klađenje

Neće nama doći glave virusi, poplave, zemljotresi i ostale prirodne katastrofe već kratkovida pohlepa i opsesija za maksimizacijom profita. Cijena u vidu ljudskih života koja se već plaća zbog širenja korona virusa, a koja će po svemu sudeći biti i veća, nije bila neizbježna.

U poslednjih sedam vijekova, od epidemije crne kuge pa do danas, kao civilizacija i nismo baš napredovali kao što mislimo, jer kao najefikasniji način suzbijanja epidemije korona virusa stručnjaci preporučuju karantin, kao i njihovi prethodnici u mračnom srednjem vijeku.

Jedina razlika je što je u današnjem svijetu masovni karantin na nivou globalnih metropola sa milionima stanovnika teže izvodljiv nego što je bio u 14. vijeku. Preventivna samoizolacija u trajanju od dvije sedmice, te rad od kuće, da bi se izbjeglo dalje širenje zaraze, odličan je savjet za one koji rade kancelarijske poslove i koji se generalno svrstavaju u srednju klasu. Za veliki broj običnih smrtnika koji nemaju tu sreću – savjet je bezvrijedan.

Širenje korona virusa samo je pokazalo da moderna ekonomija, pogotovu na Zapadu, ne počiva na visoko sofisticiranim finansijskim i tehnološkim uslugama, već na milionima radnika čije postojanje se ignoriše ali bez kojih sve staje.

Slavljenje „gig ekonomije“ ili jednostavnije rečeno, nadničarenja, kao radikalno novog načina zapošljavanja u 21. vijeku koje daje radnicima „fleksibilnost“ i „nezavisnost“, samo je cinično prikrivanje činjenice da je na djelu beskrajna trka prema dnu, gdje se svaki trošak, a pogotovu plate, vidi kao nepravedna prepreka povećanju profita.

Demontiranje socijalne države i višedecenijsko kresanje prava zaposlenih u anglosaksonskom svijetu, prvenstveno SAD i Velikoj Britaniji, u ime nesputanog slobodnog tržišta, kao što su eliminacija kategorija poput plaćenog bolovanja i što se kao model uporno nameće i ostatku svijeta, ima svoju cijenu, a sada je došlo vrijeme plaćanja.

Konobarisanje na daljinski

Pretvaranje miliona radnika u „nezavisne kontraktore“, plaćene po satu, oslobodilo je kompanije nepotrebnog tereta u vidu socijalnih davanja, minimalne plate i troškova bolovanja i godišnjih odmora.

Naravno, sve se ovo opravdava potrebom povećanja „konkurentnosti“ i „prilagođavanja tržišnim trendovima“.

Oni koji preživljavaju vozeći za Uber i slične kompanije, dostavljači hrane, konobari, kuharice, čistačice, kuriri, građevinski radnici, praktično su suočeni sa izborom: potencijalna smrt od virusa ili smrt od gladi. Jednostavno, oni koji žive od dnevne nadnice ne mogu sebi priuštiti luksuz preventivne samoizolacije od 14 dana. Ako ne rade nema ni para za hranu i kiriju, pa bi se nakon dvije sedmice našli na ulici, gladujući. Alternativa rada od kuće što se svesrdno preporučuje, teško da je moguća u slučaju ovih radnika i tu nikakva tehnologija ne pomaže.

Ne radi se tu o malom broju zaposlenih. U slučaju najveće svjetske ekonomije, SAD, u 2018. godini 58,5 posto od ukupnog broja zaposlenih ili 81,9 miliona radnika, plaćeno je po satu, što znači da nema plaćenog bolovanja. Ili radiš ili gladuješ, a karantin, dobrovoljan ili prinudni, za ove ljude je kraj svijeta. Sa virusom barem imaš 98 posto šanse da se izvučeš, ali bez plate teško.

Stoga će ogromna većina izabrati da radi sve dok može stajati na nogama, iako to znači da će aktivno širiti zarazu, ali to bi se moglo smatrati „kolateralnom štetom“. Virus je u suštini jako demokratičan i ne pravi razliku između milijardera i prosjaka.

Još gora je situacija sa hiljadama beskućnika na ulicama zapadnih metropola. Gdje će se oni dobrovoljno samoizolovati kada je jedini dom koji imaju ulica? A ukoliko je na snazi obavezan karantin, hoće li vlasti sada naći način da im obezbijede krov nad glavom iako su ih godinama ignorisali?

Bez Kine nema ni lijekova

U međuvremenu, posljedice epidemije u Kini se osjećaju širom svijeta, jer svi zavise od kineske industrije, bilo kao proizvođača gotovih proizvoda ili ključnih poluproizvoda i dijelova.

I ovdje se pokazuje da masovno seljenje proizvodnje u Kinu sa ciljem snižavanja troškova i povećanja profita nije bez rizika. Totalna zavisnost od jedne zemlje ili jednog proizvođača možda i nije bila tako dobra ideja.

Trenutne posljedice za globalne kompanije bile bi vjerovatno manje bolne da se išlo sa alternativnim snabdjevačima u različitim dijelovima svijeta, ali to bi onda značilo nešto veće troškove i manji profit, pa se takva radikalna ideja u startu odbacuje kao glupa.

Problem je što bi se cijena mogla platiti ne samo u finansijskim gubicima, već u ljudskim životima i to nema nikakve veze sa epidemijom korona virusa. To što će kasniti izlazak na tržište novih modela mobitela i ostalih elektronskih drangulija ili novog modela automobila, nije nikakva šteta.

Ali u SAD stidljivo se već čuju upozorenja da ukoliko se situacija u Kini ubrzo ne normalizuje, doći će do nestašice niza lijekova koji se koriste za liječenje hroničnih i drugih bolesti, kao što je upala pluća ili snižavanje krvnog pritiska.

Razlog je jednostavan: u pojedinim slučajevima Kina je jedini proizvođač komponenti za ove lijekove, jer su zapadne farmaceutske kompanije odavno odustale od proizvodnje ovih komponenti u svojem dvorištu, pošto je proizvodnja u Kini puno jeftinija i samim tim profitabilnija. Čisto teoretsko pitanje je da li bi žrtve nestašice ovih lijekova trebalo računati kao žrtve korona virusa, ili kao žrtve kompanijske pohlepe?

I dok svi izražavaju „duboku zabrinutost“ kako će se sa epidemijom nositi najsiromašnije zemlje u Africi i Aziji, obećana finansijska pomoć još ne dolazi.

Zanimljivo je da je Svjetska zdravstvena organizacija uporno oduglovlačila u proglašavanju epidemije korona virusa pandemijom iako su svi kriteriji bili ispunjeni, budući da se zaraza proširila na više regiona u svijetu gdje broj zaraženih raste geometrijskom progresijom.

U pitanju nije samo semantika, jer formalno proglašenje pandemije je preduslov za aktiviranje fondova Svjetske banke namijenjenih za finansijsku pomoć najsiromašnijim zemljama, kako bi se pripremili i mogli nositi sa posljedicama ove epidemije.

Pandemijska kladionica

U sjeni najave Svjetske banke da će obezbijediti 12 milijardi dolara, u formi kredita, za pomoć državama da se nose sa ekonomskim i zdravstvenim posljedicama pandemije, ostaje pitanje namjenskog fonda specifično kreiranog da se u slučaju pandemije virusa po hitnom postupku pomogne zdravstvenim sistemima najsiromašnijih zemalja.

Svjetska banka je 2017. godine došla na originalnu ideju kako da napuni ovaj namjenski fond. Emisijom dvije serije takozvanih „pandemijskih obveznica“ na finansijskom tržištu, Svjetska banka je prikupila 425 miliona dolara. Ono što je neuobičajeno i što ove obveznice čini više kockanjem nego normalnim pozajmljivanjem je da ključna klauzula kaže da ukoliko u periodu do dospjeća ovih obveznica izbije globalna pandemija filovirusa, Lasa groznice, Kongo groznice i još par specifičnih zaraza, koje po svojim kriterijumima sada uključuju i korona virus, investitori gube pravo na povrat glavnice ali zadržavaju kamatu.

Da u tom periodu nije bilo ovih specifičnih pandemija, nikome ništa, investitori bi dobili nazad i glavnicu i više nego velikodušne kamate koje čine ove obveznice jednom od najunosnijih investicija na današnjem finansijskom tržištu.

Da bi investitore kompenzirali za ovaj rizik kamata na ove obveznice je sedam i 11 posto godišnje, što je u današnjim uslovima kada dominiraju negativne kamate ravno ispunjenju snova za investitore.

Pošto ove obveznice obuhvataju i pandemiju korona virusa, da li će investitori izgubiti glavnicu zavisilo je od toga da li će prije dospijeća obveznica Svjetska zdravstvena organizacija zvanično proglasiti pandemiju korona virusa. Ona je to učinila u martu iako su ove obveznice dospijevale na naplatu u julu ove godine.

No, uprkos jučerašnjem proglašavanju pandemije, dragocjeno vrijeme je već izgubljeno, jer epidemiolozi upozoravaju da se virus obično širi sedmicama prije nego što ljekari registruju prve oboljele.

Kada sve prođe, na kraju će se moći postaviti pitanje da li je broj žrtava u najsiromašnijim zemljama mogao biti manji da su namjenski fondovi Svjetske banke aktivirani ranije?

Dražen Simić
Tekst je iz novog broja B&F-a koji će se uskoro naći na trafikama