Kako da prestanemo da prednost dajemo robama nad ljudima i potrošnji na uštrb kreativnosti? Autori bloga Brain Pickings, podsećaju na knjigu britanskog ekonomiste i statističara E.F. Šumahera koji se u svojoj knjizi Malo je lepo bavi osnovama budističke ekonomije.
B&F Plus
Otkako je Venecija ukinula zabranu za ulazak gigantskih turističkih brodova u svoje luke, jasno je da su mesta na koja turisti hrle nesposobna da se očuvaju tek tako – sama od sebe, piše Sajmon Dženkins za londonski Gardijan i dodaje: „Šteta koju proizvodi masovni turizam uskoro će nadmašiti štetu nastalu najvećim ratnim razaranjima“.
Svako ko je živeo na zapadnoj obali Severne Amerike možda zna da svake godine stotine vrsta ptica sezonski migriraju duž tog pojasa. Jedna od tih vrsta je belokruni strnad, koji ima veoma neobičnu sposobnost da tokom seobe ostane budan čak i do sedam dana. Takva sposobnost omogućava ovim pticama da lete i orijentišu se noću a da hranu traže danju, bez odmora. U proteklih pet godina Ministarstvo odbrane SAD potrošilo je ogroman novac na proučavanje ovih stvorenja. Naučnici finansirani iz javnih fondova ispitivali su moždanu aktivnost ovih ptica tokom nesanih perioda u nadi da će doći do saznanja koja se mogu primeniti na ljude.
Rade Ljubojević o učešću na takmičenju za najboljeg svetskog preduzetnika: Uspešni se ne razmeću
Pored prilike da kontaktira sa najuspešnijim preduzetnicima i upozna ih sa boljom slikom Srbije, za vlasnika Sirogojno Company Radeta Ljubojevića najupečatljivije iskustvo iz Monte Karla je neposrednost učesnika i nenametljivost organizatora. Sve je bilo podređeno isključivo promociji preduzetnika „i ta diskretnost velike kompanije koja je sve to omogućila čini je velikom. Izuzetna je veština da ne budete agresivni u svojoj promociji, već nenametljivi – a da vas svi vide“.
Tokom dve decenije rasprostranjeno shvatanje građana Zapadnog Balkana (zemlje nastale raspadom Jugoslavije, ali bez Slovenije, ali sa Albanijom zajedno) o dobrobitima približavanja Evropskoj uniji postepeno se menja. Od početka globalne ekonomske i finasijske krize 2008. godine, ta percepcija polako pada u sve rasprostranjeniji evroskepticizam, piše Roberto Bollino, italijanski sociolog u najnovijem broju Il Mulino, magazina za politiku i kulturu.
Ispitivanja javnog mnenja pokazuju da popularnost Evropske unije na Balkanu konstantno opada, mada je još uvek relativno visoko. U Srbiji podrška evrointegracijama je pala na istorijski minimum. Dok se 2011. sklonost građana za ulazak u EU kretala oko 60 odsto, u 2013. njihov udeo pada na samo 40 odsto (ovaj tekst je originalno objavljen u decembru 2013. pre poslednjih rezultata o stavovima javnog mnjenja u Srbiji po kojima je podrška evrointegracijama porasla na 51%). Čak i zemlje koje su kao Makedonija, koja je uz Crnu Goru, imale jaku proevropsku tradiciju beleže takođe uočljive promene. Od početka krize podrška ulasku u EU pala je za približno 15 odsto u obe države. U Makedoniji su građani frustrirani i razočarani zbog neprekidnog odlaganja u procesu približavanja Uniji. Već četiri godine Evropska komisija obećava nastavak pregovora o pristupanju, ali su oni i dalje blokirani grčkim vetom, zbog dvodecenijskog konflikta oko imena „Republika Makedonija“ koje želi preko 80 odsto stanovnika, ali Grčka ne dozvoljava smatrajući ime Makedonija grčkim.
Crna Gora je 2012. započela pregovore o pridruživanju, ali se prepreke u nedovoljnoj borbi protiv organizovanog kriminala, korupcije i slobode izražavanja pokazuju kao veoma velika prepreka. Kritike koje upućuju evropske institucije Podgorici u tom smislu primaju se sa sve većim nezadovoljstvom uočljivim kod političko-ekonomske elite.
Opštenarodna podrška ulasku u Evropsku uniju još uvek je veoma visoka tamo gde porces najviše zaostaje. Albanija je još jedan „potencijalni kandidat“ čiji je procenat privrženosti stabilan na oko 90 odsto građana koji su za evropsku integraciju. U sličnom, čak još izraženijem maniru Kosovo plebiscitarno, uprkos najvećem kašnjenju pregovora, ostaje najprivrženije Evropskoj uniji od svih delova nekadašnje Jugoslavije. Uprkos kašnjenja procesa evro-integracije, ili možda baš zbog toga, Kosovo je jedino na području Balkana slavilo 9. maj „Dan Evrope“. Stiče se utisak da se naklonost Evropi povećava sa udaljenošću od nje. Hrvatska je primer kako jača evroskepticizam što se zemlja više približava intergaciji.
Od početka raspada Federativne Jugoslavije Hrvatska je neprekidno isticala svoju evropsku tradiciju i tražila da ona bude valorizovana, na taj način ona je pokušavala da bude sve manje „balkanska“. Tokom procesa približavanja Hrvatska je izgubila znatan deo svog evropskog elana. Kada je započela pregovore 2003. godine oko 85 odsto stanovnika je bilo za integraciju. Deset godina kasnije front političke elite je i dalje za Evropu, ali je velika većina hrvatskih građana postala nezainteresovana. Referendum o pristupanju sproveden 2012. godine pokazao je da 66,2 odsto građana glasa za, ali je na referendum izašlo samo 43,5 odsto građana. Na prve izbore za Evropski parlament izašlo je samo 20,84 odsto glasača.
To rastuće nezadovoljstvo posledica je otežanih ekonomski prilika i gubitka perspektive. Činjenica je da Evropska unija omogućava Hrvatskoj pristup do 11 milijardi evra u razdoblju 2013. do 2020. godine ali su na kratki rok izvesni samo pad standarda i veća nezaposlenost. Nezaposlenost je dostigla 21 odsto radnog potencijala, a ministar za telekomunikacije najavljuje da će samo u njegovom sektoru 10.000 zaposlenih u javnim preduzećima ostati bez posla. Hrvatska je podvrgnuta procesu nadzora jer njen odnos između deficita i BDP iznosi 4,7 procenata, a dozvoljeni maksimum u EU je 3 procenta.
Sa ekonomskog stanovišta region Zapadnog Balkana u velikoj meri je već integrisan u EU. Skoro dve trećine celokupne razmene regiona odvija se sa EU. Crna Gora i Kosovo odlučili su se da koriste evropski novac u domaćem prometu. Bosna i Hercegovina je, iako ima svoj novac, konvertibilnu marku, faktički svoju monetarnu politiku prepustila Evropskoj banci da je vodi. Ekonomska integracija je doprinela da BDP u regionu raste brže, ona je ipak istovremeno učinila i da te zemlje postanu ranjive na nepovoljna zbivanja u EU, naročito sa evrom, pri čemu nemaju dostupa do mehanizama olakšica koje imaju članice EU.
Nezaposlenost je najteža boljka regiona. U Bosni i na Kosovu približno polovina stanovništva nema nikakvog zaposlenja. U Makedoniji stopa nezaposlenosti iznosi 31 odsto. U Srbiji, politički i strategijski najvažijoj zemlji regiona, na 2,8 miliona radne snage 800.000, odnosno 27 odsto su nezaposleni.
Političke elite i intelektualci se žale na paternalistički odnos iz EU prema njima. Teorijski proces integracije morao bi da podrazumeva da evropske institucije i funkcioneri zajedno sa demokratski izabranim predstavnicima elite zemalja aspiranata, na paritetnoj osnovi donose odluke; u praksi najvažnije odluke o tome gde, kako i pre svega kada će integracije uslediti, donosi Brisel. Olakost kriterijuma na osnovu kojih predstavnici EU donose svoje odluke komplikuje odnose između dveju strana. Ne retko predstavnici Evrope traže od aspiranata na članstvo da poštuju kriterijume koji su teško narušeni u samoj Evropskoj uniji. Zemlje EU su sve više nagrižene evroskepticizmom, ekstremnom desnicom, povratkom nacionalizama i često nemoćne da obezbede neupitnu snagu idejama tolerancije i multikulturalnosti. Ta evolucija, bolje reći involucija, komplikuje i proces tranzicije balkanskih zemalja kojima i onako predstoje bolne, skupe i teške reforme u ime pristupanja Evropi, koju potresaju teške krize.
Ne iznenađuje zato što lokalne političke elite, ne drugačije nego elite zemalja članica EU, dočekuju sa nepoverenjem zahteve Brisela, te u određenim okolnostima pokušavaju da prenesu sa sebe odgovornost za ekonomske teškoće i nedostatak perspektive na pleća evropskih tehnokrata.
Roberto Belloni, Il Mulino
Priredio: Milutin Mitrović
Stefan i Aleksandar su česta imena u Srbiji, ali iskustvo dvojice mladića iz Požege nije baš uobičajeno među njihovim vršnjacima. Oni su, umesto kancelarije, izabrali da rade u proizvodnji. Tokom školovanja obučavali su se u preduzeću koje ih je stipendiralo i omogućilo im da se upoznaju sa svojim vršnjacima u nemačkim i austrijskim fabrikama, za koje kažu da su „šturi na rečima“ jer mnogo rade. Uskoro ih čeka i radna knjižica, jer su na praksi dokazali da su se osposobili za samostalan rad.
Većina dece u Srbiji sebe zamišlja kao markantne menadžere u skupocenim odelima ili rečite advokate koji dominiraju sudnicama poput onih u američkim serijama, međutim, retko ko od njih to zaista i postane. Neka su, ipak, svesnija vremena i okruženja u kojem žive, i u skladu sa tim biraju zanimanja koja će im omogućiti da se brzo osamostale, često uprkos brojnim predrasudama okoline da ih takav izbor unapred potiskuje na društvenu marginu.
Na listi zanimanja „samo ako moraš“ su i proizvodna zanimanja, o kojima uobičajene predstave većine njihovih vršnjaka najčešće podrazumevaju: prljave radničke ruke, prohladnu fabričku halu sa polomljenim prozorima, plave mantile sa crnim mrljama oko džepova, zarđale mašine unaokolo i „radnički“ doručak – mnogo hleba, malo jeftine salame, a najviše „kaloričnog“ piva. Koliko je ovo daleko od istine lako je proveriti odlaskom u neku od modernih fabrika u Srbiji. Uprkos „beogradizaciji“, takve fabrike niču sve više u manjim sredinama, samo što glas o njima do Beograda sporo putuje.
Jedna od takvih fabrika nalazi se i na oko 180 kilometara od glavnog grada, u Požegi, u kojoj živi nešto manje od 30.000 stanovnika, zajedno sa okolnim selima. To je preduzeće Inmold, gde dolaze na praksu učenici Tehničke škole Požega, koji se obrazuju za Tehničara za kompjutersko upravljanje (TKU). Oni će, u neposrednoj budućnosti, raditi u pogonima ovog preduzeća na najmodernijim CNC i drugim mašinama, za koje im nisu potrebne jake ruke već preciznost i informatičko znanje.
Što više iskustva, to više sigurnosti
Stefan Marić i Aleksandar Pavlović koji će se po završetku školske godine zaposliti u Inmoldu, bili su pre tri godine među prvih 12 stipendista kojima je preduzeće platilo put u Austriju i Nemačku, da bi se upoznali sa načinom rada u tamošnjim fabrikama. Tim povodom, ostala je zabeležena izjava Stefana Marića „da bi mladi trebalo da budu svesniji da su baš oni začetnici novog doba u Srbiji“. I njegovi vršnjaci, koji su bili u prilici da zajedno sa njim vide kako izgledaju proizvodna zanimanja u savremenim fabrikama, dele mišljenje da novo doba ne mora, obavezno, da se svede na kancelarijski sto. Ako su nekada i maštali o celodnevnom sedenju ispred kompjutera, ili o varijanti da jure sve moguće veze ne bi li u hladu neke državne kancelarije slagali pasijans, tokom školovanja koje im je omogućilo sticanje praktičnog iskustva u proizvodnji i perpsektivu za brzo zapošljavanje, zaključili su da su napravili dobar izbor.
Stefan i Aleksandar
Stefan i Aleksandar su to, po sopstvenim rečima, shvatili još pre upisa u srednju školu. „Smer za TKU sam upisao zato što sam znao da ću sa njim lakše doći do posla u ovom gradu. Tokom školovanja smo imali izuzetno dobru obuku i praktičnu nastavu koja nam je omogućila da se kvalifikujemo za ono od čega treba da živimo i pružila nam perspektivu“, opisuje Aleksandar. Stefan se slaže sa svojim školskim drugom i dodaje da su njih dvojica svojim ocenama i praktičnim radom već osigurali zaposlenje u Inmoldu. Inače, ovo požeško preduzeće je stipendiralo učenike na smeru TKU na osnovu posebnih testova i provera znanja, a iznosi stipendija rangirani su prema rezultatima koje su đaci pokazali.
„Tokom školovanja najviše nam je značila praktična nastava u Inmoldu. Tek kada si u prilici da za mašinom počneš da radiš sve one stvari o kojima si slušao u učionici, shvatiš kolko je tvoje teorijsko znanje ’šuplje’ ako ne umeš da ga primeniš u praksi“, prepričava Stefan. Aleksandar ističe da sada više nema strah da se sam upusti u posao. „Imam dovoljno znanja da samostalno uradim sve što nije preterano komplikovano. Dakle, sada umem da radim svoj posao, čime ne mogu da se pohvale đaci mnogih drugih srednjih škola u Srbiji“.
Ko o čemu, Nemci o poslu
Zato, ovi mladići priznaju da sa nestrpljenem čekuju da stvarno počnu da rade, kao mladi koje su imali prilike da vide na radnom mestu u nemačkim i austrijskim fabrikama, tokom studijskog putovanja. Aleksandar pominje da su ga od najsavremenijih mašina više zainteresovali zaposleni. „Primetio sam da su mnogo usredsređeniji na posao od ljudi u našim fabrikama. Osim toga, naši vršnjaci koji su u to vreme bili na praksi pokazali su veoma visok nivo znanja. Njihovo školovanje je drugačije, jer jedan dan provode u školi na teorijskoj nastavi a četiri dana u fabrici, na praksi. Osim toga, mnogo više su koncentrisani na stručne predmete, na matematiku, fiziku, a najviše na praktičan rad“.
Stefanu je, pak, najviše ostao u sećanju moderan i efikasan proizvodni sistem, i smatra da su uslovi u Inmoldu „na dobrom putu da i sami postanu takvi“. Ali, napominje, tokom putovanja je shvatio i koliko njegovih vršnjaka ima problem da komunicira na stranom jeziku. „Samo nas nekoliko, koji smo znali engleski, obratili smo se našim nemačkim vršnjacima. Ali ta komunikacija je kratko trajala. Oni su bili vrlo šturi u svojim odgovorima, jer su žurili da se što pre vrate na posao. Bili su veoma zainteresovani za ono što rade, i trudili su se da se na ’radnom mestu’ pokažu što bolje“.
Sva ta iskustva, pored prakse u pogonima Inmolda, doprinela su da učenici Tehničke škole Požega izrastu u mlade ljude koji su dobro pripremljeni za posao, ali i za to da ga obavljaju bezbedno. „Shvatili smo kolika je naša odgovornost“, kaže Stefan. „Naučili smo da greška koja nam se ranije činila sitnom, može da proizvde ogromnu štetu, ne samo po mašine, već i da ostavi trajne posledice na naše zdravlje. Dakle, naučili smo da se čuvamo, a najviše koliko je ono za šta nas obučavaju, zapravo, zanimljiv posao“.
Tekst je iz specijalnog priloga „Modernizacija zanata u saradnji sa preduzećima: Brže do posla“
Pre 20 i više godina divili smo se novim tehnologijama gledajući emisije kao što je „Posle 2000-ite“ (Beyond 2000) i uživajući u filmovima koji su robote predstavljali kao čovekove najbolje prijatelje, koji sobom donose dodatni kvalitet života. Već odavno živimo u eri posle 2000-ite, a mnogi kadrovi su se sa malih ekrana preselili u stvarni život. Ipak, da li je nagla ekspanzija novih tehnologija dovela do smanjenja broja radnih mesta i time unela nesigurnost u naše živote? Da li smo zapravo izgubili, a ne dobili?
Narodna banka Srbije je u 2013. godini primila 1.510 pritužbi na rad finansijskih institucija, a od toga se 1.263, ili 83,3 odsto, odnosilo na banke. To je za 16,5 odsto manje pritužbi u odnosu na prethodnu godinu, što govori da su građani informisaniji i bolje razumeju bankarske klauzule, a banke više poštuju pravila. Ipak, dobar deo korisnika i dalje ne shvata na koji način treba da se obrati banci ako uoči problem ili nepravilnost
Velikoj Britaniji je potrebna četvorodnevna radna nedelja da bi uspela da se izbori sa stresom kaže vodeći medicinski stručnjak, za Gardijan.