Zapadni investitori iznenada su se našli u šoku kada je kineska vlada odlučila da blagostanje Kineza stavi iznad njihovih profita. Očekivanje zapadnjaka da je riječ samo o praznoj retorici kineskih lidera pokazala su se kao pogrešna, a ova greška koštaće dugoročno zapadne investitore stotine milijardi dolara. Kao što smo obećali, danas objavljujemo tekst o čuvenoj kineskoj “socijalnoj transformaciji”.
Za globalne investitore čini se da je trenutno najbolja investicija sabrana djela Marksa i Engelsa, pogotovu ako im je cilj poslovati na kineskom tržištu. Za početnike, oličene u fond menadžerima i investicionim savjetnicima, od kojih većina nije još navršila tridesetu, za početak, „Manifest komunističke partije“ je preporučena literatura. Oni koji prvi pročitaju, sa razumijevanjem, ove temelje na kojima počiva socijalistička teorija, stiču značajnu prednost kada se radi o budućem poslovanju u Kini.
Kina je proteklih 25 godina, sa svojom jeftinom radnom snagom, bila obećana zemlja za zapadne kompanije i investitore koji su ubirali pozamašne ekstra profite. Sa rastom standarda u Kini i stvaranjem kineske srednje klase kao i sloja ultra bogatih, Kina je postala ne samo proizvođač već i potrošač zapadnih proizvoda i jedno od ključnih tržišta, bilo da se radi o mobitelima, holivudskim filmovima ili luksuznoj garderobi.
Kineski fokus na privlačenje stranih investitora i vlastitu industrijalizaciju rezultirao je impresivnim postignućima. Stopa ekstremnog siromaštva, koje Svjetska banka definiše kao preživljavanje sa manje od dva dolara dnevno po osobi, sa nekadašnjih 66,3 posto spala je na 0,3 posto stanovništva. Ili u apsolutnim iznosima, 748,5 miliona Kineza se iščupalo iz siromaštva, dok je istovremeno oko 300 miliona Kineza uznapredovalo do srednje klase i prateće kupovne moći.
Cijena koju je Kina platila za ovaj rekordno brzi ekonomski razvoj je takođe bila visoka, od zagađenog vazduha, vode i zemljišta, minimalne zaštite radničkih prava, pa do rastuće nejednakosti između najbogatijih i najsiromašnijih. Kada se radi o ekonomskoj nejednakosti, SAD i Kina drže vrh globalne liste.
Zajednički prosperitet umjesto profita
Ništa od ovog nije zabrinjavalo zapadne investitore koji su u svemu vidjeli samo šansu za dodatnu zaradu. Činjenica da je Kina bila i ostala komunistička država sa jednopartijskim sistemom, nije bila smetnja sve dok su profiti konstantno rasli. Sve se opravdavalo idejom da će ekonomsko otvaranje Kine jednog dana, a možda i prije, dovesti i do političke liberalizacije i uspostave liberalne demokratije zapadnog tipa, mada zadnjih desetak godina u to više niko nije ozbiljno vjerovao, ali je zvučalo dobro.
Kada generalni sekretar komunističke partije sa nekih stotinjak miliona članova, podsjeti da je njegov strateški cilj izgradnja socijalizma i najavi da je prioritet „zajednički prosperitet“ građana, pametan potez je shvatiti ga ozbiljno. U januaru ove godine, u svom govoru kineski predsjednik Xi Jinping najavio je da Kina ulazi u „novu fazu razvoja“, čiji je cilj transformacija Kine u „modernu socijalističku silu“. Pola godine kasnije, u julu, obilježavajući 100 godina formiranja Komunističke partije Kine, ponovo je naglasio „zajednički prosperitet“ kao jedan od prioriteta i na kraju govora otpjevao je i Internacionalu.
Zapadni investitori ove najave nisu shvatali ozbiljno, tretirajući ih kao standardni ritual kineskih lidera, što se pokazalo kao ozbiljna greška. Na udaru kineske vlasti našle su se prvo tehnološke kompanije kao što su Didi, Tencent i Alibaba, koje su poput njihovih zapadnih dvojnika proteklih godina imale eksplozivan rast, šireći se na sve oblasti od trgovine, proizvodnje pa do finansija. Drugim riječima postale su prevelike, prijeteći da postanu jače od države.
Iznenada su se ove kompanije našle na udaru kineskih regulatora, pa im je između ostalog naloženo da se restruktuiraju, fokusiraju na osnovnu djelatnost, smanje tržišni udio i odustanu od daljeg širenja, pogotovu na finansijski sektor. Poručeno im je da se od njih očekuje i da daju konkretan doprinos izgradnji „zajedničkog prosperiteta“.
Kad giganti doniraju
Kineski gigant Alibaba tako je odmah najavio da će u narednih nekoliko godina donirati „dobrovoljno“ 15,5 milijardi dolara u državne fondove za ekonomski razvoj. Da ne zaostane za Alibabom, Tencent koji je u aprilu najavio ulaganje od 7,7 milijardi dolara u vlastiti fond za podsticanje lokalnog razvoja, u avgustu je udvostručio ovu sumu. Tako su samo dvije najveće privatne kompanije obećale „donirati“ ukupno 31 milijardu dolara, a bez sumnje njihov primjer će slijediti i ostale privatne kompanije u Kini.
Za strane investitore ovo je ravno vađenju zdravih zuba bez anestezije. Nečuveno je da se „njihov“ profit tako arči i da se tu radi o nekoj maloj državi odavno bi takva vlast „demokratski“ bila uklonjena, ali u Kini bi to malo teže išlo. Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama, jedno je od zaboravljenih marksističkih načela. Da su na vrijeme čitali Marksa, investitori i ne bi bili toliko iznenađeni novim pristupom kineskih vlasti i na vrijeme bi izvukli svoje pare.
Nakon tehnoloških giganata, na udaru su se našle kompanije koje pružaju usluge dodatnog tutorisanja učenicima, od osnovnih škola pa do fakulteta. Zbog izuzetno velike konkurencije za upis u elitne škole i fakultete, industrija privatnih tutora u Kini je postala biznis u kome su se okretale milijarde dolara godišnje. Dekretom, ova industrija je od visoko profitabilne pretvorena u neprofitnu, jer je firmama naloženo da se preregistruju i smanje doživljaj. Dionice kompanija u ovoj oblasti su izgubile više od 90 posto svoje tržišne vrijednosti. No, to je problem investitora, kako domaćih tako i stranih, pošto svako ulaganje nosi rizik, ali to je odavno zaboravljeno na Zapadu.
Kao rezultat zaokreta u kineskoj politici, od početka ove godine pa do kraja avgusta dionice najvećih kineskih kompanija izgubile su oko 1.000 milijardi dolara svoje tržišne vrijednosti, ali se kineske vlasti previše ne uzbuđuju zbog gubitaka koje su pretrpjeli investitori.
Ljudi važniji od kapitala
Kao što je klasično upozorenje svim investitorima prije kupovine dionica da „prošli rezultati nisu garancija budućih rezultata“, isto pravilo važi i za ulaganja u Kinu. To što je u prošlosti Komunistička partija Kine tolerisala da se novonastala poslovna elita i njihovi zapadni partneri bogate preko noći, ne znači da će tako biti i ubuduće. I ovo pravilo su zapadni investitori odavno zaboravili, pa ih sada osvježavanje gradiva debelo košta.
Zapadni analitičari se slažu da trenutni cilj kineskih vlasti nije eliminacija privatnih kompanija i kompletna nacionalizacija ekonomije, već zauzdavanje najvećih kompanija i usmjeravanje tokova kapitala od servisne ekonomije bazirane na oglašavanju i sličnim proizvodima u proizvodnju, prije svega u nove visokotehnološke proizvode, poput proizvodnje čipova.
Novi kineski princip je da „kapital treba da služi ljudima“, što je u direktnoj suprotnosti sa modernom zapadnom praksom, gdje je kapital vrhunsko božanstvo a obični smrtnici su tu samo da se periodično žrtvuju, kako bi se odobrovoljili bogovi maksimizacije profita.
Novi pristup neće se ograničiti samo na tehnološke kompanije i privatne tutore, već su na sceni dublje promijene u svim segmentima društva, od ekonomije, kulture, obrazovanja, pa do politike. Koliko će daleko ove promjene ići, za sada niko ne zna.
Kina nema namjeru kopirati postojeći model zapadnog liberalnog kapitalizma, koji je sam sebi svrha. Za kinesku komunističku partiju tolerancija privatnih kompanija samo je sredstvo u razvoju ekonomije i na određenom nivou razvoja privatne kompanije će postati višak. Sa stanovišta zapadnih investitora to je sinonim za kraj svijeta, a iz perspektive kineskih komunista ulazak na vrata raja.
Pokušaji da se Kina i dalje mjeri zapadnim aršinom tako se mogu pretvoriti u izuzetno skupu grešku, pogotovu kada je riječ o zapadnim investitorima koji vjeruju da je sve u profitu. A nije, barem što se tiče Kineza.
Dražen Simić
Biznis & finansije 190, oktobar 2021.
Foto: Pixabay
