To iz naslova već više nije ni ona odbrana napadom, to je odbrana priznanjem koje obezoružava. To je 22. jula italijanski premijer Silvio Berluskoni, pri postavljanju kamena temeljca za gradnju nove trake autoputa Milano – Breša, izjavio okupljenom svetu, i još dodao: „To su valjda već svi shvatili.“ Čovek se ne da zbuniti. Samo dan pošto su na sajtovima dnevnog lista „La Repubblica“ i nedeljnika „L’Espresso“, počeli da se vrte originalni snimci konverzacije Silvija sa njegovom naložnicom i jednim makroom pod firmom uspešnog poslovnog čoveka. Jel važi da Berluskonija svedemo na Silvio – kad smo Miloševića mogli da zovemo Sloba, što se i sa Silviom ne bismo malo intimizovali – mada kod njega to može da bude i opasna bliskost.
Evo šta je dama Patricija d ’Adario, visoko kvalifikovana prostitutka nasnimila dok je sa Silviom bila prvo nešto dalje od kreveta. Deo u krevetu, ako postoji, nije još dostupan javnosti. Jako sažeta konverzacija iz transkripta glasi: Silvio: „Odoh ja pod tuš, a ti ako prva završiš u kupatilu sačekaj me u velikom krevetu“. Patricija: „Kojem, onom Putinovom?“ Silvio: „He, he, he… u Putinovom, dakako“. Znatno kasnije nakon povratka iz vile, kuplermajstor Đanpaolo Tarantini, je pita: „Dakle sve je prošlo kako treba, bar tako on kaže“. Patricija: „Znaš, on ne upotrebljava prezervative. Ne znam kako da imam poverenja, mnogo sveta je navuklo svašta… inače rekao je da bi voleo da me ponovo vidi ali da povedem i neku prijateljicu, jer udvoje…“ Silviov glavni advokat i njegov privatno postavljeni senator Republike Italije, Nikolo Gedini, nema bolji odgovor nego: „To je materijal bez vrednosti, neuverljiv, plod mašte“. Čini se da je Kaligula manje grešio kada je svog konja postavio za senatora. Jer su novine stavile autentičan snimak na uvid javnosti preko svojih sajtova i svak je mogao da prepozna bar Silviov glas. Sajtovi su zabeležili rekord od 2.107.000 otvaranja u jednom danu, što je petostruko više od proseka.
Taj deo konverzacije najvećim delom zaista pripada privatnom, kakvom – takvom, ali privatnom životu premijera, međutim, tu nije sve: oktobra 2008. godine, osam meseci pre nedavnog sastanka G 8, praveći se važan pred pomenutom frajlom, koja je sve uredno snimala i još nekim garde damama, neodoljivi Silvio je egzaltirano ispričao i sledeće: „To što je danas G8, uskoro će biti G 14, ući će Indija, Kina, Brazil, Meksiko, Egipat… i ja ću morati da idem u sve te zemlje da kod njih potaknem svest o upravljanju svetskom ekonomijom. Ja sam jedini na svetu ko je do sada bio dva puta domaćin G 8, a sada postajem ne – nad – ma – šiv. Treći put! Zaista, jedini ko bi ga teoretski mogao nadmašiti je Fidel Kastro, ali nije imao sreće da pored dugovečnosti na vlasti ima i zemlju koja bi spadala u osam najznačajnijih na svetu. Inače to čime je Silvio ostavljao utisak na profesionalne lepotice, što nisu ni razumevale o čemu se tu radi, valjalo je da bude tajna i iznenadjenje za svetsku javnost obznanjeno na samitu 9. jula. Takvo ponašanje liči na infantilnu senilnost, ko može da garantuje da se on ne hvali frajlama pričajući i važnije tajne. No to je ono o čemu su Italijani dužni da razmisle pre nego što se naljute na druge koji ih smatraju površnim i neodgovornima.
Opaki londonski Gardijan u seriji svojih napisa osvanuo je 21. jula sa naslovom: „Berluskonijeva država – zemlja u kojoj narod ne sme da zna“. Bilo bi to tačno da nije dnevnika „La Repubblica“ i nedeljnika „L’Espresso“, a oni sem spasavanja profesionalne, nacionalne i moralne časti novinara i građana imaju i jedan stari račun njihovog gazde sa Berluskonijem. Naime većinski vlasnik Grupe „L’Espresso“, Karlo de Benedeti, poseduje 50,852 odsto vrednosti kompanije i spada među najveće svetske finasijske driblere. Vodio je Olivetti i prodao ga Acer-u za basnoslovne pare. U „Grupu L’Espresso“ spada još i „La Repubblica“, 23 druge novine (mahom lokalne), ugledni časopisi „Limes“ (izlazi i na srpskom), Micro Mega, National Geografic na italijanskom, 3 radio i 2 TV stanice, a ima 1.108 miliona evra bruto prihoda – 2008. Godine 1985. kada su se rasprodavale (privatizovale) firme u državnom vlasništvu, Romano Prodi je bio predsednik IRI – institucije koja je upravljala državnim firmama i vodila rasprodaju, pa je De Benedetiju, kao najboljem ponuđivaču, onako đuture prodao prehrambeni konglomerat SME. Tek što je posao obavljen, a tadašnji premijer, Betino Kraksi, (izvrstan premijer, odličan političar, ali slab na pare, pa je na kraju pobegao u inostranstvo da bi izbegao 14 godina zatvora zbog korupcije) pozvao je svog prijatelja Berluskonija i naložio mu da obara konkurs na kojem je SME prodat te da ponudi bilo koju cenu da bi dokazao da je SME prodat u bescenje. Jasno je bilo da će mu to biti višestruko nadoknađeno.
U trenutku kada Berluskoni dolazi po prvi put na vlast ne zaboravlja svog kompanjona i da bi ga zaštitio od zatvora postavlja ga, ismejavajući celu Italiju, za ministra pravde. Protesti, čak i njegovih saveznika su toliki da mora da mu oduzme pravosuđe i za utehu dodeli položaj ministra odbrane! Proces u kojem je Previti među optuženima, razvlači se, ali sve više postaje jasno da će optuženi zaglaviti u zatvor. Berluskoni pod hitno donosi zakon kojim spasava sebe – predsedik vlade se izuzima od sudske odgovornosti dok mu traje mandat. Previti, uplašen da će biti pušten niz vodu šalje pismo Silviju u kojem mu citira latinsku izreku: „Zajedno smo nastupali, zajedno ćemo i poginuti“. Previti je iz Kalabrije, a tamošnja mafija (zove se ndrangheta) pored oporog imena ima još oporiji osvetnički moral. Uzdrman, Silvio preduzima poslednji potez – po hitnom postupku donosi zakon kojim se osuđenici stariji od 70 godina ne šalju u zatvor, nego kući, uz obavezu da rade socijalno korisne poslove u dobrotvornim ustanovama. Zakon je stupio na snagu tri dana pošto je Previti napunio 70 godina i spasen zatvora. Za Previtija je to Happy End!Talentovani Silvio potplatio je sudije, finasijsku policiju, kog je stigao, tek konkurs je oboren i novi vlasnici su postali „prestanome“ (oni koji pozajmljuju ime) a svi su znali da rade za Silvija. De Benedeti je tužio, počeo je novi proces i posle 24 godine još nije definitivno gotov. Niz osoba je osuđeno, za davanje i primanje mita, samo jedna ostaje zaštićena – organizator Silvio. Zaslužuje da bude opisan njegov glavni partner u tom poslu, Ćezare Previti, advokat. Upoznao se sa Silvijem 1974. godine kada je bio administrativno postavljeni tutor maloletnoj Anamariji, jedinoj naslednici aristokratske porodice Kasati Stampa i kada je u njeno ime prodao Berluskoniju vilu San Martino u Arkoru (kraj Milana) za tadašnjih 500 miliona lira i to u sumnjivim akcijama, koje dotična nije mogla kad je odrasla nigde da realizuje, jer se radilo o firmama koje nisu bile na berzi, pa su joj oni „velikodušno“ otkupili te akcije za 250 miliona lira što je današnjih 150 hiljada evra. Samo nameštaj u vili vredeo je mnogo više. Posle tog posla, Previti prelazi u stalnu službu kod Silvija i kao takav dobija zadatak da iz Švajcarske donese novac kojim će korumpirati sudiju i šefa finansijske policije u gore narečenom procesu. Pritešnjen dokazima, on priznaje da je davao pare, ali da „ne zna ko ih je poslao na njegov račun“!
Onaj Silviov govor iz kojega sam izvukao naslov ima i deo za kraj: „Bićemo mi ovde i 2012. (kraj mandata premijera i izbor novog predsednika Republike Italije). Kako je moguća Italija bez nas.“ Dakle naš miljenik sanja lujevski san: „Država to sam ja“ i počinje, on, ja – pa – jajac da upotrebljava kraljevsku množinu.
Milutin Mitrović




Znalac američke situacije Vitorio Zukoni piše: „Od 20. januara Amerikom upravlja jedan smireni čovek. Bez trunke fanatizma njegovog prethodnika, bez namere da spasava univerzum od Zla“. Čak i skeptični Wall Street Journal odaje priznanje: „Uspeo je (Obama) da ubedi, jednog po jednog relevantnog skeptika, da će uraditi ono što obećava“. Ta smirenost, ozbiljnost i vraćeno poverenje u politiku glavni su dometi prvih 100 dana. Objektivno, malo je šta u rađeno do kraja. Obećao je da će zatvoriti Gvantanamo, a on još postoji. Obećao je da će rešiti sukob na Bliskom Istoku, nije se maklo dalje od postepenog smirivanja. Obećao je razumevanje sa Iranom, puštanje iz zatvora „novinarke – špijunke“ samo je zračak nade. Obećao je da će srediti gubitničke banke i kompanije. Ni jedna banka nije nacionalizovana, pa ni onaj mrtvac iz Detroita. Istina, General Motorsu je postavljen uslov da smeni svog bossa, ako želi da dobije državnu pomoć za opstanak. Svemoćni menadžer Rik Vagoner je odleteo, ali sa „zlatnim padobranom“ od 22,1 milion dolara. Bankama koje uprkos pomoći nisu u stanju da srede račune poručio je da neće dobiti više ni dolara ako ih vode isti oni koji su ih upropastili. Bar deset „čuvenih“ bankara pakuje kofere. Govorio je: „Nikada više neće vladati Wall Street (berza) nego Main Street (glavna ulica)“. To je već posao koji zahteva dublje promene. Zato dva levo angažovana nobelovca, Pol Krugman i Jozef Stiglic pišu gotovo identične tekstove o sadašnjoj situaciji: „Evidentno je da vlada spasava banke od bankrotstva. Ako sve bude išlo dobro, banke će opet raditi isto i dovesti do nove krize“ – Krugman. „Banke dobijaju pristup do jeftinih fondova, dok kamate za druge ostaju visoke. Takvo saniranje sistema je skupo i nepravedno, jer spasava one koji su doveli do ekonomske katastrofe“ – Stiglic. Pa ipak obojica, kao i ogromna većina drugih širom sveta ima poverenja da će Obama vremenom svoje poteze dovesti do kraja. 





U prošloj godini i započetoj krizi, opštem padu proizvodnje automobila, jedini izuzetak među prvih 15 proizvođača u svetu čini „Honda“, koja je povećala proizvodnju, istina za samo 18.276 vozila i time se sasvim približila ukupnom iznosu od 4 milion godišnje. Postoji tvrdnja da čak ni to nije dovoljno, jer je po računicama stručnih institucija, donja granica za samostalan opstanak 5 miliona vozila i svi koji su ispod te crte moraće da potraže sebi partnera za „brak iz interesa“. „Mladoženja“ Fiat, upravo je objavio rezultate poslovanja u prvom kvartalu ove godine, a gubitak od 411 miliona evra označio kao manji nego što se očekivalo, te na osnovu njega zaključio da će godinu sigurno zavržiti sa pozitivnim bilansom. Evo i zašto: prvi razlog je rast vrednosti „Fiatovih“ akcija na berzi, što lako može da se pretvori u sunovrat, pogotovo ako propadne posao sa „Krajslerom“. Drugo, je mnogo validnija činjenica da je „Fiat“ skratio za nedelju dana prinudni odmor svojih radnika, jer tražnja za njegovim vozilima u Evropi naglo raste. U Nemačkoj je u martu prodato 40 odsto više „Fiatovih“ vozila, u Francuskoj za 8 odsto više. „Fiatov“ model Grande Punto prvi je u Evropi sa povećanjem prodaja za 60 odsto u martu, slede VW Polo sa 30 odsto, Ford Fiesta 15,5 odsto… Odlično idu Panda i „500“ . U ukupnim prodajama vozila u Evropi „Fiat“ je povećao učešće sa 7 na 9,1 odsto i to pre svega zahvaljujući maloj potrošnji goriva i modelima GPL – na plin. Mnoge se očekuje od novog ultraštedljivog motora „MultiAir“, koji je osnova za prodor na američko tržište.

Od 27. do 29. marta održan je u Rimu kongres na kojem su Berluskonijeva lična (ne) partija „Forza Italia“ i „Aleanza Nazionale“ (nastala od postfašističke MSI) prerasle u jednu partiju – PDL, sa namerom da poput levog centra, objedine desni centar i uvedu Italiju iz haosa mikro partija u bipartizam. Ono „ne“ u zagradi pred „Forza Italia“ stavio je filozof Norberto Bobio, tvrdeći da je reč o nečemu što čak nema ni statut, politički cilj, internu strukturu i institucionisane odnose. Posle toga je na prečac sledila odluka da, nepostojeći ili bar nikada objavljeni, statut „rediguje“ lično osnivač, Berluskoni. Druga komponenta, Aleanza Nazionale, bar od kada je na njenom čelu Đanfranko Fini, predstavlja ozbiljnu partiju desnice, što će se osetiti i na kongresu ujedinjenja, jer je Fini jedini u svom govoru smogao hrabrosti da skrene pažnju neprikosnovenom bosu kako buduća partija mora biti laička, pluralistička, a ne cezaristička, institucionalno postavljena, humanistička (razumevati multietičnost i priznati status imigrantima), favorizovati društvo sa čvrstom podelom vlasti i političkom kontrolom. Predložio je i da partija pokrene postupak za ustanovljavanje medalje za poštene (one koji se drže zakona i obaveza prema društvu), ukratko sve ono što je, nimalo slučajno, Berluskoni izostavio. Smrknuti Kavaljere pratio je govor koji mu kvari egzaltirano jedinstvo, ali kako je Fini završio tako mu je pritrčao, zagrlio ga i izjavio – to je ono što je trebalo ja da kažem. Među nama nema ni trunke razmimoilaženja – sve to štampa izmišlja. Njegova veština neiskrenosti dovedena je do umetnosti.
U Americi vlada obilje religija, ali najviše sledbenika ima ona koja proklamuje smanjenje poreza. Nema predsedničkog kandidata koji nije obećavao smanjenje poreza, a najbezočniji je bio Ronald Regan, koji je i smanjio poreze, ali je zato ostavio Ameriku u najvećim dugovima do tada. Džordž Buš Junior, nasledio je gotov model „smanjiti“ poreze prebacujući troškove na naredne generacije Amerikanaca i ostavio za sobom najveći deficit u istoriji. I jedan i drugi korumpirali su glasače parama iz državne blagajne gomilajući u njoj dugove. Obami je zapalo da te paramunte dugova počne da sanira spasavajući zemlju od bankrotstva. Za veliki deo sveta američke dimenzije, pa i kada je novac u pitanju, jesu neshvatljive. Na primer, američki BDP iz 2007. godine (podaci MMF) 347 puta je veći od BDP Srbije. Hoće li biti jasnije, ili još nejasnije, ako pretpostavimo, veoma uslovno rečeno, da ono što se kod nas stvorilo od nešto pre Arsenija Čarnojevića do danas, Amerika stvori za jednu godinu!