju da će njihov sufiks .yu domena automatski postati .rs. Na njima je da ga registruju. Pri tom, jedno lice može biti vlasnik više .rs domena istovremeno, što je bitna razlika u odnosu na .yu domen, kao i to da vlasnik .rs domena može biti i strano lice. Yu domen će i dalje postojati i moći će se održavati sve do 30. septembra 2009. godine, međutim, nova registracija .yu domena će biti onemogućena od strane RNIDS-a 10 dana pre početka zvanične registracije .rs domena. Ono što vlasnici .yu domena treba da urade, kao i ostali zainteresovani za .rs domen, u sledećem periodu je da odaberu jednog od ovlašćenog registratora i zakupe odgovarajući domen, odnosno domene koje žele. Sufiksi domena u ponudi u okviru rsTDL-a su .rs omogućen za sva lica, .co.rs za pravna lica komercijalne delatnosti, .org.rs za organizacije nekomercijalne delatnosti, .edu.rs za edukativne ustanove, in.rs za individue, odnosno fizička lica. Domeni sa sufiksima ac.rs (za akademske institucije) i gov.rs (za državne institucije) se neće registovati preko ovlašćenih registara.
Predregistracija
Trenutno se odvija tzv. proces predregistracije gde se vrši rezervacija .rs domena. Na sajtovima i/ili prodajnim mestima ovlašćenih registara je moguće rezervisati neki od slobodnih .rs domena. Međutim, predregistracija nije i stvarni proces registracije, što znači da ukoliko je neko lice izvršilo preregistraciju za neki .rs domen ne znači da će zaista i dobiti vlasništvo nad tim domenom. Kada se objavi datum i vreme početka registracije, svaki od 24 ovlašćena registra će naizmenično slati RNIDS-ovom serveru po jedan zahtev za registraciju nekog od .rs domena iz svoje liste. Na taj način pokušava se obezbediti kolika tolika fer igra između registratora, odnosno interesenata za registraciju .rs domena, jer će svaki od njih moći da registruje po jedan domen u jednom trenutku, a nakon toga treba da sačeka da se završi po jedan zahtev za registraciju od ostala 23 registratora, nakon kojeg mogu poslati zahtev za sledeći domen, i tako naizmenično. Svi internet domeni su registrovani po algoritmu “prvi koji dođe, prvi je i uslužen”. U ovom slučaju, razlika je što će u jednom trenutku koji će predstavljati zvaničan početak registracije .rs domena biti u igiri par hiljada zahteva za registraciju kao posledica predregistracije. Potreba za ovakvim sistemom predregistracije, odnosno registracije, je proizišla iz alternative, koja se slikovito može opisati redovima od po par stotina do par hiljada kupaca .rs domena koji, verovatno i par dana pre objavljenog datuma, čekaju u redovima ispred prodajnih mesta na zvaničan početak registracije.
Prioriteti
Neki .rs domeni su već i zaista registrovani, a neki su pak rezervisani. U ovom trenutku su registrovani domeni RNIDS-a (rnids.rs i nic.rs), i svi ovlašćeni registri imaju po jedan .rs domen. RNIDS je u saradnji sa Upravom za zajedničke poslove republičkih organa (UZZPRO) sačinio listu domena koji će biti rezervisani za potrebe Vlade Republike Srbije i njenih institucija. Kako je jedan domen sa sufiksom države nacionalno dobro, ovo je i razumljivo. Sledeći koji imaju prioritet u registraciji su postojeći vlasnici .yu domena. Naime, od početka registracije i tokom sledećih 6 meseci, vlasnici .yu domena imaju prioritet na odgovarajući .rs domen koji im je u tom periodu zagarantovan uz, naravno, obezbeđivanje odgovarajućih podataka i/ili dokumentacije čija se lista može naći kod svakog registratora. Nakon isteka tih 6 meseci, taj .rs domen, ukoliko nije registrovan, se nalazi u slobodnom prometu na tržištu. Slikovito, ukoliko postoji domen www.primer.co.yu, njegov vlasnik ima rezervaciju na taj domen punih 6 meseci na domen www.primer.co.rs i ni pod kakvim uslovima u tom periodu nijedno drugo lice ga ne može registrovati. Nakon isteka tog perioda, ukoliko vlasnik .co.yu domena nije registrovao odgovarajući co.rs domen, taj domen je u slobodnom prometu. Takođe, vlasnik domena www.primer.co.yu ima i rezervaciju na www.primer.rs domen koji je takođe isključivo namenjen njemu u periodu od 6 meseci. Međutim, ukoliko postoji neko drugo lice koje je vlasnik domena www.primer.edu.yu, tad pravo nad domenom primer.rs imaju oba vlasnika (primer.co.yu i primer.edu.yu) domen .rs je isključivo rezervisan za vlasnike u primeru navedenih domena, koji mogu postati vlasnici www.primer.rs domena po principu “ko prvi dođe, prvi je i uslužen” u tom periodu. Za registraciju rezervisanog domena (npr. www.primer.co.yu u www.primer.co.rs), lice je dužno da priloži odgovarajuće podatke i dokumente, praktično, odmah, međutim, prilikom registracije slobodnih .rs domena, rok za podnošenje dokumentacije je 30 dana nakon podnošenja zahteva, što onemogućava gubitak domena jednom interesntu zbog eventualnog kašnjenja prilikom pribavljanja potrebne dokumentacije, što je takođe jedna sjajna novina.
Cene
Registracija .rs domena, je veća nego što smo navikli 1.500 dinara za .rs, 500 dinara za co.rs, edu.rs i org.rs i 300 dinara za in.rs (cene u veleprodaji), gde na ovu cenu registratori uračunavaju svoju maržu, tako da cene od registratora do registratora variraju u nekom malom intervalu. Sagovornici iz CRI-a ovo objašnjavaju razlikom .yu projekta koji je bio baziran na volonterskom radu i koristio je uglavnom akademske resurse, dok je projekat uvođenja .rs domena započet od nule, gde je bilo potrebno izvršiti odgovarajuće investicije u opremu i softver kako bi .rs domen mogao samostalno da živi i da se razvija. Takođe, ne kriju da je vrlo moguće da će doći do nivelacije cena u sledećem periodu u korist registranata (vlasnika i kupaca domena), ali u ovom trenutku, visoke cene imaju realno pokriće.
Arbitraža Novost je mogućnost arbitraže u slučaju spora oko domena koji propisuje RNIDS. Do sada je oštećena strana koja smatra da neki domen pripada njoj ili vređa njeno lice i/ili firmu i/ili proizvod pravdu mogla tražiti samo na sudu, što se u našim uslovima može procesirati godinama. RNIDS će takve sporove u arbitraži rešavati za 30 dana, i odluku sprovoditi, praktično, odmah. Naravno, sve ima svoju cenu, tako da arbitraža tužioca košta 1000 eura u dinarskoj vrednosti u slučaju fizičkog lica, odnosno 2000 u slučaju pravnog lica bez obzira na ishod arbitraže i bez mogućnosti žalbe. Ovo ostavlja mnogo prostora za “sive” aktivnosti, međutim, prema rečima naših sagovornika, arbitraža je prenesena zapadna praksa, koja je pokazala da je uglavnom nemoguće naplatiti troškove arbitraže od tuženog. S druge strane, listu arbitara RNIDS-a čine dobri pravnici i njihovi honorari su isključivo visoki kako ne bi bilo nikakvog prostora na uticaj na odluku. Tužilac u svakom trenutku može potražiti pravdu na Sudu. Arbitraža je opcija. |
Registracija u praksi
Od 24 ovlašćena registra potrebno je izabrati jednog ili više koji će obaviti registraciju domena. Naši sagvornici su izneli neke od kriterijuma koji mogu pomoći u izboru. Pre svega ukoliko je u pitanju registracija .rs domena ekvivalentnom .yu domenu koji vlasnik poseduje, prvi kriterijum je cena jer je ta registracija zagarantovana prvih 6 meseci. Ukoliko se pak radi o “trci za domenom”, bilo za domenom .rs kao u prethodnom primeru (vlasnik primer.co.yu i vlasnik primer.edu.yu žele domen primer.rs), bilo za slobodnim domenom, u kriterijum ulaze pravila poslovanja registratora i propratne usluge. Neki registri će vam vratiti novac u punom iznosu ukoliko nije moguće izvršiti registraciju, neki vam samo nude da za taj novac registruju drugi domen po želji, dok neki zadržavaju pravo da zadrže vaš novac ne pružajući vam nikakvu uslugu sem pokušaja registracije. Vrlo mali broj registara omogućava plaćanje predregistracije, odnosno registraciju putem platnih kartica preko interneta, što svakako može uštedeti vreme. Pojedini registri su u partnerskim odnosima sa drugim registrima, i nude mogućnost svojim klijentima da se zahtev registracije domena obavi od strane više registara kako bi se povećala verovatnoća pobede u “trci za slobodnim domenima”.
Korisni linkovi Dodatne informacije, pravilnici i akti vezani za .rs domen, kao i spisak ovlašćenih registratora se može naći na sajtu www.rnids.rs. Napomenućemo još i blog firme CRI na adresi blog.cri.rs, koja pored ostalih informacija koji se uglavnom tiču registracije, ima i jedan interesantan članak o .rs domenu i marketingu (http://blog.cri.co.yu/10/rs-i-marketing) koji objašnjava jedan koncept razmišljanja o domenu koji je uglavnom nepoznat na našim prostorima. Domen www.imateprijatelje.com (“Imate prijatelje” – MTS slogan) je lep primer, koji vas u stvari prebacuje na sajt www.mislilepsevididalje.com. |
Ono što se može zaključiti da je ceo projekat .rs domena vrlo lepo uređen. Proces tranzicije je težak i uglavnom nefer prema pojedincima, međutim, u ovom slučaju, čini nam se da su stvari adekvatno koncipirane. Pravilnici koje je doneo RNIDS u vezi .rs domena u učesnika su, u većini slučajeva, izuzetno jasni i precizni bez dvosmislenosti i običnim laicima. Međutim, kao i svaki pravni akt, u pojedinim slučajevima zahteva pravno tumačenje, pa čak i nakon toga nema značajnih zamerki. Treba posebno napomenuti da su nam sagovornici iz CRI-a napomenuli da je većina pravilnika prepisana iz zapadne prakse koja se dobro pokazala, što u principu pokazuje da kad Srbi ne izmišljaju toplu vodu, ostvaruju dobre rezultate.
Nikola Svitlica
broj 40, februar 2008.
Poučena lošim iskustvima drugih, Srbija nije dozvolila osnivanje društava koja upravljaju investicionim i dobrovoljnim penzionim fondovima dok ne obezbede neophodnu informatičku podršku. Ali, uspešnost njene primene, uključujući i prevenciju grešaka u poslovanju, zavisi od niza detalja koji, ako se previde, koštaju veoma mnogo.
Iako je sistem ulaganja investicionih i dobrovoljnih penzionih fondova u priličnoj meri transparentan i omogućava relativno brzo uočavanje i trasiranje grešaka koje se događaju, njihova cena je veoma visoka, pokazuje iskustvo zagrebačke IT kompanije IN2, koja se već petnaest godina bavi razvojem proizvoda za finansijsko tržište i njihove primene na teritoriji bivše Jugoslavije. Širenjem poslovanja od Slovenije, koja je predvodila u reformi finansijskog tržišta, ’’bili smo u mogućnosti da veoma pažljivo pratimo kako razmišljaju slovenački klijenti i šta im je potrebno, a time i da predvidimo trendove u regionu. Danas niko nema vremena da čeka dve godine da projektujete aplikaciju samo za njegove potrebe. Zato smo uložili puno truda da u periodima kada za hrvatsko tržište neki proizvod ili funkcionalnost nisu bili potrebni, razvijemo ih za slovenačke klijente, jer je bilo samo pitanje vremena kada će oni u potpunosti ili uz manja prilagođavanja biti potrebno u Hrvatskoj, a kasnije i na drugim tržištima na kojima smo razvili poslovanje’’, kaže Miroslav Ostroški, direktor programa INvest2 za podršku poslovanju investicionih i penzionih fondova u ovoj kompaniji.
BiF: Kako stečeno iskustvo koristite u poslu za konkretnog klijenta?
Miroslav Ostroški: Nastojimo da implementaciji softvera pristupimo na način da procenimo da li zahtev klijenta možemo da ispunimo odmah ili za mesec dana, da li je to generalno dobro ili je to nešto što se već pokazalo kao pogrešno u našoj praksi, zapravo da u konsultacijama s klijentom dođemo do rešenja koje je za njega adekvatno. Interes nam je da razvijamo sve kvalitetniji i funkcionalniji softver, a ne da potrošimo dva meseca za razvoj nekog zahteva koji je u startu pogrešan, samo da bismo uzeli novac. Jer, ako se tako radi, naš softver neće doneti profit, naprotiv, klijent će ubrzo shvatiti da to što je tražio nema smisla, ili će zbog grešaka u proceduri reagovati regulator i zabraniti mu rad, pa smo na kraju svi na gubitku. Mi smo tu lekciju naučili još kada smo radili za tržište osiguranja, na kome smo prisutni od 1994. godine. Naime, shvatili smo da nije dovoljno imati samo tehnološki kvalitetan kadar, već da naši stručnjaci moraju veoma dobro da poznaju i poslovne procese u delatnosti za koju se projektuje informatička podrška i da ono što ne znaju moraju brzo da nauče.
BiF: Kakvi su bili prvi utisci kada ste počeli da radite na tržištu Srbije?
M. Ostroški: Kada je u pitanju finansijsko tržište, Srbija ima prilično jaku tehnološku bazu, a određeni elementi razmene podataka i izveštavanja su čak napredniji nego u Hrvatskoj i Sloveniji. U odnosu na ove dve zemlje, u Srbiji okvir za poslovanje investicionih i dobrovoljnih penzionih fondova nije bitno različit, jer ako odlučite da uđete u tu industriju morate formirati preduslove: berza mora da bude sposobna za izveštavanje, a regulator da precizira šta od podataka traži. U prvih pola godine je bilo malo lutanja, menjane su forme izveštaja koje zahteva regulator, ali to su problemi koji se svuda javljaju na početku. To je cena ulaska na tržište i zato je neophodno da oko tih izmena intenzivno komunicirate sa klijentom. Jer, ponekad se izmena događa između dva izveštajna perioda i vremenski niste u mogućnosti da to podržite i istestirate. To klijentu mora da bude jasno, a onome ko obezbeđuje podršku da će se takve stvari događati.
BiF: Šta mora da obezbedi IT podrška na samom početku rada fonda?
M. Ostroški: Funkcionalno gledano, osnovni moduli programa su već naznačeni definicijom samog poslovnog procesa. U početku rada, vrlo je bitno da se uspostavi protok informacija, dovoljan stepen automatizacije i da se proces odvija u skladu sa svim zahtevima koje regulator postavlja. Ako ste prvi ili među prvima na tržištu, to je ono što vam je nužno. Dosta ljudi potcenjuje taj segment i misle da im je dovoljno da imaju dobrog portfolio menadžera koji će realizovati dobar prinos. Ali, ako napravite grešku i ne zadovoljite neke standarde u proceduri, ako oštetite klijenta svojim nemarom, to i vama može naneti trajnu štetu – da vam regulatorno telo uskrati dozvolu za rad, da vas kazni i da izgubite poverenje klijenata. Informaciona tehnologija vam definiše pravila i način rada, pravila pristupa do određenih podataka, obavljanja određenih funkcija i prisiljava vas da poštujete proceduru koja obezbeđuje udovoljavanje zahtevima regulatora, transparentnost i jednoobraznost sprovođenja transakcija za klijente, izveštavanje klijenata uz što nižu cenu itd. I, na kraju, obezbeđuje da kastodi banka ili kasnije revizor kada izvrše kontrolu finansijskih i poslovnih transakcija uvek dođu do istih rezultata na osnovu kojih su uplate vaših klijenata pretvorene u investicione jedinice čiju vrednost vi objavljujete.
BiF: Da li i koliko dobra IT podrška može da zaštiti od eventualnih manipulacija?
M. Ostroški: Do sada se nismo sreli sa slučajem da neko pokušava namerno da zakine svoje ulagače, jer bi takav pokušaj vrlo brzo bio otkriven. To ne znači da to nije moguće i softver je, svakako, značajan i u tom segmentu, pre svega oni elementi koje smo razvijali sa ciljem da se što efikasnije upravlja fondom: da se kontroliše proces uplata u fond, konverzije uplata, unošenja i realizacija transakcija dnevnog trgovanja i posledično izračunavanja nove vrednosti investicione jedinice. Unošenjem tehnički ispravnog, ali lažiranog podatka vi možete oštetiti ulagača, ali stavljate potpis na toliko mesta – tu su broker, berza na kojoj je to obavljeno, kastodi banka sa kojom je ugovoren depozit – da čim neko prvi put posumnja, lako će se otkriti put lažiranja. Znači, kada pravimo softver, veoma je bitno da znamo ko šta radi, šta su čija ovlašćenja, da obezbedimo proceduru uz pomoć koje se može utvrditi greška svakog učesnika u procesu, pogotovo kada se ona ne čini namerno, već zbog nedovoljne obučenosti zaposlenih, a nekada i vrlo banalne stvari kao što je greška u kucanju.
BiF: Koje su najčešće greške u praksi?
M. Ostroški: Na primer, može se desiti da operater na određeni iznos slučajno doda ili ne unese jednu nulu, čime se on automatski uvećava ili umanjuje deset puta. Iako slučajne, takve greške značajno utiču na poslovanje na finansijskom tržištu. Fondovi rade dnevno i ako se greška uoči tek dva dana pošto je napravljena, svi koji su u međuvremenu ulagali su ili oštećeni, ili privilegovani. Naravno, nema stopostotne zaštite, ali ima mogućnosti da se što bolje kontroliše radni proces kako bi se, recimo, sprečio unos pogrešnih iznosa cena, obezbedilo da se revalorizacija vrednosti portfelja uvek radi prema aktuelnom kursu, da se vrednost portfelja može izračunati u svakom momentu, da se vidi odnos između jučerašnje i današnje cene, da li je bilo nekakvih neočekivanih odstupanja i slično.
BiF: Koliko su klijenti u Srbiji spremni da prihvate sugestije Vaših stručnjaka?
M. Ostroški: Većina je pre započinjanja posla u fondovskoj industriji pomno pratila dešavanja u regionu i prepoznala da ne kupuju samo softver, već i znanje i iskustvo. Nijedan naš menadžer projekta koji je ovde angažovan nema manje od pet godina iskustva u ovoj delatnosti. Sa druge strane, naš pristup je takav da klijentima objašnjavamo koji moduli su neophodni u početku, a koje mogu kasnije da implementiraju. Prvi deo posla je postavljanje kontnog plana, definisanje šema knjiženja koje služe kasnije za automatizaciju. Te šeme su, zapravo, pravilo kako će obavljena transakcija biti prikazana u knjigovodstvu, što će se odraziti na tačnost i kvalitet finansijskog izveštaja. Ako sistem niste dobro postavili od početka, naići ćete na niz poteškoća u izradi finansijskog izveštaja, jer nemate određene podatke i niste u mogućnosti da na adekvatan način analizirate određene stavke. Ako, sa druge strane, u početku previdite neke detalje, desiće se, na primer, da ste sproveli transakciju, a nemate šemu knjiženja i onda se nađete u čudu što nemate automatsko povezivanje. U takvom slučaju, umesto da u toku dnevnog poslovanja sa klijentima budete fokusirani na ulaganja, moraćete da se bavite nečim što ste trebali da uradite tokom postavljanja sistema, pre nego što ste uopšte počeli da radite. Takođe, važno je definisanje ovlašćenja ko šta sme u aplikaciji da radi ili da vidi, načina na koji ćete komunicirati sa vašim brokerom, kako ćete u sistem unositi transakcije, kako ćete upravljati vašom prodajnom mrežom itd. Naime, razlike će se očitovati i u odnosu na to da li ste mala nezavisna firma koja je odlučila da osnuje investicioni fond radi prikupljanja sredstava i investiranja, ili ste vezani za veliku bankarsku mrežu i hoćete da iskoristite potencijale te mreže kao kanala za prodaju investicionih jedinica. Da li ćete na prodajnoj strani imati jednog partnera, koji je ogroman, jak i prisutan svuda, ili puno malih partnera, ne čini razliku samo u vašoj organizaciji, već se odražava i na sam softver, sve do algoritama koji će obrađivati provizije za članove te mreže, izračunavati iznose koje morate da platite za tu uslugu i kontrolisati pouzdanost ulaznih podataka. Nije svejedno da li podatke unosi neko na šalteru neke velike banke, koristeći ujedno i kontrolu matične baze komitenata, ili to radi neka brokerska kuća, ili posrednik. Dakle, veliki broj takvih detalja koje morate da znate da postavite u svom sistemu direktno uslovljava kako će on funkcionisati u svakodnevnom poslovanju.
Zorica Žarković,
broj 40, februar 2008.
Atlantis, zajedno sa još dva spejs šatla koja nose imena Discovery i Endeavour, čini flotu svemirskih letelica agencije za svemirska istraživanja, NASA. Četvrti član ove družine, šatl Columbia, raspao se iznad Teksasa tokom svoje 28. misije februara 2003. godine kada je poginulo svih sedam članova posade. Nakon ove tragedije, radni vek preostalih svemirskih letelica je produžen, dok NASA ne bude proizvela novu generaciju šatlova.
Atlantis, koji je 2008. godine trebalo da okonča svoju tridesetu i poslednju svemirsku misiju, zbog novonastalih okolnosti biće član ove flote do 2010. godine. Na šatlu su pak već vidljivi tragovi istrošenosti, pa se tako 24 rezervoara za helijum i azot, kojima je rok trajanja istekao pre dve godine, pune tek neposredno pred lansiranje i postižu 80% maksimalnog predviđenog pritiska.
U takvim uslovima Atlantis je, sa svojom sedmočlanom posadom, 8. juna ove godine krenuo put Internacionalne svemirske stanice. Zadatak ove misije bila je instalacija novog hardvera na stanici, tačnije solarnih ploča koje bi obezbeđivale dodatnu energiju. Već prilikom lansiranja pojavili su se prvi problemi. Zaštitni sloj koji sprečava suvišno zagrevanje šatla popustio je u predelu repa letelice. Takvo oštećenje moglo bi da uslovi nepredvidivo ponašanje šatla prilikom ponovnog ulaska u Zemljinu atmosferu. Kvar je, dakle, morao biti saniran tokom misije.
I pored problematičnog uzletanja, Atlantis se bez velikih problema domogao svoje destinacije. Sanacija oštećenja na letelici već na samom startu neplanirano je produžila ovu misiju za dva dana. Nažalost, nevolje su se samo nizale. Instalacija nove opreme nije trebalo da predstavlja veliki problem pa ipak, nakon povezivanja dodatih delova, tri ključna ruska kompjutera prestala su sa radom. Računari koji obavljaju ovako važne funkcije obično rade po redudantnom principu, što znači da više njih obavlja isti posao kako sistem ne bi stao u slučaju otkaza jednog računara. Ovaj put međutim, otkazala su tri u istom trenutku. Sistem je podešen da u slučaju otkaza restartuje kompjuter sa problemom i pokuša da uspostavi komunikaciju sa njim. Ni ova taktika nije pomogla.
Polovinom stanice rukovode Sjedinjene Američke Države, a polovinom Rusija. Svaka strana poseduje zasebne sisteme koji proizvode kiseonik i mere kvalitet vazduha. Američka strana ne poseduje mogućnost manevrisanja i orjentacije stanice, o čemu vodi računa Rusija, pre svega u cilju izbegavanja sudara sa raznim materijalima koji lutaju svemirom. Tokom postavljanja takozvanih „solarnih krila“, najverovatnije usled nekompatibilnosti novododatog hardvera sa starim, tri računara sa ruske strane stanice prestala su sa radom. Pod njihovom kontrolom nalazio se protok kiseonika, vode i regulisanje vlažnosti ali i navođenje i navigacija stanice. Bez kontrole nad ovim funkcijama, stanica bi se ili srušila na zemlju ili odlutala svemirom. Ruski deo stanice opremljen je mlaznim motorima koji je održavaju na željenom kursu. Američki deo je takođe opremljen uređajima koji regulišu orijentaciju stanice, takozvanim žiroskopima, koji su suviše slabi da bi stanicu održavali na kursu, pogotovu prilikom pristajanja i odlaska šatla. Položaj stanice određuje koji su njeni delovi više izloženi sunčevoj toploti i zagrevanju a koji manje kao i da li solarne ploče primaju dovoljno svetlosti da bi proizvele potrebnu količinu energije.
Gašenjem računara, stanica je potpuno otkazala poslušnost i bila van svake kontrole sa Zemlje. Srećna okolnost svakako je bila prisustvo misije astronauta u trenutku otkaza komjutera. Iako se teoretski, problem koji ne podrazumeva fizička oštećenja hardvera može rešiti sa Zemlje, u slučaju potpunog prekida komunikacije stanica ostaje van zemaljskog domašaja. Jedina šansa stanice u trenutku prestanka rada njenih motora i navigacionih sistema bio je šatl. Atlantis je po dolasku, pristao uz stanicu i povezao se sa njom. Budući da su njegovi uređaji funkcionisali, šatl je preuzeo zadatak održavanja kursa svoje svemirske luke. Količina goriva kojom je raspolagao dozvoljavala je dva dana ovakvog funkcionisanja dok bi nastavak ostavio šatl bez goriva potrebnog za povratak na Zemlju.
Tokom dvodnevne intervencije astronauta, sistem je više puta bezuspešno podizan. Računari su tokom kratkih vremenskih intervala uspostavljali komunikaciju sa zemaljskom kontrolom i funcionisanje stanice, nakon čega bi se iznenada gasili. Ruski stručnjaci su sa sigurnošću tvrdili da problem nije softverske prirode, pa su astronautima date direktive kako da prevežu sistem računara i uspostave funkcionisanje stanice. Pokrenuto je četiri od šest procesora na dva problematična računara, dok će zamena preostala dva kao i popravka trećeg računara biti predmet naredne svemirske misije. Oštećenje zaštitnog sloja šatla, dimenzija 10 sa 15 cm, privremeno je obezbeđeno instalacijom eksternog ventila koji je pomogao šatlu da bez poteškoća uđe u Zemljinu atmosferu. Nakon 13 dana svemirske drame, Atlantis je 22. juna bez većih problema sleteo na pistu kalifornijske vojne baze Edvards.
Nekoliko bezuspešnih pokušaja uspostavljanja rada sistema svemirske stanice navelo je ruski tim na Zemlji da napravi plan zajedno sa NASA, koji je podrazumevao slanje dodatnog teretnog šatla sa kompjuterima i zalihama kiseonika. Tri člana posade Atlantisa, poreklom iz Rusije, ostala bi na stanici i sačekala pošiljku dok bi se ostatak misije vratio na Zemlju. Odluka je doneta uprkos mogućnosti da se tokom perioda od namanje mesec dana koliko bi astronauti čekali na pomoć, stanica potpuno otrgne kontroli i odluta svemirom.
Takođe je odlučeno da se na Atlantis-u pogase sva suvišna svetla i računari ne bi li on što duže bio u mogućnosti da održava stanicu na kursu. I pored toga, NASA zvaničnici naglašavaju da članovi posade nisu bili izloženi opasnosti niti nestanku potrebnih količina kiseonika i goriva tokom čitavog procesa spašavanja stanice. Otkaz kompjuterskog sistema ovog, sto milijardi vrednog svemirskog projekta, usledio je nakon prošlogodišnjeg kvara ruskih mašina koje proizvode kiseonik i žiroskopa.
Svemirska stanica, budući da je u procesu izgradnje koji prate brojni problemi, trenutno pruža malo korisnih informacija i proglašena je za neuspeh od strane brojnih pripadnika opozicije vlade predsednika Buša. Datum njenog završetka planiran je za 2010. godinu kada bi čitava flota šatlova NASA-e trebalo da bude prizemljena i započet razvoj nove generacije letelica koje će putovati ka Mesecu i Marsu.
Miloš Kosić
broj 32, jul 2007.
Posttraumatski stresni poremećaj dobija svoj naziv, definiciju i skup karakterističnih simptoma uvršćivanjem u jednu od dve najveće baze podataka o mentalnim bolestima – u američki priručnik poznatiji kao DSM (American Psychiatric Association: Diagnostic and Statistical Manuel of Mental Disorders). Dvanaest godina kasnije, 1992, kao nezavisnu kategoriju poremećaja ga prihvata i internacionalna klasifikacija bolesti, ICD 10, koju izdaje svetska zdravstvena organizacija (WHO- World Health Organization).
Postraumatski stresni poremećaj je svrstan među druga anksiozna stanja (stanja straha – fobije, panični napadi, neodređeni strahovi i slično) zbog svog preovlađujućeg simptoma – intenzivne, preplavljujuće anksioznosti; ali sa jednom velikom specifičnošću koja ga razlikuje od drugih. Da bi kod osobe bio dijagnostikovan PTSP, osoba je morala biti izložena nekom ekstremno zastrašujućem događaju – ratnim strahotama, mučenju, fizičkom zlostavljanju ili događaju opasnom po život. U pitanju mora biti traumatično iskustvo, koje biva praćeno osećanjima velikog straha, bespomoćnosti i užasa. I ranije, istorijski gledano, uočavane su posledice traumatičnih iskustava na mentalno zdravlje učesnika u borbi i civila i opisivane su na razne načine. Posle Prvog svetskog rata, ovakva stanja su kod nas nazivana „šok od granate“, a posle II Svetskog rata pojavili su se termini „boračka iscrpljenost“ i „velika stresna reakcija“. Iz istraživanja u vezi sa žrtvama Holokausta proizašao je i termin „sindrom koncentracionog logora“. Tek nakon rata u Vijetnamu, koji je iznedrio koncept „vijetnamskog sindroma“, stručnjaci su se sastali, i uskladili stavove o dijagnostičkim kriterijumima i simptomima koji karakterišu ubuduće nazvan „posttraumatski stresni poremećaj“ Ključni element za dijagnostikovanje PTSP-a je prethodeća trauma. Međutim, pitanje koje se postavljalo od samog početka je – da li je trauma sama po sebi dovoljna da proizvede posttraumatsku reakciju, ili su značajniji subjektivna procena događaja i neki individualni činioci.
U počecima istraživanja PTSP-a, fokus je bio na okidajućem događaju – traumi. Pod traumom DSM IV navodi „ratne sukobe, nasilje – telesni napad, silovanje, razbojnički prepad, ulični napad…, mučenje, ratno zarobljeništvo, boravak u koncentracionom logoru, teroristički napad, kidnapovanje, prirodne katastrofe, teške saobraćajne nesreće, ili dijagnostikovanje teških neizlečivih bolesti.” Danas se uvek uzima u obzir subjektivna procena događaja od strane preživelog, kao i njegove specifične osobine ličnosti. Simptomi poremećaja se klasifikuju u tri grupe:
Prvi simptomi se javljaju u vremenskom okviru od 6 meseci od doživljene traume (u izuzetnim slučajevima i kasnije), a poremećaj može trajati oko 3 meseca (što se smatra akutnim oblikom, lakšim za lečenje) ili znatno duže (hronični oblik).
Nakon što je utvrđeno da trauma sama po sebi nije dovoljno objašnjenje, iako je glavni okidač poremećaja, počelo je da se govori o faktorima rizika ili otpornosti. Trauma je zapravo stresor intenzivne snage. Pod stresorom se može smatrati događaj koji pritiska i na kraju slama osobu. Naravno, za svaku osobu, pojedini stresori imaju veći značaj od drugih. Svaka osoba ima svoje specifične stresore u skladu sa svojom ličnošću, fiziologijom i sistemom vrednosti. Po ovom stanovištu, svaka osoba je posebno ranjiva na neke vidove stresora, koje će kod nje izazvati stresni odgovor – tj. stres. Međutim, nasuprot ideji o specifičnoj osetljivosti svake osobe na određene stresore, stoji ideja o pragu tolerancije, po kojoj postoje stresori određenog tipa i intenziteta koji dovode do patološkog reagovanja kod skoro svake osobe. Ipak, klasifikovanje stresora po „objektivnoj“ težini je neizvodljivo. Postoje stresori kao što su život u koncentracionim logorima ili hronično seksualno zlostavljanje u detinjstvu, koji nadilaze svaku metodološku klasifikaciju.
Istraživanja su se kasnije bazirala na izučavanje onih fakotora koji podižu ili smanjuju otpornost na sve stresore, pa se tako došlo do sledećih zaključaka. Nedvosmisleno je pokazano da su granično organizovane ličnosti, kao i osobe povišenog neuroticizma i crte anksioznosti one koje imaju najniži prag tolerancije na stres, i da se među prvima slamaju u stresnim okolnositma. Postoji povezanost i introvertnosti (povučenosti u sebe) sa češćim ispoljavanjem simptoma na stresne događaje. Sa druge strane, smatra se da inteligencija utiče na otpornost prema stresu, pri čemu inteligentnije osobe bolje i objektivnije sagledavaju situaciju kao i sopstvene mogućnosti, što ih čini kompetentnijim u konfrontiranju sa događajima. Postoji i pretpostavljena takozvana „rezistentna ličnost“ koju karakterišu sledeće crte: pouzdanost, disciplinovanost, visoka motivacija i osećaj lične sposobnosti i efikasnosti. To su promišljene, a ne impulsivne i nagle osobe, koje imaju visoke aspiracije kao i upornost da ih ostvare. Od svih osobina, ključno je da poseduju osećaj kontrole nad svojim životom i poverenje u sopstvene snage. U kriznim situacijama, oni su sposobni da vladaju sobom i svojim emocijama, kao i da se brzo i lako prilagođavaju neočekivanim promenama u životu. Ove crte, kao i specifičnost načina razmišljanja ovih osoba, štite ih od doživljavanja stresa i njegovih posledica. Od značaja je i moć da se iskoriste socijalni resursi kao pomoć i podrška u krizi.
Mnogi autori smatraju da je jedan od odlučujućih faktora socijalni aspekt pre i posle izloženosti traumi, koji utiče i na pojavu poremećaja i na oporavak. U ratu posebno, osećaj gubitka svog socijalog života je intenzivno doživljen. Takođe, može se reći da je kod žrtava ratnih pustošenja, upravo društvena sredina razorena. Kod izbeglica je posebno prisutna izmeštenost iz sopstvene sredine i prijateljskog i rodbinskog okruženja kao i gubitak izgrađenog socijalnog statusa i uloge. Na proces oporavka, nedvosmisleno je pokazano, negativno utiče odbacivanje žrtava od strane sredine, ili ambivalentan odnos prema njima, dok nesumnjivo pozitivan uticaj ima podrška okoline, kohezivnost grupe i prihvatanje od članova zajednice.
Podaci iz AmerikeStatistika kaže da trenutno od PTSP-a pati 7,7 miliona Amerikanaca. Verovatnoća da će ratni veterani ili žrtve silovanja podleći ovom poremećaju je između 10 i 30 odsto. Kada su u pitanju deca koja su preživela intenzivno traumatsko iskustvo, verovatnoća ispoljavanja simptoma PTSP-a ide do 60 odsto. Posttraumatski stresni poremećaj je često praćen depresijom, nekom vrstom zlouopotrebe supstanci (narkomanijom), i nekim drugim anksioznim poremećajima (fobije, panični napadi i slično). Česti su slučajevi i nasilnog ponašanja prema drugima, naročito bliskim osobama, kao i nasrtaji na sopstveni integritet (pokušaj samoubistva i samoubistvo). |
Osoba koja je preživela traumu, dugo nakon same traume iznova proživljava događaj, čime joj se događaj nametljivo meša u sadašnjost. Traumatično iskustvo time blokira normalan tok života i fiksira ga u period kada se odigralo. Ponovno proživljavanje događaja može se odigravati putem neprijatnih sećanja koja se nameću i ponavljaju, ili putem snova, najčešće košmarnog tipa. Vrlo su česte halucinatorne vizije, a široj čitalačkoj publici poznate kao „flešbekovi“. Sva ova stanja praćena su anksioznošću (strahom), besom, panikom, osećajem bespomoćnosti, a odgovarajući fiziološki odgovori na ova stanja su otežano disanje, gušenje, hladne ruke i stopala, preznojavanje, stezanje u grudima i slično. Kako su sećanja i razmišljanja o traumi i tom vremenskom periodu toliko bolna, osoba koja pati od PTSP-a trudi se na svaki način da to izbegne. Otuda potiče karakteristično ponašanje obolelih u vidu izbegavanja razgovora, prisećanja, susreta sa drugim ljudima i slično. Preživeli se uglavnom povlače u sebe, izbegavaju svaki kontakt, društvena okupljanja, deluju emotivno otupelo i nezainteresovano, čak i za stvari koje su nekada voleli. Osoba sve čini da se izoluje. A prema budućnosti nema nikakve vizije ili želje. Pacijenti često prijavljuju da se osećaju izmeštenim iz sopstvenog života i nekog kontinuiteta. Nemaju planove niti želje vezane za budućnost, a sve što imaju jeste osećaj praznine. Prošlost je strašna i proganjajuća, a budućnost se ne vidi. Postoji samo „sada” koje je prazno, ili ispunjeno osećanjem „krivice preživelog”.
Na prostorima bivše Jugoslavije je u periodu od 1991-1995. godine ubijeno desetine hiljada ljudi, mnogi su ostali invalidi ili bili teško ranjeni a ogroman broj ljudi je stekao status izbeglica. U Srbiji trenutno živi 700.000 izbeglica i oko 100.000 ljudi koji su neposredno učestvovali u ratovima. Iskustva vezana za rat ispunjena su različitim traumatičnim događajima i podrazumevaju: opasnost po život, povrede i ranjavanja, saznanje o nasilju u kome stradaju bliske i voljene osobe ili prisustvovanje stradanju drugih ljudi ili bliskih osoba. Među najteža traumatična iskustva vezana za ratna stradanja spada zarobljeništvo u logorima, koje podrazumeva tešku psihičku i fizičku torturu. Procenjuje se da je broj ljudi koji su bili zatvoreni od nekom od logora, a žive u Srbiji, nekoliko hiljada, mada preciznih podataka nema, jer je evidencija uništena tokom NATO bombardovanja. Sva ova stradanja i prateće društvene promene, odrazile su se na sve aspekte života i dovele do psihološke traumatizacije velikog broja ljudi. Statistika pokazuje da je od završetka rata u Hrvatskoj preko 2.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga izvršilo samoubistvo, da je od PTSP-a samo u Banja Luci obolelo 42,5 odsto od ukupnog broja izbeglih i 26,7 odsto Banjalučana.
Lečenje i prevencijaRazumevanje faktora ličnosti koje učestvuju u nastanku i razvoju PTSP-a može pomoći da se usavrše dijagnostička sredstva za otkrivanje osoba kojima je pomoć najpotrebnja. Takođe, nesumnjivo je da saznanje o faktorima od značaja može poboljšati i pristup u tretmanu obolelih, koji ima za cilj umanjivanje efekata stresa na ličnost i mentalno zdravlje, kao i povećavanje sposobnost ugroženih da se sa stresom suoče. U Beogradu postoji nevladina organizacija „International Aid Network“ (Međunarodna mreža pomoći) čiji se jedan odeljak bavi pružanjem pomoći žrtvama rata i torture i njihovom rehabilitacijom. Centar poseduje zdravstveni ogranak kao i psihološki odsek za pomoć izbeglicama. Pored ove delatnosti, IAN se bavi i istraživačkim radom, sa posebnim interesovanjem za PTSP, njegovu etiologiju, genezu i vidove lečenja i tretmana. |
U Vojnoj bolnici u Beogradu sprovedeno je istraživanje koje je pokazalo da je kod 25 odsto učesnika u ratovima, koji su se javili ovoj ustanovi, dijagnostikovan PTSP, što znači da je barem 25.000 ljudi podleglo nekom obliku posttraumatskog stresnog poremećaja. Ranija istraživanja pokazala su da oko 30 odsto izbeglica manifestuje znake hroničnog stresa, i 70 odsto logoraša koji su bili podvrgnuti torturi. Takođe, utvrđeno je da je 11 odsto ispitanih studenata imalo neke pokazatelje PTSP-a godinu dana posle bombardovanja 1999.godine.
Lana Vučićević Miladinović
broj 37, april 2007.
U regionu Adriatik koji obuhvata teritoriju bivše Jugoslavije i Albaniju, u apsolutnom iznosu najveće IT tržište je hrvatsko, dok Slovenija prednjači mereno potrošnjom po stanovniku. U svim zemljama regiona na rast tržišta presudno utiče odnos države prema razvoju informacionog društva, ističe se u analizi hrvatskog časopisa ’’Banka’’.
Prema podacima IDC Adriatics za 2006. godinu, u Adriatik regionu po dostignutoj vrednosti IT tržišta od 944 miliona dolara vodi Hrvatska, za njom je Slovenija sa prihodom od 742 miliona dolara, a zatim slede Srbija (433), BiH (130,4), Makedonija (84), Albanija (73) i Crna Gora sa 42 miliona dolara. Pozivajući se na istraživanja IDC Adriatics, kao i ocene lokalnih analitičara u regionu, hrvatski časopis ‘’Banka’’ daje uporednu analizu trendova na IT tržištu u poslednje dve godine, fokusirajući se na situaciju u zemljama koje su svojevremeno sa Hrvatskom činile bivšu Jugoslaviju.
Uz ocenu da je slovenačko IT tržište u 2007. bilo znatno dinamičnije sa rastom od 14% u odnosu na prethodnu godinu, u članku se ističe da su pozitivni trendovi uočeni u segmentima poslovnog softvera, IT usluga i primeni naprednijih aplikacija. Više od trećine investicija potiče iz telekomunikacionog, bankarskog i proizvodnog sektora, dok u segmentu IT usluga državni sektor po ukupnoj potrošnji premašuje ostale pojedinačne sektore. Po razvijenosti elektronskih usluga namenjenih građanima Slovenija zauzima drugo mesto u EU, ali je prema drugim pokazateljima na nivou evropskog proseka. Kao posebno loši pokazatelji navode se oni u oblasti inovacija, koji su daleko ispod evropskog proseka, mala ulaganja u istraživanje i razvoj i nedovoljna efikasnost pri uvođenju savremenih tehnologija, ali i nepotizam i korupcija. Za Sloveniju, navodi se u analizi, nije utešno što slične probleme imaju i druge države u regionu.
Procene da će u Srbiji vrednost IT tržišta ove godine premašiti pola milijarde dolara, a sa prosečnim rastom od 25% do 2010. dostići više od 100 dolara po stanovniku bile bi dobre vesti kada to ne bi činilo jedva 12% ulaganja po stanovniku u zapadnim zemljama. IT tržište u Srbiji je u infrastrukturnoj fazi, što potvrđuju i podaci da prodaja opreme čini 69% vrednosti tržišta, a ohrabrujući pokazatelj da tržište usluga zbog ubrzanog rasta po stopi od 20% počinje da privlači strane investicije ostaje u senci političke nestabilnosti, koja koči veća ulaganja. U ocenama se, između ostalog, ističe da tek predstoji ukrupnjavanje prilično usitnjenog IT tržišta i dalji razvojni zamah, ali i da je Srbiji nužan veći IT rast tokom više godina jer bi, u suprotnom, moglo doći do ekonomske krize.
Državna posla
I u Bosni i Hercegovini, u kojoj je aktivno oko 500 IT kompanija, u strukturi IT tržišta dominira hardver sa 67%, segment usluga učestvuje sa 20,6%, a softver sa 11,6%. Prošle godine ukupna vrednost IT tržišta iznosila je oko 140 miliona dolara, što predstavlja skroman rast između 5 i 6% u odnosu na projektovanih 12%. Kao ključni razlog za ovakav bilans navode se neispunjena obećanja državnih i lokalnih vlasti o većim ulaganjima u informatizaciju, zaokruživanju neophodne regulative i stimulisanju kompanija za značajniju primenu IT projekata u poslovanju. S obzirom da ni ove godine nisu vidljivi pomaci u tom pravcu, prognozira se da rast IT tržišta neće premašiti prošlogodišnji.
Mnogo afirmativnije ocenjuju se napori makedonske vlade u razvoju informacionog društva, koja je konkretnim kampanjama, ali i ukupnom ekonomskom politikom znatno doprinela IT potrošnji i procvatu lokalnog IT sektora u 2007. godini. Ukupan rast IT tržišta iznosio je 40% dostigavši vrednost od 121 milion dolara. Mada dve trećine ukupne potrošnje otpada i dalje na hardver, kao ohrabrujući razvojni trend navodi se značajan porast u segmentu softverskih usluga koji je u 2006. premašio 50%, prvenstveno zahvaljujući porastu vrednosti ugovorenih outsourcing poslova sa stranim kompanijama.
Što se tiče Crne Gore, navodi se procena da je vrednost IT tržišta u 2006. godini iznosila 42 miliona dolara, ali nema detaljnijih pokazatelja o njegovoj strukturi. Iako je strategija razvoja informacionog društva usvojena još pre četiri godine, ne mogu se naći precizniji podaci o njenim efektima, kaže se u članku. Ističe se, međutim, da je stopa upotrebe piratskog softvera od 83% među najvišima u svetu, kao i da računare poseduje 38% a pristup Internetu 24% domaćinstava, dok je penetracija u mobilnoj telefoniji čak 168%. U analizi se pominje i Kosovo, za koje se ocenjuje da iako nema pouzdanih pokazatelja sigurno predstavlja najnerazvijenije IT tržište u regionu, te da je svaka strana investicija u ovaj sektor od izuzetne važnosti za njegov razvoj.
Zorica Žarković,
broj 44, jun 2008.