U prostoru čija je donja granica, nizak nivo korišćenja onlajn bankarskih usluga, svega devet odsto, a gornja granica broj aktivnih korisnika pametnih telefona, koji je u stalnom porastu, Telenor banka našla je tržišnu nišu u kojoj zajedno mogu da „kliknu“ ekspertiza koju kompanija ima u svom osnovnom biznisu mobilnih telekomunikacija, i klasične usluge komercijalnog bankarstva stopostotno „prepakovane“ u virtuelnom prostoru. “Naše osnovno polazište je da ljudi imaju mogućnost da sve bankarske usluge obave preko svog telefona i onlajn. Želimo da aktivno učestvujemo i predvodimo ovu tehnološku promenu – prelaz bankarskih usluga na mobilne platforme“, kaže Martin Navratil predsednik Izvršnog odbora Telenor banke, za Biznis i Finansije.
B&F Plus
Dok srpski mediji najavljuju da ‘leto odlazi a nije ga ni bilo,’ statistike potvrđuju da je ova godina, do meseca jula, bila četvrta najtoplija ovog veka, sa temperaturnom anomalijom od plus 0.64 C na globalnom nivou. Svetska javnost i mediji govore o klimatskim promenama uglavnom onda kada misle da ih osećaju. U stvarnosti, promene teku svojim tempom, osećali ih mi ili ne. Na kraju krajeva, zašto smo to uglavnom ‘mi’ koji smo centar pažnje i izvor straha? Zašto ne i ‘oni’ i ‘one’, životinjske i biljne vrste oko nas?
Naučnici javljaju da mnoge životne forme menjaju svoje ponašanje i već uveliko migriraju prema severu i u dublje vode, ne bi li izdržale promene u svojim klimatskim habitatima. Ptice se gnezde, pare i sele ranije nego prethodnih decenija, kao rezultat ranijih proleća. Učestale suše smanjuju životni prostor i hranu barskim salamanderima i kornjačama. Kraće zime skraćuju hibernaciju medveda primoravajući ih da traže hranu na ljudskoj teritoriji, što je uzrok konflikta koji se rđavo završavaju po medvede. Populacije lososa opadaju zbog sve toplijih rečnih voda. Kanadski links (vrsta divlje mačke) seli se ka hladnijem severu, povećavajući borbu za postojeće zalihe hrane. Površine karipskih korala su se smanjile za oko 90 procenata tokom poslednjih trideset godina. Naučnici obrazlažu da su neki od ovih procesa ireverzibilni (nepovratni), a da tamo gde ima znakova adaptacije, takođe, ima i novih rizika. Tako, sposobnost vrsta da pronađu klimatski odgovarajuće oblasti, u procesu gubitka svog matičnog habitata (staništa), kao i njihova sposobnost da se održe u tim novim klimama, takođe zavisi od njihove sposobnosti da se izbore sa drugim, invazivnim vrstama koje će u novim uslovima biti u povlašćenom položaju.
Ne treba zaboraviti da je i ranije i sadašnje izumiranje vrsta prouzrokovano mnogim uzrocima koji imaju malo veze sa klimom, među kojima se menjanje namene prirodnog zemljišta, poljoprivreda, urbanizacija, seča šuma, industrijski ribolov, zagađenje, i mnogo toga drugog. Današnja izumiranja su, dakle, u velikoj meri rezultat evolucionog razvoja jedne vrste – čoveka. Ipak, treba imati u vidu da vrste nestaju i u epizodama masovnog izumiranja. S obzirom da je ogroman broj iščezao u pet glavnih kataklizmičkih epizoda u prošlosti, naučnici tvrde da današnja biosfera sadrži neznatnih 0.01 procenata od ukupnog broja vrsta koje su postojale na ovoj planeti. U ovom trenutku, brzina izumiranja je čak hiljadu puta veća od takozvane ‘pozadinske’ (referentne) brzine izumiranja koja iznosi u proseku do oko jednog procenta svih vrsta svakih deset godina.
Ako su ove procene iole blizu istine, onda se mogu prevesti na podatak da, s obzirom da na planeti ima oko dva miliona poznatih vrsta, svake godine ubeležimo gubitak od najmanje 200 (a čak i do 2000) vrsta! Ovi naizgled zapanjujući brojevi su odraz činjenice da na Zemlji buja život i da je dinamika organske evolucije mnogo brža nego što se to da primetiti na poljančetu iza zgrade ili u zoološkom vrtu. Uprkos tome, 3000 najjačih svetskih kompanija pričinjava štetu biosferi koja je 2010. godine bila procenjena na najmanje 2.2 triliona dolara godišnje.
Nestajanje vrsta sa lica Zemlje ovim tempom dovodi do gubitka biodiverziteta, (raznovrsnosti životnih oblika), a time i do slabljenja karika u ekosistemima koji mogu imati značajne posledice na delatnosti koje upravo zavise od ‘ispravnosti’ tih karika.
Koji je, recimo, ekološki (i klimatski) efekat nelegalnog sečenja šume u Pčinjskom okrugu, koji je rezultirao padom od 70 do 80 posto lokalnog šumskog fonda? Nekontrolisano branje jedne vrste biljaka zbog njenih medicinskih svojstava može, na primer, dovesti do kolapsa ostalih elemenata njenog ekosistema a time ugroziti i reprodukciju te biljke. Ovo nema značaj samo za lokalne zajednice u neurbanizovanom svetu, koje žive u kvazi-stabilnoj ravnoteži sa svojom okolinom, već i na globalnu ekonomiju. Ekonomske studije procenjuju da je finansijski doprinos ‘života’ na našoj planeti u domenu od nekoliko triliona dolara godišnje. Ovaj iznos uključuje lekove i medicinske preparate kao što su antibiotici, koji zavise od prirodnih organizama. Ali, on uključuje i razne ‘poslove’ koje živi svet (izuzimajući čoveka) obavlja kako bi održao Zemlju u koliko toliko pristojnom stanju za buduće generacije. Tu, recimo, možemo navesti japansku analizu vrednosti ‘rada’ nacionalnih šuma (procenjenih na 900 milijardi dolara godišnje) na apsorpciji ugljen-dioksida, proizvodnji energije za grejanje, smanjenju erozije i plavljenja, održavanju čistoće reka, ljudskog zdravlja i rekreacije. Nije iznenađujuće sto su mnoge prefekture uvele taksu na očuvanje ovih ‘radnika’ u vrednosti od 10 dolara godišnje po stanovniku (i 100 – 800 dolara za biznise).
Jedan od problema povezan sa klimatskim promenama i sa ugrožavanjem habitata jeste i izumiranje oprašujućih vrsta. U severnoj hemisferi je ekonomska vrednost oprašujućih vrsta procenjena na oko 190 milijardi dolara, iznos koji je dobijen procenom sredstava koja bi bila potrebna da se ulože u nadoknadu potpunog nestanka ovih biljaka i životinja. Među ovim vrstama su i pčele, za čiji se broj zna da značajno opada u Severnoj Americi i delovima Evrope. Taj fenomen je 2006. nazvan ‘kolapsom kolonije’, sa padom u populaciji pčela i do 50 procenata. I pored takvih podataka, samo progresivnije kompanije razmišljaju o investiranju u očuvanje biodiverziteta, pa makar i kao dela ekološkog portfolija korporativne odgovornosti i PR. U većini slučajeva, briga i delo izostaju. Prema Pricewaterhouse-Coopers (PwC), samo 27% od uzorka veličine 1100 glavnih menadžera svetskih korporacija smatra da je biodiverzitet akutan problem. Razlog je to što je gubitak biodiverziteta ‘tiha’ tragedija prirodnih dobara koja retko može da ugrozi pojedinačnu kompaniju, pa time ostaje ispod radara interesovanja i ulaganja. Ono što, međutim, može da promeni ovaj stav jeste promena regulative u vezi sa kontrolom klimatskih promena. Po A.T. Kirniju i Svetskom institutu za resurse (A.T. Kearney, World Resource Institute), strožije kontrole emisija gasova staklene bašte, kao i čvršće politike kontrole šuma i vode bi za posledicu imale pad zarada u industrijama hrane u vrednosti između 10 i 30 procenata.
Klimatske promene u zemljama Jugoistočne Evrope takođe vrše pritisak na biodiverzitet oblasti, a time i na poljoprivrednu proizvodnju i na javno zdravlje. Stručnjaci predviđaju da će klimatske promene u ovoj oblasti usloviti porast učestalosti ekstremnih vremenskih prilika koje smo imali prilike da vidimo ovog proleća: poplave u drinsko-savskom slivu, odroni, klizišta i velike štete od polomljenog drveća na većim visinama (na primer Zlatiboru), pritisak na vodne resurse, ugrožavanje i promena poljoprivrednih radova, pad (ili neočekivani porast) u prinosima nekih kultura. Uz to, treba očekivati teškoće izazvane invanzivnim vrstama koje, usled povoljnih klimatsko-ekoloških uslova, robusnim nastupom zauzimaju teritoriju odomaćenih vrsta i ugrožavaju lokalni biodiverzitet (u Srbiji Aster Lanceolatus, Gronjasta zvezdica). Konačno, može se očekivati i porast rizika u zajednicama zavisnim od usluga koje pružaju ekosistemi u održavanju životnih uslova, uključujući hranu, vodu, goriva i građevinski materijal.
Kompleksnost i povratna sprega između prirodnih i društvenih sila je odavno kliše koji se ponavlja kao mantra, ali o kome se ne može voditi računa sem u konkretnim situacijama. Podjednako je kliše reći da živimo bogatije nego što nam resursi dozvoljavaju. Ali, kao i kod svakog klišea i stereotipa, iza ljušture osećamo istinu. Kao i u onoj opasci duhovitog dečjeg autora Dr Seussa, da će uvek, veoma uskoro postati prekasno.
Vladimir Janković
broj 110, septembar 2014.
Everest, prosvetljenje, samoubistvo, pornografija – internet je i kopija i original postojanja, a ponajviše jedno grdno smetlište u potrazi za dokonim korisnikom. A tamo gde ima smeća ima i unosnog posla i enormnog zagađenja planete.
Otkako imamo internet, svuda se govori o neslućenom napretku koji nam je on omogućio. Ni ovaj tekst ni ovaj časopis ne bi postojali bez interneta. Niti bi život imao smisla bez interneta – dopisivanje, učenje, zabava, kupovina, špijuniranje. Divota. Svako jutro pogledam da li je pao sneg na Pančićevom vrhu ali i kakvo je vreme na Everestu (pogled sa Kala Patthara na 5,675 metara iznad mora). Skoro, kao da sam tamo. Ima nečeg izvanrednog u tome da vidim real-time prizore mesta do kojih nikada neću stići. Onda, tu je i smrt. Škakljive slike nesmotrenog tinejdžera iz Škotske koje je slao svojoj navodno internet ‘devojčici’ –u stvari anonimnom ucenjivaču koji je onda pretio da će slike poslati dečakovim drugovima – dovele su do njegovog samoubilačkog skoka sa Forth Road mosta kod Edinburga u julu 2013. I druge nelagodne statistike: četrnaest procenata svih globalnih pretraživanja je usmereno ka pornografiji. Ako je 31. decembra 2013 godine u ekran gledalo 2.802.478.934 korisnika interneta u svetu, onda je 392 miliona njih svakodnevno išlo na porno sajtove.
Pozadinci i digitalna metla
Everest, prosvetljenje, samoubistvo, pornografija – internet je i kopija i original postojanja, a ponajviše jedno grdno smetlište u potrazi za dokonim korisnikom: reklame, pop-up pitanja, kvizovi, ankete, zastarele vesti, tabloidiotizmi, video snimci pregaženih ježeva i sudara u ruskoj tajgi i milioni apsurdnih dokumenata na fejsbuku ukrašenim emotikonima, ٩(͡๏̯͡๏)۶. A na email stižu pozivi za druženje, dobici na lutriji, poznanstva s afričkim prinčevima i opet reklame, polureklame, ponude, upozorenja, najave, molbe, linkovi youtube od prijatelja (molim vas!), i šifrovane budalaštine koje nemaju drugog smisla sem pukog postojanja, pukog trajanja i smetanja – što je esencija spema (sa gledišta korisnika). Kao i čitaoci ovih redova, samo u toku prošle nedelje sam dobio poruke i od Hitlera i od Staljina. Devedeset procenata svih informacija koje je ljudska rasa od početka svoje pismenosti proizvela do danas nastalo je u poslednjih deset godina ali koliko je od toga vredno govori i ovaj faktoid: Bil Gejts prima četiri miliona emailova godišnje, od čega je najveći deo spem. Četiri miliona godišnje: jedna poruka svake osme sekunde, stalno. Kao da sve to nije dovoljno, o tom krkljancu besmisla se još i komentariše, kao i u ovom tekstu uostalom, a kako i ne bi kad je problem veći nego što na prvi pogled može da se vidi.
Da pođemo od toga da se obim spema 2010-te godine procenjivao na oko 200 milijardi poruka dnevno. Brisanje istih, ometanje rada, opterećenje resursa i kapaciteta smeštaja podataka doprinose gubicima u poslovanju koji su, pre desetak godina u Sjedinjenim Državama bili procenjeni na preko 21 milijardu dolara godišnje (na globalnom nivou oko 50 milijardi). Centar za kontrolu spema pri Univerzitetu u Ajovi procenjuje da firma sa 15 hiljada zaposlenih koji primaju samo 10 spemova dnevno izlaže svoje poslovanje mogućem gubitku od 1,197 milijardi dolara godišnje, što je jednako gubitku od 6000 radnih dana. Zato ne iznenađuje da sve veći broj biznisa radi isključivo na kontroli ovog smeća, ali i ostalog suvišnog, duplikatnog i zastarelog sadržaja na sajtovima.
Kao i sa fizičkim đubretom, neko se mora baviti i digitalnim. Korporacije poput Vamose, čiji kriptični logo pominje ‘upravljanje sadržajima’ kao svoju misiju, reklamiraju usluge odstranjivanja suvišnih, zastarelih i trivijalnih informacija (akronim na engleskom jeziku ROT je primeren – truljenje). Zastareli sadržaj može da bude kontraproduktivan, da uspori rad sajta, poveća troškove skladištenja i da stvori nezadovoljstvo kod korisnika, što smanjuje ugled kompanije, a može imati i pravne posledice. Jer, nezadovoljstvo korisnika raste sa svakom irelevantnom informacijom. Tako, Janrain-ove ankete pokazuju da je 74% posetilaca sajtova frustrirano promocijama, oglasima, i ponudama koje nemaju veze sa njihovim interesima. Pedeset sedam procenata korisnika koji su u bračnoj vezi istog trenutka napušta sajt ukoliko vidi oglas za romantično upoznavanje. Da ispred sebe imaju čist sajt, pokazuje anketa, četvrtina ispitanika bi bila spremna da se odrekne čokolade na mesec dana, a čak 20 procenata ispitanika bi bilo spremno da ne koristi mobilni telefon jedan čitav dan! Radi se o ogromnim žrtvama.
A tamo gde ima smeća – ima i unosnog posla. Digitalni đubretari procenjuju obim brloga na sajtu, identifikuju duplikatni sadržaj i dokumente-siročad, praveći plan čišćenja koji poboljšava rad sajta, smanjuje troškove održavanja i smeštajnih kapaciteta. Problem duplikatnog sadržaja je i muka svakog korisnika kompjutera; pritisnite cmd/space, otkucajte ime dokumenta i proverite koliko identičnih kopija sedi na drajvu. Umnožavanje sadržaja je posledica nemogućnosti da vodimo računa o detaljima svog arhiviranja (‘možda je bolje da ovo sačuvam, može mi zatrebati’) ali i toga da raspolažemo sa megabajtima skladišnog prostora; lenji smo da čistimo sanduče i foldere koji čuvaju obaveštenja o sastancima iz 2009, a čujem da poneko čuva i čestitke sa starih rođendana (još jedan od običaja koji će nadamo se nestati sa razvojem civilizacije).
Osim što se problem ne završava na ekranima, diskovima i serverima i ljutitim korisnicima. Korišćenje interneta je i energetska i ekološka katastrofa. Prošle godine je količina električne energije potrošene na rad umreženih kompjutera i internet opreme izašla na deset procenata celokupne potrošnje struje u svetu. Kasperski Lab javlja da je 2013. procenat spema dostigao vrednost od 70.7 procenata ukupnog poštanskog saobraćaja (Kina, SAD, Južna Koreja i Italija prednjače u proizvodnji spema ali ni Rumunija ni Tajvan ne zaostaju). Zatim, Hewlett Packard javlja da nestrukturisani web sadržaj raste 90 procenata godišnje (uključuje video, audio, fotografiju; društvene mreže, i rutinski saobraćaj). A podaci koje Nuix navodi u promovisanju svoje platforme za inteligentnu selidbu digitalnog balasta govore da organizacije poseduju i po više stotina terabajta nestrukturisanog (i nepretraživog) sadržaja u svojim arhivskim legatima, koji su neupotrebljivi rusvaj na koji se troši kapacitet i energija. Nagomilavanje elektronske papazjanije krade oko 30% od ukupne energije potrebne za održavanje našeg spektakularnog digitalnog života.
Kako „vozi“ e-mail?
Što ima fascinantne posledice. Recimo ekologija. Kolike su apsolutne vrednosti ovih procenata? Ne uzimajući u obzir ukupnu potrošnju energije kroz postojeće uređaje, to jest 1.6 milijardi računara (sa potrošnjom između sedamdeset i sto dvadeset kilovat sati godišnje) – i oko šest milijardi mobilnih telefona (dva kilovata sata), pogledajmo srazmere razaranja životne sredine samo od običnog spema. Gorepomenuta cifra od dve stotine milijardi dnevno, pomnožena sa brojem dana u godini i pomnožena sa 0,3 grama ugljendioksida koji se oslobode u slanju elektronske poruke (bez atačmenta) iznosi 2 milijarde i 190 miliona tona ugljendioksida godišnje. Ovaj podatak ne uključuje kilovate provedene u kreiranju spema, već samo transfer. Gardijan je izračunao da 0.3 grama iznosi oko jedan metar vožnje automobilom. Godišnje, dakle, spem ‘proveze’ skoro 30 triliona kilometara u jednom autu ili oko 30 hiljada kilometara u svakom postojećem automobilu na planeti Zemlji. Energetski govoreći, spem ima snagu automobilskog saobraćaja cele planete. A da ne govorimo o održavanju svog onog nepretraživog vašara zastarelih detalja o nepostojećim entitetima koje čine ne-strukturisani ROT.
U davna vremena svojih studija na jednom američkom univerzitetu, kada je email bio u povoju, vaš autor se vozio autom do kampusa da bi slušao predavanja. Danas studenti brane planetu vozeći bicikle. Osim što njihov život na internetu oslobađa više gasova nego moja ondašnja vožnja. Eto u šta smo se uvalili.
Vladimir Janković, predavač društvene teorije klime na Mančesterskom univerzitetu
broj 111, oktobar 2014.
Vlast više ne uživa poverenje birača, već samo ubire plodove nepoverenja u njihove suparnike i prethodnike
Nekada davno, u jednoj maloj demokratskoj zemlji dogodilo se nešto veoma čudno. Održani su izbori, ali kada su glasovi prebrojani pokazalo se da je važećih listića bilo jedva 25 odsto. Stranka desnice osvojila je 13 odsto, stranka centra 9, a stranka levice oko 2,5 odsto. Bilo je nekoliko neispravnih listića, ali svi ostali, oko tri četvrtine ubačenih, prosto je ostavljeno prazno. Politički establišment se jako uznemirio. Zašto su građani glasali „belim listićima“? Šta su hteli? Kako su „beli listići“ ovo isplanirali i kako su uspeli da se organizuju?
Frenetični pokušaji vlade da se dokopa kolovođa bele zavere bili su bezuspešni. Ispostavilo se da iza belih listića ne stoje ni ideolozi ni organizatori. To nije bila zavera, niti nešto planirano i pripremano. Nije bilo čak ni tvitovano. Jedino racionalno objašnjenje bilo je da je većina ljudi, i to istovremeno (svaki pojedinac nezavisno od ostalih) došla na ideju da ubaci prazan listić u kutiju. Stoga i nije bilo nikog sa kim je vlada mogla da pregovara, nikog da ga uhapsi i nikog ko bi se mogao odobrovoljiti ucenjivanjem ili kooptiranjem. Posle nedelju dana napetosti, vlast je ponovila izbore. Ovoga puta 83 odsto listića ostavljeno je prazno.
To je skraćena verzija priče koja se prvi put pojavila u romanu portugalskog pisca Žozea Saramaga Viđenje iz 2004. Međutim, sada se nešto slično „pobuni belih listića“ proširilo na stvarni svet. Nezadovoljne mase koje američki kolumnista Tomas Fridman naziva „ljudima sa trga“ kao da su spontano stupile na scenu, okupirajući prostor koji ne pripada ni vladama ni tradicionalnim opozicijama. Ovaj „trg“ bi mogao biti Tahrir u Kairu, Majdan u Kijevu, Taksim u Istanbulu, avenija Haib Burgiba u Tunisu, Bolotnaja u Moskvi, Rotšildov bulevar u Tel Avivu, Puerta del Sol u Madridu, Sintagma u Atini, Zukoti park na Donjem Menhetnu, trg Altamira u Karakasu ili bilo koje drugo slično mesto. U preko sedamdeset zemalja sveta ljudi su izašli na velike dugotrajne proteste koje političke partije ignorišu, ljudi koji ne veruju velikim medijima, retko imaju vođe i uglavnom zanemaruju formalnu organizaciju, oslanjajući se umesto toga na internet i ad hok skupove za kolektivnu debatu i donošenje odluka.
Ovaj novi talas glasnog nezadovoljstva ne podiže se oko neke konkretne ideologije ili jasnog niza zahteva. Kako Fridman piše, čine ga uglavnom mladi ljudi „koji teže višem životnom standardu i većoj slobodi… međusobno povezani masovnim okupljanjem na trgovima ili virtuelnim trgovima ili i jedno i drugo, ujedinjeni ne toliko zajedničkim programom koliko zajedničkim pravcem kuda žele da njihovo društvo krene.“
Epidemija protesta (da navedemo samo nekoliko) izbila je u arapskom svetu (počevši od Tunisa) krajem 2010. i početkom 2011, u Rusiji na prelazu u 2012, u Turskoj 2013, u Ukrajini krajem iste i početkom 2014. godine, i u Venecueli u februaru 2014. Svaki od ovih protesta bio je gnevan na svoj način i iz svojih lokalnih razloga, ali zajedno oni čine svetsku pojavu koja je izmenila ideje o budućnosti. U pitanju su masovni događaji sa stotinama hiljada učesnika. Od jula do oktobra 2011, u Izraelu se odvijalo najveće spontano mobilisanje građana u istoriji ove zemlje. Iste godine, preko dva miliona ljudi je protestovalo u Španiji, dok je preko tri miliona ljudi učestvovalo u protestima u Brazilu 2013. Ove demonstracije su dočekane sa simpatijama u najširoj javnosti, naročito među mladima. „Nema nikakve sumnje“, napisao je Erik Šmit iz kompanije Google, „da će nova budućnost biti puna revolucionarnih pokreta, kako komunikacione tehnologije budu omogućavale uspostavljanje novih veza i generisale više prostora za izražavanje“. Ali, dodaje on, „videćemo manje revolucionarnih ishoda“.
Demonstranti su pokazali otvoreno neprijateljski stav prema institucijama i nepoverenje prema tržištu i državi. Nekada su protestni pokreti bili usmereni na emancipaciju – zalažući se za prava radnika, žena ili manjina – a cilj njihovih uličnih okupljanja bio je pristup državnim institucijama. Današnji pokreti izviru iz drugačijeg sentimenta. Njih ne pokreću nezastupljene grupe koje hoće da uđu u institucije, već nove generacije buntovnika koji žele da potpuno zaobiđu postojeće institucije. „Demonstranti nisu političarima podneli konkretne zahteve i predloge“, tvrdi aktvista pokreta Occupy Wall Street Dejvid Grejber, „Naprotiv, oni su stvorili krizu legitimiteta samog sistema, pokazujući kako bi mogla da izgleda prava demokratija.“
Nepoverljivi prema institucijama, demonstranti su bili nezainteresovani za preuzimanje vlasti. Njihova pobuna nije bila usmerena protiv vlade, već protiv toga da se njima vlada. Ovaj duh libertarijanizma, ili čak „anarhizam sa malim a“ jeste nešto što povezuje Occupy Wall Street sa egipatskim ustankom protiv diktatora Hosnija Mubaraka. Ali iako su demonstranti uspeli da kod nekih potpale antiinstitucionalnu imaginaciju, kod drugih su izazvali strah od haosa i bezvlašća, što je omogućilo vladama da zahtev demonstranata za direktnom demokratijom predstave kao ugrožavanje javnog reda.
Kako da razumemo sve ove proteste? Da li oni signaliziraju radikalnu promenu političke prakse ili su samo treptaj na radaru javnog života, spektakularna ali na kraju beznačajna erupcija javnog gneva? Zašto su se protesti pojavili i u demokratskim i u nedemokratskim državama? I šta je to što političko remećenje reda čini toliko primamljivim u svim ovim različitim društvima?
I demokratije i nedemokratije
Među više od sedamdeset zemalja uzdrmanih velikim političkim protestima u proteklih pet godina spadaju autokratske države kao što je Mubarakov Egipat i Ben Alijev Tunis, ali i demokratske zemlje poput Velike Britanije i Indije. Neke su, poput Izraela, bogate; druge, poput Bosne, siromašne i pogođene depresijom. Neke su velike (Rusija), a neke (ponovo Bosna) male. U većini njih društvena nejednakost raste, iako to nije uvek slučaj – u Brazilu se smanjuje. Protesti su izbili u zemljama koje muči globalna ekonomska kriza i njene posledice – Grčka i Španija na primer, ali izbili su i u zemljama poput Turske, čija je privreda nastavila da raste jedva dotaknuta globalnim ekonomskim nevoljama.
Iako je zanimljivo da je talas demonstracija pogodio i demokratske i nedemokratske zemlje, takođe je zanimljivo da su i demokratske i nedemokratske države najčešće reagovale na zastrašujuće sličan način. Mnoge vlade su brže-bolje pokušale da diskredituju proteste kao nespontane i organizovane ne od naroda već od nezadovoljnih elita. U toliko politički različitim zemljama kao što su autoritarna Rusija, izborno demokratska Turska, poludemokratska Ukrajina i članica EU Bugarska, reakcije kao da su izašle iz istog scenarija. Nije iznenađujuće da su autokrati ili autokrati u pokušaju, poput ruskog Vladimira Putina, turskog Redžepa Tajipa Erdogana i ukrajinskog Viktora Janukoviča, iznosili ludačke teorije zavere, optužujući za proteste američke „strane agente“ (Rusija), mutni „kamatni lobi“ koji hoće da profitira od nereda (Turska) ili lokalne fašiste i oligarhe kojima manipuliše zapad (Ukrajina). Ali slušati demokratske lidere kao što je Sergej Stanišev – bivši premijer Bugarske i današnji vođa Partije evropskih socijalista u Evropskom parlamentu – koji demonstrante naziva plaćencima sumnjivih oligarhijskih interesa, to je nešto sasvim drugo. Niti se neka vlada naročito snebivala da upotrebi policiju da obuzda (a u nekim slučajevima i napadne) demonstrante.
Može se razumeti zašto građani kojima je uskraćeno pravo da izaberu svog lidera izlaze na ulične proteste, koji su izvor društvene i političke promene. Ali da to rade građani zemalja gde su izbori slobodni i pošteni? Ovo je jedno od ključnih pitanja koja postavlja današnji protestni talas. Da li je moguće da su se u mnogim zemljama izbori, te par excellence prilike da birači pokažu svoju volju, sada ironično pretvorili u kolektivnu proslavu narodne nemoći, pa onda građani zaključuju da im je potreban neki drugi i smisleniji način da iskažu svoje želje?
Rastuća popularnost termina „dirigovana demokratija“ nam nešto govori. Ovaj koncept je maglovit: razni politički akteri koriste ga iz različitih razloga za opisivanje vrlo različitih režima. Putinove apologete eufemistički nazivaju njegov autoritarni režim, koji se služi nameštenim izborima za legitimisanje kremaljske vlasti, „dirigovanom demokratijom“. Kritičari demokratskog deficita EU osuđuju „dirigovanu demokratiju“ tvrdeći da je EU oduzela ključne odluke građanima nekih država članica zahtevajući da pitanja poput budžetskog deficita budu „ustavno definisana“ ili prepuštena neizabranim organima. Ovaj termin se takođe primenjuje na Hong Kong, gde vlada mešavina konkurentske izborne politike i institucija koje daju Komunističkoj partiji u Pekingu ogromna ovlašćenja nad Hong Kongom. Neki su zabrinuti da rastući uticaj novca u politici pretvara Sjedinjene Države u još jednu „dirigovanu demokratiju“.
Ovaj niz različitih upotreba je poučan, jer dovodi u pitanje ideju jasne razlike između demokratskih i nedemokratskih režima. Od nas se tako traži da razmišljamo o praktičnim implikacijama dve jake ali kontradiktorne tendencije koje danas oblikuju globalnu politiku. Kako se informatičke i komunikacione tehnologije šire, javni život se demokratizuje i pojedinci postaju sve snažniji. Ljudi mogu da saznaju više i brže, i da se organizuju brže i lakše nego ikad ranije, što predstavlja pretnju za autoritarne režime.
Izbori kao proslava nemoći
Seks nije ljubav, a izbori nisu demokratija, ali niko ne može da razume misteriju ljubavi bez razumevanja seksualne privlačnosti, i niko ne može da razume demokratiju ako ne shvata šta bi praksa održavanja izbora trebalo da znači. Demokratija poziva na obuzdavanje intenziteta političkih aktera i ujedno preuveličano dramatizovanje političke igre. Demokratija treba da podstakne apatične da se zainteresuju za javni život, a da istovremeno ohladi strasti fanatika. Mobilisanje pasivnih i smirivanje razjarenih je suština izbora. Ali izbori od nas traže da sudimo o političarima ne na osnovu onoga što rade, već onoga što obećavaju da će uraditi. U tom smislu, izbori su mašina za proizvodnju kolektivnih snova. Ako zabranite izbore, pristajete ili da živite u sadašnjosti gde budućnost ne postoji ili prihvatate budućnost koju vam propisuje država. Cilj izbora je da budućnost ostane otvorena. Oni donose promene, ne sprečavaju ih.
Aleksis de Tokvil je među prvima primetio da je diskurs krize prirodni jezik svake prave demokratije. Demokratska politika, po njemu, zahteva dramu. „Kako se izbori bliže“, piše on, „intrige postaju aktivnije, agitacija življa i sve šira… čitava država pada u grozničavo stanje… Čim se sudbina objavi… sve se smiruje, kao nabujala reka koja se mirno vraća u svoje korito.“
Demokratska politika je nemoguća bez stalnih oscilacija između preterane dramatizacije i trivijalizacije problema sa kojima se suočavamo. Izbori gube svoju moć ukoliko ne mogu da proizvedu preuveličanu atmosferu krize, a da istovremeno ne izazovu optimistični utisak da se kriza može rešiti. Kao što Stiven Holms voli da kaže, da bi izbori uspeli, ulog ne sme da bude ni preveliki ni premali. Ako je u pitanju opstanak pojedinca, nerealno je očekivati da izborna igra uspe. Najnoviji događaji u Avganistanu i Iraku pokazuju da kada ulog postane prevelik, ljudi se radije hvataju metka nego glasačkog listića. Međutim, ako se ništa važno ne rešava na izborni dan – ako glasanje izgubi svoju „dramatičnost“ – zašto bi se bilo ko maltretirao da glasa?
Neke evropske države su danas školski primeri krize demokratije izazvane premalim ulogom. Zašto bi Grci ili Portugalci izlazili da glasaju kada savršeno dobro znaju da će, u uslovima problema vezanih za evro, politika svake naredne vlade biti potpuno ista kao politika aktuelne vlade? U vreme Hladnog rata građani su mogli da se okrenu biralištu očekujući da će od njihovih glasova zavisiti sudbina zemlje – da li će ostati deo zapada ili će se pridružiti istoku, ili da li će privatna industrija biti nacionalizovana. Velika, zastrašujuća pitanja tražila su tada odgovore. Danas je razlika između levice i desnice praktično iščezla, dok se glasanje više svodi na pitanje ukusa nego na bilo šta nalik na ideološko ubeđenje.
Izbori ne samo da gube sposobnost da privuku ljude, oni čak više ne mogu ni da efikasno prevaziđu krizu. Građani gube interesovanje za njih. Vlada široko uverenje da je to postala zanimacija za budale. Tačno je da su se izbori proširili na mnoge nove zemlje i da su u mnogim zemljama oni slobodniji i pošteniji nego ikad ranije; ali iako glasamo češće nego ranije, izbori više ne mogu da mobilišu pasivne i umire razjarene. Pad izlaznosti u zapadnim demokratskim državama koji se beleži poslednjih trideset godina, uz erupciju masovnih političkih protesta u poslednjih pet godina, jasan je pokazatelj krize.
Problem sa izborima nije samo u činjenici da su ugroženi nedovoljno zastupljeni. Kada je u pitanju i samo upravljanje državom, izbori gube na značaju. Ne samo zato što je politički izbor sužen, nego i zato što izbori više ne „proizvode“ većinske političke mandate. Fragmentacija javne sfere dovodi do nestanka većine u modernim demokratskim državama. Godine 2012, među 34 države članice OECD-a, samo je u četiri zemlje vlada imala apsolutnu većinu u parlamentu.
Paradoksalni efekat nestajanja dramatičnosti u izborima jeste njihova mutacija u ritual koji se više vezuje za ponižavanje stranke na vlasti, nego za izražavanje poverenja u opoziciju. Poslednjih godina skoro je nemoguće pronaći vladu koja uživa podršku većine građana, makar i godinu dana nakon dolaska na vlast. Pogledajte dramatični pad podrške francuskom predsedniku Fransoa Olandu. Njegov rejting je pao na 13 odsto otkad je porazio svog potivnika Nikolu Sarkozija u maju 2012, iako se u Francuskoj ništa naročito neobično nije dogodilo. Olandov slučaj pokazuje da veza između vlade i njenih pristalica, koja je nekad ličila na nesrećan ali stabilan katolički brak, sada više podseća na vezu za jednu noć.
Ne treba da čudi podatak, kako pokazuju istraživanja, da predizborna prednost koju u Evropi imaju aktuelni funkcioneri sada nestaje. Vlade padaju brže nego ranije, a ređe se ponovo biraju. „Više niko ne biva zaista izabran“, tvrdi francuski politikolog Pjer Rosanvalon, „Vlast više ne uživa poverenje birača, već samo ubire plodove nepoverenja u njihove suparnike i prethodnike.“
Postoji još jedan perverzan efekat ovog nestajanja dramatičnosti: izbori više ne mogu da demobilišu opoziciju. Tradicionalno, izborna pobeda je podrazumevala da će pobedničkoj stranci biti omogućeno da vlada. Kao u ratovima, izbori su imali jasne pobednike i gubitnike, a pobednici su nametali dnevni red – bar u prvo vreme svoje vladavine. Opozicija je mogla da sanja o osveti, ali ne bi se lepo provela kad bi ometala vladu u vođenju države.
Postojanje manjinskih vlada omogućava manjini u opoziciji da ne prizna poraz. Kako su razultati izbora postajali sve beznačajniji, tako je politika postajala sve agresivnija. Što se vlade više sprečavaju (od strane MMF-a, EU ili investitora i berzi) u pokušajima da promene ekonomsku politiku, utoliko se politička konkurencija više svodi na identitetska pitanja. Kada birači shvate da ne mogu da kazne bankare, a da i sami ne snose posledice, krivica se svaljuje na imigrante. U najkraćem, birači više ne vide izbore kao sredstvo koje omogućava promenu, dok ih vlast više ne vidi kao efikasan izvor mogućnosti upravljanja.
Dilema srednje klase
Da li narodni protesti predstavljaju novu instituciju koja treba da kontroliše političare između dva izbora? Ili su oni alternativa izbornoj politici? I zašto srednja klasa gubi poverenje u izbore? Ako želimo da shvatimo prirodu današnjeg protestnog talasa, moramo pažljivije da razmotrimo posledice sve slabijeg uverenja građana da izbori utiču na politiku.
U Rusiji u decembru 2011, nakon sumnjivo sprovedenih parlamentarnih izbora, srednja klasa je izašla na ulice tražeći slobodne i poštene izbore. Svi su priznavali da bi Putinova stranka najverovatnije dobila čak i najpoštenije izbore, ali poenta, kako je verovala ruska srednja klasa, nije bila preuzimanje, nego osporavanje legitimiteta Putinovog režima. Na Tajlandu je srednja klasa tražila da ne bude izbora. Tražili su „imenovani komitet“ koju će dovesti u red tajlandsku politiku, pod sloganom „reforma pre izbora“. Na kraju su u maju 2014. dobili vojni puč, koji su s olakšanjem prihvatili. U Turskoj, protesti u parku Gezi (koji su izbili u maju 2013. zbog Erdoganovog plana da poseče drveće i pretvori zelenilo oko trga Taksim u moderne poslovne prostore) doveli su do kritike premijera i zahteva da njegova vlada podnese ostavku. Zanimljivo je da demonstranti nisu tražili vanredne izbore, pretpostavljajući da ne govore u ime većine birača. Dobar rezultat premijerove partije na lokalnim izborima 2014. potvrdio je te sumnje. Cilj protesta u parku Gezi nije bilo formiranje izborne većine, već pokušaj da se donekle ograniči njena moć.
Slučaj Bugarske je najzagonetniji. Ovde su desetine hiljada ljudi (što je impresivan broj u zemlji od samo 7,3 miliona stanovnika) zakrčile glavni bulevar Sofije sredinom 2013, demonstrirajući protiv postavljanja ozloglašenog oligarha na čelo antikorupcijske agencije. Prema anketama, 70 odsto stanovništva podržavalo je demonstrante. Njihov pokret je tražio nove izbore, ali u istoj anketi koja je pokazala ovu ogromnu podršku, većina ispitanika (uključujući i one koji su podržavali vanredne izbore) rekla je da najverovatnije neće glasati, jer nema partija ni kandidata koji zaslužuju podršku.
U ovim protestima postoji emocionalni ton koji je ujedno i aspirativan i defanzivan. Mnogi demonstranti iz „srednje klase“ ne protestuju zato što pripadaju srednjoj klasi, već zato što bi hteli da joj pripadaju. To jest, oni se osećaju kao pripadnici srednje klase u pogledu obrazovanja i vrednosti, ali vide da su primorani da preživljavaju u ekonomski opasno vreme. Primanja su mala, dobra radna mesta retka, čak su i oni koji zbog svoje imovine čvrsto pripadaju srednjoj klasi – prezaduženi.
Protest daje snagu a glasanje frustrira, jer pobeda željene stranke više nije garancija da će se stvari promeniti. Izbori gube svoju centralnu ulogu u demokratskoj politici, jer građani više ne veruju da njihova vlada zapravo upravlja državom, a i zato što ne znaju koga da okrive za svoju nesreću. Što su naša društva transparentnija, utoliko je građanima teže da procene prema kome da usmere svoj bes. Živimo u društvima „nedužnih kriminalaca“, gde vlade radije pokazuju svoju nemoć nego snagu.
Umesto što pokušavamo da srušimo vladu, treba li onda da je žalimo? Birači se danas osećaju bespomoćno jer su političari koje biraju iskreni po pitanju svog gubitka moći. Kao što je neko ispisao na jednom zidu u Brazilu, „Dosta mi je štednje, hoću obećanja!“ Iza ove poruke krije se nešto važno. U bezalternativnoj demokratskoj politici, političari pokušavaju da nedavanjeobećanja prikažu kao nekakvu vrlinu. Ali takav stav se svodi na gubljenje moći birača. Demokratija se napaja obećanjima: političari koji ne daju nikakva obećanja ne mogu ni da budu pozvani na odgovornost. „Nikad ti ništa nisam obećao“, glasi rečenica koju obično nalazimo u ljubavnim romanima. Kad ovo čuje, odbačeni ljubavnik može samo da pobegne i brizne u plač.
U svojoj zanimljivoj knjizi iz 2006. Counter-Democracy, Rosanvalon predviđa pojavu protesta bez vođe kao instrumenta za transformaciju demokratije u dvadeset prvom veku. Korak po korak, tvrdi on, „pozitivna demokratija izbora i pravnih institucija“ biće okružena „negativnim suverenitetom građanskog društva“. Ljudi će utvrditi svoj suverenitet kao moć nepristajanja. Ne očekujte političare koji zagovaraju dugoročne vizije ili političke pokrete koji promovišu inspirativne kolektivne projekte. Ne očekujte da će političke stranke imati lojalnost svojih sledbenika i aktivirati građane. Demokratija budućnosti izgledaće sasvim drugačije. Ljudi će izlaziti na scenu samo da odbiju određene mere ili da raskrinkaju određene političare. Ključni društveni sukobi koji čine politički život vodiće se između naroda i elite – ne između levice i desnice, već između dna i vrha. Nova demokratija će biti demokratija odbacivanja.
Novi politički čovek nema nikakvih iluzija o efikasnosti vlade, ali ipak veruje da narod ima odgovornost da je kontroliše. Strast za transparentnošću i opsednutost odgovornošću prirodne su reakcije na urušavanje političke reprezentacije.
Ni revolucija ni reforma
Da li antiinstitucionalni etost protesta i antipolitička priroda njihove politike predstavljaju prednost ili slabost? Da li su protesti uspeli ili propali? Da li remećenje može da bude efikasniji instrument radikalne promene od revolucije ili reforme?
Nije lako odgovoriti na ova pitanja. Ako se nedavni masovni izlivi socijalnog gneva mogu smatrati revolucijom, kao što mnogi tvrde, u pitanju je vrlo čudna vrsta revolucije. U dvadesetom veku, revolucije su još uvek imale ideološka obeležja. Bile su „komunističke“ kao Lenjinova, „fašističke“ kao Musolinijeva ili „islamske“ kao Homeinijeva. Današnji protesti, s druge strane, zvuče kao primeri korporativnog brendinga: imamo „fejsbuk“ ili „tviter“ revoluciju i „blekberi“ nerede. Oni su privukli pažnju javnosti, a da nisu iznedrili nikakve nove ideologije ili harizmatične lidere. Protesti će biti upamćeni po video snimcima, a ne manifestima; hepeninzima, govorima; teorijama zavere, a ne političkim traktatima. To su primeri posebnog oblika participacije bez reprezentacije.
Iako ne teže preuzimanju vlasti, oni nude efikasnu strategiju osnaživanja građana u doba globalizacije. U svetu gde vlade imaju manje vlasti nego ranije, gde su korporacije pokretljivije a političke partije nemaju kapacitet za izgradnju političkog identiteta oko vizije budućnosti, građani crpu svoju snagu iz sposobnosti da ometaju. Karakteristično je da u većini slučajeva demonstranti nisu odlučili da poremete javni red štrajkujući, već zaposedajući javni prostor. U središtu protesta nisu stajali radnici ili studenti, nego idealizovani građani. Protesti su uspeli da izvrše uticaj na politiku izvan nacionalnih granica i da poljuljaju svaki osećaj sigurnosti elite. Za razliku od izbora, demonstracije su uspele da efikasno prenesu intenzitet javnog raspoloženja, a od države do države, mržnja prema elitama bila je osnova tog raspoloženja.
Protesti su pokazali da stvari mogu da se menjaju. Čak i ne zalažući se ni za šta konkretno, protesti su potvrdili mogućnost promene i tako postigli nešto što su nekada činili izbori – održali su budućnost otvorenom. Ljudi koji su zaposeli trgove osetili su moć koje nema na biralištu.
Protesti efikasnije nego izbori unose razdor u elitne redove, kako nacionalno tako i internacionalno. Elite se više od bilo čega drugog plaše gnevne gomile koja nema ni vođu ni zahteve. Masovni protesti istog trenutka dele elitu na one koji hoće da postignu sporazum i one koji bi da gaze, na one koji bi da pregovaraju sa demonstrantima i one koj bi ih radije pohapsili. I dok se izbori jedva beleže u međunarodnim medijima, veliki protesti mogu da privuku svetske naslove.
Protesti predstavljaju pobunu protiv institucija predstavničke demokratije, ali ne nude nikakvu alternativu. Čak je i njihova jasna opredeljenost za nenasilje rečita, jer između ostalog odražava i strah od političke reprezentacije i hijerarhije. Zaista, čim je nasilje izbilo na protestima na Evromajdanu, organizovane paravojne grupe su iskoristile trenutak. Uspeh u oružanoj borbi zahteva opraštanje od ideje revolucije bez vođe. Kada je u pitanju borba, kao i u slučaju izbora (koji predstavljaju nadmetanje radi dobijanja jasnog rezultata, odmeravanjem snaga bez prolivanja krvi), ovi novi protestni pokreti mogu brzo da se istope.
Demonstranti u svojim izjavama odlučno odbacuju ideju o politici bez otvorenih mogućnosti, ali sami protesti se u stvari svode na jedan vid prihvatanja ove nove realnosti. Nijedan veliki protestni pokret nije izašao sa platformom za promenu sveta – čak ni ekonomije. U tom smislu, možda oni nisu toliko pokretač revolucionarne aktivnosti protiv kapitalizma, koliko jedan od sigurnosnih ventila kapitalizma.
Zato globalni talas protesta nije bio obeležen povratkom revolucionarne politike. Poput izbora, protesti služe da revoluciju, sa njenom porukom radikalno drugačije budućnosti, drže na bezbednoj distanci. Kako vreme odmiče, sve je teže proceniti koji su protesti zaista uspeli. Dve godine posle ogromnih demonstracija u Moskvi, Putin je i dalje u Kremlju, a Rusija još manje demokratska nego ranije. U Egiptu je vojska ponovo na vlasti i nasilno se obračunava sa Muslimanskim bratstvom, dok mnogi od onih koji su do pre dve godine zahtevali izbore sada veličaju generalsko preuzimanje vlasti u julu 2013. kao „narodni puč“. U Sjedinjenim Državama,Occupy Wall Street je nestao jednako dramatično kao što se pojavio. U Grčkoj, otpor protiv politike štednje je popustio. U Turskoj, kao što smo videli, Erdoganova stranka je glatko odnela pobedu posle erupcije u parku Gezi. Posle talasa protesta u Bugarskoj, građani su još očajniji i nepoverljiviji nego ranije. Protesti su svuda poremetili politički status kvo, ali su ujedno omogućili elitama da ponovo legitimišu svoju vlast, praktično pokazujući da za njih ne postoji realna alternativa.
Politika protesta predstavlja odumiranje kako klasične ideje revolucije tako i ideje političkog reformizma. Revolucije su vođene ideologijama i očajnički pokušavaju da prigrabe poluge vlasti – pravi revolucionari imaju ideje i žele da pobede skoro po svaku cenu. Nijedna od ovih stvari ne važi za nedavne proteste i demonstrante. Sa svojim nedostatkom ideologije i konkretnih zahteva – oni su doslovno bili buntovnici bez razloga. Politički reformizam prihvata da je svet nesavršen, ali takođe smatra da je popravljiv. Pokušava da deluje kroz institucije, ne protiv njih. Mali koraci i postepene promene, prema reformističkom kanonu, jesu najbolji put ka političkom poboljšanju. Reformizam u svojoj klasičnoj verziji kombinuje promene iznutra sa visokim političkim pritiskom spolja i odozdo. On koristi izbore kao instrument političke promene. Reformizam je bio strategija uspeha zapadnih društava u prošlom veku, ali reformizam nije to što naši novi demonstranti traže.
Demokratija protesta okreće leđa i revoluciji i reformizmu. Krvava istorija revolucionarnih vlada tokom poslednja dva veka diskreditovala je revoluciju, dok se reformizam pokazuje kao nedovoljno radikalan. Demonstranti su skloniji ideji da politička korist za ugrožene ređe proizlazi iz reformizma (koji je njima ionako previše slab i nezanimljiv) nego iz slomova i poremećaja društvenog poretka kao što su ratovi i revolucije. Stoga je demokratija protesta izgrađena oko naizmeničnog niza kršenja i obnavljanja javnog reda.
Nedavni talas protesta najbliži je nečemu što još jedan francuski politički mislilac, Martin Brijo, naziva „plebejskim iskustvom“. To je erupcija građanske energije koja se ne kristalizuje u političke partije ili organizacije, već ostavlja tragove i održava u životu nadu da se svet može promeniti kroz kolektivno delovanje građana. To je momenat, a ne pokret. To je eksplozija političkog subjektiviteta i kao svaka eksplozija, po definiciji ne može da potraje.
Na neki način, današnja pobuna protiv političkog predstavljanja podseća na situaciju u starom Rimu, gde plebejci povremeno napuštaju grad, masovno izlazeći iz Rima kako da bi se privremeno ulogorili na nekom obližnjem brdu, kao način da izraze svoje građansko nezadovoljstvo. „Tamo bez ikakvog vođe“, piše Livije, veliki hroničar Rimske republike, „u logoru ojačanim bedemima i rovom, u tišini, ne noseći sa sobom ništa osim neophodne hrane, sedeli bi nekoliko dana, niko ih nije napadao niti bi oni nekog napadali. Velika bi panika vladala u gradu, i u međusobnom strahu sve je bilo neizvesno.“
Protesti su nepredvidivi. Nepredvidivost je izvor njihove političke efikasnosti, ali i izvor njihove slabosti. Vlasti nikada neće znati kada bi narod mogao da se uskomeša i zaposedne trgove, i tako vladu suoči sa nezgodnim problemom nerukovođenog pa tako i nepodmitljivog narodnog ustanka. Ali građani nikad neće znati da li će i pod kakvim tačno uslovima njihovi sugrađani biti spremni da se okupe i ponovo izađu na ulicu. Šta ako je javni interes ugrožen, ali ne toliko otvoreno da nadmaši bezvoljnu silu građanske apatije i inercije? Onda je dobro imati neki čvršći plan od protesta. Šta ako zakažete protest, a niko se ne pojavi?
Journal of Democracy, oktobar 2014.
Preveo Ivica Pavlović
Dva nova istraživanja ponovo pokazuju koliko je ozbiljan problem nejednakosti koji muči SAD. Prvo, godišnji izveštaj američkog Zavoda za statistiku o prihodima i siromaštvu pokazuje da, uprkos navodnom ekonomskom oporavku od Velike recesije, prihodi običnih Amerikanaca još uvek stagniraju. Medijalni prihod domaćinstva, usklađen sa inflacijom, još uvek je manji nego pre četvrt veka.
Iako je prošlo već pet godina otkad je Zakonom o bezbednosti hrane predviđeno osnivanje Stručnog saveta za procenu rizika u oblasti bezbednosti hrane, on još ne postoji, a javnost nije sasvim sigurna da li je neki prehrambeni proizvod bezbedan po zdravlje. U takvoj situaciji raste verovatnoća da krivci prođu neopaženo, a pogrešni “vise” na stubu srama.
Spolja, Švedska je jednako izuzetna, ako ne i izuzetnija nego što je to bila pre poslednjih izbora: dobila je vladu levog centra u kojoj polovinu kabineta čine žene, i ušla u istoriju kao prva velika evropska zemlja koja će priznati Palestinu. Iza ove idilične slike pomaljaju se problemi švedskog društva blagostanja i opada podrška strankama u čiji vrednosni sistem je ono utkano, a raste udeo biračkog tela populističkih i antiimigrantski nastrojenih snaga.
Slučaj MH17 pokazao je, između ostalog, da neki prevoznici zaista ne prepuštaju bilo šta slučaju, dok su neki drugi spremni da preuzmu određen rizik kako bi uštedeli nekoliko tona skupog goriva. Da li je došlo vreme da putnici prilikom izbora avio prevoznika, osim standardnih faktora kao što su cena i vreme poletanja, počnu da uzimaju u obzir i ozbiljnost sa kojom avio kompanije tretiraju potencijalne bezbednosne rizike?
Holandski odbor za bezbednost je početkom septembra objavio preliminarni izveštaj o padu aviona Boeing 777-200 malezijskog nacionalnog prevoznika na istoku Ukrajine, u kojem je stradalo svih 298 putnika i članova posade. Iako ne pruža konačne odgovore povodom ovog slučaja, izveštaj je bitan jer postavlja osnovu koja omogućuje da se istraga o obaranju MH17 koliko-toliko vrati u normalne tokove, mada međusobne optužbe i brojne teorije zavere i dalje otežavaju postavljanje nekih bitnih pitanja. Najvažniji zaključak odbora je da postoje indicije da je udes izazvan spoljnim udarom velikog broja objekata čija je energija narušila strukturnu celovitost aviona, što je dovelo do njegovog raspada u vazduhu. Izveštaj se ne bavi poreklom objekata koji su uništili avion, iz jednostavnog razloga što holandski Odbor za bezbednost nema u svom posedu nijedan ostatak aviona niti objekata koji su ga uništili, usled čega njegov tim nije mogao da izvrši forenzičku analizu. Zaključci koje je odbor doneo u svom izveštaju zasnovani su na analizi podataka ih „crnih kutija“, informacija dobijenih od oblasnih kontrola letenja, meteoroloških zapisa kao i fotografija načinjenih na licu mesta. Odbor nije bio u mogućnosti da fizički analizira ostatke aviona niti je imao na raspolaganju rezultate obdukcije tela poginulih putnika.
Druga bitna informacija iz ovog izveštaja je da nije bilo manipulisanja „crnim kutijama“ i da su kompletni podaci sa oba uređaja uspešno preuzeti i analizirani. „Crne kutije“ su uglavnom narandžaste boje i u putničkim avionima ih ima dve: FDR beleži ključne parametre leta (visina, brzina, rad motora, indikatori u pilotskoj kabini i sl.) i ima kapacitet za 25 sati snimanja; CVR snima razgovore pilota i druge zvuke u pilotskoj kabini i kapacitet joj je ograničen na 30 minuta tako da se sa nje mogu dobiti audio zapisi sa poslednjih 30 minuta leta. Treća bitna informacija je da analiza podataka iz „crnih kutija“ ukazuje na to da su svi parametri leta bili normalni, da se komunikacija sa kontrolom leta odvijala prema predviđenom planu i da se suštinski ništa neobično nije dogodilo sve do trenutka kada su uređaji usled raspada aviona prestali da rade.
Navedene informacije pružaju određenu osnovu na kojoj se može graditi ozbiljna istraga i, u isto vreme, pobijaju makar neke od brojnih dezinformacija koje su u danima nakon obaranja MH17 bile plasirane praktično od svih strana koje su iz bilo kog razloga zainteresovane za dešavanja u Donbasu. Kao i u slučaju nestalog MH370, istraga o udesu MH17 neće moći da zadovolji glad masmedija za senzacionalnim otkrićima i instant odgovorima. Razlog je jednostavan: avionski udesi i nesreće se po pravilu sastoje od čitavog niza dešavanja koja su uzročno-posledično povezana i zajedno čine niz koji dovodi do konačnog ishoda. Praktično je nezabeleženo da se putnički avion srušio tako što se samo jedna stvar odjednom dogodila i izazvala katastrofu. Uvek je u igri više faktora i zato je za svaku istragu udesa aviona od vrhunske važnosti da sve te faktore obuhvati i analizira. A za to je potrebno vreme koje se u najboljem slučaju meri mesecima, a u komplikovanim slučajevima kao što je ovaj čak i godinama.
Opasne zone
Obaranja putničkih aviona su relativno retka pojava ali ih je do sada bilo dovoljno da se moraju tretirati kao ozbiljna opasnost. Najpoznatiji slučaj potiče iz doba Hladnog rata kada je sovjetski presretač oborio korejski let KAL007 na liniji Njujork-Seul, nakon što su piloti slučajno doveli avion iznad sovjetske teritorije a dežurna komanda na Kamčatki greškom zaključila da je u pitanju špijunski let i izdala naređenje za obaranje. Pet godina kasnije, iranski let Iran Air 655 na liniji Teheran-Dubai oboren je iznad iranskih teritorijalnih voda u Persijskom zalivu, raketom koju je ispalila američka krstarica čija posada je greškom zaključila da je radarski odraz koji su videli predstavljao iranski vojni avion koji se spremao da ih napadne. Ova dva incidenta odnela su više od 500 života i izazvala ozbiljne političke tenzije između umešanih strana koje ih čak i danas tumače svaka u skladu sa svojom verzijom događaja.
Na prvi pogled može delovati da je prva karika u lancu dešavanja koja vode ka ovakvim incidentima letenje iznad „osetljivih“ teritorija, u blizini „osetljivih“ vazdušnih prostora ili u vreme „osetljivih“ političkih dešavanja. Međutim, 2001. godine let ruskog prevoznika Siberia Airlines 1812 oboren je iznad Crnog mora, između ruskog grada Sočija i turskog grada Samsuna, zalutalom protivavionskom raketom koju je na bojevom gađanju ispalila ukrajinska vojska sa bezmalo 300 kilometara udaljenog Krima. Iako je u javnosti manje poznato nego padovi KAL007 i IA655, obaranje SA 812 pokazalo je da apsolutno ništa ne sme biti prepušteno slučaju kada je u pitanju bezbednost putničkih aviona od vojnih sistema. Ipak, upravo se to dogodilo u julu ove godine iznad Istočne Ukrajine – stvari su prepuštene slučaju i gotovo tri stotine ljudi je 17. jula to platilo životom.
Protokoli ili zdrav razum?
Vazdušni prostor iznad Istočne Ukrajine veoma je važan za dugolinijski saobraćaj između Evrope i Azije odnosno Dalekog Istoka. Letovi najvećih evropskih i azijskih prevoznika koji povezuju London, Pariz i Amsterdam sa Tokijom, Hong Kongom i Singapurom koriste međunarodni koridor L980 koji prelazi preko Donbasa. Ukrajinska agencija za kontrolu letenja, koja je inače u članstvu evropske mreže Eurocontrol, imala je značajne prihode od brojnih letova koji su svakodnevno koristili ovaj koridor.
Kada je u maju i junu sukob u Donbasu počeo da se širi i eskalira, sa njim je počela da eskalira i upotreba avijacije odnosno protivavionskih sistema. Pobunjeničke snage oborile su značajan broj aviona i helikoptera ukrajinskog vazduhoplovstva. Iako su praktično sva ta obaranja izvršena prenosivim (ručnim) sistemima čiji maksimalan domet po visini iznosi oko tri kilometra i kao takav ne može da ugrozi prelete putničkih aviona koji krstare na visini od 10km, činjenica je da niko nije mogao sa sigurnošću da tvrdi da će na tome i ostati. Čak i da je takva tvrdnja postojala, zdrav razum i elementarna logika nalažu da dva puta razmislite pre nego što odlučite da preletite preko teritorije iznad koje vojni avioni gotovo svakodnevno padaju, bez obzira na svu sigurnost koju možete osećati zbog pomenute razlike u visini.
Za one koji zdrav razum ostavljaju u frižideru kada ujutro krenu na posao, ukrajinski direktorat civilnog vazduhoplovstva je krajem juna objavio privremenu zabranu civilnog saobraćaja na istoku zemlje na visinama do 8000 metara. Zabrana je trebalo da traje od 1. do 28. jula a dve nedelje kasnije je proširena na visine do 9700 metara u trajanju od 14. jula do 14. avgusta. Ovo može da znači dve stvari: da je Ukrajina želela da čitav pojas zabrane rezerviše sa svoje vojne letove koji su u tom trenutku bili veoma intenzivni u zonama sukoba i/ili da su ukrajinske vlasti smatrale da letovi unutar pojasa zabrane nisu bezbedni usled intenzivnog dejstva protivavionskih sistema (ma koliko limitiranih) u zonama sukoba. Šta god da je u pitanju, nije teško zamisliti situaciju u kojoj desetine širokotrupnih aviona krcatih putnicima krstare na standardnih 10km visine dok samo 300 metara ispod te visine počinje zabranjena zona u kojoj se može pojaviti vojni avion na borbenom letu ili nešto još opasnije. Ukrajinska vojska je svojim jedinicama koje je u junu poslala u Donbas priključila i protivvazdušne sisteme koji bez problema mogu da dosegnu mete na 20km visine. Samo nekoliko dana pre obaranja MH17 pojavile su se informacije da su i pobunjeničke snage došle u posed ovakvih sistema a jedan transportni avion ukrajinske vojske oboren je na visini od 6km pod još uvek nejasnim okolnostima.
Lanac loših odluka
Da li zbog želje da ne izgubi značajne prihode ili zbog nečeg drugog, Ukrajina – uprkos dokumentovanom prisustvu protivvazdušnih sistema velikog dometa u zoni vojnih operacija – nije odlučila da u potpunosti zatvori vazdušni prostor na istoku zemlje za civilni saobraćaj. Civilni koridor L980 ostao je otvoren na visinama iznad 9700 metara, iako te visine čak ni u teoriji ne pružaju sigurnost ukoliko se na zemlji nalaze ozbiljni protivavionski sistemi. Eurocontrol i ICAO (Međunarodna organizacija civilnog vazduhoplovstva) nisu reagovali, kako kažu, zbog večitog pitanja nadležnosti i ovlašćenja, mada jesu obaveštavali prevoznike o zvaničnim promenama situacije u vazdušnom prostoru Ukrajine. Međutim, deluje da su u tim danima mnogo više pažnje posvećivali problemu dvostruke kontrole vazdušnog saobraćaja iznad Krima nego bezbednosti hiljada putnika prilikom preletanja iznad teritorije na kojoj se vodio ozbiljan rat.
Tako dolazimo do samih prevoznik,a čiji letovi su preletali Donbas i koji su odgovorni za planiranje optimalnih ruta odnosno modifikacije istih u slučaju vanrednih situacija, kao što su ekstremni meteorološki uslovi ili ekstremna politička dešavanja. Slučaj MH17 pokazao je da neki prevoznici zaista ne žele da bilo šta prepuste slučaju dok su neki drugi spremni da preuzmu određen rizik kako bi uštedeli nekoliko tona papreno skupog goriva. U danima nakon obaranja malezijskog aviona u javnosti su se pojavili podaci o preletima stranih prevoznika tokom dana i nedelja koje su prethodile tragediji. Ispostavilo se da su neki prevoznici, konkretno British Airways, Air France i Cathay Pacific, odlučili da na svojim rutama ka Aziji zaobiđu ne samo istok Ukrajine već Ukrajinu u potpunosti, i koriste koridor preko Centralne Evrope, Turske i Kavkaza. Nasuprot njima, Malaysia Air, Thai Airways i KLM koristili su standardni koridor preko Istočne Ukrajine. Čak su i nemačka Lufthansa i ruski Aeroflot interno procenili da na ovom koridoru ne postoje bezbednosni rizici, pozivajući se na činjenicu da su poštovali ograničenja uspostavljena od strane ukrajinskih vlasti i da su koristili rute koje su imale odobrenje kako ICAO tako i IATA (Međunarodna asocijacija vazdušnog transporta).
Ako ništa drugo, neki prevoznici su nakon tragedije 17. jula izvukli pravilne zaključke, pa je tako direktor bliskoistočnog giganta Emirates izjavio kako je za njegovu kompaniju „slučaj MH17 promenio sve, pa se Emirates više neće oslanjati na određene protokole, koliko god oni delovali bezbedno”. Posmatrač bi očekivao da Malaysia Air, koji je izgubio dva širokotrupna aviona i više od 500 putnika u rasponu od četiri meseca, zauzme još striktniji stav. Umesto toga, veb sajt Flightradar 24 koji uživo prati letove i rute avio prevoznika, 21. jula je na svom Twitter nalogu objavio mapu na kojoj se vidi „nebeski džin“ A380 malezijskog prevoznika kako na liniji Kuala Lumpur – London preleće jugozapadni deo Sirije dok veliki broj drugih letova koristi zaobilazni koridor preko Jordana, Izraela i Mediterana. U svojoj zvaničnoj reakciji na ovaj tvit, Malaysia Air je naveo da je plan leta „usklađen sa rutama odobrenim od strane ICAO kao i da sirijski vazdušni prostor nije pod restrikcijama“. Sve navedeno je tačno ali je problem u tome što je saopštenje povodom gubitka MH17 bilo gotovo identično. Iz toga se može zaključiti da sa protokolima koji ne zatvaraju vazdušni prostor iznad teritorija na kojima besne ratovi nešto ozbiljno nije u redu i da se u planiranju ruta treba osloniti i na zdrav razum koji kaže da nijedna bezbednosna mera nije preterana kada su u pitanju ljudski životi.
Ukrajina bez sumnje snosi odgovornost za odluku da ostavi svoj vazdušni prostor otvorenim za prelete putničkih aviona. Ova odluka izložila je let MH17 i mnoge druge letove smrtnoj opasnosti, budući da se avio prevoznici u planiranju svojih ruta oslanjaju na odluke vlada i nadležnih tela zemalja preko kojih njihovi avioni preleću. Konačna odluka je, međutim, na samim avio kompanijama a u slučaju MH17 postojali su veoma jasni znaci upozorenja koje su neki prevoznici shvatili ozbiljno a neki, na žalost, nisu. Za sada izgleda da su i sami putnici ti koji moraju da doprinesu sopstvenoj bezbednosti -tako što će izabrati prevoznike za koje ne postoji prihvatljiv bezbednosni rizik.
Milan Kokorić
broj 111, oktobar 2014.
Najnoviji izveštaj revizorsko-konsultantske kompanije EY (Ernst & Young), „Central and South Eastern Europe – M&A Barometer“, bavi se analizom poslovnih transakcija u jedanaest zemalja Centralne i Jugoistočne Evrope (CSE) koje uključuju Srbiju, Bugarsku, Hrvatsku, Češku Republiku, Grčku, Mađarsku, Poljsku, Rumuniju, Slovačku, Sloveniju i Tursku. U prvoj polovini 2014. godine, u većini zemalja iz regiona zabeležen je rast aktivnosti spajanja i akvizicija u pogledu obima, sa ukupnim brojem transakcija od 630. Takođe, u poređenju sa istim periodom prošle godine, može se primetiti značajan porast od 63,6 odsto u vidu tržišne vrednosti, uglavnom kao posledica transakcija velike vrednosti koje su se dogodile na tržištu Republike Češke u prvoj polovini ove godine.
Detaljnije istraživanje je pokazalo da su većinu transakcija činile lokalne transakcije – koje čine 52 odsto od ukupnog broja transakcija, što znači da i kupci i prodavci potiču iz iste zemlje. Takođe, interesantna je činjenica da je većina transakcija obavljena od strane strateških investitora, a najaktivnija grana industrije bio je IT sektor, dok su se u pogledu vrednosti najveće transakcije dogodile u okviru telekomunikacija i medija, hemijskom i sektoru nekretnina.
Od analiziranih 11 zemalja CSE regiona, Srbija se nalazi na 8. mestu po broju realizovanih transakcija i takođe na 8. mestu prema vrednosti poslovnih transakcija. Više od 60 odsto transakcija u Srbiji realizovano je između domaćih poslovnih subjekata, dok 21 odsto čine ulazne poslovne transakcije, a samo 18 odsto izlazne. U Srbiji se kao najaktivnija grana industrije u prvoj polovini 2014. godine pokazala prerađivačka industrija.
„Kao što je naše istraživanje pokazalo u Adria regionu aktivnost na polju poslovnih transakcija povećana je za 24 odsto u poređenju sa istim periodom prethodne godine. Na povećane vrednosti poslovnih transakcija (spajanja i akvizicija) u mnogome je uticala akvizicija Merkatora od strane Agrokora. Očekujemo da se ovakvi trendovi nastave u drugoj polovini 2014. godine usled visoke raspoloživosti kapitala i privatizacija koje su toku u svim zemljama. Značaj koji su finansijski investitori imali u Adria regionu u prvoj polovini 2014. godine porastao je sa 16 odsto na 34 odsto. Većina poslovnih transakcija u Hrvatskoj i Srbiji realizovano je između domaćih poslovnih subjekata, dok su poslovne transakcije u Sloveniji bile rezultat aktivnosti stranih investitora“ rekao je Urs Indermuhle, partner u sektoru za podršku pri poslovnim transakcijama (TAS) u Adria regionu kompanije EY.
Broj spajanja i akvizicija u zemljama CSE
Turska je bila najaktivnija zemlja u pogledu obima transakcija u prvoj polovini 2014. godine sa ukupno 153 uspešno obavljene transakcije tokom ovog perioda. Slede Republika Češka i Poljska, svaka sa po 112 transakcija.
Među sedam zemalja regiona zabeležen je porast aktivnosti spajanja i akvizicija u pogledu ukupnog broja transakcija tokom prve polovine 2014. godine, premda je ukupan obim transakcija opao u odnosu na obim ostvaren tokom istog perioda prošle godine. Ukupan broj transakcija u regionu tokom prve polovine 2014. godine iznosio je 630, što predstavlja blagi pad od 4,4 odsto u poređenju sa prvom polovinom 2013. godine.
Osnovni uzrok smanjenja ukupne aktivnosti je značajan pad u vidu vrednosti transakcija u Bugarskoj, gde je ostvareno 39 transakcija tokom prve polovine 2014. godine, što predstavlja pad od 64,2 odsto u poređenju sa prvom polovinom 2013. godine.
Procenjena tržišna vrednost transakcija
Procenjena ukupna vrednost transakcija na tržištu CSE regiona tokom prve polovine 2014. godine iznosila je 22,3 milijarde USD, što je 63,6 odsto više nego protekle godine. Ovaj rast je većim delom uzrokovan povećanjem od 5,7 milijardi USD u Češkoj Republici, kao rezultat dve mega transakcije koje su zajedno iznosile 5 milijardi USD.
Češka Republika je na prvom mestu sa očekivanom vrednosti poslovnih transakcija od 8 milijardi USD, praćena Turskom (5,5 milijardi USD) i Poljskom (2,5 milijardi USD).
U Hrvatskoj je zabeležen najveći rast tokom prve polovine 2014. godine, gde je vrednost tržišta porasla od 0,03 milijardi u prvoj polovini 2013. godine na 0,76 milijardi USD u prvoj polovini 2014. godine. Procenjena tržišna vrednost transakcija je takođe značajno uvećana u Sloveniji i Mađarskoj, ali je opala u Srbiji, Slovačkoj, Rumuniji i Bugarskoj.
Investitori – strateški i finansijski
U svim zemljama, sa izuzetkom Bugarske i Mađarske, velika većina transakcija zaključena je od strane strateških investitora, odnosno 65 odsto ukupne proporcije u regionu. Udeo finansijskih investitora bio je najveći u Bugarskoj i Mađarskoj, gde su finansijske transakcije sačinjavale 60 odsto tržišta, zatim slede Rumunija, Srbija i Slovačka.
Udeo finansijskih investitora u Bugarskoj bio je veliki usled značajnog povećanja broja transakcija zaključenih od strane fizičkih lica tokom prve polovine 2014. godine.
Smer transakcija
Na polju spajanja i akvizicija u CSE regionu u prvoj polovini 2014. godini opet dominiraju lokalne transakcije, odnosno u 52 odsto transakcija kupac i prodavac su bili iz iste zemlje. Međutim, ovo predstavlja pad od 7 odsto u poređenju sa istim periodom prošle godine. Izlazne transakcije su bile popularnije nego proteklih godina, s obzirom na to da je njihov udeo porastao za 5 odsto na trenutnih 13 odsto.
Lokalne transakcije su bile najpopularnije u Bugarskoj (67 odsto), Rumuniji (66 odsto) i Srbiji (61 odsto). Najveći broj inostranih transakcija (21 transakcija) ostvaren je u Republici Češkoj, a slede Poljska (19) i Turska (16).
Sektorska analiza
IT sektor je bio najaktivniji u industriji sa 103 ostvarene transakcije, što čini 16 odsto od ukupnog broja transakcija u prvoj polovini 2014. godine. Na drugom mestu, posle IT sektora, bio je prerađivački sektor sa 79 poslovnih transakcija u prvoj polovini 2014. godine. Prosečna veličina transakcija u ovom sektoru bila je 22 miliona USD. Treći najaktivniji sektor bio je uslužni sektor sa 64 transakcije u prvoj polovini 2014. godine. Prosečna vrednost transakcija u ovom sektoru bila je 8 miliona USD.
U pogledu vrednosti, najveće transakcije desile su se u okviru sektora telekomunikacija i medija, hemijskoj industriji i sektoru nekretnina.
Svaka zemlja imala je svoju najaktivniju industriju ali su IT i prerađivačka industrija ipak na vrhu liste u većini zemalja dok je sektor nekretnina takođe bio izuzetno aktivan.
Strane investicije
Iako je zabeleženo manje stranih ulaznih transakcija u odnosu na lokalne, u pogledu porekla stranog kapitala investiranog u zemlje CSE kroz spajanja i akvizicije, zapadnoevropski i neevropski investitori i dalje nastavljaju da prednjače u odnosu na zemlje CSE regiona u prvoj polovini 2014. godine.
Sjedinjene Američke Države su bile najaktivnije u pogledu broja ostvarenih transakcija u prvoj polovini 2014. godine sa sklopljenih 38 transakcija u regionu, a prate je Velika Britanija sa 19, Nemačka sa 18, i Austrija sa 12 poslovnih transakcija.
Kada su se zemlje u regionu poput Litvanije, Letonije i Rumunije suočile sa deficitom kakv mi imamo danas, preduzele su snažne mere štednje pokazuje uporedna analiza uspešnih fiskalnih konsolidaciju u Evropi koju je na svom sajtu objavio Fiskalni savet Srbije. Ceo izveštaj možete naći ovde, a u ovom tekstu donosimo lekcije koji se tiču Srbije.