Grčka koja se povija pod teretom dugova ne koristi dva značajna izvora prihoda – povećanje naplate poreza i borbu protiv šverca cigareta i duvana. Ovog meseca, Grčka treba da iznađe više od šest milijardi evra za servisiranje duga, a poverioci nisu spremni za velike kompromise sa levičarskom vladom. Procenjuje se da bi suzbijanjem prevara na tržištu naftnih derivata i cigareta u budžet moglo da se slije više od dve milijarde evra godišnje.
Slajder
Kaže danas ministarka državne uprave i lokalne samouprave Kori Udovički da je informacija o poskupljenju struje od 15 odsto od prvog aprila postala javna čim je odluka doneta, a da je do poslednjeg časa postojala nada da se to neće desiti. Podsetimo, ova mera navedena je, između ostalih, u programu Vlade Srbije za dobijanje stend-baj aranžmana MMF iz predostrožnosti, a srpska javnost saznala je za nju tek onog trenutka kada je Međunarodni monetarni fond kao javni dokument na svom sajtu objavio spomenuti program. Prethodno, nijedan ministar iz naše Vlade nije spominjao mogućnost poskupljenja struje, naprotiv, ta opcija je navođena kao „nemoguća“ tokom prošlogodišnjih predizbornih programa.
Ministri u Vladi kao da su bili zatečeni ovim pa su njihove prve reakcije bile zbunjujuće. Ministar finansija Dušan Vujović lakonski je prokomentarisao da „Vlada nije htela da „opterećuje“ građane vestima o poskupljenju struje„, kao da to oni sami neće osetiti kad im na adresu stigne prvi skuplji račun.
Ministar privrede Željko Sertić izjavio je „da bi svako eventualno poskupljenje energenata uticalo na privredu, ali da bi država to nivelisala merama za podizanje konkurentnosti privrede“. I prebacio loptu u dvorište svog kolege ministra energetike Aleksandra Antića, koji je u nedelju dana dao tri različite izjave u vezi sa poskupljenjem struje. „Najbitnije da smo ispunili obećanje i odrzaćemo ga do kraja, da neće biti poskupljnja električne energije“, prvobitno je rekao Antić – samo će biti uvedene akcize. Već dan kasnije on je korigovao svoju izjavu i rekao da struja „neće poskupeti pre kraja grejne sezone„. Osim akciza poskupeće i cena po kilovatčasu.
Guvernerka Narodne banke Srbije Jorgovanka Tabakovič rekla je da se NBS ne „zalaže za poskupljenje struje, već da te korekcije treba da budu transparentne i dugoročno planirane„. Istovremeno, u izveštaju NBS se kaže da je poskupljenje „uključeno u naše projekcije i objavljeno u poslednjem Izveštaju o inflaciji“, te da planirano poskupljenje neće povećati godišnju inflaciju izvan cilja od 4+/-1,5 odsto.
I premijer Vučić delovao je malo manje organizovano nego što smo navikli, jer je na mogućnost o poskupljenju struje prvo regako „Videćemo“, da bi, nedelju dana kasnije, na Ekonomskom forumu na Kopaoniku priznao pred okupljenim ekonomistima i novinarima priznao da je do poskupljenja došlo. Među gostima na Forumu bio je i stalni predstavnik MMF za Srbiju Deheng Kim.
Među ostalim „dodacima“ koje sa sobom nosi ovaj sporazum sa MMF, na svojoj koži građani Srbije osetiće i uvođenje akciza na bezalkoholna pića. Prema sporazumu, što je od ranije donekle bilo poznato, Srbija se obavezala da će u naredne tri godine da uštedi milijardu i trista do milijardu i četiristo miliona evra, da prilagođava državne plate i penzije prem ostvarenom godišnjem BDP, da otpušta ljude iz javne uprave i da obustavi subvencionisanje državnih gubitaša, kakvi su Srbijagas ili EPS.
S druge strane, postizanje dogovora sa MMF zaista može da predstavlja pozitivan signal za investitore. „MMF je tu da potvrdi da se zaista radi o kredibilnim planovima, da se radi na njihovom sprovođenju u naredne tri godine“, kaže Nikola Altiparmakov iz Fiskalnog saveta.
Reč nedelje je naša stalna rubrika – svake nedelje uredništvo „Biznisa i Finansija“ bira reč za koju veruje da će obeležiti narednih sedam dana. Od petka do petka agencija Real Time Clipping prati pojavljivanje ove reči u ekonomskom i političkom kontekstu.
Sedam čuda komunizma: 1) svatko je bio zaposlen; 2) iako je svatko bio zaposlen, nitko ništa nije radio; 3) iako nitko ništa nije radio, sve planove smo ispunili bar 100%; 4) iako je plan bio ispunjen preko 100%, radnje su bile prazne; 5) iako su radnje bile prazne, svi su sve imali; 6) iako je svatko imao sve, svi su krali; 7) iako su svi krali, nikad ništa nije falilo. (Anonim)
Srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski: Izumrli jezik najdužeg imena, posebno popularan u SR Bosni I Hercegovini. (Darko Egersdorfer)
Partijski sastanak: Organizovani skup članova SKJ svrstanih u osnovne organizacije SK, na kojima je prorađivan partijski materijal. Održavani su u različita doba dana, a smatralo se za preporučljivo da to bude van radnog vremena. Sastanci su znali da traju do kasno u noć, ukoliko bi se na njima raspravljalo o pitanjima bitnim ne samo za Partiju nego i za neke njene članove. Najviše živosti u partijski sastanak unosili su periodi tzv. „idejno-političke diferencijacije“, osobite kampanje tokom koje su eliminisane nepoželjne ideje i njihovi autori. Tokom mirnih perioda partijskog života, partijski sastank je zapadao u svojevrsnu krizu identiteta i postajao veoma, veoma dosadan ritual. Veliki broj članova Partije je tokom takvih sastanaka šarao kojekakve crteže po partijskom materijalu ili drugim papirima, pa danas postoji privatna kolekcija crteža koje su crtkali najznačajniji partijski drugovi tokom dugih i isto tako dosadnih sesija Centralnog komiteta. (Živoslav Miloradović)
Komitet: Kad bi naš šef Mufid Memija brisao sa posla u kafanu, na kockanje, u švaleraciju ili na sličnu „slobodnu aktivnost“, obično bi nas ošinuo tajanstveno-konspirativnim pogledom i izgovorio sa uzdahom: „Moram u komitet“. (Saša Pavlović)
Neprijatelj nikad ne spava: Politički slogan prerastao u narednu uzrečicu. Javlja se u pitalici: „Kako prepoznaješ narodnog neprijatelja?“ Odgovor: „Po podočnjacima – jer neprijatelj nikad ne spava!“ (Dejan Kršić)
Češalj, maramica, igla i konac: Svaki vojnik na postrojavanju prije izlaska u grad morao je, osim što je trebalo da bude propisno odjeven, te da pristojno izgleda (izbrijan i podšišan), uz sebe da ima: češalj, maramicu, iglu i konac. Igla i komad konca imali su se nalaziti pribodeni u onom djelu kape koji se dao izvrtati, te si sa njim, u nuždi, negdje na vježbi, recimo, mogao da prekriješ uši. Vojnik koji nije ispunjavao to pravilo službe nije mogao izaći u grad. (Anonim)
Naziv jela u JNA: Ajkula – ona gumena riba za ručak; Avijacija – zna se; Cigla – a) jelo od tijesta, mlijeka i jaja, obično za doručak; b) suhi tvrdi kruh u SDO-u; Dječja radost –najomraženiji vojnički doručak u JNA. Sastavljen od parčeta hleba, pakovanja butera od 25 grama i šolje „bele kafe“, zapravo razmućenog mleka u prahu; Drnč – bosanski lonac (prema: „Deterdžentski rastvor za čišćenje naoružanja“); Očajni kolutići – čajni kolutići koji su se dobivali krajem 1980-ih uz Fruktalov sok; SDO – suhi dnevni obrok, ono što se vojnicima davalo kad se išlo na teren – u kutiji je bila konzerva gotovog jela, čaj na razmućivanje, bombončići za cuclanje i tako nešto; SMB kuglice – grašak; Žabokrečine – pire od graška. (Dalibor Šimpraga, Dejan Kršić, Živoslav Miloradović, Andrija Rudić)
Čitanka: Propratni udžbenik za nastavu iz srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika na čijoj je prvoj strani uvek bila slika druga Tita sa pionirima. Uglavnom ispunjen pesmama koje su se recitovale napamet. Obično je čitanku otvarala neka pouka ili mudra izreka, kao na primer: “Gvožđe se kuje dok je vruće”, “Bez muke nema nauke” i sl. Čitanka koju smo (bar u Beogradu) imali u prvom razredu osnovne škole, imala je na prvim stranama pokraj Titove slike sledeću sadržinu: “Mama, u kom preduzeću radi drug Tito?” “Drug Tito radi i tamo gde se kuje, i tamo gde se lije, i tamo gde se sadi, i tamo gde se gradi…ali drug Tito najviše radi u preduzeću gde se gradi mir!“ (Tamara Ivančić)
Kriza: „Kriza kapitalizma i socijalizam kao svetski proces“ – naslov lekcije. Ponekad smo imali ovu temu dva, tri puta godišnje i to u različitim predmetima (ONO i DSZ, marksizam, sociologija i sl.). (Mirko Borić)
Higijeničar: U osnovnoj školi u razredu sam bila higijeničar. Kontrolirala sam uši i nokte. Mislim da se ocjenjivao i opći dojam. Imala sam teku na kockice u koju sam stavljala pluseve i minuse iz higijene učenika. Posao sam obavljala i prerevno, jer sam bila frustrirana što me nisu izabrali za predsjednicu razreda. (Sandra Antolić)
Ekskurzije: Nisam siguran kad je tačno slogan „Upoznaj svoju zemlju da bi je više voleo“ ušao u opticaj. Ta se rečenica upražnjavala na višednevnim srednjoškolskim obilascima krajeva, kulturno-istorijskih spomenika i prirodnih lepota SFRJ. Deo pedagoške strategije tadašnjih škola bilo je i suptilno insistiranje da se Jugoslavija razlikuje od svih drugih zemalja (posebno po društvenom uređenju – samoupravljanju) i da je, naravno, „naj“ u svemu. Proizvodili smo najviše bakra, najviše kukuruza, najviše šljiva, imali smo najviše bruto-registarskih tona u rečnoj floti, najrazuđeniju morsku obalu u Evropi, najsavršenije fonetsko pismo, itd. I tako su, u legalizovanom bekstvu iz škole i u blago alkoholisanom stanju (početkom 1970-ih nije bilo duvke), na radost i đaka i profesora, te famozne ekskurzije, s jeseni i u proleće svake godine krstarile Jugoslavijom, da bi je upoznali i još više voleli, od Postojnske jame, preko slapova Krke i Dubrovnika, do srpskih manastira i Ohrida. Ah, to vreme putovanja! (Mihajlo Pantić)
Sindikalni odmori: Bili su jako popularni tokom ljeta. Svaki sindikat je imao hotel ili vikendicu na primorju i pružao šansu svakome da ljetuje na moru. Mnogi su prvi put vidjeli more upravo na tim ljetovanjima. (Anonim)
Stanimir i Stanimirka: U Jugoslaviji se početkom 1960-ih stidljivo pojavila svest o ekonomskoj propagandi. Beogradska banka je odlučila da dotadašnje metalne ovalne kasice za navikavanje dece na porok štednje zameni nečim atraktivnijim. Napravljene su gumene lutkice, dečak i devojčica u narodnoj nošnji. Stanimir i Stanimirka. Novčići su se mogli ubaciti kroz proreze na Stanimirovoj šajkači i na Stanimirkinom razdeljku, a kada bi mali štediša hteo da dođe do svoje ušteđevine, jednostavno bi odvojio glavu gumene lutke. (Mileta Prodanović)
Kombinovana soba: Nameštaj za dnevne sobe u novogradnji: trosed, dvosed i fotelja, stočić i nezaobilazni regal! (Zorana Gajić)
Jugoplastika gumene sandale: Kad god bi porodica išla na more, kupovale su se Jugoplastika gumene sandale za plažu. Najčešće jednobojne – tamno plave ili žute. Sva deca na plaži su ih nosila, tako da si ih lako mogao zameniti sa tuđima. Ko je imao providne, bio je car na plaži. Jednom sam našla zaboravljenu sandalu – providnu, sa srebrnim šljokicama i slikom Mikija Mausa. Pretražila sam plažu u nadi da ću naći i drugu, ali uzalud. Godinama sam je čuvala u fioci, nadajući se da će i meni moji kupiti takve sandale kada sledeći put budemo išli na more. (Anonim)
Đubretarac: Kaputić do kolena sa drvenim valjkastim dugmićima i preljkicama za zakopčavanje, „statusna odora“ intelektualaca, studenata i pokojeg hipija. Imam prijatelja kojem je ovaj kaput noćna mora. Mama mu nije kupovala „normalne“ jakne. (Anonim)
Gotova jela 29. novembar: Vikendima je majka kuvala naveliko, ali je radne dane trebalo nekako pregurati. Ponedeljkom smo jeli uglavnom ostatke od subote, utorkom nedeljne ostatke, sredom bi otac (koji je tog dana dolazio kući s posla ranije nego obično) kuvao supu iz kesice i pržio kajganu, a četvrtak je bio dan za Gotova jela 29. novembar iz Subotice. Dok se otac dosledno gušio škembićima u saftu, majka je za sestru i mene najčešće iznosila sekelji gulaš, koji je zaista bio nešto. Do dana današnjeg nisam probao „pravi“ sekelji gulaš, jer je onaj u konzervi bio toliko dobar da uopšte ne pamtim šta smo ručali petkom. (Vladimir Arsenijević)
Šverc: Sitan šverc je bio u rangu narodne radinosti. Svako je imao nešto poreklom iz Trsta, Istanbula, Beča… a ni istočnoevropske zemlje nisu bile na odmet, jer nam je tamo sve bilo jeftino. Prosečan Jugosloven imao je pasoš sa bar dvadesetak pečata najbližih graničnih prelaza. Ako u društvu niste imali o čemu da pričate, bilo je najlakše zapodenuti razgovor o carini. Naredna dva sata svi prisutni bi iznosili svoja iskustva, čuvene slučajeve, šta pali a šta ne, kako su koga carinici uhvatili, kako je ko njih preveslao…Do unedogled. (Anonim)
Nestašice: Radenci, Slovenija, festival džez muzike YU big bendova. Predsednik savezne vlade je Milka Planinc, u Jugoslaviji je ekonomska kriza, vlada nestašica robe. U hotel Radin upadaju kolege iz sarajevskog orkestra, koji su bili u kupovini u Austriji i nose ogromne kese svega i svačega. „Vidi dokle je ovo došlo“, kažu. „Moramo ić’ kupovat u Austriju. Svega ovoga nema u Sarajevu“. Na to će Željko Brihta iz zagrebačkog orkestra: „Je dečki, zakaj ste ubili Ferdinanda?“ (Mića Marković)
Prazna stolica: … na koju je 4.5. 1980. sjeo Miroslav Lilić, tadašnji glavni urednik TV Zagreb, i narodnim masama obznanio da je umro predsjednik SFRJ, maršal Josip Broz Tito. Zbogom Jugoslavijo. (Anonim)
Sve više mladih „jugonostalgičara“ željno je pravednijeg društva, stabilnosti i prosperiteta za koje veruju da su odlikovale bivšu SFRJ i njenu ulogu u svetu, ali ne bi voleli da žive u ideološkom jednoumlju i bez pametnih telefona. Svoje stavove uglavnom formiraju na osnovu roditeljskih priča, informacija na internetu, filmova i izložbi, pa je osnovano pitanje da li se obrazovni sistem dovoljno bavi ovim periodom?
EBRD-ova studija “Život u tranziciji” koja se bavila ispitivanjem osećanja stanovnika postkomunističkih zemalja prema svojoj prošlosti, pokazuje da se većina anketiranih ne bi vratila u to vreme, što ih ne sprečava da veoma često osećaju nostalgiju za starim vremenima. U Srbiji se tranzicija pokazala izrazito tegobnom, pa se „većina stanovništva socijalističke Jugoslavije seća u izrazito pohvalnom tonu“, piše sociološkinja Ivana Spasić u naučnom članku “Jugoslavija kao mesto normalnog života: sećanja običnih ljudi u Srbiji”.
Studija koju je agencija „Ninamedija” u Srbiji uradila na uzorku od 1.200 građana pokazala je da skoro tri četvrtine njih veruje da se najbolje živelo u vreme bivšeg jugoslovenskog predsednika Josipa Broza Tita. Jugonostalgiju starijih generacija je lako objasniti: sećaju se mladosti i sigurnosti radnih mesta. Ali šta 62% mladih od 18 do 29 godina, obuhvaćenih ovom anketom, navodi na istu ocenu? Zašto širom Balkana raste popularnost levičarskih omladinskih horova, zašto filmski i pozorišni reditelji u svojim delima sve češće obrađuju jugoslovenski socijalizam (Cinema Komunisto, Falsifikator, ili Zbogom SFRJ)?
Izložba „Živeo život“ koja pruža uvid u svakodnevicu ‘običnih’ ljudi u Jugoslaviji je već dva puta prikazana u Beogradu a potom u Ljubljani, Podgorici i Novom Sadu, i za godinu i po dana posetilo ju je 110.000 ljudi. U planu je njeno gostovanje u Subotici, Kragujevcu, Nišu, Čačku, Kruševcu i Požarevcu, kao i otvaranje nove faze izložbe u Novom Sadu pod nazivom Živeo Život, Živela Ljubav – Emotivni život Jugoslovena. Uroš Radulović, jedan od autora ove izložbe kaže da je među posetiocima bilo mnogo mladih, ali on smatra da je uzrok njihovih emocija lep ton tekstova i ‘sentimentalan karakter’ izložbe. „Naravno da su neki mladi osetili duh tog društva, ali mislim da generacije rođene posle 1990. prosto neke stvari ne mogu da razumeju jer su odrastale u rasulu. Mi smo nekada imali samo tri TV kanala na kojima nismo mogli da vidimo scene nasilja, eksplicitnog seksa i agresivni marketing, a kulturno-obrazovni program je bio neuporedivo kvalitetniji. Jedan od ciljeva ove izložbe je bio da se današnjoj omladini pokaže upravo to – jedno doba sa drugačijim sistemom vrednosti”.
Najbolje i najgore
“Mladi koji danas osećaju ‘neojugonostalgiju’ su većinom razočarani korumpiranom i siromašnom državom u kojoj žive i na ovaj način izražavaju težnje ka nekom pravednijem sistemu, ili bar ka utopiji koja bi im dala nadu za budućnost”, kaže Ana Panić, kustoskinja u Muzeju istorije Jugoslavije i autorka aktuelne izložbe sa dvosmislenim nazivom “Nikad im bolje nije bilo?”.
„Dve osnovne koordinate u kojima se kreću sva ‘znanja’ i ‘sećanja’ na Jugoslaviju su narativi o sveopštem blagostanju i oni koji negiraju domete socijalističke modernizacije. Oni mladi koji nemaju dobro mišljenje o SFRJ navode sve najnegativnije što o njoj znaju – gušenje slobode govora, malu ponudu robe u prodavnicama, a neki čak i da je ‘Jugoslavija nešto najgore što se desilo Srbiji’. To su uglavnom rečenice koje su čuli od svojih roditelja. Isti je slučaj i sa onima koji tvrde da je standard bio odličan, i da se sa crvenim pasošem svuda moglo putovati”, kaže Panić.
Šesnaestogodišnjak Čedomir M. (16) misli da tada “nisu bila poštovana ljudska prava poput slobode govora i veroispovesti”, i ne bi voleo da je tada bio tinejdžer zbog “zastarele tehnologije”. Njen nedostatak je minus za život u SFRJ i za Marka J. (21) koji pak kao glavni plus bivše države ističe da je tada “narod bio složan i nije bilo nacionalnih podela”. Gordana M. (18) smatra da u Jugoslaviji ljudi nisu imali “pravo na svoje mišljenje i pravo na veru”, i dodaje da “zbog tadašnjeg dobrog života mi danas ispaštamo”. Zoran S. (22) smatra da se tada mnogo lepše živelo, više putovalo i bolje zarađivalo ali bivšoj državi zamera što je “sve bilo po nekom unapred utvrđenom pravilu, što je neko drugi određivao kako treba da se radi”.
Dragan Kovačević (23) misli da je “posleratni period bio težak za one koji nisu pripadali (zvaničnoj) vojsci. „Ne deluje mi kao da je Jugoslavija ikada bila zaista otvoreno društvo. Nije da je trenutno sloboda govora u Srbiji na visokom nivou, ali barem ne postoji mogućnost da će me streljati za veleizdaju ako kažem nešto loše o zemlji. Većina mladih jugonostalgičara, po mom mišljenju, hvali tu državu zbog podataka o boljoj finansijskoj situaciji stanovništva i osećaja da na geografskoj mapi nismo izgledali toliko nebitni kao danas”.
Njegov vršnjak Damjan Radošević smatra da je “život u bivšoj Jugoslaviji u svim segmentima bio prilično uređen, jer je u to vreme osnovno, srednje i visoko obrazovanje bilo besplatno za sve koji su hteli da se školuju. Mislim da su građani imali besplatno lečenje, bilo je posla za sve, dosta se proizvodilo. Takođe, kada slušam priče roditelja kako su bezbedno mogli da spavaju ‘na klupi u parku’ ponekad poželim da sam se rodio pre 50 godina kada je na ovim prostorima vladao toliki mir da se američki predsednik Džimi Karter šetao peške od Terazija do Kalemegdana, što je danas nezamislivo. Tada se, za razliku od danas, mnogo više poštovao zakon”. Damjan kao najveću vrednost Jugoslavije navodi činjenicu da su “svi ljudi bili jednaki i ravnopravni na neki način. Naravno da su komunistički funkcioneri imali povlastice i privilegije ali je to danas mnogo naglašenije”.
Hrabrost u medijima i na TV
Ana Panić je tokom stručnih vođenja u Muzeju razgovarala sa velikim brojem mladih posetilaca i na osnovu njih zaključila da ih kod Jugoslavije privlače neke njene univerzalne vrednosti poput ravnopravnosti, socijalne pravednosti i radničkih prava, solidarnosti, pripadnosti međunarodno priznatoj državi koja je važna u svetskim razmerama, kao i veoma važan narativ o doživljaju sebe kao društvenog aktera. Osim jugoslovenske muzike i filmova, mladi su zainteresovani i za to kako je funkcionisalo samoupravljanje, kao i za realizaciju ideje nesvrstanosti – to je danas veoma popularna tema, kaže autorka izložbe.
Panićevoj je takođe ‘zapala za oko’ činjenica da se obrazovni sistem ne bavi dovoljno ovim periodom pa se mladi informišu u razgovorima sa starijima i preko medija i otuda imaju mnogo zabluda i stereotipa.
“Oni na primer misle da su u socijalizmu svi od države dobijali stanove, iako je zaista manji procenat stanovništva na ovaj način rešio svoje stambeno pitanje. Da bi se dobio stan trebalo je ispuniti određene uslove i probiti se na vrh liste u preduzeću. Stanovi su se čekali i decenijama, a neretko su se ljudi fiktivno razvodili da bi skupili više bodova. Pri dodeli stanova viši društveni slojevi su favorizovani na uštrb radnika, a rešavanje stambenog pitanja zavisilo je od toga i da li zaposleni radi u uspešnom preduzeću – ona su izdvajala više novca za stanogradnju. Kada im objasnite sve ovo, odgovor mladih je ‘ali tada ste bar mogli da se nadate da ćete dobiti stan, a danas ni nada ne postoji’. Ideja da se lakše putovalo sa crvenim pasošem je tačna ali i danas možete slobodno putovati po Evropi, a preko interneta se može naći i jeftin ali i besplatan smeštaj. Što se tiče slobode izražavanja i medija, ona je u nekim periodima zaista bila gušena, na primer na početku stvaranja države, odmah posle 1945. No, u nekim periodima je situacija bila sasvim drugačija. Na primer, šezdesetih su mediji bili dosta slobodniji. Baš na ovoj izložbi imamo TV seriju ‘Spavajte mirno’ koju je Televizija Beograd emitovala nekoliko meseci pre studentskih protesta 1968. godine, u kojoj glavni lik, Srećko napast kojeg je glumio Miodrag Petrović Čkalja, stalno govori o nezaposlenosti. Ta serija nije bila jedina koja je na kritički način govorila o društvenoj stvarnosti. Razdoblje relativne otvorenosti završilo se čistkama 1972. godine, kad su iz javnog života nestale brojne istaknute političke i kulturne ličnosti. Potom se posle oseke sedamdesetih, osamdesetih kritika vratila na velika vrata, a neki mediji (slovenačka Mladina, beogradski Student) su izvrgavali ruglu čak i najveće simbole SFRJ, poput štafete“.
Švedska, čiji su predstavnici pozvani da privrednicima u Srbiji predstave prednosti Transatlantskog trgovinskog i investicionog partnerstva (TTIP) – najvećeg trgovinskog sporazuma u istoriji, koji bi trebalo da ukloni barijere u poslovanju između SAD i Evrope – je jedan od najsnažnijih i retkih zdušnih podržavalaca ovog sporazuma, koji je podelio Evropu, a ima svoje kritičare i na drugoj strani Atlantika.
„Prilagođavanje evropskim standardima doprinosi rastu godišnjih prohoda između 0,5 i 15%“
Srbija planira do 2018. da ispuni sve uslove za zatvaranje poglavlja 1 u pregovorima sa EU, rečeno je 5. marta na skupu Privredne komore Srbije. U samim pregovorima, ovo poglavlje o slobodnom kretanju robe je od velikog značaja jer se na njega odnosi 80% pravnog nasleđa, a prožima se i sa drugim poglavljima jer pokriva gotovo sve što se nalazi na tržištu. Među konkretnim temama su usaglašavanje tehničkih propisa, usklađivanje kontrole kvaliteta i sertifikacije EU, kao i prebacivanje fokusa kontrole sa granica na tržište. Kako je rečeno na skupu, usvajanje standarda donosi troškove za kompanije, ali su koristi još veće.
„Kompanija koja uvodi standarde snosi određena ulaganja, ali jasno je da je krajnji rezultat znatno veći od troškova“, rekla je pomoćnica ministra privrede Jelena Popović na skupu o poglavlju 1 – Slobodno kretanje robe, u Privrednoj komori Srbije.
Standardi omogućavaju trgovinu na evropskom tržištu koje se odlikuje velikom platežnom moći, istakla je ona. Dodala je da je studija Medunarodne organizacije za standardizaciju (ISO) pokazala da uvođenje standarda doprinosi porastu godišnjih prohoda između 0,5 i 15%.
„Poglavlje 1 je kompleksno i sveobuhvatno, 80% pravnog nasleđa je u ovom poglavlju“, rekla je Jelena Popović, koja je i predsednica pregovaračke grupe Srbije za poglavlje 1.
Kako je navela, u pregovaračkom timu zato učestvuje 18 ministarstava, a tim je podeljen u 17 podgrupa prema vrsti proizvoda, od elektronske opreme i liftove preko obuće i tekstila do đubriva i medicinskih sredstava. Sastanci analitičkog pregleda zakonodavstva Srbije i zahteva EU, takozvani skrininzi, trajali su po četiri dana, dok za većinu poglavlja traju po dan ili dva.
„Što se privreda bolje prilagodi biće lakše nakon pristupanja EU“, kazala je Popovićeva.
Dodala je i da je prilagođavanje evropskim standardima i sada značajno budući da je EU najveći trgovinski partner Srbije sa udelom od 61 odsto i u uvozu i u izvozu.
Privreda već u EU
Zamenik direktora Kancelarije za evropske integracije Srđan Majstorović rekao je da, s obzirom na izvoznu orijentisanost Srbije prema EU, „privreda već živi život EU“. Istakao je da je zahvaljujući Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju kojim su ukidane barijere za trgovanje, pokrivenost uvoza izvozom u trgovini sa EU porasla sa 40% na 70%.
On je ocenio da je moguće da će institucionalna konstrukcija EU da se menja s obzirom na probleme sa kojima se Unija suočava, ali da će kretanje robe, kao jedna od sloboda na kojima je zasnovano ujedinjenje Evrope, sigurno ostati u centru integracija.
Srbija, kako je naveo, i nema drugu mogućnost osim da uvodi standarde za razvijena i visokoplatežna tržišta poput evropskog.
„U suprotnom rezultat su jeftini i nebezbedni proizvodi, a oni se ne mogu plasirati nigde, čak ni u Aziji i Africi jer su ovi kontinenti već preplavljeni jeftinim proizvodima iz Azije“ naveo je Majstorović.
Istakao je da se delovi poglavlja 1 – kretanje robe, prožimaju u drugim poglavljima, od energetike, saobraćaja do bezednosne politike, jer je sve što se nalazi na tržištu EU pokriveno direktno ili indirektno tim poglavljem.
Majstrović je ukazao da se danas održava skrining o poreskoj politici, i da preostaje bilateralni skrining za još samo tri poglavlja – ekonomska i monetarna unija, finansijske usluge i budžetske odredbe, čime se prvi deo pristupnih pregovora približava kraju.
„Opšta ocena je da je Srbija pokazala zavidan stepen pripremljenosti, što treba da bude podsticaj da unapređujemo rad sa stručnim telima, posebno s telima zainteresovanih grupa bez čijeg uključivanja nećemo imati adekvatnu pregovaračku poziciju“, rekao je Majstorović.
Svi standardi do 2018.
Na skupu je rečeno da je plan da Srbija ispuni sve uslove za ispunjavanje standarda najkasnije 2018. godine.
Kako je rekla Popović iz Ministarstva ekonomije, postoji mogućnost da se i pre toga za neke sektore u kojima Srbija pre pristupanja usvoji sve standarde potpiše sporazum i omogući slobodnu trgovinu.
„Ovde treba obezbediti da zaista i mi možemo da izvozimo i potrebno je da Srbija u tom pogledu da sugestije“, navela je ona.
Kako je navela, na skriningu u Briselu Srbija je predstavila sistemske zakone u ovoj oblasti – o tehničkim zahtevima za proizvode, o metrologiji, o akreditaciji i o standardizaciji, kao i zakon o nadzoru na tržištu.
Popović je rekla da će se menjati zakono o standardizaciji da bi se prilagodio novoj evropskoj direktivi, pri čemu su neki od glavnih ciljeva da se Institut za standardizaciju više otvori za saradnju sa privredom i svim zainteresovanim stranama, kao i da mu se omgući dugoročna finansijska stabilnost jer se sada finansira iz budžeta. Navela je da će se postavljati pitanje za institucije za koje je važna finansijska nezavisnost da se revidira zahtev da vraćaju sopstvene prihode u budžet.
Jedna od promena koja se sprovodi u okviru usvajanje evropskih standarda je uklanjanje obaveze za dostavlanje potvrde o usaglašenosti sa standardima na granici, i obaveza tih kontrola se prebacuje na tržišnu inspekciju, u trenutku pre puštanja na tržište.
„To znači da se u velikoj meri oslanjamo na tržišnu kontrolu koja je uznapredovala“, navela je Popović.
Kako je rečeno na skupu, obaveza potvrde o usaglašenosti na granici za sada ćes e ukidati za električne proizvode, elektroniku i liftove, kao i neke duge sektore, dok neke druge kategoricje poput telekomunikacione opreme, pirotehničkih sredstavai građevinskog materijala i dalje ostaju podr režimom potvrda o usaglašenosti. Međutim, pre pristupanja EU, i to će se prebaciti na tržišnu inspekciju.
Šta se neharmonizovanim sektorima?
Zamenik predsednika pregovaračke grupe za poglavlje 1 iz Ministarstva privrede Miodrag Dugandžija ukazao je da će biti potrebno i prilagođavanje sa zahtevima u takozvanom neharmonizovanom području, odnosno trgovini kategorijama proizvoda koje nisu obuhvaćene jedinstvenim pravom.
Naveo je da je oko 30% proizvoda u tom području, zato što ili države članice nisu mogle da se dogovore ili nije bilo potrebe da se reguliše određeni sektor u svim članicama.
Prema rečima Dugandžije, iskustva Crne Gore i Hrvatske pokazala su da Evropska komisija traži da se u akcionim planovima za usklađivanje sa EU tokom pregovora definiše konkretno za svaki propis o neharmonizovanim sektorima kako će menjati da bi se garantovalo da se održi sloboda trgovine.
Rešenja su ili da se propis stavi van snage ili, u slučaju da je potreban, da se preformuliše sporna odredba koja predstavlja barijeru za trgovini, ili da se u propis uključi takozvana klauzula o uzajamnom priznavanju, kojom se omogućava uvoz proizvoda iz te kategorije kojima se zakonito trguje u EU.
Postoji i mogućnost da se uvede izuzetak i onemogući slobodna trgovina prozivoda iz ove heharmonizovane kategorije, ali samo uz obralzoženje koje pokazuje da bi se time narušila bezbednost potrošača.
Ovo će, kako je naveo, podrazumevati težak zadatak da se sve sporne odredbe pronađu i izmene. Istakao je da je ovaj posao već započet.
„Planiramo u 2015. da završimo akcione planove a nakon toga ćemo ići u realizaciju. Do 2018. sve preduslove za zatvaranje poglavlja.
Skup u PKS bio je organizovan za zainteresovane predstavnike privrednike i razmatrane su specifične teme u vezi s prilagođavanjem evropskim standardima u poglavlju 1, poput tehničkih standarda, standardizacije i kontrola.
Izvor: EurActiv
Izveštaj sa srpskog berzanskog tržišta počinjemo informacijom sa svetskog tržišta, s obzirom na njen značaj i uticaj na dešavanja za naše tržište. Naime, cena pšenice na dve najveće američke robne berze u Čikagu i Miniapolisu je pala na petogodišnji minimum. Pad cena je signal i ponudi i tražnji da se povuku sa tržišta: prvima u očekivanju zaustavljanja padajućeg trenda, a drugima u očekivanju daljeg pada cene. Posledica ovakvih dešavanja na međunarodnim tržištima između ostalog su razlog još jednog izuzetno malog prometa u trgovanju na organizovanom berzanskom tržištu u Novom Sadu. Promet od 624 tone za 29,49% je manji u odnosu na prethodnu nedelju, dok je finansisjka vrednost prometa iznosila 13.215.730 dinara i za 43,85% je manja nego prethodne nedelje.
Cena pšenice u Srbiji, usled već pomenutih okolnosti na međunarodnom tržištu nikako da se izdefiniše na ravnotežnoj tački koja će zadovoljiti i prodavce i kupce. Ponude na novosadskoj berzi ima, pojavljuje se i tražnja, ali rasponi cena jedne u odnosu na drugu stranu su suviše veliki da bi realizovala trgovina, tako da ovom robom protekle nedelje nijeuopšte trgovano na “Produktnoj berzi”.
Kukuruz u toku nedelje je imao najpre blagi pad, pa potom rast. Berzansko trgovanje početkom nedelje je otvoreno cenom 15,10 din/kg bez PDV, ali je krajem nedelje registrovana cena od 15,40 din/kg. Prosečna cena trgovanja je iznosila 16,89 din/kg ( 15,35 bez PDV). Upoređujući prosečne cene trgovanja u nedelji za namaj u odnosu na prethodnu nedelju, za kukuruz se može reći da cena stagnira jer je na potpuno istim vrednostima. Međutim, ako se uzme u obzir trend u toku same nedelje, evidentno je da je cena u blagom porastu.
Tržište soje se stabilizovalo na relativno niskom cenovnom nivou. Realizovana cena trgovanja od 45,10 din/kg ( 41,00 bez PDV), za 0,60% je veća nego prethodne nedelje. Koliko je soja izgubila na svojoj tržišnoj poziciji, najbolje govori podatak da je u odnosu na tačno pre godinu dana cena ove uljarice niža za čitavih 25%. Vrednovano u dolarskom vrednostima, cena je u realnom padu u odnosu na period od pre godinu pada za čitavih 47%.
Od ostalih roba trgovalo se još samo mieralnim đubrivom SAN i to po ceni od 39,27 din/kg.
PRODEX
Ovonedeljni promet na “Produktnoj berzi”, jedva nešto veći od 600 tona, ukazuje da tokom protekle nedelje nije bilo značajnijih cenovnih pomaka, kada su u pitanju najznačajniji primarni poljoprivredni proizvodi.
Pšenicom se nije trgovalo, ali je indikativno da kupci tokom čitave nedelje nisu reagovali ni na ponude sa nižom cenom, u odnosu na poslednju registrovanu. Cena kukuruza je početkom nedelje krenula da pada, u nedostatku adekvatne tražnje, ali se do kraja nedelje, usled blagog porasta interesovanja izvoznika, vratila na svoj prošlonedeljni nivo.
Najveća cenovna pomeranja registrovana su na tržištu soje, gde je cena početkom nedelje porasla na 41,00 din/kg, bez PDV-a, da bi do kraja nedelje dostigla i 41,30 din/kg, bez PDV-a, što je za 0,70 din/kg, više u odnosu na prošli petak.
Upravo je blagi rast cene soje prouzrokovao da PRODEX, nakon dvonedeljnog pada, zabeleži porast indeksne vrednosti. Na današnji dan ovaj pokazatelj beleži indeksnu vrednost od 208,47 poena, što je za 0,46 indeksnih poena više nego prošlog petka.
SVET
Vrednosti pšenice su tokkom čitave nedelje bile u konstatnom padu. Najviše na osnovu veoma bobrog stanja zaliha, kao i veoma povoljnih uslova za useve 2015. Nedeljna izvozna prodaja, bila je na nivou od 459.000 tona (uključujući količinu od 130.700 tona za isporuku 2015/16), bila je bolja od očekivane. Satnje ozimih useva pšenice u Kanzasu su na nivou od 44% dobar/odličan, što je i dalje +10% g/g.
Cena kukuruza je u proteklih nedelju dana na CBOT-u skočila za 0,68%, dok je vrednost pšenice zabeležila pad, koji je iznosio 4,38%.
Zrno soje je u odnosu na proteklu nedelju vrednosno slabije za 4,37%, dok je sojina sačma zabeležila pad, koji je iznosio 5,70%.
Novi majski fjučers na kukuruz u Budimpešti, pao je za 0,77%, dok je ista kultura na berzi u Parizu vrednosno jača za 2,02%. Majski fjučers na pšenicu u Budimpešti je pao za 0,78%, dok je ista kultura u Parizu pala za 1,48%.
Američka ekonomija je u februaru dodala 295.000 novih radnih mesta, a stopa nezaposlenosti se spustila na 5,5 odsto, javlja FT. Tržište rada ne pokazuje znake posustajanja o čemu svedoči i činjenica da je posle januarskih 239.000 u februaru ta cifra ne samo ponovljena nego i uvećana za 56.000 novih radnih mesta. Istovremeno, stopa nezaposlenosti pala je sa 5,7 na 5,5 odsto.
Indeks njujorške tehnološke berze NASDAQ dostigao je 2. marta 5.008 poena što je samo za 40 poena manje nego 10. marta 2000. godine kada je počela kriza Nove ekonomije. Ovoga puta krize nema, pa ni haosa koji je pre 15. godina genijalni finansijski mađioničar, Alan Grinspen (Greenspan), sa pozicije “guvernera” američke centralne banke (FED) uspeo, ne samo da smiri, nego i da preobrne u uspeh. A u senci te banke kamario se materijal za svetsku krizu 2007. godine. Trojicu američkih predsednika (Regan, Klinton, Buš) on je spasavao tako što je pustio dotle neprikosnoveni dolar da tone da bi predsednici isplivavali na rastu izvoza, smanjenju dugova, povećanju investicija, zaposlenosti i BDP. Sva trojica njegovih pulena-predsednika doživela su po dva mandata.
Ovoga puta nije u pitanju briljantna mahinacija, nego kompanije Nove ekonomije koje se kotiraju na tehnološkoj berzi, dobro posluju, zrelije su, berza je postala jeftinija, a pojavile su se i nove profitabilne delatnosti kao što je biotehnologija, a neke od starijih su značajno ekspandirale pa, na primer, zdravstvo danas čini 15 odsto obima poslovanja prema samo 5 odsto pre 15 godina. No, kao u doskočicama, malo bi to značilo da Google obećanjem “revolucije” nije uskočio u telefoniju. Ne u proizvodnju aparata, jer to i sada radi, nego u telekomunikacije koje donose mnogo bolje profite. Naime, AT&T – monopolista u oblasti mobilne telefonije uništivši konkurenciju počeo je da tehnološki zaostaje i predstavlja prepreku za kompanije koje su nosioci Nove ekonomije. U pitanju su ogromni poslovi: samo kapitalizacija Apple-a iznosi 700 milijardi dolara i nedostižna je za sve ostale kompanije na svetu.
Postoji još jedan jak razlog zašto sada niko ne govori o krizi uprkos podacima sa NASDAQ – a. U prvoj krizi 2000. godine kotirane kompanije su samo u toku jedne godine zabeležile 189,7 odstotni rast. Ovoga puta rast je mnogo stabilniji te ne sluti na nekakav balon i iznosi “samo” 31,9 odsto za godinu dana. U čemu se onda ipak krije bojazan? Prema podacima US National Bureau of Economic Research u razdoblju od 1945. do 2008. godine svakih 58 meseci usledila bi neka kriza. Po toj računici naredna kriza bi trebalo da počne aprila ove, i završi se marta 2016. godine. Skok NASDAQ indeksa daje mnogo više razloga za verovanje u to nego Nostradamusova proročanstva. Amerika je jedina zemlja koja ima Deklaraciju o slobodi od straha ali i komercijalizaciji tog pojma do neviđenih razmera. Dovoljno je da se SAD prepadnu od nove krize, pa da Evropa i dobar deo ostalog sveta padne u nesvest. Budući da je berza najneurotičnija institucija, to panika na njoj ima poseban značaj.
**
Voren Bafit (Warren Buffett), jedan od trojice najbogatijih ljudi na svetu, proklamovao je sopstveni indikator kojim se “u svakom trenutku najbolje procenjuje kakvo je realno stanje na berzama”. Upravo je taj indikator naveo brojne finansijske stručnjake da zaključe:
Mark Spicnagel (Spitznagel), hedž fond menadžer: „Imamo osnova da budemo ‘iznenađeni’ žestokim krahom na berzi”.
Mark Faber, švajcarski fond menadžer: “Nalazimo se u gadnom finansijskom balonu, koji može da pukne bilo kada”
Šin Hajman (Sean Hyman) osnivač Absolute Profits: “Postoje specifični sektori tržišta za koje mi ni slučajno ne možemo garantovati da neće loše proći u narednih nekoliko meseci”.
Brojni su slični kvalifikovani finansijski menadžeri koji stoje na istim stanovištima, uprkos mehanizmima kao što je Crash Alert Sistem (sistem za najavljivanje kraha) što, čim tržište počne da tone, signaliziraju investitorima da povlače novac. Međutim kada bi sve te teorije i mehanizmi nepogrešivo funkcionisali, berze, najveće svetske kockarnice, ne bi imale nikakvog smisla. Podaci iz Wall Street kalendara, koji daje podatke iz 19 sektora tržišta i pokazuje, na primer, da kada bi onaj ko je pre 20 godina uložio 1.000 dolara uspeo da potrefi 38 datuma najpovoljnijih trenutaka za kupovinu ili prodaju, danas bi inkasirao 178.000 dolara prihoda. Upečatljivo, ali prema pravoj kocki prilično jadno. Prošle godine je, koliko se sećam, pobednik lotoa u Alto Adiđeu za 3,50 evra dobio premiju od 3.124.750 evra i to za samo 4 dana od uplate tiketa. Pritom je evro još uvek nešto jači od dolara. Profesor matematike i konstruktor mašina za kockanje, Bruno de Fineti, negde tridesetih godina prošlog veka došao je na osnovu znanja i iskustva do definicije: Igre na sreću su porez na budale. Ili bar nisu za amatere.
**
Doprinos upumpavanju novca, a sa njim i finansijske ekvilibristike dali su najpre Japan i Amerika težnjom da novcem pokrenu svoje ukočene ekonomije. Poduhvat je dobio naziv quantitative easing. Uz kašnjenje od 6 godina konačno je i Evropa prihvatila da taj metod primeni od 9. marta ove godine, i trebalo bi da traje do septembra 2016. Preciznije, otkup državnih dugova će trajati sve dok se stopa inflacije ne poveća do blizu 2 odsto godišnje. Svakoga meseca Evropska centralna banka (ECB) trebalo bi da emituje 60 milijardi evra i tim novcem otkupljuje dugove najzaduženijih zemalja EU. Ukupna suma novca, koji bi trebalo da odigra ulogu adrenalina, je 800 milijardi plus 340 milijardi otkupa drugih vrednosnih papira. To brdo novca kada se slije na finansijsko tržište mora pored ekonomije pokrenuti i kompresor za napumpavanje berzanskih balona. Nobelovac Robert Ingl (Engle) prognozira slab uspeh u EU, jer je QE kasno preduzet kada su finansijski maheri već uhodali sisteme kako da svež novac većim delom ubace u svoje malverzacije, a ne u realnu ekonomiju.
Shodno učešću u kapitalu ECB države stiču pravo prodaje svojih dugova, pa bi Nemačka (25 odsto ukupne sume) mogla da uvali banci 200 milijardi svojih dugova, ali za sada odbija, plašeći se da to može umanjiti unutrašnju finansijsku disciplinu u zemlji. Grčka, kojoj je pomoć najpotrebnija, međutim, ima mogućnosti da reflektuje na samo 2,9 odsto ukupne sume što je 23 milijarde i to pod uslovom da prethodno prihvati diktat MMF, ECB i Komisije EU, jer bez njihove saglasnosti grčke državne obveznice spadaju u kategoriju „smeće“ i nemaju prava ni na šta.
Stara je izreka da ko želi da sluša o pravdi treba da ide u crkvu, a ne tamo gde su pare. Naime, uza sva divljenja nemačkoj disciplini, radinosti, umešnosti, kvalitetu itd. ne bi ta zemlja koja je imala 150 milijardi evra deficita na početku krize 2008. godine došla do 250 milijardi suficita danas, da joj pravila igre nisu bila naklonjena. Pritom je glupo obrušavati se na Nemce, a ne na pravila igre.
**
Američko Ministarstvo pravde pokrenulo je postupak za ustanovljavanje da li je bilo nelegalnih tržišnih aktivnosti oko cena zlata i ostalih berzanskih plemenitih metala (srebro, platina, paladijum). Naime sumnja se da su deset svetskih banaka (Goldman Sachs, J.P. Morgan, Credit Suisse, Barclays, Deutsche Bank, HSBC, Bank og Nova Scotia, Societe Generale, Standard Bank i UBS) godinama lažirale cene (price-fixing) plemenitih metala na berzi i tako sticale ogromnu nelegalnu dobit. Wal Street Journal ovu akciju naziva priredbom za publiku jer „svaki pojedinačni visoki profesionalac u Ministarstvu koji treba da goni krivce prethodno je radio u nekoj od banaka koje su „Too big to fail“ (prevelike da bi propale). U pitanju je samo „pranje hipoteke na ranije prevare“.
Verovatno da od kada postoji žudnja za zlatom postoji bar podjednaka i za njegovom zloupotrebom. Dante je kralja Milutina („onaj iz Raške“) strpao u pakao jer je u rudniku Brskovo (u XIV veku) falsifikovao venecijanski srebrni novac, manjeg sastava srebra nego što je garantovano. Tržišta srebra, platine i paladijuma su mala pa je i njihov uticaj manje značajan iako su, kao kod svih visoko vrednih predmeta, falsifikovanje i prevara izvor primamljivog prihoda. Prinudno odustajanje SAD od zlatne podloge za dolar 1971. godine prvi put je u novije vreme uzdrmalo zlato kao neprikosnoveno, količinski ograničeno i na manipulacije otporno monetarno merilo. Danas više ni zlato „nije tako sveto da ga ne bismo zamenili za nešto“ profitabilnije ili bar uklonili kao smetnju važnijim manipulacijama.
Uprkos pojavi „papirnog zlata“ certifikata na zlato kojima se trguje, pa i mogućnosti da nema dovoljno pokrića za sve certifikate, ljudi su ostali očajnički vezani za zlato kao centralno sidro globalnog monetarnog sistema. „Ono – kako jedan od bankara kaže – ima i danas tu vrednost, jer ljudi želi da veruju da je tako“. Ipak države, banke, trgovina… mogu lakše da menjanju svoje uslove nego što je slučaj sa zlatom koje ne može da se štampa ili uvećava nekim dekretom. Poljuljano zlato favorizuje, pre svega dolar kao svetsku rezervnu monetu, a „braća po kriminalu“ sa njim su jen, evro, funta, rublja, renminbi… Zlato je sidro koje sprečava političare i bankare da neobuzdano štampaju novac kojim će kupovati svoje dopadanje plebsu i moći da rade šta hoće, pa je zato na meti visoko pozicioniranih hohštaplera. Mislim da je Rotšild rekao „dajte mi da upravljam novcem i biće me baš briga ko piše zakone“.
**
Živimo u vremenu nove revolucionarnosti, neograničene vlasti kapitala i rušenja svega što stoji na putu bogaćenju. Istoričar i publicista Majkl Ledin (Michael Ledeen) U.S. perjanica neokonzervativizma i neoliberalizma, poznat i kao Makijaveli XXI veka, nije paranoik nego autor neke vrste manifesta modernog kapitalizma. „Kreativno uništavanje – piše on – je naše drugo ime. Kako unutar našeg društva tako i po celom svetu. Svakoga dana uništavamo stara pravila ekonomije, finansija, nauke, literature, umetnosti, filma, politike i zakonodavstva… moramo ih uništiti da bismo stvorili nova i tako ispunili našu istorijsku misiju“. Ambicije su dakle neograničene. Ta vrsta ljudi danas vlada najjačom zemljom i ekonomijom sveta. Neko je propustio da o tome obavesti Obamu.
Naši sledbenici tog istog modela srozani na nižu lestvicu svojih mogućnosti propagiraju takođe totalno uništenje, od javnih preduzeća pa na dalje, usađuju mržnju prema lenjim profesorima i studentima, radnicima koji štrajkuju umesto da rade, kulturnjacima koji žive na račun budžeta, advokatima, a sve u cilju stvaranja nekog Novog poretka. Za razliku od nekadašnje tendencije da svi postanemo radnici, ideal novog poretka je da svi postanemo preduzetnici. Ma kako preduzetništvo bilo pozitivno po sebi, jednostavno to ne može biti smisao baš za svakoga. Prvo je bila tragedija, drugo je i komedija.
Svoje viđenje sveta oblikuju u nekakvu teoriju koja po sebi nije drugo nego iluzija mišljenja. A da bi se mislilo, treba imati u vidu osnovne postavke zašto se čemu teži. Za početak valja pogledati šta je svrha ekonomije. Prema definiciji koja se nalazu u svakoj enciklopediji izvesni C.J. Hetčer (Hatcher), pedagog, sažeo to pitanje za učenike srednjih škola u SAD (a ne u Srbiji), za oblast opšteg obrazovanja, u odgovor od 6 tačaka. Evo kako glasi: Osnovni ciljevi tržišne ekonomije su: 1. ekonomska sloboda – pravo pojedinca da bude akter tržišne ekonomije; 2. efikasnost – izvlačenje maksimalne koristi iz raspoloživih resursa; 3. jednakost pravedna raspodela na osnovu ekonomskih rezultata; 4. sigurnost – zaštita pojedinca od ekonomskih i finansijskih rizika; 5. stabilnost – puna zaposlenost i stabilne cene; 6. rast – stalno podizanje životnog standarda na bazi rasta proizvodnje i usluga.
Poučno je znati, a kod nas se takve stvari ne nauče, ni u srednjoj školi, niti ikada. A važno je koliko i onih 10 Božijih zapovesti, jer daje ljudima oslonac za odbranu sopstvenog integriteta. Za suprotstavljanje malverzacijama koje se podižu na nivo ideologije samo da bi se lakše manipulisalo i novcem, i opštim vrednostima i ljudima.
Tekst je iz novog, martovskog, izdanja časopisa Biznis & finansije
Irska koja je zvanično izašla iz ekonomske krize, ove nedelje je pokrenula kampanju kako bi građane koji su nakon izbijanja krize 2008. napustili zemlju, podstakla da se vrate. Vlasti žele da u Irsku vrate što više Iraca kojih je oko 240.000 otišlo iz domovine kako bi okušali sreću u Australiji, Novom Zelandu ili Kanadi. U tome računaju na dobre ekonomske pokazatelje, poput privrednog rasta od 4,7% u 2014. Dablin planira i da ostvari punu zaposlenost do 2018, iako je stopa nezaposlenosti sada 10,1%.
„Emigracija je imala razoran uticaj na našu privredu. Potrebno nam je da se ti ljudi vrate kući“, rekao je irski premijer Enda Keni (Kenny) prilikom predstavljanja plana za dijasporu.
Keni smatra da će se u 2016. prvi put za sedam godina ostvariti pozitivan migratorni bilans sa većim brojem Iraca koji se vraćaju u zemlju od onih koji je odlaze.
Za Irsku je odliv koji je počeo 2008. predstavljao gubitak talentovanih ljudi koji su odlazili u inostranstvo kako bi pokrenuli posao ili pronašli posao, piše agencija Frans pres.
U toj zemlji su sada prilike mnogo bolje i to u toj meri da je mogla da ranije otplati zajmove koje su joj EU i Međunarodni monetarni fond dali 2010. kako bi spasla posrnuli bankarski sistem.
Irska je zvanično izašla iz programa međunarodne pomoći u decembru 2013. dok je sprovođenje mera budžetske štednje završila u oktobru 2014. nakon šest godina.
Privreda te članice EU je u fazi oporavka, sa rastom od 4,7% u 2014, pokazuju predviđanja vlasti koje očekuju da rast ove godine bude 3,9%.
U kampanji, koja se zasniva na tim pokazateljima, predlaže se niz podsticaja za povratak građana iz inostranstva. Planirano je i da se u junu organizuje forum na kome će se razmotriti izazovi koji bi mogli otežati povratak u domovinu.
Emigracija stanovništva, koja je ponovo došla do izražaja 2008, deo je istorije Irske još od 1840-tih godina kada je biše od milion ljudi napustili zemlju zbog gladi.
Trend odlaska mladih se nastavio sve do 1990-tih kada je došlo do preokreta pošto je ekonomija počela da beleži najbrži rast u svetu i svet počeo da govori o „Irskom tigru“.
Građani su ponovo počeli da napuštaju zemlju nakon izbijanja krize 2008. Glavno odredište su im bile Australija, Kanada i Novi Zeland zbog lakšeg dobijanja viza, a deo je otišao u Veliku Britaniju i SAD.
Te zemlje su hiljadama Iraca koji su ostali bez posla nakon urušavanja građevinskog sektora u Irskoj 2008, postale privlačne zbog nedostatka radne snage posebno u građevinarstu.
Jedan od ekonomskih migranata Šejn Malvi (Shane Mulvey), 26-ogodišnji inženjer, odselio se u Maleziju pošto je dobio posao u australijskoj kompaniji BTP 2012.
„Nije bilo posla niti perspektive u Irskoj pošto su zamrznuti projekti izgradnje infrastrukture, tako da nisam imao izbora“, rekao je on za AFP.
Malvi se vratio u Irsku krajem prošle godine i našao posao u Galoveju pristavši na manju platu. „Plata ne može da se poredi, ali sam se bar vratio u zemlju. Sve ima svoje prednosti i mane“, rekao je on.
„Čini mi se da stvari počinju da se menjaju na bolje. Sada ima dosta kompanija koje zapošljavaju u Irskoj“, rekla je Brona Koter (Bronagh Cotter) koja radi u agenciji za zapošljavanje DŽobs ekspo (Jobs Expo).
Najnoviji podaci pokazuju da i dalje postoji negativan bilans u migracijama. Između aprila 2013. i aprila 2014. godine 40.700 Iraca je napustilo Irsku dok se 11.600 vratilo u zemlju, što je najmanji broj povratnika od 1996. godine.
Iako je stopa nezaposlenosti u Irskoj i dalje 10,1%, Dablin planira da do 2018. ostvari punu zaposlenost koja podrazumeva nisku stopu nezaposlenosti i lako pronalaženje posla.
„Mnogi su otišli iz Irske sa nadom da će se vratiti kada privredi krene bolje. Nadamo se da ćemo stvoriti ekonomsko okruženje i klimu koja će biti podsticajni za povratak, pre svega kroz smanjenje poreza“, rekao je za AFP DŽimi Dianihan (Jimmy Deenihan), državni sekretar za dijasporu.
„Uveren sma da će kampanja biti uspešna“, dodao je on.
DŽo O’Brajen (Joe O’Brien) iz pojekta Krosker migrant (Crosscare Migrant Project) koji pruža podršku Ircima koji žele da se vrate u domovinu, smatra masovni povratak još nije u izgledu.
„Ljudi moraju da donesu teške odluke u vezi sa svojim životom i kao što im je trebalo vremena da odu, mislim da će čekati da se zaista uvere da se situacija poboljšala“, rekao je on.
Izvor: EurActiv