Kolaps tržišta nekretnina 2008. godine gurnuo je Španiju u krizu. Pre krize u toj zemlji je vladala prava građevinska groznica – godišnje se gradilo 700.000 stanova a u tom sektoru je radilo 1,9 miliona ljudi. Sada se beleže prvi obrabrujući znaci da taj sektor počinje da se oporavlja, iako je i dalje na hiljade stanova izgrađenih pre krize prazno, a ove godine se ne očekuje rast u tom sektoru.
Slajder
Predsednik Barak Obama će iduće nedelje u svom redovnom obraćanju naciji izložitiplan za zatvaranje poreskih rupa koje su dosada omogućavale 1% najbogatjeg stanovništva u SAD da izbegava plaćanje poreza. Fajnenšl Tajms piše da će Obama pokušati da iskoristi rastući „ekonomski populizam“ koji podrazumeva novi porez za najveće finansijske institucie u zemlji i zatvaranje poreskih rupa, što bi efektivno trebalo da znači prikupljanje 300 milijardi dolara za budžet SAD.
Počela bih od samih početaka zapadne književnosti i od prvog u njoj zabeleženog primera muškarca koji kaže ženi da ućuti i da se njen glas ne sme čuti javno. Imam na umu trenutak ovekovečen na prvim stranicama Odiseje. Za nas danas, Odiseja je uglavnom priča o Odiseju i njegovim pustolovinama i opasnostima kroz koje prolazi na povratku kući iz Trojanskog rata, dok ga Penelopa verno čeka i odbija prosce koji joj se udvaraju. Ali Odiseja je isto tako priča o Telemahu, sinu Odiseja i Penelope, priča o njegovom odrastanju: kako on u toku epa sazreva od dečaka u čoveka. Taj proces počinje u prvom pevanju, kada Penelopa silazi iz svojih odaja u dvornicu gde čuje kako bard zabavlja mnoštvo njenih prosaca, pevajući im o teškoćama s kojima se hrvu grčki junaci na putu kući. Njoj to nije po volji i pred svima zamoli barda da odabere neku drugu, vedriju pesmu. U tom trenutku se umeša mladi Telemah: „Majko“, kaže on, „sad u sobu idi i tu se za poslove svoje staraj, za preslicu i stan… muškarci treba da zbore svi, a najviše ja, jer vlast je u kući moja“.[1]
Menokio je bio mlinar iz XVI veka koji je živeo na severu Italije. Bio je pismen, samouk i njegov pogled na svet zasnivao se na nekoliko za to vreme neobičnih teoloških uverenja. Verovao je da duša umire sa telom, da je svet nastao iz haosa, a ne ex nihilo, i da je važnije voleti svog bližnjeg nego boga. Dokaze za svoja uverenja nalazio je u knjigama koje je čitao – Dekameronu, Bibliji, Kuranu i „Putovanjima ser Džona Mandevila“. Zbog toga je nekoliko puta izvođen pred inkviziciju i mučen, a 1599. je spaljen na lomači. Jedan od mnogih koje je zadesila takva sudbina.
Zapadna društva ni danas nisu raj skepticizma i racionalizma. To je šarolik prostor proklamovane slobode govora i njegove stroge kontrole, u kome zajedno opstaju javne osude nasilja i tajne torture. Kada su napadnuta, zapadna društva pokazuju sklonost ka kvazi-istorijskim fantazijama o ugroženosti svoje teškom mukom stečene moralne čvrstine i uravnoteženosti. A stvarna istorija Evrope i Amerike je toliko obeležena pokušajima kontrole slobode govora, da bi se progon buntovne misli mogao smatrati jednim od temelja tih društava. Spaljivanje veštica, progon jeretika i neumorna inkvizicija oblikovali su Evropu, a kada su te ideje prešle u Ameriku, otkriveni su njihovi novi modaliteti – od robovlasništva do cenzure kritičara rata u Iraku.
Teroristi su prošle nedelje u Parizu ubili 12 ljudi. Žrtve tog zločina oplakuju se širom sveta. Za njihove porodice i prijatelje to je nenadoknadiv gubitak. Pokosile su ih naoružane ubice, samo zato što su pripadali satiričnom časopisu Šarli Ebdo. Šarli se često rugao muslimanima, posebno islamskoj zabrani slikovnog predstavljanja proroka Muhameda. Nije ostajao dužan ni političarima, a ni hrišćanima i Jevrejima. Oca, sina i svetog duha crtali su u seksualnoj pozi „trojke“. Takve ilustracije navođene su kao dokaz da Šarli Ebdo želi da uvredi sve. Poslednjih godina časopis se okrenuo rasističkim i islamofobnim provokacijama. Brojne anti-islamske karikature bile su dovitljivo izopačene – Arapi kukastih noseva, Kurani koji lete na mecima, varijacije na temu sodomije i ruganje žrtvama masakara.
Nije lako povući crtu između duhovitog neslaganja i rasističke agende. Čak ni Volter, uzor mnogim borcima za slobodu govora, nije u tome uspeo. Pravo je uživanje čitati njegovu blistavu i hrabru kritiku klerikalizma, ali on je bio i posvećeni antisemita, čija je kritika judaizma puna tlapnji o urođenim izopačenim osobinama Jevreja.
Prošlonedeljne događaje trebalo bi sagledati u kontekstu francuske mračne kolonijalne istorije, njenog mnogobrojnog muslimanskog stanovništva i suzbijanja islamskih kulturoloških tekovina u ime sekularizma, kao što je na primer zabrana nošenja hidžaba. Ni crni ljudi nisu bolje prošli na stranicama Šarli Ebdoa: jedna od karikatura predstavlja ministra pravde Kristijana Taubiru, koji je gvajanskog porekla, kao majmuna (odbrana je glasila da je rasistički simbol upotrebljen kao kritika rasizma); druga je portret Obame kao crnog sambo-borca u stilu ilustracija iz ere Džima Kroua.
Došao sam u Pariz u četvrtak ujutro, dan posle masakra. Naslov u Figarou je glasio: „LA LIBERTÉ ASSASSINÉE“. Parizijen i Humanite takođe su u svojim naslovima imali reč liberté. Sloboda je zaista pretrpela težak udarac, mada reakcije na terorističke udare na zapadne centre moći uvek u sebi sadrže i jednu dozu čuđenja: zašto su se obrušili na naše miroljubivo društvo, zašto ubijaju, kad mi ne ubijamo. Naširoko razmenjivana ilustracija Lusila Klerka, na kojoj se slomljena olovka pretvara u dve zašiljene olovke, tipičan je primer. Poruka je jasna, kao što je jasna i u heštegu #jesuischarlie: ne radi se samo o pravu ljudi da crtaju šta žele već, u svetlu ubistava, ono što crtaju treba slaviti i širiti dalje. Dakle, ne samo da su masovno objavljivane i razmenjivane ilustracije iz Šarli Ebdoa, nego je i sam list nakon napada dobio velike sume novca – sto hiljada funti od Guardian Media Group i tri stotine hiljada dolara od Gugla.
Ali moguće je braniti pravo na opsceni i rasistički izraz i bez promovisanja ili sponzorisanja njegovog sadržaja. Moguće je davati pravo svetogrđu bez odobravanja rasizma. I moguće je islamofobiju smatrati amoralnom bez težnje da se ona stavi van zakona. Trenuci bola ne oslobađaju nas obaveze da stvari sagledavamo u njihovoj složenosti.
Američka unija za građanske slobode (A.C.L.U) bila je u pravu kada je ustala u odbranu prava neonacističke grupe da 1978. maršira ulicama Skokija u Ilinoisu. Krajnja uvredljivost učesnika marša, ako nema pretnji nasiljem, nije i ne sme da bude nezakonita. Ali koja bi se razumna osoba pozivala na prava iz Prvog amandmana u odbrani nacističkih uverenja? Karikaturisti Šarli Ebdoa nisu bili puki zajedljivci, niti mučenici ubijeni jer su digli svoj glas u odbranu prava na uvredu – oni su zastupali određen ideološki stav.
Umesto što napade u Parizu razumemo kao epicentar napada na slobodu govora – to čine mnogi komentatori – treba da uvidimo da su sloboda govora i ostali atributi liberté u zapadnim društvima već bili u dubokoj krizi u času napada trojice poremećenih ubica. Amerika je, na primer, konsolidovala svoj tradicionalni monopol na upotrebu krajnjeg nasilja, uključujući cenzuru na sve informacije o tome kako ga primenjuje. Oni koji se usude da preispituju ovaj monopol snose okrutne posledice. Jedina osoba koja je zatvorena zbog gnusnog programa torture CIA je Džon Kirijaku, čovek koji je javnosti otkrio detalje tog programa. Edvarda Snoudena progone zbog odavanja informacija o masovnom nadziranju. Čelzi Mening izdržava trideset-petogodišnju kaznu zatvora zbog svoje uloge u aferi Vikiliks. I oni su bogohulnici ali, za razliku od karikaturista Šarli Ebdoa, nisu doživeli opšte priznanje.
Ubistva u Parizu su užasna uvreda za ljudski život i dostojanstvo. Dugo se nećemo oporaviti od grozote tih događaja. Ipak, predstava da je brutalno nasilje samoproklamovanih džihadista jedina pretnja zapadnim društvima zapostavlja druge, često neposrednije opasnosti. Amerika, Velika Britanija i Francuska različito se odnose prema svojoj državotvornosti, ali povezuje ih jedinstvena vizija sveta, a naročito očekivanje da svi poštuju njihov sekularni koncept. Jeres uperena protiv države prati se i kažnjava. U Velikoj Britaniji ljudi su hapšeni jer su na društvenim mrežama ostavljali komentare protiv vojske i policije. Masovno nadziranje u Americi ima nesagledive negativne posledice po novinarstvo i pravosuđe. U međuvremenu, oružane snage i bezbednosne agencije tih zemalja zahtevaju, i uglavnom dobijaju, podršku svojih građana. Kada te države čine ratne zločine ili vrše torturu, ma koliko neznakonito ili nemoralno to bilo, gotovo uvek izostaje pozivanje na odgovornost ili sudsko gonjenje odgovornih.
Razmere, snaga i način na koji se poslednjih dana ispoljava solidarnost sa žrtvama pariskih ubistava, iako ohrabrujuća, pokazuju lakoću sa kojom se zapadna društva obaraju na radikalni islamizam kao na svog jedinog neprijatelja. Taj proces je deo konsenzusa o žrtvama „prvog reda“, koji nas često ometa da obratimo pažnju na ostale slučajeve užasnih pokolja koji se dešavaju širom sveta: otmice i ubistva u Meksiku, ubistva stotina dece (i više od deset novinara) u Gazi, krvave masakre u Centralnoafričkoj Republici i tako dalje.
Čak i kada s pravom osudimo kriminalce koji su tvrdili da deluju u ime islama, neznatan deo našeg bola odlazi bezbrojnim muslimanskim žrtvama stradalim od istog tog radikalnog islama, bilo da se radi o Jemenu ili Nigeriji – gde su protekle nedelje počinjeni nezapamćeni masakri – ili o Saudijskoj Arabiji gde je, pored čestog kršenja ljudskih prava, jedan novinar kažnjen šibanjem zbog „vređanja islama“. Ne možemo da pratimo svaki zločin u svakom kutku sveta, ali možemo da razmislimo o tome kako i zašto prevladava stav da su neke nasilne smrti značajnije i vrednije žaljenja od drugih.
Francuska je u žalosti i biće to mnogo nedelja. I mi žalimo sa njom. Ali istina je i da se „naše“ nasilje nastavlja nesmanjenom žestinom. Kako stvari stoje, za mesec dana će mnogi Pakistanci „stasali za vojsku“ stradati od napada dronova. Ako smo nešto naučili iz ovih napada, to je da su mnogi od tih ljudi – nedužni. Njihove smrti smatraće se prirodnima, baš kao i Menokijeva smrt na lomači inkvizicije. Zbog tih ubistava mi novinari nećemo imati osećaj da su nam olovke slomljene. Masakr u Parizu je nesporan, ali razdvajanje žrtava prvog i drugog reda podriva našu zajedničku liberté.
Preuzeto sa Peščanika
Tokom prethodnih pedeset godina globalni ekonomski rast bio je izuzetno ubrzan: svetska ekonomija porasla je šestostruko, a prosečni prihod po glavi stanovnika se utrostručio. Pa ipak, ukoliko dramatično ne povećamo produktivnost sledeća polovina veka izgledaće značajno drugačije, kaže se u najnovijoj studiji McKinsey Global Institute.
Neverovatan rast u poslednjih pet decenija ostaće zabeležen kao istorijski izuzetak od pravila, i svetska ekonomija će se povratiti na svoj standardno spor rast. Do izražaja će doći i novi demografski uticaji: sporiji rast broja populacije i duži životni vek će ograničiti rast među radnim stanovništvom.
U proteklom periodu upravo je rapidan rast radno sposobne populacije uticalo na višestruko povećanje produktivnosti i smanjenje cene rada. Između 1964. i 2014. globalbna zaposlenost i produktivnost rasli su u proseku 1,7% i 1,8% na godišnjem nivou.
Međutim, ovaj vetar u leđa polako jenjava, pa možemo reći da je u nekim zemljama već i promenio smer, odnosno da su demografski podaci u njima počeli da rade protiv ekonomskog rasta.
Stoga, prema predviđanjima možemo očekivati da će zaposlenost globalno rasti u proseku oko 0,3% n agodišnjem nivou u narednih pedeset godina, što je ipak značajno manje u odnosu na pređašnjih 1,7%.
U svetu koji polako stari, to znači da j eneophodno zadržati visok nivo produktivnosti. Pod uslovom da on ostane na sadašnjem nivou rasta, uz sve manje radne snage, neizbežno će doći do smanjenja rasta globalnog BDP-a, za nekih 40%, na 2,1% godišnje. To je otprilike nivo rasta u periodu oporavka od globale recesije, ili oporavka od naftne krize u drugoj polovini sedamdesetih godina.
Rast globalnog zapošljavanja polako usporava. Broj zaposlenih na svetu dosegnuće najvišu tačku oko 2050. i tada će početi da opada.
Predsednik Italije, Đorđo Napolitano, 14. januara tačno u podne potpisao je, nakon dve godine svog drugog mandata, sopstvenu ostavku i prosledio je Parlamentu. Samo 7 minuta kasnije predsednica skupštine Boldrini, čim je počela da čita ostavku prekinuta je burnim stajaćim ovacijama Napolitanu. Ovim sam nadam se odgovorio na onih “5W” (pet upitnih zamenica na koje odgovori oblikuju vest). Po običaju bih malo i o naslovu koji nije tu da podseća na Ričarda Gira kada izigrava oficira i džentlmena u istoimenom filmu, nego:
Italijaski humanista, literata i diplomata, Baldasare Kastiljone (Baldassarre Castiglione), na samom prelazu iz 15. u 16. vek napisao je u četiri “knjige” pod naslovom “Dvorjanin”. Pisanje je počeo iste godine (1513.) kada je Makijaveli objavio svoj traktat “Vladalac” (Il Principe), unoseći u svoje delo humanistički duh. Bio je to, po svemu sudeći, elegantan odgovor na Makijavelijev cinizam. U tri od četiri “knjige” Kastiljone neprekidno dopunjuje definiciju pojma “gentiluomo” (gospodin, džentlmen), nalazeći nove i nove kvalitete za model ličnosti koja mu je na srcu. Po njemu, džentlmen nije obavezno aristokratskog porekla (nobile), već svoju reputaciju gradi prevashodno ličnim dostojanstvom, etikom, društvenošću, ironijom, upotrebom lepog jezika, predusretljivošću, zrelošću, solidnim obrazovanjem, tolerancijom, time da ljude ne ceni po poreklu i imovnom stanju, sklon da pomogne i lišen svake izveštačenosti. Mislim da italijanskom doskorašnjem predsedniku, a sada doživotnom senatoru, Napolitanu, ne nedostaje ni jedna od tih osobina. On jeste gentiluomo, džentlmen, gospodin. Eto zato je reč džentlmen u naslovu.
Đorđo Naplitano rođen je 1925. godine, a prezime mu govori i gde je rođen. Upisom na fakultet 1942. godine postaje član fašističke GUF (Gruppi universitarii fascisti) organizacije, literarna sekcija. Za javno angažovanje nije postojala druga mogućnost. Od Moravije na dalje nema Italijana značajnije reputacije iz tih generacija koji nije bio član GUF-a. Međutim vrlo brzo počinje da se distancira i da pokazuje atifašističke sklonosti. Pred sam kraj rata, kada su već savezničke trupe uveliko osvojile Italiju, pristupa komunističkoj partiji, a ne demohrišćanima koje su savesznici forsirali. Već 1953. godine postaje poslanik na listi KPI. Impresivan parlamentarni staž od 62 godine uspeo je da dosledno obeleži, za Italijane, a pogotovo Napolitance, retko smirenim i konstruktivnim delovanjem.
Prilikom prvih izbora za predsednika Republike Italije 2006. godine, Napolitano je posle ritualna prva tri kruga glasanja, kada se “troše” kandidati sa manje izgleda, izabran u četvrtom krugu uz nedvosmislenu podršku tada moćnog Silvija Berluskonija. Napolitanov uzdržan i uvek konstruktivan stav, upešno ministrovanje u Prodijevoj vladi i predsedavanje donjim domom parlamenta obezbedili su mu ubedljivu većinu glasova. Od tada zapravo postaje Sizif, kako ga je definisao Euđenio Skalfari, njegov vršnjak i najugledniji novinar u Italiji. Valjalo je da smiruje strasti neobuzdanih političkih lidera, da ih prinudi na reforme, i da istovremeno ubeđuje svet da je Italija ozbiljna zemlja. U prvom sedmogodišnjem mandatu je izvanrednom veštinom uspeo da balansira na istom konopcu zajedno sa Berluskonijem i brojnim sitnijim žonglerima, a da se nikada ne sudari.
Ali,“nobody is perfect“. Zarad te ravnoteže je 2007. godine u jeku desničarske pomame i optuživanja levice da je saučesnik zločinaca, a povodom proglašenja 10. februara za Dan sećanja na fojbe (kraške jame u koje su partizani, i ne samo oni, bacali ubijene Italijane), izrekao je jednu ružnu, čak rasističku formulaciju koja je izazvala diplomatski incident. Rekao je da fojbe predstavljaju “momenat mržnje, krvavi bes i aneksionistički slovenski projekat koji je dobio zlokoban vid etničkog čišćenja”. Na to mu je odgovorio tadašnji hrvatski predsednik, Stipe Mesić, oštro i umesno. Uprkost tome, nema sumnje da kad bi nekim slučajem postojalo rangiranje predsednka Italije, kao sportista, u finalu bi se za prvo mesto borili Napolitiano i Luiđi Einaudi, dok bi Sandro Pertini pokupio frenetične aplauze publike.
Napolitano je oduvek pokazivao jake reformističke sklonosti i tendencije približavanja socijaldemokratima, pa je čak bio u relativno zategnutim odnosima sa sekretarom KPI, Berlinguerom, zbog njegove istrajne komunističke orijentacije, uprkos razlazu sa Moskvom. Reformatorstvo ga je verovatno navelo da na kraju svoje karijere u poslednjem govoru na kraju godine uputi snažnu podršku sadašnjem premijeru Mateu Renciju, koji je svojim reformama stvorio pravi haos iz kojega je pitanje kako će se izvući. Naime sadašnjeg premijera podržava većina njegovih Demokrata, minorni socijalisti i parlamentarno jaka, a objektivno gotovo nepostojeća Berluskonijeva Forza Italia. Njena podrška je razumljiva jer se plaši izbora koji bi pokazali da će s mukom osvojiti jedva koji podeok iznad 10 odsto glasova. Ovako je ona sa 143 poslanika druga snaga u parlamentu. S druge strane, i protiv premijera, a još više protiv predsednika države su dve partije: Lega Nord (ruralnog) i Pokret 5 zvezdica (urbanog najnižeg političkog segmenta). Po principu one – Dobro jutro zla ženo! – prepoznali su se u delu Napolitanovog novogodišnjeg govora kad apeluje na građane da ne podrže dalje “vavarizovanje politike”.
Protivnici su beznačajni pred reakcijom iz sveta. Ozbiljne novine posvetile su izuzetno pozitivne komentare Napolitanu pri odlasku. Političke ličnosti su mu uputile svoje pozdrave i pohvale koje nisu samo protokolarne. Predsednik evropalamenta, Šulc: “Napolitanovo nasleđe je neprolazno za Evropu”. Francuski predsednik Oland: “Francuska je ponosna što ima tebe za prijatelja”. Papa Francisko: “Iskreno poštovanje čoveku koji je pokazao kako se služi svojom narodu”.
Napolitano je poslednji političar one generacije koja je strasno želela i stvarala ujedinjenu Evropu. Bojim se da niko više nema taj emotivni naboj ka jedinstvu kontineta. Jedinstvo zasnovano samo na interesima slab je garant. Kao doživotnom senatoru biće mu ponuđeno da se opredeli kojoj bi parlamentarnoj komisiji želeo da doprinese svojim angažovanjem. Već je natuknuo kako bi pokušo da još doprinese stabilizovanju i snaženju Evropske unije. Pritom Napolitano ostaje “lokalista” bez premca. Kada je u sredu 14. januara napustio predsedničku palatu i stigao sa suprugom pred starinsku lepu trospratnu stambenu zgradu gde je živeo decenijama, dočekani su cvećem i natpisima dobrodošlice. Za subotu komšiluk priprema slavlje na trgiću pred zgradom pod parolom “Bentornato” (Dobro nam se vratio!) jer komšija Đorđo i njegova supruga Klio, tokom predsednikovanja nisu prestali da dolaze u svoj kraj, u trgovine i u kafić na “chiacchiere” – opušteno pričanje.
Početak glasanja za novog predsednika zakazan je za 29. januar.
Prateći izdavanje građevinskih dozvola Republički zavod za statistiku izračunao je da broj novih stanova u novembru 2014. bio za 36,7% manji nego u istom periodu lane. Naime, u novembru 2014. prijavljena je bila izgradnja 381 stana s prosečnom površinom od 85,4 m².
Od ukupnog broja stanova u novim stambenim zgradama, 31,9% stanova biće građeno u zgradama s jednim stanom, s prosečnom površinom 147,4 m², a 57,4% stanova biće građeno u zgradama s tri stana i više stanova, i njihova prosečna površina biće znatno manja i iznosiće 57,6 m².
U novembru 2014. izdato je ukupno 638 građevinskih dozvola, što je pak za 0,6% više nego u novembru prethodne godine, ali je vrednost predviđenih građevinskih radova manja za 49,4% u odnosu na novembar 2013.
Posmatrano prema vrsti građevina, u novembru 2014. izdato je 73,4% dozvola za zgrade i 26,6% za ostale građevine. Ako se posmatraju samo zgrade, 69,4% odnosi se na stambene i 30,6% na nestambene zgrade, dok se kod ostalih građevina najveći deo odnosi na cevovode, komunikacione i električne vodove, 70,6%.
Predviđena vrednost radova novogradnje u novembru 2014. iznosi 76,0% od ukupno predviđene vrednosti radova. Najveća građevinska aktivnost, posmatrano prema oblastima, zabeležena je u Zapadnobačkoj oblasti, 34,1% od predviđene vrednosti novogradnje. Slede Nišavska oblast, 11,3%, Beogradska oblast, 10,7%, i Rasinska oblast 5,1%, dok se učešća ostalih oblasti kreću od 0,1% do 4,8%.
Alpari UK, britanska brokerska kuća koja trguje stranim valutama, upravo je objavila bankrot podstaknut šokom koji je usledio zbog rasta švajcarskog franka.
“Većina naših klijenata zbog ovoga ima velike finansijske gubitke koji su premašili visinu njihovog kapitala. Kada klijent ne može da pokrije svoje gubitke, to se prenosi i na nas”, piše u saopštenju Alparija.
Da podsetimo, švajcarske monetarne vlasti su odlučile da oslobode franak i dopuste mu da pliva prema evru, pa je švajcarska valuta ojačala za 15% prema evropskoj.
Izvor: CNBC
Saxo banka: Odvezivanje švajcarca od evra najviše bi moglo da pogodi mađarsku forintu i poljski zlot
U poslednja dva dana sve oči su uprte u švajcarski franak. O posledicama odluke Švajcarske centralne banke da ukine veštačku granicu koja je sprečavala da evro padne ispod 1,20 franka za Biznis i finansije govori Džon DŽ. Hardi (John J Hardy), šef odeljenja Saxo banke koje se bavi strategijom trgovanja stranim valutama.
Građani Srbije će od polovine 2015. godine plaćati niže cene rominga u regionu, izjavio je u sredu direktor Republičke agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge (Ratel) Milan Janković.
Janković je agenciji Beta rekao da je Ratel krajem decembra prošle godine doneo odluku o dinamici snižavanja cena rominga u regionu, da su mobilni operateri obavešteni i da treba da primene tu odluku. On je podsetio da su Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovima krajem septembra 2014. potpisale sporazum o snižavanju cena rominga po uzoru na EU.
Janković je dodao da je početkom decembra održan sastanak sva četiri regulatorna tela za telekomunikacije iz zemalja potpisnica sporazuma gde je dogovoreno da se direktno primeni direktiva EU i u trogodišnjem periodu snize cena rominga. „Jedina modifikacija je da se zbog turističke sezone prvo snižavanje izvrši do 30. juna 2015, a zatim 1. jula 2016. i 2017. tako da tada imamo cene rominga kao i u Evropi. To će značajno smanjiti cene rominga za prenos podataka, razgovore i SMS“, rekao je Janković.
Prema odluci Ratela, maksimalna cena poziva u romingu od 30. juna 2015. biće 0,29 evra po minutu za odlaze pozive i 0,08 evra po minutu za dolazne. Maksimalna cena SMS poruke biće 0,09 evra, a maksimalna cena MMS i za prenos podataka biće 0,7 evra po megabajtu (MB).
Cene poziva u romingu od 1. jula 2016. biće do 0,24 evra po minutu za odlazne, a 0,07 evra po minutu za dolazne pozive, dok će SMS koštati 0,08 evra, a prenos jednog megabajta podataka do 0,45 evra.
Od 1. jula 2017. godine maksimalne cene za odlazne pozive u romingu biće 0,19 evra po minutu, a za dolazne 0,05 evra po minutu, SMS će maksimalno koštati 0,06 evra, a prenos podataka 0,2 evra po megabajtu.
Izvor: Beta