Mnogi tvrde da su poslednje decenije obeležene time što nije bilo fundamentalnih otkrića u fizici, posebno u fizici čestica. Li Smolin (2006) primećuje da u poslednje tri decenije fizika nije razvila nika- kve fundamentalne teorije niti je došla do jednako važnih otkrića, što se prvi put desilo od kraja 18. veka: „Nisu otkrivene nove čestice, nema novih pojava koje nisu poznate već 25 godina“. U svom objašnjenjenju, sociološkom po karakteru, Smolin navodi kao presedan dominaciju jedne jedine teorije koja je udaljena od empirijske prakse i, navodno, neopovrgljiva. Reč je o teoriji struna, koja je zaprečila mogućnost da se sredstva troše na pronalaženje više održivih alternativa. Po Smolinovom mišljenju, zajednica fizičara bi trebalo da se institucionalno restrukturira kako bi se dobio podsticaj za formiranje opovrgljive alternative.
B&F Plus
Godina pred nama već unapred izgleda – loše.
Na globalnom nivou ne postoje indicije da će postojeći konflikti (u Ukrajini, na Bliskom i Srednjem Istoku u Avganistanu i Podsaharskoj Africi ) prestati. Na isti način, ne postoje nikakvi dokazi da će biti manje uzimanja talaca, samoubilačkih napada, otetih i silovanih žena, i epidemija ( kolera je već pretnja u Centralnoj Africi , kuga je vratila na Madagaskar) . Nema dokaza ni da globalno ekonomsko usporavanje neće nastaviti pod udarima deflacije, konkurencije i inovacija . Stoga će ekonomska i finansijska neravnoteža nastaviti da se pogoršavaju, javni i privatni dug će nastaviti da se povećava, nejednakosti i omladinska podzaposlenost će nastaviti da raste, i neće biti usporavanja emisije gasova staklene bašte.
Prema najnovijim zvaničnim podacima, svaki peti turista došao je u Beograd iz medicinskih razloga, a za razvoj zdravstvenog turizma u Srbiji zainteresovani su i ulagači iz Turske. Oni koji se tom delatnošću već bave ukazuju da se na teritoriji bivše Jugoslavije uveliko vodi tržišna bitka za strane pacijente i da za Hrvatskom i Makedonijom zaostajemo zato što privatna inicijativa ne može da zameni nedostatak sistemske podrške.
Medicinska ponuda u Srbiji obuhvata više od 1.600 usluga iz 35 oblasti medicine, navodi se u majskom saopštenju Turističke organizacije Beograda. Međutim, ako ovom podatku dodamo proceduru neophodnu za realizaciju usluga u državnim medicinskim ustanovama – od papirologije do lista čekanja – ne čudi da u zdravstvenom turizmu prednjači privatni sektor. „Pacijentima je najvažnija stručnost, a uz to mogućnost da na jednom mestu obave sva pretraživanja u što kraćem vremenu, uključujući i eventualnu intervenciju“, objašnjava u najkraćem prednosti privatne medicinske ponude prof. dr Aleksandar Ljubić, medicinski direktor Medigroup platforme. Ova privatna domaća zdravstvena grupacija raspolaže sa tri zdravstvene ustanove na primarnom nivou zdravstvene zaštite, dve specijalizovane i jednom opštom bolnicom, 11 operacionih sala i gotovo 90 ležajeva, a 380 zaposlenih obezbeđuje adekvatno operativno, ambulantno, dijagnostičko i postoperativno lečenje za oko 300.000 pacijenata godišnje.
Veliki broj pacijenata su strani državljani, koji se prema rečima prof. dr Ljubića, najviše opredeljuju za usluge vantelesne oplodnje i porodilišta. Skoro trećina porodilja su strankinje koje zbog posla borave u Srbiji, a strani pacijenti dolaze u Medigroup i zbog oftalmoloških i komplikovanih onkoloških zahvata. „Ti pacijenti ne mogu da obave složene operacije u ustanovama u kojima se inače leče ili nemaju poverenja da će u njima biti kvalitetno odrađen komplikovani proces pre i nakon operativnog zahvata. Oni bi tu uslugu ionako morali da plate, a biraju lečenje u Srbiji jer imaju poverenja u naše lekare.“ Ipak, dodaje prof. dr Ljubić, nacionalna struktura stranih pacijenata pokazuje da su to pretežno oni srpskog porekla, koji su zajedno sa pacijentima iz drugih delova bivše Jugoslavije vezani za neka doktorska imena koja Medigroup zapošljava i koja su poznata u celom regionu.
Pojedinačna inicijativa
Stranci, nažalost, još ne prepoznaju Srbiju kao značajniju zdravstvenu destinaciju, smatra dr Jasmina Knežević, osnivač i direktor opšte bolnice Bel Medic, koja uspešno radi još od 1995. godine. „Poenta zdravstvenog turizma nije u tome da naši ljudi iz dijaspore, kada dođu na odmor u Srbiju, usput obave i sve preglede jer su jeftiniji. Cilj je da strani pacijenti dolaze isključivo zbog kvaliteta medicinske usluge, a da biste to postigli morate da budete jako dobri, na svim poljima, a ne samo jeftini.“ Kao i u mnogim drugim oblastima, zdravstveni turizam u Srbiji nije rezultat osmišljenih aktivnosti države i turističkih saveza, već preduzetništva inventivnih pojedinaca, ukazuje dr Knežević. „Da bi se on razvijao sistemski i na održiv način, prvi korak je da sačinimo nove i harmonizujemo postojeće zakone u zdrastvu i turizmu. To je, recimo, uradila Hrvatska, kako bi pomogla preduzetnicima u zdravstvu da se ozbiljnije nametnu na globalnom zdravstvenom tržištu. Takođe, neophodno je i da se krene u intenzivniju privatizaciju banja, da bi se oživela i osavremenila rehabilitacija, koja predstavlja veoma važan deo zdravstvene ponude.“
Naša sagovornica dodaje da se na teritoriji nekadašnje Jugoslavije uveliko vodi tržišna bitka za strane pacijente, te da su u tom pogledu Hrvatska i Makedonja ispred Srbije. “To ilustruje i podatak da su tamošnji klijenti i naši građani, koji odlaze da bi uradili PET sken ili neku kardiohiruršku, očnu ili neurohiruršku operaciju. Mađarski stomatolozi su se udružili u veće centre i privlače pacijente iz celog sveta. U ovom trenutku, u Srbiju pacijenti namenski dolaze najčešće zbog uroloških operacija kod dece sa urođenim urogenitalnim anomalijama, i odrasli zbog usluga očne hirurgije, plastične hirugije, stomatologije i, u manjoj meri, ortopedije.”
Bel Medic ima pacijente iz celog sveta za urološke operacije, a u poslednje vreme i pacijente iz Libije, koji traže ortopedske operacije. “Sarađujemo sa agencijom sa Tajlanda, koja nam nalazi pacijente iz sveta i šalje na lečenje. Međutim, u ovoj eri interneta, foruma i društvenih mreža, pacijenti razmenjuju iskustva i dolaze na osnovu preporuka. Za sve njih je jako važna stručnost, cena, znanje jezika ali i kompletan prateći, nemedicinski servis. Bel Medic je imao u prošloj godini oko 500 takvih pacijenata. Dužina njihovog boravka zavisi od težine operacija, ali prosečno se zadržavaju oko desetak dana“, kaže dr Knežević.
Poželjna konkurencija
Turski zdravstveni gigant Acibadem nedavno je najavio investiciju od 100 miliona dolara u izgradnju svoje klinike na 25.000 kvadratnih metara na Novom Beogradu. Jelena Filipović, stručni saradnik u Medical Perfection, beogradskoj kancelariji Acibadem-a, ističe da su stranci zainteresovani za našu zemlju i kao ulagači i kao pacijenti, jer srpski lekari rade kvalitetno a po višestruko nižoj ceni u poređenju sa drugim zemljama, iako bi u nekim oblastima gde nedostaje oprema kvalitet mogao biti bolji.
Acibadem samo u Turskoj ima 17 bolnica. “Dobra organizacija i briga o pacijentima omogućavaju strancima da se osećaju kao kod kuće. Nepoznavanje grada i jezika nije prepreka, jer svaki pacijent iz inostranstva ima prevodioca u bolnici sa turskog na maternji jezik, prevoz na relaciji aerodrom-hotel-bolnica i organizovan smeštaj u hotelu. U Acibadem dolaze pacijenti iz bogatih zemalja koje već imaju razvijeno zdravstvo zbog povoljnije zdravstvene usluge istog kvaliteta, ili iz zemalja sa lošijim zdravstvom u kojima ne mogu dobiti adekvatan medicinski tretman. Stalan rast broja internacionalnih pacijenata u Acibadem-u govori o tome da su pacijenti zadovoljni organizacijom i medicinskom uslugom, kao i da je takva strategija dobra”, kaže Filipović.
Prema njenim rečima, pacijenti najčešće odsedaju u nekom od hotela sa kojima bolnica ima saradnju, a koji su relativno blizu, proverenog kvaliteta i stranim pacijentima, pored povoljnije cene, obezbeđuju i besplatan prevoz od hotela do bolnice. Oni koji su u težem stanju smešteni su u bolnici. Dolaskom Acibadem-a u Srbiju, otvorile bi se mogućnosti za naše građane da u manjoj meri putuju u inostranstvo radi intervencija koje se ovde ne obavljaju, a sa druge strane to bi povećalo broj stranih pacijenata koji bi dobijali vrhunsku uslugu po prihvatljivijoj ceni nego što je to slučaj u njihovim zemljama, uverena je Filipović. Uz to, prisustvo medicinske ustanove koja poseduje najnoviju opremu i obavlja složene intervencije podstaklo bi konkurenciju, pa time i veći kvalitet usluge na domaćem tržištu.
Konkurencija je neophodna, saglasan je i medicinski direktor Medigroup dr Aleksandar Ljubić, jer će uz bogatiju ponudu svi biti na dobitku. “Ukoliko dođe još „igrača“ na ovo tržište, to će podići nivo usluge, a smanjiti krajnju cenu za klijente. Posledično, to će uticati na porast broja pacijenata i na bolje pozicioniranje našeg zdravstva na globalnom tržištu, od čega mogu da imaju koristi i mnoge druge delatnosti.”
broj 108/109, jul/avgust 2014.
Svet se ukazuje i u malim stvarima, na koje smo do te mere navikli da o njima uopšte ne razmišljamo. Sadašnjost je krcata navikama iza kojih su tihe, male istorije ideja i majstorskog umeća. Njihova naizgled jednostavna rešenja za svakodnevnu upotrebu su, često, ostavila više traga u ljudskim životima nego veliki događaji, uporno odolevajući promenama i oko nas i u nama. Zašto bi to bilo važno? Zato što onaj ko živi isključivo u ovom trenutku rizikuje i da nestane zajedno sa njim, upozorava švedski istoričar Peter Englund u svojoj knjizi „Male istorije“, čiji deo prikazujemo na sledećim stranama. Ili kako je to kratko formulisao: „Veži se za minut i sat će te sahraniti“.
Mada je nastao daleko kasnije od mnogih alata koji su se upotrebljavali još u antičko doba, klasični šrafciger je, takođe, jedna vrsta atavizma. Zajedno sa alatkama veteranima, podseća nas da u svakodnevnici, koja žuri ka promenama, ima još mnogo stvari koje tvrdoglavo opstaju i pasje su odane jednom drukčijem i sporijem vremenu.
Šrafciger je, bez sumnje, najuobičajenija alatka u svim domovima. Čak i oni, koji u svojoj kući nemaju ni elementarni alat, po pravilu poseduju bar jedan šrafciger. Ipak, malo je poznato da ovaj nezaobilazni podstanar predstavlja žutokljunca među osnovnim alatkama, koje su uglavnom istorijski veterani. Savremeni stolar verovatno bi se uspešno poslužio čekićem, testerom, dletom ili sekirom koje su koristile njegove kolege još u antičko doba. Ali to nije slučaj i sa šrafcigerom, koji se u kutije sa alatom uselio tek krajem 15. veka.
Za razliku od drugih alata, koje je pratio momentalni proboj na tržištu, šrafciger je dugo bio ekskluzivna alatka puškara. Mali zavrtnji koji se moraju zavrnuti ili odvrnuti posebnom alatkom upotrebljavani su, pre svega, u okidačima vatrenog oružja. Nedostatak šrafcigera uzrokovao je 1879. najspektakulraniji poraz u istoriji britanskog kolonijalizma, kada su ratnici južnoafričkog plemena Zulu, opremljeni samo kopljima i štitovima od volujske kože, porazili 16.000 dobro naoružanih britanskih vojnika. Kada je Britancima ponestalo municije, uprkos zalihama od 480.000 metaka, nisu mogli da ih koriste jer su bili spakovani u sanduke pričvršćene sa po 9 velikih zavrtanja, a u logoru su imali samo dva šrafcigera. Dostavljanje municije je išlo presporo, a nisu pomogli ni pokušaji da se sanduci rascepe sekirama, pa je u predvečerje bitke preživelo svega 55 engleskih vojnika. Zulu ratnici su temeljno opljačkali britanski logor, ali istorija ne beleži šta se dogodilo sa ona dva šrafcigera.
Šrafciger se nije makao van sektora oružja sve do kraja 18. veka, prvenstveno zato što su zavrtnji bili jako skupi. Za razliku od eksera, čiju su masovnu proizvodnju ljudi rano savladali, zavrtnji su dugo proizvođeni ručno. O nekoj standardizaciji nije bilo ni govora, pa su uglavnom prodavani po komadu, uz visoku cenu. Nakon nekoliko pokušaja u Švedskoj i Britaniji da se proizvodnja automatizuje, to je konačno pošlo za rukom jednom američkom mehaničaru četrdesetih godina 19. veka. Zahvaljujući tome, novi tip zavrtnja je bio preko 70% jeftiniji, znatno boljeg kvaliteta i delimično je mogao da se koristi za popravku mašina, što je omogućilo i proizvodnju mašina daleko veće preciznosti. Padom cena i razvojem industrijalizacije potražnja za zavrtnjima je rasla, pa je, na primer, u Engleskoj 1800. proizvedeno manje od 1,4 miliona zavrtnja, a šest decenija kasnije godišnja proizvodnja je dosegla više od jedne milijarde.
U međuvremenu su izmišljeni novi tipovi šrafcigera, od kojih je najpoznatiji zvezdasti šrafciger, koji ponekad zovu i Filipsov šrafciger po Henriju Filipsu, koji ga je izumeo tridesetih godina prošlog veka. Ali bliska veza sa ratom nije prestala sa musketama. Pravi proboj šrafcigera došao je sa Drugim svetskim ratom, kada su avionima i tenkovima, bez obzira na stranu u ratu, bili neophodni isti tipovi zavrtnja, za koje je korišćen potpuno isti tip šrafcigera.
Za vreme vratolomnog tehnološkog razvoja, šrafciger je, u suštini, ostao začuđujuće istovetan. Čak i danas, šrafciger star 250 godina mogao bi se upotrebiti u više od 90% slučajeva koji zahtevaju takvu alatku. Klasični šrafciger je jedna vrsta atavizma koji, kao i neke druge alatke, podseća da mnoge stvari iz naše svakodnevnice, koja žuri ka promenama, tvrdoglavo opstaju i pasje su odane jednom drugačijem i sporijem vremenu.
broj 112/13, decembar 2014/januar 2015
Nakon što su u maju 2014. Rusija i Kina postigli neočekivani sporazum o isporuci prirodnog gasa vrednog 400 milijardi dolara kroz gasovod ‘Moć Sibira’, čija je izgradnja počela u avgustu, njemu je dodat i drugi ugovor, vredan 325 milijardi za izgradnju Altajskog gasovoda u zapadnom Sibiru.
Bilo bi pogrešno zaključiti da će dva mega-energetska sporazuma Peking učiniti zavisnim od ruskog gasa, premda je procenjeno da će Ruska federacija obezbeđivati 17% svih kineskih prirodnih potreba za gasom do 2020. (Gas, međutim, čini samo 10% posto svih kineskih energentskih potreba u ovom trenutku). Ove sporazume pre treba shvatiti u njihovoj geopolitičkoj veličini, oni signaliziraju u kom pravcu vetar duva – ka srcu Evroazije. Iako kineske banke ne mogu da budu zamena za onu novčanu ponudu koje su ruske banke imale preko evropskog i američkog finansijskog tržišta one nude Moskvi priliku da se izbori sa nedavnim padom cena nafte, tako što će imati lakši pristup kineskim kreditima.
Na vojnom planu, Rusija i Kina su sada posvećene velikim združenim vojnim vežbama, dok će napredni sistem protivvazdušne odbrane, ruska raketa S-400, uskoro krenuti za Peking. Pored toga, po prvi put nakon Hladnog rata, Putin obnavlja staru doktrinu iz sovjetske ere o “kolektivnoj bezbednosti” u Aziji, kao mogućem novom stubu kinesko-ruskog strateškog partnerstva.
Kineski predsednik Ši je ovo partnerstvo nazvao “uvek zelenim drvetom kinesko-ruskog prijateljstva”; može se o tome razmišljati i kao o Putinovoj “strateškoj osovini” koja se proteže sve do Kine. Bilo kako bilo, nema sumnje da Vašington nije oduševljen što je postao svedok udruživanja rusko-kineskih potencijala: Rusi su gotovo nenad,mašni kada je reč o avio-industriji, odbrambenim tehnologijama i teškoj industriji koja se dobro dopunjuje sa kineskom poljoprivredom lakom industrijom i informacionim tehnologijama.
U ovom trenutku izgled izvesno da će širom Evroazije, biti data prednost ruskom, nad zapadnim gasovodima. najnovija gaspromova predstava sa ukidanjem Južnog toka, koji je trebalo da Evropu još intenzivnije snabdeva ruskim prirodnim gasom, izgleda da će s ezavršiti tako da dodatno učvrsti evroazijske veze Turske i Rusije.
Kraj unipolarnog sveta
Svi ovi međusobno uvezani događaji ukazuju na geopolitički tektonski pomak u Evroaziji kojeg američki mediji još nisu ukopčali. Ili se možda prave da to ne primećuju. U Vašingtonu ipak vlada blaga panika, u establišmentu naravno, pa je tako Savet za inostrane odnose (Američki MIP) već objavio da žali zbog mogućnosti da Amerika, postane “bivša” supersila koja je profulala važan diplomatski momenat. Američko-kineska Komisija za ekonomiju i bezbednost sada samo preostaje da okrivi kinesko rukovodstvo zbog njegove”nelojalnosti”, nevoljnosti za “reformama”, anatemišući ga kao “neprijatelja liberalizacije” sopstvene privrede.
Vašington na sve strane žali kako kinesko rukovodstvo tobož pokušava da poremeti “međunarodni poredak”, i uzdrma “mir i prosperitet” u Aziji za sva vremena, čime se mogu otvoriti vrata “novoj vrsti hladnog rata” u tom regionu sveta. Iz perspektive Vašingtona, naravno, Kina u usponu, ostaje glavna “pretnja” u Aziji, ako ne i u svetu, pa čak i Pentagon troši ogromne sume novca kako bi svoju globalnu imperiju održao netaknutom. Razume se priče o pretnji potiču iz Vašingtona a malo se spominje činjenica da Kina i dalje ostaje okružena američkim bazama, a pritom (još) nema sopstvenu vojnu bazu van svoje teritorije.
Naravno, Kina se suočava sa kolosalnim problemima, uključujući i pritiske nastale od strane “jedine planetarne supersile”. Peking, između ostalog, strahuje od pretnje po bezbednost svog pomorskog snabdevanja energijom iz inostranstva, kojim bi se mogle objasniti njene velike energetske investicije, koje podrazumevaju stvaranje evroazijske gasovodne mreže od Centralne Azije do Sibira. Time je moguće objasniti i njene strahove od moreuza Malaka, koji bi mogla sanirati tako što bi doprla do energenata u Africi i Južnoj Americi. O tome govori i njena ofanziva na energetski bogata područja na istoku i jugu Kineskog mora, za koje je Peking duboko ubeđen da bi u sebi sadrži 130 milijardi barela nafte.
Na unutrašnjem frontu, predsednik Ši je detaljno predstavio svoju viziju daljih koraka Kine koji podrazumevaju velike reforme koje bi trebalo da učvrste rezultate kineske ekonomije i odlučno preseku korupciju i mito posebno unutar same Komunističke partije.
Kineska privreda po efikasnosti još kaska. Kineska državna preduzeća sada ulažu zapanjujućih 2.3 triliona godišnje – što je 43% ukupnih investicija u infrastrukturu ove zemlje. Ipak, istraživanja Škole za ekonomiju pri Cinghua Univerzitetu su pokazala da niz investicija u industrijske objekte – u rasponu od železara do cementara postaju na duge staze neisplative jer imaju previše kapaciteta u odnosu na tražnju tržišta.
Ćjalu Vang i Jićjao Žou, autori naučnog rada “Produbljivanje reformi za dugoročni rast i razvoj Kine”, tvrde da će Kini biti teško da se od društva sa srednjim prihodima uspne do društva sa visokim prihodima – što je ključni uslov da ova zemlja postane istinski globalna sila. Da bi se ovo postiglo, bilo bi potrebno da vlada investira još mnogo više u bezbednost, socijalnu pomoć nezaposlenima i zdravstvo; ovo su troškovi koji sada zahvataju 9,8% kineskog budžeta, a od 2014. ovi budžetski troškovi narašće na 15,1 % – što je visoka stopa čak i za neke zapadne zemlje, ali ne i za Kinu, u ovom trenutku njenog razvoja.
Ipak, svako ko je pažljivo pratio šta je Kina postigla u protekle tri decenije zna da da kineski lideri imaju velike ambicije da zemlju ekonomski rekonfigurišu i razmišljaju o tome kako bi uskoro mogli da reformišu svoje odnose sa Evropom, na način koji bi fundamentalno promenio dosadašnje odnose.
Šta se zbiva sa “Skladnom zajednicom”?
Uporedo sa kineskim predlozima, raste pritisak Vašingtona na proizvođenje novog Hladnog rata koji danas proizvodi haos, povratno udarajući preko Bliskog istoka u Afriku, pa čak i u periferiju Evrope.
U tom kontekstu, proizvođenje paranoje o “novom hladnom ratu” raste u SAD, Evropi i Rusiji. Bivši sovjetski lider Mihail Gorbačov, koji zna ponešto i o Hladnom ratu (pošto je i sam okončao jedan), je veoma uznemiren i to ne krije. Na dnevnom redu zvaničnog Vašingtona su “mere izolacije”, koje će verovatno naneti štete Rusiji – što je krajnje opasan scenario, čak i ako na duže staze može biti osuđen na propast.
U ovom trenutku, bez obzira na svoje slabosti, Moskva ostaje jedina snaga sposobna da sa Vašingtonom pregovara o globalnoj strateškoj ravnoteži, postavljajući neke granice preko kojih SAD ne može preći. U ovom interregnumu, članice NATO i nadalje će krotko pratiti period buđenja Vašingtona, dok će, za to vreme, Kini još uvek nedostajati potreban strateški uticaj.
Rusija, baš kao i Kina, igra na kartu evroazijske integracije. Niko, naravno, sa sigurnošću ne zna kako će se sve ovo završiti. Pre samo četiri godine, Vladimir Putin je predlagao “skladnu ekonomsku zajednicu od Lisabona do Vladivostoka”, što je uključivalo i trans-evroazijski sporazum o slobodnoj trgovini. Sa razvojem zategnutih odnosa na relaciji SAD, NATO i Rusija, u senci ratnih sukoba u Ukrajini, i sa slabom Evropskom unijom mogao bi uticati na širenje straha, nestabilnosti i proizvođenja haosa, koji se može proširiti i na druge delove Evroazije.
Međutim, ne treba olako isključiti ni mogućnost da se situacja promeni. Moglo bi se na primer desiti da Nemačka odvratiti delove Evrope od NATO “logike”, upravo zato što nemački poslovni lideri i industrijalci imaju na umu svoju potencijalno unosnu komercijalnu budućnost – baš u novoj Evroaziji. Koliko god to možda delovalo smešno, usred aktuelnog verbalnog rata oko Ukrajine, kraj ove igre mogao bi da uključi, na duge staze i savez na relaciji Berlin-Moskva-Peking.
Trenutno, čini se d aje između ova dva plaetarna izbora dubok šanac, “ili-ili” scenario: Kina i Rusija znaju šta žele, baš kao i, kako se čini, Vašington. Pitanje je: Šta će ostali delovi Evroazije odabrati da učine?
Kineski “Novi Put svile”: Nova budućnost za Evropu
Autor Pepe Eskobar je dopisnik za Asia Times iz Hong Konga, analitičar za RT i TomDispatch. Ovaj tekst je izvod iz njegove najnovija knjige Carstvo haosa (Nimble Books).
Vreme je novogodišnjih praznika. Kao i svake godine ljudi će provesti vreme sa rođacima koje baš ne vole najviše na svetu, davaće poklone za koje će primaoci smatrati da koštaju manje nego što to jeste slučaj i jesti i piti više nego što im prija ili im treba. Sa približavanjem nove godine donosiće odluke da se više ne ponašaju tako, što naravno neće i slediti.
Deo javnog spoljnog duga Republike Srbije koji se odnosi na obaveze dužnika i korisnika sa teritorije KiM, a koji dospeva od sada do 2041. godine, po osnovu glavnice, iznosi oko 347,19 miliona dolara. Uprava za javni dug je nedavno pokrenula inicijativu da se sa prištinskim vlastima otvore pregovori na ovu temu.
Nezvanična najava da će nova kosovska vlada od Srbije tražiti ratnu odštetu i deo imovine bivše zajedničke države, uključujući konzularne i vojne objekte, aktuelizuje i pitanje javnog duga prema inostranim kreditorima. Republika Srbija, naime, i dalje otplaćuje spoljni dug Kosova, nastao u prošlom veku, iako sa te teritorije već godinama ne prikuplja nikakve fiskalne prihode.
Prema podacima do kojih je došao magazin „Biznis i finansije“, Srbija bi trebalo kosovski dug da otplaćuje još ravno – 26 godina. A, reč je o preostalom iznosu od blizu 350 miliona evra, samo na ime glavnice. Sa kamatama, državna kasa Srbije lako bi u to ime mogla da bude „olakšana“ i za milijardu evra, ukoliko se sa otplatom nastavi tokom celog perioda. Tema javnog duga do sada se nije našla na dnevnom redu briselskih pregovora beogradskih i prištinskih vlasti. Međutim, kako nam je potvrđeno u Ministarstvu finansija Srbije, Uprava za javni dug pokrenula je nedavno inicijativu da se u narednom periodu otvore pregovori sa predstavnicima vlasti u Prištini na temu podele javnog duga i drugih pitanja iz ove oblasti. U državnoj Kancelariji za Kosovo i Metohiju, pak, o ovoj temi, bar za sada, nema nikakvih zvaničnih informacija.
Prvi je na problem otplate kosovskog duga ukazao dr Boris Begović, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. On je još tokom prošle godine isticao važnost da se na dnevni red pregovora Beograda i Prištine uvrsti upravo pitanje javnog duga Kosova. Takođe, u svojim kolumnama u dnevnom listu „Politika“ podsetio je na Ahtisarijev plan, po kome bi se otplata duga prenela na prištinske organe vlasti, a Srbiji nadoknadio iznos otplaćenog kosovskog duga s kamatom, do određenog datuma, što nikada nije zaživelo.
U inicijativi za konačno rešavanje pitanja otplate spoljnog javnog duga Kosova, koju je pokrenula Uprava za javni dug, ne definišu se precizni rokovi niti se unapred predviđa iznos novca koje KiM treba da vrati Srbiji na ime dosadašnjih otplate. Kako nezvanično saznajemo, sve to, kao i datum „preseka“ od koga bi Priština preuzela svoje obaveze, tek treba da budu utvrđeni nekom osnovnom platformom za pregovore o podeli duga.
Ima volje, nema platforme
Prema podacima Narodne banke Srbije, deo javnog spoljnog duga Republike koji se odnosi na Kosovo i Metohiju obuhvata obaveze nastale po osnovu ugovora zaključenih između 70-tih i 90-tih godina dvadesetog veka prema Svetskoj banci (IBRD), Pariskom i Londonskom klubu poverilaca, Banci za razvoj Saveta Evrope (CEB), Evropskoj investicionoj banci (EIB), Evropskom udruženju železnica (Eurofima), vladi Kuvajta, kao i neregulisani dug prema vladi Libije i klirinški dug prema bivšoj Čehoslovačkoj.
„U periodu od 2002. do 31. oktobra 2014. realizovane su otplate dela javnog spoljnog duga Republike Srbije koji se odnosi na korisnike sa teritorije KiM, po osnovu glavnice i kamate, u ukupnom iznosu od oko 543,50 miliona evra. Po osnovu glavnice plaćeno je 152,94 miliona, a po osnovu kamate – 390,56 miliona evra“, kažu u Narodnoj banci Srbije.
Struktura ovih plaćenih ukupnih obaveza iznose: prema IBRD – 207,36 miliona evra, Pariskom klubu poverilaca – 190,83 miliona evra, Londonskom – 131,40 miliona evra, CEB – 6,88 miliona evra, Eurofimi – 5,50 miliona evra, Kuvajtu – 1,15 miliona evra i EU (za obaveze prema EIB) – 0,38 miliona evra.
Podaci centralne banke pokazuju da, na osnovu sporazuma zaključenih sa stranim poveriocima, Republika Srbija redovno servisira obaveze po osnovu javnog spoljnog duga Kosova koje dospevaju do 2016. prema EU (za regulisane obaveze prema EIB), do 2024. (deo obaveza prema Pariskom klubu i obaveze prema Londonskom klubu poverilaca), do 2031. (deo obaveza prema Svetskoj banci – IBRD krediti i Kuvajt) i 2041. (preostale obaveze prema Pariskom klubu). Ukupan iznos preostalog spoljnog duga Kosova (glavnice), pod „nadležnošću“ Srbije trenutno iznosi oko 347,19 miliona evra.
Obaveze Republike Srbije prema vladi Libije i bivšoj Čehoslovačkoj za sada nisu regulisane, dok su obaveze prema Eurofimi otplaćene 2007, a prema CEB-u 2011, ukazuju u NBS.
U Upravi za javni dug ističu da se najveći deo preostalog duga odnosi na Pariski i Londonski klub poverilaca: najveći deo javnog duga AP Kosovo i Metohija odnosi se na Pariski klub poverilaca, koji prema stanju na dan 30. septembra 2014. godine iznosi 222,6 miliona evra, a potom Londonski klub poverilaca 105,8 miliona evra.
U ovoj instituciji ističu da je Republika Srbija nastavila da redovno servisira sve obaveze po osnovu javnog duga Kosova i Metohije, osim onog prema Svetskoj banci, koji je prestala da otplaćuje u 2009. godini.
Poverioci preferiraju sigurnijeg dužnika
Kosovo je, podsetimo, proglasilo nezavisnost 2008. godine, da bi tokom iduće godine bilo primljeno u Svetsku banku. O prestanku otplate dotadašnjeg kosovskog dela duga prema ovoj međunarodnoj instituciji, ovdašnje vlasti obaveštene su jednostavno – pismom.
„Situacija kod duga prema Svetskoj banci je bila potpuno jasna – tačno se znalo koliki deo duga se odnosi na teritoriju Kosova“, navodi za „Biznis i finansije“ Gordana Lazarević, nekadašnji pomoćnik ministra za ekonomske odnose sa inostranstvom u Vladi Zorana Đinđića, a potom i pomoćnik ministra finansija, zadužena za javni dug države.
Ona podseća da su u sastavu nekadašnje Narodne banke Jugoslavije poslovale centralne banke u svim jugoslovenskim republikama, kao i Narodne banke u Vojvodini i Kosovu, kao jedinice NBS.
„U svakom trenutku se znalo koji deo zajma se tačno odnosi na koju teritoriju države. Kosovo tako, praktično, nije formalno zaključivalo međunarodne ugovore o zajmovima, to je činila suverena država, ali joj je za to bila neophodna saglasnost pokrajine. Postojala je i fiskalna decentralizacija, pa su pokrajine uplaćivale deo svojih prihoda u budžet, iz koga se vraćao javni dug. Tačno se znalo koje preduzeće ili koji projekti su bili korisnici kredita“, objašnjava Gordana Lazarević.
Pitanje otplate javnog duga Kosova, po njenom mišljenju, može da se gleda i iz ugla poverilaca: „Neće poverioci da menjaju dužnika. Srbija jeste u problemima, ali je siguran dužnik onaj koji otplaćuje svoje rate. Kosovo, prilikom proglašavanja nezavisnosti, nije imalo potencijale da otplaćuje dugove. Poveriocima je bilo sigurnije da vode Republiku Srbiju kao dužnika.“
Najviše na stari dug
Ministarstvo finansija Kosova navodi u dokumentu „Program javnog duga od 2014. do 2017.“ da je zaduženost ovog entiteta 10,18 odsto tamošnjeg bruto domaćeg proizvoda, odnosno tek nešto više od pola milijarde evra (spoljni 317, a unutrašnji 233 miliona evra) Najveći deo kosovskog javnog duga sastoji se upravo od duga prema Svetskoj banci – IBRD za konsolidovani kredit C koji je, kako se ističe u dokumentu, „nasleđen od bivše Jugoslavije“ (oko 203 miliona evra, po stanju krajem 2013. godine). Sledi dug po osnovu stand-by aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (109 miliona dolara), čija je otplata počela 2012. godine, potom dug od 10 miliona dolara odobren po IDA uslovima i mali dug prema KfW.
Od osnivanja portfolija spoljnog duga Kosova u 2009. godini, prirast duga pripisuje se sklapanju međunarodnih sporazuma za finansiranje projekata iz oblasti voda, energije, centralnog grejanja i finansijskom sektoru.
Brojke
SRBIJA
22.656.535.976 evra – JAVNI DUG REPUBLIKE SRBIJE
od toga:
22,2 milijarde evra – dug centralnog nivoa vlasti
446,8 miliona evra – negarantovani dug jedinica lokalne vlasti
KOSOVO
550,93 MILIONA EVRA – JAVNI DUG KOJE OTPLAĆUJE KOSOVO
(zvanični podaci prištinskog Ministarstva finansija)
317,65 miliona evra – spoljni javni dug Kosova
Daniela Ilić
broj 112/13, decembar 2014/januar 2015
Cloud je preko noći promenio način na koji pojedinci komuniciraju i razmenjuju svoje podatke preko interneta, ali je izmenio i poslovne filozofije uspešnih velikih kompanija. Ništa više nije kao što je bilo pre samo nekoliko godina, i tome nije kraj. Uskoro će svi uređaji biti pametni i umreženi, kaže za sajt „Biznis & Finansije” Jesper Tuner, direktor Cloud Marketing Programa u kompaniji Ericsson, koji je nedavno boravio u Beogradu na konferenciji Telfor.
B&F: Zašto kompanije strahuju od poslovanja u cloud okruženju? Koliko je zapravo cloud bezbedan?
Jesper Tuner: Čak 74 odsto preduzeća navodi zabrinutost u pogledu bezbednosti i upravljanja cloud servisom kao najveći razlog za njegovo neusvajanje. Ovo naročito predstavlja problem najvećim svetskim kompanijama. Tradicionalan način obezbeđenja ovakvog vida usluga svodi se na ograničenje pristupa u cilju sprečavanja upada uljeza u sistem, tzv. perimetarska zaštita. Sa druge strane, cloud servis je po svojoj prirodi otvoren i nema ovakav vid zaštite. Ovo zahteva promenu paradigme obezbeđenja, tako da perimetarska zaštita mora biti dopunjena bezperimetarskom zaštitom. Ako pretpostavite da je sistem ugrožen, fokus više neće biti samo na sprečavanju upada uljeza, već i na osiguravanju nemogućnosti izazivanja štete prilikom upada.
Kompanija Ericsson radi na rešenjima u vezi sa ovim izazovima u poslovanju. Naša akvizicija Apcere je upravo u vezi sa ovim segmentom; npr. za sigurnost da korisnici sistema mogu raditi samo ono što je predviđeno da rade. Naše partnerstvo sa GuardTime-om tiče se dela oko integriteta, odnosno mogućnosti forenzičkog dokazivanja da određeni podaci nisu menjani ili dirani od strane neovlašćene strane.
B&F: Kako Eriksonov Cloud Sistem može omogućiti kompanijama da prošire svoje poslovanje? Šta su konkretne prednosti virtuelizacije?
J. Tuner: Cloud modernizuje mreže, omogućavajući manje troškove i dodavanje jedinstvenih novih usluga. Ericsson je fokusiran na ovu mogućnost, uspostavljajući cloud servise širom sveta, a oni pružaju brzinu, agilnost i efikasnost koje su potrebne našim klijentima da bi ostali konkurentni, rasli i uvećali svoju vrednost.
Eriksonov Cloud Sistem je otvorena platforma čija je namena uspostavljanje i upravljanje virtuelizovanim hardverskim i softverskim proizvodima, razvijenim od strane Ericssona ili drugih proizvođača, sa automatizacijom, sistemom upravljanja i bezbednošću potrebnim za servisne provajdere i korisnike.Kao dodatak širokom spektru cloud proizvoda i servisa za ICT segment, razvijamo našu platformu u cilju obrađivanja svih zadataka iz velikog broja različitih industrija. Takođe, imamo specijalizovane ponude za određene vertikalne industrije, kao što su na primer medijska, transportna i auto-moto industrija.
Ericsson gleda na Cloud i virtuelizaciju kao na jedne od ključnih oblasti za rast, i za nas i za naše klijente. U cilju iskorišćavanja ovih mogućnosti, a i u skladu sa pravcem u kom će se Ericsson kretati, stvorili smo novu poslovnu jedinicu: BU Cloud i IP.
B&F: Kako biste opisali Cloud Koncept “Povezano Vozilo” sa Volvom? Da li je taj koncept lako prilagodljiv i za druge kompanije i namene?
J. Tuner: Ovo je u velikom delu povezano sa našom vizijom „Umreženog društva“, pri čemu će sve što može imati koristi od umrežavanja biti umreženo, osnažujući ljude, poslove i društvo.
U mogućnosti smo da za industriju i društvo ponudimo puno sličnih tipova rešenja i usluga kakve smo razvili i za telekomunikaciono tržište: mrežnu infrastrukturu, upravljane usluge, savetovanje i sistemsku integraciju, korisničku podršku i softverska rešenja.
Cloud servis „Umreženo vozilo“ cilja globalnu auto-moto industriju, njene trenutne i buduće zahteve za skalabilnosti, bezbednosti i fleksibilnosti u pružanju usluga vozačima i putnicima. Ovaj servis je nedavno osvojio nagradu za najinovativniju LTE uslugu/aplikaciju na Telecoms.com LTE događaju u Severnoj Americi.
Postoji mnogo korisnih namena za umreženi automobil. Navodim samo dva primera:
1)Upozorenje o ledu na kolovozu. Jedno vozilo detektuje zaleđene puteve i obaveštava cloud o tome, a on upozorava druga kola i takođe šalje informacije nadležnima za puteve, koji će na osnovu tih informacija izaći i posuti so po putevima. Mogli bi takođe da integrišemo rešenje sa uličnim svetlima (ako su „pametna“) i da promenimo boju svetla na zaleđenim delovima.
2) Namirnice isporučene kolima. Koristite svoj automobil kao prostor za dostavu dobara, koristeći postojeću integraciju automobila. Sa partnerskom integracijom i API-e, već postojeće „pronađi auto“ i „digitalni ključ“ funkcije su autorizovane za korišćenje od strane kompanija za dostavu.
B&F: Na koji način cloud tačno menja svakodnevnu pojavu i način razmišljanja telekomunikacionih operatora?
J. Tuner: Operatori shvataju da su brzina, agilnost i efikasnost, kombinovani sa okruženjem koje pojednostavljuje inovacije, neophodni da bi ostali konkurentni, rasli i povećali svoju vrednost. Oni onda gledaju na Cloud kao na nešto što im može omogućiti poboljšanja u svim ovim oblastima.
U velikom broju slučajeva, operatorima treba previše vremena da izbace nove usluge. Troškovi postaju vezani za organizaciju i potrebno je mnogo više vremena za generisanje prihoda. U pojedinim slučajevima, uslugama treba po nekoliko meseci da izađu zbog kompleksnosti mreže i povezanih sistema za podršku. Sa fondom HW resursa dostupnih za različite virtuelne mrežne funkcije moguće je meriti kapacitet za virtuelne mrežne funkcije na mnogo brži i agilniji način. Ovo je podjednako primenljivo za IT okruženje operatora, kao i za njihove komercijalne ponude.
Na svakom konkurentnom tržištu cilj je uvek poboljšati efikasnost i isporučiti više sa manje uloženog. Operatorima treba platforma koja pruža visoke performanse kada je to potrebno i niske ukupne troškove vlasništva kada nije potrebno, kao i mogućnost automatizovanja zadataka koliko god da je to moguće.
Operatorima treba i bogatije okruženje za inovacije. Koristeći cloud operateri mogu isprobavati inovacije bez velikih troškova i fleksibilno odrediti one koje su uspešne u stvaranju novih prihoda.
B&F: Kakve su Vaše srednjoročne i dugoročne prognoze u pogledu daljeg razvijanja telekomunikacija u svetu? Šta bi moglo da bude ono što će “promeniti pravila igre”?
J. Tuner: Naši korisnici prolaze kroz tri vrste transformacije. Jedna menja osnovne mrežne i telekomunikacione funkcije, konsoliduje ih i virtuelizuje. Ova vrsta transformacije je još uvek u početnoj fazi. Druga vrsta je transformacija unutrašnjih IT Sistema. Treća vrsta transformacije je prisutna nudeći usluge bazirane na Cloud servisu korisnicima operatora. Većina operatora već ima u ponudi neki tip komercijalnog Cloud servisa.
NFV, Cloud i SDN su tehnologije iza navedenih transformacija, i same po sebi će “promeniti pravila igre” u narednih nekoliko godina.
Ako gledamo još dugoročnije, videćemo pojavljivanje 5G tehnologije, čije je procenjeno vreme uspostavljanja 2020. godina i dalje. Ako je LTE bio namenjen povezivanju svakoga – 5G je namenjen povezivanju svega, sa praktičnim primenama koje uključuju komunikaciju sa mašinama u kritičnim situacijama, kao što su daljinsko upravljanje mašinama u opasnim okruženjima, operisanje od strane robota koji bi bio daljinski navođen, ili povezivanje velikog broja senzora. Ovo postavlja potpuno nove zahteve budućim mrežama, koje će morati da izađu na kraj sa npr. 1000 puta većom gustinom saobraćaja nego sada, 10-100 puta većim brojem povezanih uređaja i 10-100 puta većom brzinom prenosa podataka nego sada.
Ministar finansija Dušan Vujović je nedavno izjavio da će jedan od dva najteža trenutka u ispunjavanju uslova (očekivanog) aranžmana sa MMF biti usvajanje budžeta za 2015. godinu, a drugi konačno zatvaranje pitanja neefikasnih javnih preduzeća, 2017. Kolika je čija žaba, biće verovatno mnogo izvesnije u februaru kada, verovatno, bude potpisan sporazum sa MMF
Oni koji se sećaju saveta srpskog premijera Zorana Đinđića, „ako moraš da progutaš više žaba, onda prvo progutaj onu najveću“, možda misle da je zaposlenima u državnom sektoru i penzionerima u decembru upravo servirana njihova žaba. Sa 400 miliona evra uštede na smanjenju plata i penzija, glavno je progurano, a sledećih 300, je naoko lako pronađeno u sitnim „štipkanjima“ obima javnih nabavki, i stavki koje više zveče nego što talasaju, poput zahteva Ministarstva privrede da javna preduzeća smanje troškove reprezentacije za 60% i donacija za 40%, i da se u svemu što je državno, odustane od kupovine novogodišnjih paketića za decu. Tu odluku je sociolog Slobodan Cvejić u izjavi za Politiku, ocenio bizarnim načinom štednje koji je lako i efikasno mogao biti zamenjen podizanjem cena hrane u skupštinskom restoranu.
Žaba koja čini osnovu sporazuma sa MMF je praktično sprovođenje odluke o postepenom ukidanju subvencija i državnih garancija za javna preduzeća u budžetu. Njeno diskretno pojavljivanje, nagovešteno je u alineji budžeta kojom se planira povećanje neporeskih prihoda po osnovu transferisane dobiti javnih preduzeća, od kojih su mnoga danas gubitaši. To znači da će Srbijagas, EPS i komunalna preduzeća u kratkom roku morati da bezuslovno prekinu snabdevanje neplatiša, preduzeća, državnih ustanova i građana, a za ove poslednje podignu cenu struje. „Time bi se sprečilo gomilanje dugova u Srbijagasu i potencijalni gubici u EPS-u“, kaže Milojko Arsić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. „To bi moglo biti posebno bolno za petrohemijski kompleks koji može da posluje samo ako ne plaća punu tržišnu cenu gasa. Eventualno bi imalo smisla produžiti tolerisanje neplaćanja usluga, najdalje do sredine naredne godine samo za ona preduzeća gde se već pregovara sa velikim investitorima, ali za druga preduzeća, država mora odlučno izabrati opciju stečaja, ako nisu sposobna da uredno izmiruju obaveze prema državi, drugim preduzećima, bankama i radnicima“.
Nešto slično već je ranijih godina viđeno u Rumuniji kada su u okviru mera štednje, preduzeća ostala bez struje, vode, gasa i sirovina, preko noći. „Štednja je bila tako rigorozna, da je i tamošnja policija ostala bez goriva, zbog neplaćenih računa“, kaže Arsić.
Aranžman sa MMF će biti uvezan sa Svetskom bankom, EBRD i drugim institucijama pod čijom supervizijom će biti vođeno sređivanje stanja u javnim preduzećima.
U ovom trenutku, Svetska banka je tek na početku formulacije svoje nove četvorogodišnje platforme koja treba da uvaži ove nove prioritete. SB će se, izvesno, baviti Železnicama Srbije, EPS-om i Putevima Srbije, a prema očekivanju, zajmovi koji će Srbiji biti odobreni za restrukturiranje i reformu tih preduzeća imaće klauzulu koja omogućava odobravanje tranši kredita tek pošto preporuke Banke vezane za reformu poslovanja ovih preduzeća budu primenjene.
Kao i u jednom prethodnom sporazumu, kakav smo imali sa MMF od 2004. do 2006. (u vreme poslednjih krupnih reformi) i u novom dokumentu će verovatno stajati detaljno nabrojani pojedinačni kriterijumi koje treba ispuniti za svako preduzeće. „MMF je tada bio izuzetno striktan i insistirao na svakom pojedinačnom detalju“, kaže prof. Arsić, „što možemo shvatiti i kao odraz njihovog nepoverenja u spremnost i sposobnost Vlade za sprovede dogovorene mere“.
Druga stana tog novčića je da opasnost da se među stručnjacima koje će angažovati na primer SB i druge institucije nađu ljudi koji žele da ovde primene koncepte i šeme koje su naučili u nekom delu sveta koji nema mnogo zajedničkih tačaka sa našim. Uostalom, prema mišljenju menadžmenta EPS upravo je odvajanje delova te kompanije tokom prethodnog sporazuma sa MMF, pokazalo u nekoliko slučajeva neracionalnim, zbog čega se sada ponovo traži da se ti delovi spoje. To, inače nije slučaj samo sa EPS već i sa nekim drugim preduzećima gde je moda autsorsovanja čišćenja, ili nadzora dovela do opadanja kvaliteta isporučenih usluga i većih troškova.
„Uključivanje pored MMF i Svetske banke i drugih u ostvarivanje detalja sporazuma povećava verovatnoću da će njegove odredbe biti i ispunjene“, kaže Arsić. „Bilo bi dobro da u izradu programa restrukturiranja budu uključeni i predstavnici preduzeća na koje se ti programi odnose, ali je veliko pitanje da li će oni biti posvećeni interesima samog preduzeća ili krupnih privatnih interesa koji su do sada imali snažan uticaj na poslovanje navedenih preduzeća“.
EBRD je još pre godinu dana izrazila interes da učestvuje u privatizaciji Telekoma i Aerodroma „Nikola Tesla“. Ako bi to bilo na vrhu njihovih prioriteta i u okviru aranžmana, Vlada bi trebalo da traži da ponovo ispregovara listu, jer manjinsko učešće EBRD i njihov stručni doprinos u ove dve kompanije nije ključan, budući da je reč o kompanijama koje već dobro posluju. „Njihov kapital i ekspertiza mnogo više su potrebni EPS-u, Poštanskoj štedionici i Dunav osiguranju, na primer“, kaže Arsić.
Kori Udovički, potpredsednica Vlade Srbije i ministarka za državnu upravu i lokalnu samoupravu nedavno je najavila da će Vlada usloviti budžetsku podršku lokalnim samoupravama racionalnim poslovanjem i zapošljavanjem.
Prevedeno na jezik svakodnevice to znači da će komunalna preduzeća morati da pooštre naplatu svojih usluga, da bi se građani koji do sada nisu prihvatili nijedan od reprograma, mogli naći u problemu. Da bi dopunile svoje finansije, lokalne samouprave će verovatno poseći i za povećanjem cena nekih svojih usluga.
Iako je iz vlade mnogo puta demantovano da je MMF postavljao bilo kakve zahteve u vezi sa brojem ljudi koje treba otpustiti bilo u sektoru javnih preduzeća bilo u administraciji, sasvim je izvesno da će se to desiti i po vertikali i po horizontali. Najčešći brojevi o kojima se govori su odlazak najmanje 10.000 zaposlenih tokom prve godine primene programa i između 50.000 i 75.000 ljudi tokom trajanja celog programa. „Ova poslednja cifra bi dovela u pitanje dostupnost i kvalitet javnih usluga, a dugoročno ne bi bila dobro ni za privredi rast – bez efikasne države nema ni privrednog rasta“, kaže prof. Arsić. „Takav loš primer imali smo sa prethodnom reformom sudstva gde je udaljenost najbližeg suda za neke građane bila do 60 ili 70 kilometara“.
Ideju da se dovoljno može postići prirodnim odlivom kadrova kroz penzionisanje (gde se barata cifrom od oko 40.000 ljudi), demantuje i dosadašnja praksa koja pokazuje da na svaka dva zaposlena koji odu prirodnim odlivom, mora biti zaposlen najmanje jedan novi. To praktično spušta cifru prirodnog smanjenja zaposlenih u državi na 20.000 do 25.000, što znači da će sve preko tog broja morati da se izvede ciljanim otpuštanjem. Među prekobrojnima su, pritom, spremačice, majstori, i zaposleni u računovodstvu, dakle kadrovi koji će teško naći novi posao na tržištu.
Prostor za greške i šargarepe
Nedavno obelodanjeni podaci pokazuju da se pored 200 preduzeća u restrukturiranju za koje je najavljen stečaj, na toj listi zapravo naći verovatno mnogo više preduzeća, jer su investitori koji su iskazali interesovanje u velikom broju slučajeva neozbiljni, sumnjivi, a ako raspolažu sredstvima, najčešće žele da kupe imovinu preduzeća.
Ni u novom Zakonu o planiranju i izgradnji nije rešeno pitanje konverzije zemljišta. „U takvom slučaju pragmatično rešenje je da kupci preostalih preduzeća automatski postaju i vlasnici zemljišta koje su do sada koristila društvena/državna preduzeća, jer u protivnom, neće biti velikog interesovanja za njih“, kaže prof Arsić.
Na naše konstantno vrdanje će, kao što je to već potvrđeno, MMF odgovoriti tromesečnim revizijama aranžmana, što takođe pokazuje i razmere komplikovanosti i nepoverenja MMF da ćemo se držati potpisanog.
„Svaki dalekovidi političar preduzeo bi najteže mere na samom početku, jer do izbora ima dovoljno vremena, da se primenom bolnih i nepopularnih mera kroz dve tri godine ostvare pozitivni rezultati u pogledu zaposlenosti i standarda“, kaže Arsić.
Ne bi bilo čudno ako se o žabama koje smo odlučili da progutamo, i onim koje su na repertoaru obavestimo već iduće jeseni, ako i kada dobijemo rebalans budžeta sa dodatnim merama štednje.
broj 112/13
decembar/januar 2014/15
Jedan datum koji je mnogima promakao, označio je početak nove ere trgovinskih odnosa Kine i Evrope i uspon železničkog saobraćaja koji će upotpunosti promeniti dosadašnje rute prenošenja tereta koji se danas u 90% slučajeva oslanja na kontejnerski prevoz brodovima, piše Madr Džons (Mother Jones).Taj datum je 18. novembar 2014. – iz malo poznatog kineskog grada Jivuu (Yiwu), smštenog u kineskoj provinciji Žeđjang (Zhejiang) na tri stotine kilometara južno od Šangaja, krenuo je prvi voz sa 82 kontejnera izvozne robe mase veće od 1.000 tona ka španskoj prestonici Madridu. Na tom putu proveo je 21 dan što izgleda kao užasno dug period za prevoz roba, ali to je te početak koji Peking namerava uskoro da promeni, ne bi li voznim prstenom stigao do evropskog tržišta.
Ovaj trans-evroazijski voz koji će najdužu redovnu železničku rutu na svetu, dugu 13.000 kilometara prelaziti svaki dan, prelazi duži put od čuvene trans sibirske železnice koja je tek 60% ove nove rute. Od Kine, vzoz ide preko Kazahstvna i Rusije, Belorusije i Pošslke da bi se zaustavio tek u Španiji.
Ljudi koji drže do biznisa znaju gde je kineski grad u kojem se u vozove pretovara ovaj teret. To je mesto koje bije glas da se u njemu događaju neverovatne stvari i koje obimom izborom i količinama roba, zasenjuje mnoge druge kineske gradove. Od igračaka do odeće ovde ima svega što se može zamisliti.
Uz kontejnerski prevoz koji kasnije treba da se nastavi železnicom od grčke luke Pirej pa preko Balkana u Evropu, ova druga ruta, novi kineski put predstavlja početak izmena u pravilima globalne privredne i ekonomske igre. To je geopolitika sa ljudskim likom, strahovito duga ruta koja spaja brojne male trgovce sa velikim tržištima duž cele trase kojom prolazi. Ako ste se pitali šta je su to evroazijske transakcije, to je to, ovaj voz je prva cigla u zdanju kineskog privrednog “Novog puta svile”, projekta smišljenog za novo stoleće koji će nesumnjivo postati najveća trgovačka priča u svetu.
Kina je kolos u usponu i na ceo ovaj put voza gleda kao na svoje buduće dvorište u koem će sama određivati pravila igre, delom i zahvaljujući brzim prugama. Kina koja se već iskazala u pravljenju brzih pruga i u zemlji i na drugim kontinentima, sada namerava da ovu već opisanu rutu vremenski znatno skrati. Putovanje od Kine do Evrope trajaće dva (može li se to uopšte verovati?), a ne 21 dan kao danas. Kao što svaki klasični teretni voz napušta Jivu, tako će i novi, superbrzi D8602, startovati iz Urumkija u provinciji Ćinđjang, leteći ka Hamiju na kineskom dalekom zapadu. Ovo je prva železnica velikih brzina sagrađena u Ćinđjangu, nalik onoj koja će u skoroj budućnosti prelaziti preko čitave Kine.
Danas, 90% globalne kontejnerske trgovine i dalje putuje okeanom, što Peking planira da što hitnije promeni. Njegov “novi put svile” koji je još u začetku, trebalo bi da bude prvi znak buduće trans-kontinentalne revolucije u kontejnerskom transportu i trgovini.
Uz sve to, u ovu kinesku ponudu koja se reklamira kao dobitna kombinacija za sve strane, doneće, smatra se manje troškove transporta i u sve zemlje kroz koje prolazi (Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan,Tadžikistan, Turkmenistan), doneti novi dah razvoja prenoseći ka Evropi uranijum i retke metale iz centralne Azije, i usput otvarajući bezbroj novih tržišta koja će zaposliti stotine miliona ljudi.
Dakle, ako Vašington namerava da se “okrene ka Aziji”, trebalo bi da ima u vidu da možda ne gleda u pravom smeru jer su Kinezi upravo izveli jedan veoma zanimljiv zaokret preko Evroazije.
Globalni biznis: Nazad ka Istoku?
Brzina kojom se sve ovo dešava je zapanjujuća. Kineski predsednik Ši Đinping najavio je novi ekonomski pojas i Novi Put svile, u septembru 2013. u Astani, u Kazahstanu. Mesec dana kasnije, za vreme svoje posete indonežanskoj prestonici, Džakarti, najavio je i Pomorski put svile za 21. stoleće. Peking čitav koncept svog planira definiše kao “jedan put i jedan pojas”, iako se, zapravo, radi o izgradnji čitavom galimatijasu potencijalnih puteva, železničkih i pomorskih linija, uz niz regionalnih pojaseva i zona za trgovinu i industriju.
Reč je o nacionalnoj strategiji koja ima za cilj da obnovi slavu starog Puta svile koji je spajao sve civilizacije na svom putu i mirio istok i zapad. Novi put stvara temelje za ogromnu, međusobno povezanu i isprepletanu zonu pan-evroazijske saradnje. Kinesko rukovodstvo već je odobrilo da se za te namene odvoji 40 milijardi dolara čije će trošenje nadgledati Kineska razvojna banka. Ovim novcem se trenutno grade svi putevi, brze pruge i energetski tokovi u odabranim kineskim provincijama. Fond će, pre ili kasnije, proširiti svoje delovanje kako bi pokrio projekte u Južnoj i Jugoistočnoj Aziji, na Bliskom istoku, kao i u nekim delovima Evrope. Ali, Centralna Azija je ključno čvorište te zamisli.
Kineske kompanije će ulagati, i davati ponude za ugovore u više desetina zemalja, duž svih tih država planiranih da budu na ovom pravcu. Nakon tri decenije razvoja, tokom kojih je vrtoglavom brzinom usisavala strane investicije, današnja strategija Kine je da promeni smer kaitala i usmeri ga ka zemljama koje za nju imaju strateški značaj. Sa Kazahstanom je već potpisan ugovor od 30 milijardi dolara, i upola manji sa Uzbekistanom. Turkmenistan dobija osam milijardi dolara u kreditima, a milijardu više otišlo je obližnjem Tadžikistanu.
Odnosi između Kine i Kirgistana su tokom 2013. godine unapređeni do “strateškog nivoa”. Svim ovim zemljama, sa izuzetkom Uzbekistana, Kina je već poduže najvažniji trgovinski partner. I mada su bivše sovjetske republike u Centralnoj Aziji i dalje vezane za rusku energetsku mrežu, Kina i na tome radi, stvarajući sopstvenu gasnu mrežu koja treba da povezuje sve stanove uključujući tu i novi gasovod do Turkmenistana.
Među kineskim provincijama vlada živa konkurencija za dobijanje ovih ogromnih lukrativnih poslova. Peking je već od Ćinđjanga, stvorio ključno čvorište svoje nove evroazijske mreže. Početkom ovog novembra, Guandong – ”fabrika sveta” – bila je domaćin prvom međunarodnom sajam Pomorskog puta svile, na kojem su učestvovali predstavnici 42 zemlje ove prekookeanske transportne mreže.
Sam predsednik Ši uključio je u ovaj grandiozni projekat i svoje rodno mesto, pokrajinu Šanži (Shaanxi), jer je u Ćijanu (Xian) nekada bio početak istorijskog Puta svile. Taj put bi trebalo da bude čvorište dvadeset prvog veka koji će s eprotezati na Tadžikistan, Maldive, Šri Lanku, Indiju i Avganistan.
Baš kao i originalni Put svile, i ovaj novi mora uzeti u obzir mnoštvo uključenih zemalja i ‘spoljnih faktora’. Možda ga je najbolje zamisliti kao nekakv gigantski lavirint koji će imati izlaze na sve strane – putevima, železničkim linijama i gasovodima. Ključni pravac je preko centralne Azije, kroz Iran i Tursku, sa Istanbulom kao glavnim raskršćem puteva. Iran i Centralna Azija već aktivno razrađuju svoje veze sa njim. Drugi ključni potez pratiće trasu današnje Trans-sibirske železnice, njegovo čvorište će biti Moskva. Kada Trans-Sibirske brze pruge budu uspostavljene u punoj dužini, vreme putovanja između Pekinga i Moskve skratiće se sa sadašnjih šest i po dana na svega 33 sata. Na kraju dolaze Roterdam, Duizburg i Berlin, koji bi mogli postati evropska čvorišta na ovoj budućoj “trgovačkoj magistrali”. Neki nemački preduzetnici i izvršni direktori brojnih kompanija ne kriju oduševljenje ovim novim konceptom.
Pomorski put svile započinje u provinciji Guangdong pruža se preko Malake, Indijskog okeana sve do roga Afrike, a potom od Crvenog mora i Mediterana, i završava se u Veneciji. Da je živ, Marko Polo bio danas bio bio verovatno ushićen ovim istorijskim obrtom.
Sve ovo, bi trebalo da postane java do nama vrlo bliske 2025. godine, i da Kini da svojevrsnu “meku moć” koja joj trenutno tako nedostaje. Kada je predsednik Ši pozdravio “nastojanja da se prekine usko grlo u vezama” preko Azije, on je tada takođe obećao i kineske kredite namenjene širokom spektru zemalja na ovom zamišljenom putu.
Trenutno je nesumnjivo najaktuelniji onaj deo kineske saradnje koji obuhvata zemlje BRICS zemljama (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), saradnja sa članovima Šangajske organizacije za saradnju (SCO) je intenzivirana, a kineska uloga trebalo bi da bude posebno jaka, posredstvom 120 članica Pokreta nesvrstanih (NAM). Stoga i ne treba da čudi da širom današnjeg globalnog Juga postoji percepcija da, dok je SAD rimsko carstvo koje je na zalasku a Kina, novi Rim na istoku.
Nove banke i novi snovi
Nedavni pekinški samit zemalja koje pripadaju Azijsko-pacifičkoj grupi za ekonomsku saradnju (APEC) bio je svakako uspešna kineska priča, ali još veća je priča to što je, ovaj događaj praktično ostao gotoo neprimećen u američkim medijima. Dvadeset dve azijske zemlje odobrile su stvaranje Azijske infrastrukturne investicione banke (AIIB), samo godinu dana nakon što je Ši prvobitno predložio stvaranje ove finasijske institucije. Biće to još jedna banka koja će, poput razvojne banke BRICS, pomagati finansiranje projekata u oblasti energetike, telekomunikacija i transporta. Njen osnovni kapital biće 50 milijardi dolara, a njeni glavni akcionari će biti Kina i Indija.
To što je ona ustanovljena ne treba da čudi, to je odgovor na pandan koji ne ispunjava ambicije Kine i Indije. Kinesko-indijska Azijska razvojne banke (ADB), nastala 1966. godine pod okriljem Svetske banke, i odmah je shvaćena kao neka vrsta mamca za Vašingtonski konsenzus. Kina i Indija imaju druge ideje o tome kako treba da izgleda kreditna politika koja treba da se zasniva na “pravičnosti, jednakosti i transparentnosti”, što nije ni nalik na ono što sprovodi ADB. (ADB se svodi na isključivo američko – japanske poslove jer te dve zemlje doprinose sa 31% svog kapitala u ADB-u, držeći 25% glasova u ovoj instituciji) . I ova nova banka je vesnik novog poretka.
Treba imati na umu da je Kina već glavni trgovinski partner Indiji, Pakistanu i Bangladešu, a drugi po važnosti kada su u pitanju Šri Lanka i Nepal. Ona je br.1 i kada su u pitanju praktično svi članovi Udruženja zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), uprkos nedavnim sukobima (pravovremeno i dobro prikazanim u kineskim medijima) oko toga ko kontroliše vodom bogate energetske resurse u regionu. Ovde je reč o neodoljivom snu kojeg sanja 600 miliona ljudi Jugoistočne Azije, koji teže istom cilju, baš kao i 1,3 milijarde u samoj Kini, uz još 1,5 milijardi stanovnika Indijskog potkontinenta.
Samo tri članice APEC-a, nisu glasale za osnivanje nove banke: Japan, Južna Koreja i Australija – sve tri pod ogromnim pritiskom administracije SAD (Indonezija je potpisala nekoliko dana kasnije). I Australija sve teže odoljeva tako primamljivom mamcu kao što je to ovih dana tzv. “juan-diplomatija”.
U stvari, šta god ogromna većina azijskih naroda mislila o ovom njenom – kako sami Kinezi kažu – “mirnom usponu”, jasno je da su mnoge od ovih zemalja već okrenule leđa NATO-u i Transatlantskom trgovinskom sporazumu (TTIP) sa Evropom, i Trans-Pacifičkom partnerstvu (TPP) sa Azijom.
———————-
Kineski “Novi Put svile”: Nova budućnost za Evropu
Autor Pepe Eskobar je dopisnik za Asia Times iz Hong Konga, analitičar za RT i TomDispatch. Ovaj tekst je izvod iz njegove najnovija knjige Carstvo haosa (Nimble Books).