Sprej za kosu, imalin za cipele, tamponi, vata, sunđeri, predimenzionirane čaše, lepak… Ovo su samo neka od pomagala koja se koriste kako bi nama, potrošačima, proizvodi u reklamama izgledali primamljivo, piše E kapija.
Kako je, zahvaljujući holandskoj kompaniji, pivo iz Zaječara nakon više od veka postojanja i u istoj „zidarskoj flaši“ prvo osvojilo Srbiju a, potom, krenulo i u izvoz, objašnjava u razgovoru za B&F direktor kompanije Hajneken Srbija, Aleksandros Danilidis.
Dok se na domaćem tržištu već treću godinu za redom smanjuje potrošnja piva, Zaječarska pivara je, sa više od pola miliona hektolitara piva u 2013. gotovo udvostručila proizvodnju u poslednje dve godine. Ma koliko Zaječarci bili ponosni na svoju pivaru koja će u septembru napuniti 119 godina, u Zaječaru nije izbila „pivska revolucija“. Razlog za kontinuirano uvećanje u produkciji tamošnje fabrike je u rastućoj popularnosti Zaječarskog piva ne samo u ovom regionu već i van lokala.
Nakon što je osvojilo Srbiju, Zaječarsko pivo se od marta ove godine izvozi u Bosnu i Hercegovinu, a traženo je i u nekim delovima Hrvatske i Crne Gore. Takav tržišni uspon jednog lokalnog brenda koji nikada nije imao oreol statusnog simbola i pri tom dolazi iz regiona koji spada među ekonomski nedovoljno razvijene, svakako nije čest slučaj. Dodatna zanimljivost u celoj priči je to da je njegov potencijal da izađe „iz svog kraja“ prepoznala kompanija čije je sedište u – Holandiji.
Naime, nakon što je Zaječarska pivara 2008. postala deo kompanije Hajneken, uložena su značajna sredstva u osavremenjivanje pogona fabrike, ali i ambalaže. Pre dve godine doneta je odluka da se započne sa distribucijom Zaječarskog piva na nacionalnom nivou. „Na osnovu istraživanja tržišta koja redovno sprovodimo kako bismo išli u susret potrošačima, ocenili smo da je trenutak za plasman Zaječarskog piva na teritoriji cele Srbije. Uspeh Zaječarskog piva rezultat je nekoliko važnih i dobro iskombinovanih faktora: srpski potrošači dobili su priliku da u najbližoj prodavnici nabave i probaju jedan originalni domaći brend, vrhunskog kvaliteta a po prihvatljivoj ceni“, objašnjava Aleksandros Danilidis, direktor kompanije Hajneken Srbija.
Cena, međutim, nije presudan faktor u toj formuli uspeha. „Konkurenti su odmah reagovali tako što su u pojedinim delovima Srbije drastično snizili cene svojih proizvoda, ali mi ih nismo pratili u ovome jer je naša namera da sprovodimo konzistentnu cenovnu strategiju na teritoriji cele zemlje“, ističe naš sagovornik. Poseban kuriozitet predstavlja detalj da izgled Zaječarskog piva nije nimalo promenjen, odnosno „rebrendiran“: boca, etiketa i pakovanje su ostali isti kao što su bili. Kako kaže Danilidis, upravo ovakvo pakovanje je sastavni deo samog brenda.
Hrabra odluka
Uspon Zaječarskog piva značajno je doprineo i ukupnom porastu tržišnog učešća ove kompanije u Srbiji. „Kada smo počinjali sa poslovanjem 2008. godine, naš udeo na srpskom tržištu je bio ispod 10% i mnogi su odluku da započnemo sa tako niske pozicije ocenili kao veoma hrabru. Ove godine se nalazimo na drugoj poziciji sa udelom koji je nešto iznad 25%. To najbolje ilustruje koliko je vrtoglav bio naš rast“, naglašava direktor kompanije Hajneken Srbija. On dodaje da je prošle godine kompanija svoje tržišno učešće povećala za 5%, i to u uslovima smanjivanja celokupnog tržišta i udela direktnih rivala. Rastao je obim proizvodnje i prodaje, a po prvi put posle nekoliko godina poslovanja sa gubicima, ostvaren je pozitivan rezultat.
Dobro poslovanje kompanije utiče pozitivno i na lokalne preduzetnike, budući da je više od 90% Hajnekenovih dobavljača iz Srbije. Izuzetak je nabavka hmelja koji nije dostupan u Srbiji, pa se uvozi. „Kvalitet sirovina podleže redovnom i veoma strogom procesu kontrole i zato nam je izuzetno važno da uvek imamo na raspolaganju potrebne količine koje zadovoljavaju te standarde. Dugoročni uspeh naše kompanije veoma zavisi od uspeha naših saradnika i partnera“, naglašava Danilidis. Velika mreža malih distributera i tradicionalno dobra saradnja sa kompanijom Coca-Cola Hellenic omogućavaju dobru pokrivenost teritorije u svakom trenutku.
Holandski DNK za izvoz
U Srbiji se nisu ispunila ni očekivanja od pre desatak godina da će, zbog relativno niske prosečne potrošnje piva, ovo tržište iskazati visok potencijal za rast. Naprotiv, potrošnja se poslednjih nekoliko godina smanjuje i svela se na prosečnih 59 litara godišnje po glavi stanovnika, što je daleko iza Češke (145 litara) i Nemačke (103 litara), koje prednjače u Evropi.
Udruženje pivara Srbije može značajno da doprinese u dijalogu sa državom, kako bi se pronašla najbolja opcija za sve zainteresovane strane, a koja bi u krajnjem doprinela razvoju domaće ekonomije. „U tom pogledu, postojeći Zakon o pivu mogao bi da bude regulatorna smernica za uređivanje pivarskog tržišta, a da se prilikom donošenja odluka o visini akciza i taksi ima u vidu da njihov previsok iznos ne ugrožava samo pivare, već i lokalnu ekonomiju koju one pokreću“, ističe Danilidis.
U prevazilažnju prepreka koja stoje pred malim tržištima veliki potencijal je u izvozu, a ključne prednosti Srbije, prema mišljenju našeg sagovornika, ogledaju se u dobroj lokaciji i veoma kvalitetnim ljudskim resursima. „Udeo izvoza u našoj proizvodnji u Srbiji iznosi 15% i verujemo da će on porasti – izvozimo ukupno u deset zemalja, od toga i na neka tržišta koja imaju jaku pivarsku tradiciju, kao što je Češka“. Naš sagovornik dodaje da u toj strategiji od velike pomoći mogu biti upravo iskustva Holandije, koja je već vekovima veliki izvoznik. „Prva globalna trgovačka kompanija je osnovana u Amsterdamu – to je, jednostavno, nešto što je usađeno u tamošnji DNK“.
U zemljama poput Holandije i Belgije, prisutna je i veoma duga tradicija malih pivara, što je suprotno situaciji u Srbiji, gde oko 90 % tržišta pokrivaju tri velike internacionalne kompanije. „Razliku pravi kvalitet, a ne veličina pivare. I veliki i mali igrači treba da dokažu da poseduju kvalitet i ideje kako bi privukli potrošaće“, ističe Danilidis i dodaje da će sa sazrevanjem srpskog tržišta piva rasti i potreba za proizvodima manjih pivara.
Zaječarsko je svuda istog ukusa
Na pitanje kako objašnjava komentare na društvenim mrežama da se Zaječarsko pivo, proizvedeno u Novom Sadu, po ukusu razlikuje od onog iz Zaječarske pivare, Aleksandros Danilidis, direktor kompanije Hajneken Srbija odgovara: „Hajneken je sa svojom dugom tradicijom kvaliteta garant da je jedan proizvod uvek proizveden po potpuno istim standardima, bez obzira na mesto proizvodnje, i u tome nikada nismo pravili ni najmanji kompromis“.
Tekst je objavljen u letnjem dvobroju #108/109 časopisa „Biznis & Finansije“
Dok se bogate zemlje otimaju za ovčiju vunu usled njenih izuzetnih svojstava kao ekološkog izolatora u gradnji, u Srbiji i većini okolnih zemalja ona se baca ili spaljuje, uz obilato posipanje benzinom jer teško gori. Razlog za „spaljeni profit“ domaći stočari vide u niskim otkupnim cenama koje jedva pokrivaju troškove striže ovaca i činjenici da se prerada, glavni izvor zarade, obavlja uglavnom u inostranstvu.
U ukrajinskoj krizi je od samog početka postojala opasnost da će zauzimanje stava prema Putinu prerasti u pitanje zapadnih vrednost i sopstvenog identiteta. Nije lako slediti sopstvene interese. A što se tiče vrednosti, lako može da se desi da se precenimo.
Umjesto da Meisterschaft pokušava namamiti na besplatno ljetovanje, možda bi dubrovački gradonačelnik mogao ugostiti autobus iz Minska…
Petak je, prvi kolovoza, usred rahle užurbane kolone, među autima stranih registracija, vozim se na more. Ostajemo samo dva dana vikenda, a ja se sjećam prvoga kolovoza od prije tačno trideset godina, bila je srijeda, i ja sam isto ovako putovao prema moru. Samo što je grad iz kojeg sam pošao bio drugi, i nisam išao na dva dana nego na petnaest mjeseci. Prije ponoći, prvoga augusta 1984, morao sam se javiti u Uble, na otoku Lastovu, na odsluženje vojnoga roka. Putovao sam autobusom, a svud okolo bila je ista ova gužva, tisuće automobila, s malim i velikim obiteljima koje su pošle na more. A ja, nesretnik, u vojsku. Sedamdeset godina ranije, koji dan nakon prvoga kolovoza, tako je moj djed išao u Veliki rat.
Prije trideset godina na more su putovali svi. Ljudi bosanskih, srbijanskih, vojvođanskih registarskih tablica jatili su se oko Bugojna i Donjeg Vakufa, zastajali po krajputaškim birtijama da rashlade svoja vrela čela, sigurni u sebe jer znaju kamo idu, jer su svoji na svome i ništa im se loše ne može dogoditi. Među njima, plahovitiji, nesigurni u staze i bogaze i davno probijene turske drumove, pomiješani s domaćima putovali su Nijemci, Čehoslovaci, Madžari, Poljaci. Nije davno bio Drugi svjetski rat, neki od turista sjećali su se ovih šuma. Ali prvog augusta 1984, usred turističkih migracija, dok sam, najsamiji na svijetu, išao u vojsku, činilo se da je rat daleko od nas, na Bliskom istoku, u Gazi i u Libanonu, a nama ostaju samo herojska sjećanja i jedna u nizu sjajnih turističkih sezona.
Danas je drukčije. Domaći rijetko idu na more. A i pojam domaćih se dramatično suzio i sveo na Zagreb i širu okolicu. Svi drugi su stranci, Srbi i Bosanci. A oni, ako im je još ostalo novca, putuju danas na gostoljubivija mora, u Crnu Goru, Tursku, Grčku. Više nema ni Nijemaca koji bi se sjećali ovih šuma iz 1943. Turizam se pretvorio u nacionalnu mistiku, u transcendentalno, zaumno dozivanje bogatih stranaca, da dođu i ostave nam svoje novčanike, crne ili barem zlatne kreditne kartice; na turizam se svela nacionalna ekonomija, pa se kao najstrašnije od svih strašnih pitanja nad glavama Hrvata, kao prorokov glas nad kamenom pustinjom, uzdiže ovo: a šta ako gosti jednom ne dođu? Šta ako jednoga prvog kolovoza na hrvatskim cestama nikoga ne bude? Nije to pitanje na koje bi se odgovaralo među ljudima, u širem društvu ili na televiziji, kod Đure Tomljenovića. To je pitanje koje danas stoji između Hrvata i dragoga Boga. Gospod Bog je, a ne nekakva ženskica, direktor Hrvatske turističke zajednice. On je, a ne onaj nekakav Lorencin, Milanoviću jedini prihvatljiv član jedine preostale antifašističke stranke u Hrvatskoj, nadležan za sudbinu hrvatskoga turizma.
Nama trebaju bogati gosti. Mi smo za elitni, a ne za masovni turizam. Čuju se već dvadesetak godina vlahušići i karavlahušići, lokalni primorski šerifi i domoljubni razbojnici, doktori turizma i vlasnici apartmana s balkonima bez ograde i stepeništima koja vode prema nedograđenom trećem katu, pokazujući otvoreni prezir prema svim tim istočnoeuropskim siromasima koji su prije trideset godina dolazili ljetovati u Dalmaciju. Neće oni Ruse, Čehe i Poljake, neće ni sirote Ukrajince, a za Bjeloruse ni da čuju. Ti Bjelorusi, svojim sam ih očima gledao, ove su godine počeli autobusima da dolaze na Crnogorsko primorje. Tri dana putuju od Minska do Budve, zatim su sedam dana na moru, pa još tri dana putuju kući. Sirotinja huda, nemaju ni za sladoleda, ali jednako osjećaju tu sjevernjačku čežnju za toplim morima kao i Šveđani, Norvežani, Nijemci. Domaći u Budvi i Tivtu gledaju ih u čudu, s nekom solidarnom tugom, ali i strahom da bismo svi jednoga ne tako dalekog dana mogli postati Bjelorusi.
I što bi sad ti vlahušići i karavlahušići kada bi im se jednoga dana, umjesto kruzera veličine empajer stejt bildinga, u Gružu pojavio autobus s Bjelorusima? Bi li ih bez riječi deportirali ili bi ih potjerali uz optužbu da su mlatili sredozemnu medvjedicu?
I dok tako vozim kroz Gorski kotar, putujući u ljubaznu zemljicu Istru, razmišljam o tome što bi oni kada bi im neki marketinški mag objasnio da će veće koristi po hrvatski turizam biti ako na svoj račun u najboljim dubrovačkim hotelima prime i ugoste dva autobusa gostiju iz Minska, a ne njemačku nogometnu reprezentaciju, koja je u Brazilu postala prvak svijeta. Ovo drugo je, naime, jadno i provincijalno. Ugostiti Bjeloruse je, međutim, galantno i elitno. To je gesta elitnog turizma.
Bio sam dijete, pet ili šest godina sam mogao imati kada su u Dalmaciju dolazili Madžari i Čehoslovaci s gepecima punim robe, koju bi u dva dana rasprodali i tako dolazili do novaca za svoja ljetovanja. Donosili su dječju robu, sovjetske fotoaparate i ručne satove, lažne samovare, čajnike, pokućstvo i praški porculan. Madžarima je bilo teže, njihova roba je zbog nečega bila slabija nego čehoslovačka, a nisu imali ni tih famoznih satova i fotoaparata. I tako jednoga ovakvog kolovoza, možda baš sudbonosne 1971, kada je Hajduk nakon duge stanke postao prvak, neki Madžar, zovimo ga Janos, ostao je sa svojim starim wartburgom nasred mjesne rive, praznog rezervoara, i bez dinara u džepu. Samo mu je gepek bio pun neprodane robe, koja nije trebala nikome i nije vrijedila ništa.
Očajan, ušao u u prvu kuću. Ponudio je dječje zimske džempere, u zamjenu za novca koliko bi mu bilo dosta za benzin do Pečuha. Za to vrijeme tužna žena, zovimo je Rosza, sa svoje je dvoje djece sjedila u autu i čekala. Bili su tako dekintirani da se nisu usuđivali ni zagaziti na dalmatinski asfalt.
Žena na čija je vrata pokucao zvala se Matija. Baba Matija. Jedva joj je objasnio što hoće, a ona kada je shvatila, samo što ju nije kolpalo. Prošla je ona i El Šat i godine poslijeratne oskudice, i sve joj se to upisalo u pamet. A sad će se još i ovoga sjećati, kao jada nad jadima. Pozvala je šjor Franu, koji je uza sve druge jezike govorio i madžarski, da Janosu iznese ovakvu ponudu: ostat će deset dana u sobi s kupaonicom, bez posebnog ulaza, i ako za to vrijeme skupi novac za benzin, dobro je, a ako ne skupi, pozajmit će mu ona, a Janos će vratiti sljedeće godine. Što se tiče plaćanja sobe, tu problema nema. Čekala je jednoga takvog da mu ove godine ne naplati sobu. A hranit će se kod nje, jest će ono što jedu njezini, barem blitve i krumpira ima dosta, a ne fali ni kokošje juhe, palente, gulaša…
Ne znam kako se završila priča s Madžarom koji nije prodao ništa, pa nije imao novca ni za ljetovanje, ni za benzin da se vrati kući. Ali babi Matiji je, to znam, dobro išlo s izdavanjem soba. I njoj i njezinima. Bilo je to vrijeme elitnoga turizma, imalo se pa se moglo. Babe u crnini, stare partizanke, dobro su znale što je turistički marketing. Treba ljude navesti da te vole, uvjeriti ih da i ti njih voliš. Ništa drugo.
Diplomac pravnog fakulteta Marko Petković možda bi i danas tragao za poslom da suočen sa problemom svog dede, koji je stanovao u zgradi bez skupštine stanara i nekog ko bi se brinuo o popravkama, nije došao na ideju da osnuje agenciju koja će profesionalno pružati ovakve usluge. Danas ima pet zaposlenih i oko 4.000 stanara o kojima brine. Iskustvo ga je naučilo da najurednije platiše dolaze iz redova srednje klase sa Novog Beograda, i da stanari u starijim zgradama imaju manje glavobolja od onih koji su se uselilili u nove nesolidno građene stanove, čiji su investitori već nestali.
Tri četvrtine zaposlenih u kompaniji Adriatic Marinas koja upravlja projektom Porto Montenegro su iz Crne Gore, a poslove za lokalno stanovništvo obezbeđuje i saradnja sa više od 300 preduzeća, kao i sa malim poljoprivrednim domaćinstvima. Razvoj luksuzne tivatske marine otvorio je niz dodatnih industrija, poput remonta jahti, sa ciljem da se obezbede poslovi tokom cele godine, kaže Danilo Kalazić, nadležan za odnose sa javnošću u kompaniji Adriatic Marinas.
Srpski pravni okvir se u oblasti transfernih cena u značajnoj meri približio uporednim izvorima, pa je sada najveći izazov u ovoj oblasti pitanje primene odnosno načina na koji će Poreska uprava pristupiti kontroli poštovanja propisa. Upravu bi, kroz obuke i ulaganje u njeno znanje i opremljenost, trebalo pripremiti za primenu pravila o transfernim cenama, kao što je to bila praksa u gotovo svim državama u našem okruženju
Da li je tvit građanskog bunta ravan terorističkoj pretnji? Londonski “Gardijan” piše o kontroverznom projektu Minerva kroz koji američko Ministarstvo odbrane finansira istraživačke programe na vodećim univerzitetima, ne bi li dobilo bolji uvid u rizike i prognoze vezane za „tačke prevrata“ u velikim građanskim nemirima širom sveta, uključujući i SAD. Ovo je ponovo razbuktalo diskusiju o militarizaciji društvenih nauka i upotrebi akademskih građana u razvijanju „operativnih alata“ uperenih ka miroljubivim aktivistima i protestnim pokretima.