Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Dodali su da najveći deo vrednosti tržišta nose stanovi, za čiju je kupovinu izdvojeno čak 1,2 milijarde evra, posle njih su kuće sa 152 miliona evra, građevinsko zemljište sa 122 miliona evra, poslovni prostori sa 92 miliona i poljoprivredno zemljište sa 49 miliona evra.
„Posmatrajući najveće gradove, broj kupoprodajnih ugovora nastavio je da raste u Beogradu i Novom Sadu. U Beogradu je zabeležen rast od 10 odsto, samo za kupovinu stanova u Beogradu izdvojeno je ukupno 643 miliona evra dok je u Novom Sadu broj transakcija povećan za šest odsto u odnosu na prvi kvartal 2025. godine“, saopštili su iz zavoda.
Prema njihovim rečima, najskuplje nepokretnosti zabeležene su u Beogradu a, najveći iznos izdvojen je za stan na teritoriji gradske opštine Savski venac 2.600.000 evra, koji je ujedno ostvario i najvišu cenu kvadratnog metra stana u Srbiji.
„Izveštaj Republičkog geodetskog zavoda izrađuje se na osnovu podataka Registra cena nepokretnosti i pruža sveobuhvatan uvid u kretanja na tržištu nepokretnosti u Republici Srbiji. Kao jedinstven i pouzdan izvor podataka, izveštaj omogućava objektivno praćenje tržišnih trendova i predstavlja značajan alat za investitore, kupce, prodavce i sve ostale učesnike na tržištu nepokretnosti“, piše u saopštenju.
Austrijanci su pragmatični, zahtevaju da se dogovor sprovede „do svakog detalja“ i insistiraju na poštovanju rokova, dok smo mi opušteniji, ali i snalažljiviji i kreativniji, ocenjuju preduzetnici srpskog porekla koji žive i rade u Beču. Većina njih i dalje egzistira „negde između“ dva različita sveta, pokazuje istraživanje beogradskog Filozofskog fakulteta i Etnografskog instituta.
Jugoslavije više nema, ali bivša zajednička država u malom preselila se u Austriju. Prema podacima Austrijskog državnog zavoda za statistiku, u toj zemlji živi oko pola miliona ljudi sa teritorije bivše Jugoslavije, koji čine i skoro petinu stanovništva u Beču. Statistika Grada Beča iz 2025. godine pokazuje da preko 46% stanovnika ima strano poreklo. Najbrojniji su doseljenici iz Srbije, kojih je skoro 100.000, a za njima slede migranti pristigli iz Turske, Nemačke i Sirije.
Seobe Srba u Austriju posle Drugog svetskog rata odvijale su se u tri velika talasa. Prvi je bio šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, kada je u upotrebu ušao izraz gastarbajter (gostujući radnik). Druga velika seoba usledila je devedesetih godina sa raspadom Jugoslavije.
Treći talas migranata iz Srbije zapljusnuo je Austriju u ovom veku i postao poznat kao „odliv mozgova“, jer su većinu onih koji su otišli činili ljudi sa fakultetskim diplomama, podsećaju autori istraživanja „Transnacionalne strategije poslovanja srpskih preduzetnika u Beču“, koje je objavljeno u saradnju beogradskog Filozofskog fakulteta i Etnografskog instituta.
Istraživači su razgovarali sa deset preduzetnika u Beču koji su srpskog porekla i posluju najmanje u dve države. Cilj nije bio da se dobije brojčano reprezentativan uzorak, već da se stekne dublja i objektivnija slika o tome šta je ljude poreklom iz Srbije motivisalo da obezbede egzistenciju pokretanjem sopstvene firme, o načinu na koji razmišljaju i razvijaju posao u Austriji i da li razlike u kulturi i mentalitetu predstavljaju prepreku ili prednost.
Ispitanici u istraživačkom uzorku posluju u različitim sektorima – od ugostiteljstva, kozmetičkih usluga, sportsko-rekreativnih aktivnosti i auto-servisa, do proizvodnje opreme za IT sektor. Oni su vlasnici firmi koje formalno spadaju u mala i srednja preduzeća, imaju od pet do dvadeset zaposlenih, ali za potrebe uvoza i izvoza robe, distribucije, knjigovodstva, transporta i drugih delatnosti angažuju znatno veći broj radnika. Autori istraživanja ističu da ove firme predstavljaju svojevrsna čvorišta širih poslovnih mreža i imaju razgranate oblike saradnje.
Većinu anketiranih preduzetnika čine oni koji su rođeni u glavnom gradu Austrije i predstavljaju drugu ili treću generaciju srpskih migranata. Dvoje ispitanika je došlo u Beč da studira i nakon toga su rešili da tu i ostanu. Samo jedan preduzetnik u uzorku je došao sa porodicom u austrijsku prestonicu još devedesetih godina, bežeći od rata u bivšoj Jugoslaviji.
Preduzetnici koji su učestvovali u istraživanju pokrenuli su sopstveni posao iz različitih razloga. Jedni su odabrali konkretnu delatnost zbog ličnih interesovanja, drugi zato što su u toj oblasti stekli prethodna radna iskustva, a treći jer su uočili prazninu na tržištu i poslovnu priliku za svoju ideju.
V.N. i njegova supruga imaju delikatesnu prodavnicu u Beču, gde prodaju tradicionalne balkanske proizvode poput sireva, suhomesnatih proizvoda, vina i slatkiša. „Mi smo želeli da donesemo deo gastronomske kulture sa Balkana u austrijsku svakodnevnicu. Radimo isključivo sa malim proizvođačima iz Srbije, Hrvatske i Slovenije koje lično poznajemo. Naša prednost je u tome što nudimo proizvode koje je inače teško pronaći na austrijskom tržištu, a koji imaju odličan odnos cene i kvaliteta“, pričaju vlasnici radnje koji, pored hrane, neguju jugoslovenski duh i u galeriji na drugom spratu prodavnice, gde se izlažu dela umetnika sa prostora nekadašnje zajedničke države.
Supružnici komentarišu da je kultura poslovanja u Austriji znatno drugačija od naše. Austrijanci su pragmatični, zahtevaju da se dogovor sprovede „do svakog detalja“ i insistiraju na poštovanju rokova, dok smo mi „opušteniji“, ali i „snalažljiviji i kreativniji“.
Slično mišljenje ima i preduzetnik koji se takođe otisnuo u prehrambenu industriju, ali u proizvodnju sladoleda. „Pre nego što smo osnovali firmu, morali smo da pravimo detaljan poslovni plan, da dokazujemo njegovu isplativost pred različitim institucijama, ali kada smo prošli taj deo, država nam je pružila značajnu finansijsku pomoć“, ističe sladoledžija D. S. On priznaje da je ušao u ovaj posao jer je zaljubljen u sladoled, zbog čega je rešio da razvije sopstveni recept.
Na to je utrošio godinu i po dana, a sastojke sladoleda, osim po kvalitetu, birao je i sa namerom da poveže najbolje iz različitih kultura. Tako D.S. kombinuje plazmu iz „Bambijeve“ fabrike u Požarevcu sa čuvenom švajcarskom „Lindt“ čokoladom. Recept izgleda nije omanuo, jer ovaj preduzetnik prodaje svoju ledenu poslasticu u trgovinskom lancu „Špar“, proširio se na celu Austriju i ušao na nemačko tržište.
S druge strane, B.K. se otisnuo u sopstveni posao nakon višegodišnjeg radnog iskustva u ugostiteljstvu, da bi 2011. otvorio restoran sa još jednim zemljakom. Taj poduhvat je propao, B.K. je nastavio da radi za druge, a onda je 2015. preuzeo lokal od tadašnjeg poslodavca i od njega napravio uspešan restoran. Kasnije je otvorio još tri luksuzna restorana u Beču, u čemu je, kako ističe, imao veliku podršku i pomoć prijatelja, koji su takođe srpskog porekla. „Oni su mi, kad je bilo najpotrebnije, pozajmili sredstva koja su u tom trenutku za mene bila naučna fantastika“, priznaje B.K.
„Naši se međusobno pomažu. Kad neko pokrene posao, ostali ga podrže savetima, kontaktima i novcem“, potvrđuje i preduzetnik O.M. On je vlasnik mreže auto-servisa i osim u Austriji, ima razvijene franšize i u Švajcarskoj. „Da nije bilo porodice i mojih srpskih prijatelja, ne verujem da bih uspela sama“, naglašava M.N. Ova preduzetnica je vlasnica plesnog studija koji promoviše muzički pravac „Balkan – zumba“, dok N.N. neguje kontakt sa domovinom tako što sve što joj je potrebno za njene kozmetičke salone nabavlja u Srbiji.
„Tačno je da je tamo roba jeftinija, ali nije meni samo do cene. Nekako mi je drago da mogu sve to da kupim baš u mojoj zemlji“, tvrdi kozmetičarka koja nije uzela austrijsko državljanstvo zato što, kako kaže, „nikada mi nije ni trebalo“.
Iako svi ispitanici ističu da se preduzetnici poreklom iz Srbije međusobno povezuju i ispomažu, priznaju da, nažalost, ima i onih koji su zavidni i umesto solidarnosti, zemljaku će „rado podmetnuti nogu“. Iz tog razloga, ispitanik G.S. ima nešto drugačiji pristup razvoju posla – za njega su veze sa Srbijom zasnovane mnogo više na tržišnoj logici, nego na emocijama.
Ovaj preduzetnik je radio u više kompanija za održavanje IT sistema u Beču, da bi potom otvorio svoje preduzeće za proizvodnju specijalizovane IT i energetske opreme. G.S. je u partnerstvu sa jednim Austrijancem prvo otvorio firmu u Srbiji, koja se bavi proizvodnjom pomenute opreme jer su troškovi poslovanja znatno jeftiniji nego u Austriji, a kasnije i preduzeće u Beču, za plasman tih proizvoda u Zapadnoj Evropi.
G.S. ne krije da je od početka saradnje sa austrijskim partnerom insistirao da ih on zastupa u pregovorima sa zapadnim firmama, jer je smatrao da će to biti mnogo bolje za posao nego da se proizvodi koje nude „na prvu loptu“ povezuju sa Srbijom.
Autori istraživanja zaključuju da većina anketiranih preduzetnika živi i razmišlja „negde između“ dva različita sveta. Najveći broj njih i dalje nosi u sebi srpski mentalitet i oslanja se na zemlju porekla kroz nabavku ili proizvodnju robe u Srbiji. Iako se povezuju sa srpskom i širom balkanskom zajednicom u razvoju svoje firme, istovremeno su uspeli da se prilagode drugačijoj poslovnoj kulturi i prošire posao na austrijskom i drugim evropskim tržištima.
Maja Đurić
Biznis i finansije 244, april 2026.
Foto: domeckopol, Pixababay
Narodna banka Kine uvela je novi okvir za e-CNY, kinesku digitalnu valutu centralne banke, kojim digitalni juan dobija osobine bliže bankarskom depozitu nego običnoj digitalnoj gotovini. Najvažnija promena je da se na sredstva u digitalnim novčanicima može obračunavati kamata, što e-CNY čini privlačnijim korisnicima koji novac žele ne samo da troše, već i da ga drže u digitalnom obliku.
Time digitalni juan izlazi iz svoje prve faze, u kojoj je uglavnom služio kao digitalna verzija keša, i ulazi u novu fazu u kojoj postaje dio šire bankarske i platne infrastrukture.
Prema podacima kineske centralne banke, do kraja novembra 2025. digitalnim juanom obavljeno je 3,48 milijardi transakcija, ukupne vrijednosti 16,7 biliona juana, odnosno oko 2,37 biliona dolara. To pokazuje da je e-CNY već obradio velike iznose u domaćem platnom sistemu, iako njegova upotreba i dalje zaostaje za dominantnim kineskim platformama poput Alipaya i WeChat Paya.
Peking sada širi i institucionalnu mrežu koja podržava digitalni juan. U sistem bi trebalo da bude uključeno još 12 finansijskih institucija, među kojima su Shanghai Pudong Development Bank i China Everbright Bank. Time se broj ovlašćenih banaka značajno povećava, a cilj je da e-CNY postane vidljiviji u svakodnevnim plaćanjima, javnoj potrošnji, trgovini i prekograničnim poravnanjima.
Digitalni juan nije samo tehnološki projekat. On je dio šire strategije Kine da izgradi alternativne kanale plaćanja u svetu u kojem međunarodne transakcije i dalje u velikoj mjeri zavise od dolara, američkog finansijskog sistema i mreže SWIFT.
SWIFT, sistem sa sjedištem u Belgiji, povezuje više od 11.000 finansijskih institucija širom svijeta i jedan je od ključnih stubova međunarodnih plaćanja. Iako SWIFT nije američka institucija, veliki dio globalnih transakcija koje se preko njega odvijaju povezan je s dolarom, pa samim tim i sa zapadnom finansijskom infrastrukturom.
Kina već godinama pokušava da razvije mehanizme koji bi trgovinska plaćanja mogli da pomjere izvan tradicionalnog sistema korespondentskog bankarstva. Jedan od najvažnijih projekata u tom pravcu je mBridge, platforma koja povezuje više digitalnih valuta centralnih banaka i omogućava brža i jeftinija prekogranična plaćanja.
U teoriji, takvi sistemi bi zemljama učesnicama omogućili da deo trgovine poravnavaju bez oslanjanja na dolarske kanale. U praksi, međutim, put do masovne upotrebe je dug i politički osetljiv.
Interesovanje za alternativne platne sisteme dodatno je poraslo nakon što su SAD i saveznici zamrzli oko 300 milijardi dolara deviznih rezervi ruske centralne banke poslije invazije Rusije na Ukrajinu 2022. godine. Taj potez je mnogim zemljama pokazao koliko su izložene zapadnoj finansijskoj infrastrukturi ukoliko se nađu na meti sankcija.
Kineski pristup oštro se razlikuje od američkog. Dok Peking razvija digitalnu valutu centralne banke, SAD se sve više oslanjaju na privatne stablecoine vezane za dolar.
Američki političari i regulatori poslednjih godina favorizuju privatne digitalne dolare, odnosno stablecoine koje izdaju regulisane kompanije, dok se ideja zvaničnog digitalnog dolara centralne banke politički potiskuje. Takav pristup Vašington vidi kao način da dolar zadrži dominantnu ulogu i u digitalnoj ekonomiji, bez stvaranja državnog CBDC sistema nalik kineskom.
Zbog toga se sada oblikuju dva konkurentska modela digitalnog novca. Kineski model se oslanja na centralnu banku, državnu infrastrukturu i kontrolisanu integraciju u bankarski sistem. Američki model oslanja se na privatne izdavaoce stablecoina, tržište kapitala i globalnu potražnju za dolarom.
Za sada — teško.
Digitalni juan daje Kini snažniji platni alat, ali ne rješava glavne prepreke internacionalizaciji renminbija. Kineska valuta i dalje nije potpuno konvertibilna, kapitalne kontrole ograničavaju slobodno kretanje novca, a strani investitori nemaju isti nivo poverenja u kinesko finansijsko tržište kao u američko.
Dolaru posebnu snagu daje dubina američkog tržišta državnih obveznica, likvidnost, pravna predvidljivost i činjenica da ga centralne banke, kompanije i investitori širom sveta koriste kao sigurno utočište. Kinesko tržište obveznica jeste veliko, ali još ne može da parira globalnoj ulozi američkih trezorskih zapisa.
Zato digitalni juan, barem u ovoj fazi, više izgleda kao strateški dodatak kineskoj finansijskoj moći nego kao direktna pretnja dolaru. On može pomoći Kini da smanji zavisnost od zapadne infrastrukture u dijelu trgovine, posebno sa zemljama koje su politički ili ekonomski bliske Pekingu. Ali da bi postao stvarni rival dolaru, e-CNY mora izaći iz kontrolisanih pilot-projekata i postati redovan instrument međunarodne trgovine.
Najvažniji signal biće da li će prekogranična plaćanja digitalnim juanom preći iz testnih aranžmana u svakodnevnu komercijalnu praksu. Tek tada će se videti da li Kina gradi samo napredniji domaći platni sistem — ili stvarnu alternativu finansijskom poretku u kojem dolar i dalje ima glavnu reč.
Obnova zemljišta je izuzetno isplativa investicija jer donosi višestruku korist društvu – od rasta poljoprivrednih prinosa do povećanja otpornosti na poplave. Međutim, pošto nije brzo isplativa investitorima, njom se malo ko bavi.
Kako piše portal Klima 101, degradacija zemljišta je izrazito kompleksan fenomen koji se često zanemaruje, kako u javnosti, tako i u državnim i drugim politikama. Pod degradacijom se podrazumeva „smanjenje šumskih površina i uopšte površina pod vegetacijom, smanjenje plodnosti zemljišta, zagađenje zemljišta, prekomerno korišćenje i zagađenje voda, kao i intenzivna izgradnja”, opisuje dr Ana Vuković Vimić, jedan od naših vodećih stručnjaka u ovoj oblasti.
Degradaciji zemljišta doprinose i klimatske promene, najpre kroz sve češće i intenzivnije suše. Promena režima padavina je, u Srbiji, posebno izražena na istoku i jugoistoku zemlje, gde se menjaju osnovne klimatske odlike.
Aktuelne procene kažu da je širom sveta degradirano oko 40% ukupnog zemljišta koje nije pod ledom, a ukupna godišnja cena degradacije, dezertifikacije i suše procenjuje se na nešto manje od 900 milijardi dolara godišnje.
U Srbiji istraživanja pokazuju da je u Vojvodini u poslednjih 60 godina izgubljena oko polovina organske materije u nekada izrazito plodnom zemljištu.
Da bi se umanjila ova šteta potrebno je otpočeti rad na oporavku zemljišta. Takve akcije već postoje širom sveta i očituju se u projektima, bilo državnim ili lokalnim, koji za cilj imaju da obnove zemljište i preokrenu proces degradacije. Ona podrazumevaju sadnju, obnovu šuma, upotrebu rešenja zasnovanih na prirodi, prelazak na tzv. regenerativnu poljoprivredu…
Dosadašnje procene, nastale na osnovu višegodišnjih istraživanja na lokalitetima širom sveta, pokazuju da je ulaganje u obnovu zemljišta izrazito unosno. Visina povrata zavisi od lokalnih uslova, ali u proseku svaki dinar uložen u obnovu zemljišta vratiće se desetostruko.
Problem je u tome što je pomenuta korist često „nevidljiva” za investitore. Naime, intenzivna poljoprivreda je isplativa ne samo zato što donosi veće prinose, već zato što deo njene cene – narušeno zemljište – skriveno „plaća” okolina i šire društvo, i to tokom dugog niza godina.
Isto tako, ulaganje u obnovu zemljišta u tržišnoj logici izgleda samo kao trošak, zato što je korist na isti način „skrivena”, odnosno javna.
Izvor: Klima101
Foto: egubisch, Depositphotos
Srbija priprema novi paket poreskih propisa koji će se primenjivati od dana pristupanja Evropskoj uniji, a koji donosi između ostalog izmene u oblastima PDV-a, akciza, dobiti i poreza na dohodak građana. Iako je cilj usklađivanje sa evropskim pravilima i modernizacija sistema, privreda poručuje da je ključno obezbediti predvidivost, zaštititi mala preduzeća i paušalce, i očuvati poreske olakšice koje podstiču zapošljavanje, naročito lica sa invaliditetom, i inovacije.
Novi set propisa predstavili su u NALED-u dr Dragan Demirović, pomoćnik ministra finansija, i stručni tim Ministarstva finansija, dok su u diskusiji učestvovali članovi NALED-a, predstavnici privrede i stručna javnost.
– Usklađivanje poreskog sistema sa pravilima EU važan je korak u procesu evropskih integracija i pripreme privrede za jedinstveno tržište. Pozivam sve zainteresovane da tokom javne rasprave do 21. juna dostave konkretne predloge za unapređenje propisa – rekao je Demirović, naglašavajući da pitanje nije da li će osetljive grupe i dalje imati podršku, već kako te mere urediti u skladu sa zakonima i pravilima o kontroli državne pomoći.
Predstavnici privrede ukazali su da je važno očuvati mere koje podstiču zapošljavanje, inovacije i socijalnu uključenost, poput olakšica za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, novih zaposlenih i ulaganja u startape.
Posebna pažnja posvećena je položaju paušalaca, za koje je predloženo povećanje limita sa šest na osam miliona dinara i mogućnost prelaska na model lične zarade nakon izlaska iz tog sistema. Kako je istaknuto, od kada je limit od šest miliona dinara uveden potrošačke cene porasle su 76%, dok je prosečna neto zarada porasla za 120%. Zbog toga ovaj limit više ne odražava aktuelne ekonomske uslove i u praksi ograničava rast i zapošljavanje u sektoru koji je jedini ostvario neto rast zaposlenosti u odnosu na prethodnu godinu.
Kada je reč o akcizama, privreda je ukazala na potrebu za jasnim prelaznim rokovima, preciznim pravilima za elektronske evidencije i dovoljno vremena za prilagođavanje novim procedurama. Istaknut je predlog da se doniranje hrane poreski rastereti, kako bi se podstaklo doniranje hrane i smanjilo njeno uništavanje i bacanje, u korist najsiromašnijih građana ali i životne sredine. NALED takođe smatra i da poreske olakšice u oblasti poreza na dobit koje se odnose na podsticanje zapošljavanja osoba sa invaliditetom i ulaganja u inovacije treba zadržati, uz unapređenje mehanizama kontrole i usklađivanje sa pravilima EU o državnoj pomoći.
– Pozdravljamo inicijativu Ministarstva finansija da kroz dijalog sa privredom unapredi poreski okvir i približi ga pravilima Evropske unije. Očekujemo da i druga ministarstva slede ovaj primer s obzirom da je za privredu ključna predvidivost propisa i transparentnost. Nagle promene pravila narušavaju stabilnost tržišta i sposobnost kompanija da se prilagode, pa je pravovremen dijalog preduslov za konkurentnost – istakla je programska direktorka NALED-a Jelena Bojović i zaključila da će ova organizacija dostaviti precizirane preporuke članova za pojedinačne izmene ovih propisa.
„Iznosi naknada ostaju isti kao što su aviokompanijama poznati već gotovo dvadeset godina. To donosi predvidivost i pravnu sigurnost“, izjavio je jedan visoki diplomata EU nakon postizanja dogovora.
Putnici u Evropi i danas imaju pravo na odštetu od 250 do 600 evra ukoliko je let otkazan ili kasni više od tri sata. Novi tekst dodatno precizira da će aviokompanije isplaćivati:
300 evra za letove duže od 3.500 kilometara, 600 evra ukoliko kašnjenje premaši četiri sata ili let bude na kraju otkazan.
Kada zakon stupi na snagu 2027. godine, avio-kompanije će morati da oba ova komada ručnog prtljaga uključe u osnovnu cenu karte.
Iako će ova promena verovatno dovesti do viših početnih cena karata, naročito kod niskotarifnih prevoznika koji trenutno posebno naplaćuju veći ručni prtljag, putnici koji ne nose kofer moći će da izaberu jeftiniju kartu i tako ostvare popust.
Potrošačke organizacije već duže vreme tvrde da je naplata ručnog prtljaga nezakonita, posebno kada je reč o praksi pojedinih niskobudžetnih kompanija, te da putnici moraju imati pravo na obeštećenje zbog kašnjenja letova.
S druge strane, pojedine aviokompanije poslednjih meseci ubrzano uvode ili povećavaju naknade za ručni prtljag, pozivajući se na rast troškova poslovanja usled visokih cena avionskog goriva, koje su dodatno porasle zbog poremećaja na Bliskom istoku.
Nova pravila počeće da se primenjuju 2027. godine.
Tokom pregovora evropski poslanici zalagali su se za šira prava putnika u vezi sa prtljagom, kao i za dodatnu zaštitu u slučaju bankrota aviokompanija. Međutim, pojedine države članice i sama avio-industrija pružale su otpor tim promenama.
Litvanski poslanik Zelenih u Evropskom parlamentu, Virginijus Sinkevičius, podsetio je da zakon o pravima putnika iz 2004. godine „jednostavno nije bio prilagođen današnjoj stvarnosti“, u kojoj je vazdušni saobraćaj doživeo ogroman rast.
Jedan diplomata EU ocenio je da „stara pravila više nisu ispunjavala očekivanja građana“ i da je njihova revizija postala neophodna.
Tokom ranijih pregovora pojedine države članice zalagale su se da se prag za isplatu naknade zbog kašnjenja poveća sa tri na četiri sata. Među zemljama koje su se tome protivile bile su Nemačka, Portugal, Slovenija i Španija.
Aviokompanije su, sa svoje strane, tražile da pravo na naknadu nastupa tek nakon najmanje pet sati kašnjenja. Tvrdile su da bi stroža pravila mogla da ih podstaknu da otkazuju letove kako bi izbegle kazne, kao i da su mnoga kašnjenja posledica okolnosti koje nisu pod njihovom kontrolom, poput tehničkih problema na aerodromima.
Ipak, Evropski parlament je na kraju uspeo da odbrani postojeće rešenje, pa pravo na naknadu i dalje nastupa nakon tri sata kašnjenja leta.
Razvoj veštačke inteligencije postao je razarajući za pojedine industrije. Tako su softverske kompanije, koje su godinama imale status nedodirljivih i visokovrednovanih poslova, izgubile veliki deo vrednosti na tržištu, dok su njihovi glavni kreditori, fondovi privatnog kapitala, počeli da gube poverenje svojih ulagača. Da li masovni zahtevi za povlačenje uloga nagoveštavaju početak većih finansijskih potresa, poput hipotekarne krize 2008. godine?
Neke od američkih fondova privatnog kapitala (private equity) upoznali smo i tokom tranzicionog puta domaće privrede, kada su se sa manjim ili većim uspehom tiskali u privatizacionim postupcima najvećih domaćih preduzeća.
Ovdašnju javnost je, logično, više interesovala buduća sudbina sveže privatizovanih firmi, nego sam model poslovanja ovih institucija sa zrelih finansijskih tržišta, koji je proteklih godina doživeo velike promene.
Fondovi privatnog kapitala prikupljaju novac od investitora s ciljem da oplode prikupljena sredstva preuzimanjem i restrukturiranjem kompanija, ulaganjem u nekretnine ili kreditiranjem preduzeća srednje veličine kojima je nedostupno tržište obveznica. U proteklih nekoliko godina ova industrija je doživela dve dramatične promene. Došlo je do „demokratizacije“ ulaganja, pa su članovi fondova sve više pored institucionalnih investitora postajali pojedinci, a takođe je poslovanje sve više usmeravano ka kreditiranju kao preovlađujućem modelu u radu ovih institucija.
Ovaj novi model poslovanja je odlično funkcionisao, sa visokim stopama rasta, sve dok nije naišao na prve probe održivosti. Mnogi korisnici kredita koje su nudili fondovi privatnog kapitala došli su iz nabujalog IT sektora, čije pojedine segmente je u međuvremenu ugrozio rapidan razvoj veštačke inteligencije (AI). Softverske kompanije, koje su dugi niz godina imale status nedodirljivih i visokovrednovanih poslova, izgubile su veliki deo vrednosti na tržištu, što je dovelo do panike među ulagačima u fondove privatnog kapitala.
Mnogi pojedinačni investitori, stasali u pandemijskoj „demokratizaciji“ finansijskog tržišta, gotovo da nisu pravili razliku između banaka, direktnih ulaganja na berzi i ovog modela nebankarskog finansiranja. Privatni krediti su ono što im i samo ime kaže: to je zatvoren sistem koji, za razliku od banaka, ne podleže propisima, ne postoje državne garancije poput osiguranja depozita, niti ovi igrači imaju pristup hitnim pozajmicama od centralne banke u slučaju opasnosti.
Stoga je veliki broj ulagača bio iznenađen činjenicom da ne mogu jednostavno povući uložena sredstva kao u banci, ili prodajom akcija ili ETF-ova na berzanskom tržištu. Fondovi privatnog kapitala, kako bi obezbedili nesmetano funkcionisanje, imaju ograničeni iznos vrednosti fonda koji može biti povučen na kvartalnom nivou, obično nekoliko procenata od vrednosti fonda. Ova spoznaja je ubrzala razočaranje među mnogim pojedinačnim investitorima i njihov juriš na ove institucije, čija vrednost na tržištu je žestoko pala u prvim mesecima ove godine.
Inicijalni okidač za ekspanziju plasmana privatnih kredita pojavio se nakon svetske finansijske krize, kada su stroža regulacija i veliki gubici bankarskog sektora srezali rizično kreditiranje ovlašćenih kreditnih institucija. Kasniji period izrazito niskih kamata doprineo je rastu kapitalne baze fondova privatnog kapitala, koji su veći povraćaj sve češće tražili u direktnom kreditiranju.
Nakon pandemije, povećale su se potrebe za fleksibilnim kapitalom, dok je skok kamata 2022-23. godine ubrzao rast ovih fondova zahvaljujući novcu institucionalnih i pojedinačnih investitora. Tako je za 15-ak godina ova industrija prevalila put od tržišne niše sa imovinom od oko 300 milijardi dolara do trenutnih preko tri hiljade milijardi dolara. To uveliko podiže obrve američkih regulatora u Komisiji za hartije od vrednosti (SEC), Ministarstvu finansija i Fed-u.
Veću pozornost regulatora privukao je rast zahteva za povlačenjem novca iz fondova. Prema podacima specijalizovanih firmi, tokom prvog kvartala, od željenih 20 milijardi dolara isplaćeno je tek nešto preko polovine. Ovo su bile „crvene lampice“ za SEC koji je primarni regulator ovog tržišta, ali sa prilično plitkim uvidima, s obzirom da fondovi privatnog kapitala ne objavljuju redovno svoje pozicije i dostavljaju veoma malo informacija o privatnim kreditima koji bi omogućili procenu sistemskog rizika.
SEC je pojačao prikupljanje podataka o tome kako fondovi privatnog kapitala vrednuju zajmove u svom portfelju, da li se pridržavaju politika koje su predočili investitorima, i kako se „pakuju“ krediti u različite fondove prema velikim klijentima, poput penzionih fondova, a kako za male investitore. Uporedo, Fed ispituje koliko su fondovi zaduženi, da li su bankarske linije za finansiranje trajne, i koliko bi ove finansijske institucije postale ranjive u slučaju da banke povuku dalje finansiranje.
Čelnici velikih američkih banaka, prilikom nedavne objave poslovnih rezultata za prvo tromesečje, mahom su minimizirali veličinu ove krize. Tako je najveća američka banka, JPMorgan, prijavila izloženost ovoj industriji od oko 50 milijardi dolara, a ostale velike banke još manje u apsolutnim iznosima, što je na prvi pogled marginalan iznos u odnosu na hiljade milijarde drugih kredita i depozita koji leže u bilansima banaka.
Privatni fondovi kapitala, kotirani na američkoj berzi, izgubili su u prvom tromesečju skoro petinu vrednosti, pre nego što je u aprilu usledio oporavak, potpomognut generalnim trendom na tržištu posle postizanja primirja na Bliskom istoku.
U epicentru krize fondova privatnog kapitala našla se firma Blue Owl Capital, koja predstavlja pionira u privlačenju manjih investitora, ali je ujedno postala i najranjivija na juriše ove klase ulagača. Blue Owl se u prvom tromesečju suočio sa isplatama od preko pet milijardi dolara, koje su u pojedinim fondovima dostizale 40% njihove ukupne imovine. Nakon što su ove isplate ograničene na pet procenata imovine, posle inicijalno određenih 15%, nezadovoljni ulagači su poput požara proširili paniku na ostatak industrije.
Ova kriza poklopila se sa najavama Trampove administracije da bi ulaganja u fondove privatnog kapitala mogla da se prošire i na rasprostranjene penzione šeme zaposlenih (401k), što bi podstaklo dalji rast sektora. U aktuelnim okolnostima teško je poverovati da će biti doneta pozitivna odluka, i verovatnije je da će se nastaviti pritisak na imovinu fondova i povećan obim povlačenja sredstava. U slučaju da se poremećaji intenziviraju i dođe do zastoja u prikupljanju novog kapitala, to bi dovelo do krize likvidnosti, koja bi primorala fondove da koriste likvidna sredstva, uzimaju nove pozajmice ili prodaju imovinu kako bi isplatili članove i namirili obaveze prema poveriocima.
I dok investitori i regulatori pokušavaju da dublje analiziraju „krvnu sliku“ ove industrije koja se multiplikovala u kratkom periodu, sve su češća podsećanja na finansijsku krizu izazvanu hipotekarnim hartijama 2008. godine. Čini se, barem zasad, da su ova poređenja prenaglašena, s obzirom da je hipotekarna kriza bila sistemska jer su loši krediti pakovani u hartije od vrednosti koje su završavale u bilansima banaka širom sveta. U slučaju fondova privatnog kapitala, eventualni gubitak snose samo investitori i potencijalno banke koje ne bi naplatile svoje plasmane. Međutim, ti plasmani nisu previsoki u njihovim bilansima, pa je malo verovatan „domino efekat“.
To ne znači da neće biti posledica po širi finansijski sistem. Ukoliko se kriza produbi, jedna od prvih mera verovatno će se odnositi i na regulaciju privatnih kredita koji su relativno komotno finansirali kompanije koje nisu mogle da se probiju do bankarskog šaltera ili tržišta obveznica. To bi znatno usporilo rast ove klase fondova, ali bi moglo biti udarac i za razvoj AI industrije koja se i bez toga uveliko suočava sa tesnim finansijskim kapacitetima.
Nenad Gujaničić
Biznis i finansije 245, maj 2026.
Foto: Arsgera, Depositphotos
MOL Grupa potpisala je Akcionarski sporazum sa Vladom Republike Srbije kojim se definiše budući model upravljanja kompanijom Naftna industrija Srbije (NIS). Ukoliko MOL Grupa uspešno postane većinski vlasnik kompanije, obezbediće dalji razvoj NIS-a, sigurno snabdevanje tržišta Srbije i nastavak rada Rafinerije nafte Pančevo. Pored zaključenja kupoprodajnog ugovora, za realizaciju transakcije neophodna su i dodatna regulatorna odobrenja. MOL Grupa nastavlja pregovore sa kompanijom Gazprom Neft o preuzimanju njenog vlasničkog udela od 56,15 odsto u NIS-u.
MOL Plc. („MOL“) ovim putem obaveštava tržište kapitala o sledećem:
MOL Grupa potpisala je Akcionarski sporazum sa Vladom Republike Srbije kojim se uređuju buduće upravljanje Naftnom industrijom Srbije (NIS), struktura i način odlučivanja upravljačkih tela, kao i strateški ciljevi kompanije.
Ovaj sporazum omogućava MOL Grupi da, kao većinski akcionar, preuzme odgovornost za profesionalno upravljanje kompanijom, njeno stabilno poslovanje i investicije koje stvaraju dodatnu vrednost. Po uspešnom okončanju transakcije, MOL će obezbediti sigurno snabdevanje tržišta Srbije i nastavak rada Rafinerije nafte Pančevo, uz dalje jačanje mreže i logističke povezanosti energetskih kapaciteta MOL Grupe.
„Kao rezultat konstruktivnih pregovora sa Vladom Srbije, postigli smo dogovor o budućem upravljanju kompanijom. Nakon uspešnog završetka transakcije, MOL će kao većinski akcionar moći profesionalno i efikasno da upravlja NIS-om. Zajednički rad moći ćemo da započnemo sa jasno definisanim odgovornostima i procesima donošenja odluka. Time ćemo okončati dug period neizvesnosti.
Sa velikim poverenjem očekujem saradnju sa Vladom Srbije. Učinićemo sve da NIS postane snažnija i profitabilnija kompanija i da nas Srbija prepoznaje kao pouzdanog partnera. Ipak, važno je naglasiti da ovaj sporazum još ne predstavlja završetak procesa prodaje. Potrebno je postići konačan dogovor sa prodavcem, kao i obezbediti saglasnost Sjedinjenih Američkih Država.
Optimista sam jer bi ova transakcija doprinela jačanju sigurnosti snabdevanja u celom regionu i omogućila viši nivo saradnje energetskih kompanija u Centralnoj i Istočnoj Evropi“, izjavio je Žolt Hernadi, predsednik i generalni direktor MOL Grupe.
„Danasnjim potpisivanjem Ugovora o akcionarima definisano je uređenje budućih odnosa između države i mađarskog Mola, ako oni kupe NIS od Gaspromnjefta. Ovaj ugovor će stupiti na snagu samo i ako se MOL i Gaspromnjeft dogovore oko kupoprodajnog ugovora i to odobri američka Kancelarija za kontrolu strane imovine. Prema ovom ugovoru koji je Vlada Srbije usvojila, kupićemo dodatnih 5 odsto akcija u NIS-u, rafinerija će minimum narednih 10 godina raditi u kapacitetu u kojem je radila četiri godine pre uvođenja američkih sankcija. Sporazum takođe osigurava da neće doći do poremećaja u poslovanju zavisnih društava, uključujući Petrohemiju. Naši predstavnici u Odboru direktora će imati veći uticaj na odluke koje se donose. NIS je kritična energetska infrastruktura koja utiče na naš BDP i država je kao što smo mesecima o tome i govorili uspela da postigne dogovor sa mađarskim MOL-om kao potencijalnim kupcem Naftne industrije Srbije kojim ćemo zaštiti naše tržište i sigurnost snabdevanja, ako oni postignu dogovor sa Rusima“, izjavila je Dubravka Đedović Handanović, ministarka rudarstva i energetike Republike Srbije.
Potpisivanje sporazuma predstavlja važan korak u procesu transakcije, ali taj proces još nije završen. Kupoprodajni ugovor između MOL Grupe i Gazprom Nefta o sticanju 56,15 odsto vlasništva u NIS-u i dalje je predmet završnih pregovora. Jedan od ključnih uslova za zaključenje transakcije jeste dobijanje saglasnosti OFAC-a (Kancelarije za kontrolu strane imovine pri Ministarstvu finansija SAD). MOL je preduzeo neophodne korake kako bi obezbedio produženje OFAC licence za vođenje pregovora.
Tri su skoro godine prošle kako je usvojen zakon koji je rešio da na drugačiji način uredi rad državnih preduzeća i iz njihovog imena i pravne forme izbriše epitet „javno“. Osim pravne forme u ovim firmama za sve ovo vreme malo toga se promenilo. Osnovni ciljevi nove regulative bili su profesionalizacija menadžmenta i centralizacija upravljanja. Ovom prvom, čini se, nisu se uopšte primakla.
Njihov osnivač, Vlada Srbije, očigledno ni dosad nije imala problema sa centralizacijom upravljanja, jer je na njihova čela, i pored ranijih zakonskih zahteva, sama postavljala „vršioce dužnosti“. Novi zakon nije doneo i novi odnos prema ovom pitanju. S obzirom na to da profesionalni menadžment u njih još nije uspeo da zakorači, prvi zadatak nije ispunjen, poše Forbes.
S brisanjem „javnog“ iz pravne forme ovih državnih preduzeća, ono je istovremeno izbrisano i iz imovinskih karti njihovih čelnika. Buduće direktore, kada jednog dana zaživi njihov izbor javnim konkursom, imenovaće skupština ili nadzorni odbor kompanije. Tumačenjem Zakona o sprečavanju korupcije, tako im se briše staus javnog funkcionera. A time i obaveza prijave imovine i prihoda.
Odredba da se direktori do skora javnih preduzeća, a sada uglavnom samo državnih, biraju na javnom konkursu jedna je od očiglednijih primera „mrtvog slova na papiru“. Na papiru, odnosno u zakonu, stoje najmanje deceniju, a u praksi je tokom svih ovih godina tako izabranih funkcinera bilo jedva desetak.
Isti način izbora predviđa i poslednji Zakon o upravljanju privrednim društvima u vlasništvu države. Ovog puta nisu zadati rokovi što je već dovoljna naznaka da se sa ovim poslom neće žuriti. Istovremeno, Vlada se očigledno ne žuri ni da imenuje svoje predstavnike u ove firme.
„Predstavnici države nisu postavljeni u državna preduzeća koja su promenila pravnu formu“, kaže Nemanja Nenadić iz „Transparetnosti Srbija“ za Forbes Srbija. „To nije slučaj sa Elektroprivredom Srbije, ali je ona kroz taj proces prošla ranije. A predstavnik države je sama ministarka energetike. Rok za ovaj posao nije jasno postavljen. Jasno je da bi trebalo da usledi nakon tranformacije i promene statuta“.
Nadzorni odbori su ti koji trebalo da raspišu konkurse za izbor direktora. Proverom podataka o ovim preduzećima u Registru privrednih društava APR vidi se da su nadzorni odbori menjani pre promene pravne forme.
„Drugi momenat je da, dok se Zakon o sprečavanju korupcije ne promeni, ti ljudi neće biti funkcioneri. Tumačenjima zakona o sprečavanju korupcije, ispostavlja se da status funkcionera zavisi od toga ko je osobu imenovao, a ne funkcija koju obavlja. Onaj koga imenuje Vlada, jeste funkcioner, a onaj koga postavlja neko ministarstvo – nije. Tako da direktori državnih preduzeća neće biti funkcioneri“, dodaje Nenadić.
Pošta Srbije je jedno od preduzeća koje je ispunjavalo dovoljno kriterijuma da posle promene forme postane akcionarsko društvo. Čitajući napomene uz prošlogodišnji finansijski izveštaj vidimo da smatraju da je društvo ograničene odgovornosti efikasnije i jeftinije.
„Ministarstvo privrede dalo je mišljenje da je svrsishodno da se preduzeće transformiše u društvo s ograničenom odgovornošću, s obzirom na prednosti ove pravne forme i manje troškove poslovanja“, piše u dokumentu.
Vlada je odluku o promeni pravne forme ove firme donela 18. decembra 2025. godine. Formirana je i radna grupa koja treba da sastavi predlog nove makro organizacije preduzeća, do nivoa najnižih organizacionih celina.
Iako je i dosadašnji Zakon o javnim preduzećima predviđao da direkota imenuje Vlada “na osnovu sprovedenog javnog konkursa“, ovaj deo nikada nije ispunjen. I ne pominje se.
„Direktor preduzeća, kojeg imenuje osnivač, zastupa i predstavlja preduzeće, organizuje i rukovodi procesom rada u istom, vodi poslovanje preduzeća, odgovara za zakonitost rada preduzeća i vrši druge poslove određene zakonom koji uređuje pravni položaj javnih preduzeća, Osnivačkim aktom preduzeća i Statutom preduzeća“, stoji u izveštaju.
Zlatko Minić iz „Transparentnosti Srbije“ napominje da javnost još nije videla u praksi koji je to pomak postignut promenom pravne forme. Šta to nije moglo da se učini dok su radili kao javna preduzeća.
„To niko nije objasnio i to ne vidimo ni danas, pa ni na primeru EPS-a koji je transformaciju započeo ranije. Vidimo isto što se dešavalo i sa zakonim o javnim preduzećima iz 2012. i 2016. godine. Videli smo priličan nemar u njihovoj primeni. Po pitanju transparetnosti, poslednji propis predvideo je isti stepen strogoće, ali u praksi smo videli da to nije izgledalo baš najbolje“, dodaje Minić.
Kršenje prethodnih zakona o javnim preduzećima dovelo je do izvesnog paradoksa, kako nam objašnjava Zlatko Minić. U nadzorne odbore su postavljeni ljudi koji nisu imali mnogo iskustva u oblastima rada tih firmi. Pošto su godinama u njima, sada su u situaciji da su iskustvo stekli.
„Uočili smo, na primer, da je Vlada tokom tehničkog mandata Miloša Vučevića, kada je podneo ostvaku, postavljala vršioce dužnosti članova nadzornih odbora. To stvarno zakon ne poznaje“, kaže Minić.
Državne firme, Ministarstvo to priznaje i u Fiskalnoj startegiji, predstvaljaju rizik za budžet Srbije. I na strani budžetskih prihoda i na strani rashoda.
„Postoji nekoliko kanala kroz koje se mogu materijalizovati fiskalni rizici vezani za poslovanje državnih preduzeća. Najveći, ali ne i jedini rizik, su državne garancije date za kredite državnih preduzeća. Održivost, efikasnost i profitabilnost državnih preduzeća utiču na prihode budžeta, odnosno na iznos dobiti koju uplaćuju u budžet. Kvalitet proizvoda i usluga koje obezbeđuju državna preduzeća utiču na efikasnost i profitabilnost privatnog sektora i u krajnjoj instanci na nivo poreza koji uplaćuju u budžet“, upozorava Ministarstvo finansija koje prati rad 36 državnih i javnih preduzeća.
Njihov ukupan neto rezultat na kraju marta ove godine je dobitak u iznosu od 22,3 milijarde dinara. Rezultat je, kako napominju, precenjen za troškove amortizacije Puteva Srbije. Preduzeće ove troškove knjiži tek na kraju godine.
„U prvom kvartalu tekuće godine dobit je ostvarilo 18 preduzeća u ukupnom iznosu od 26 milijardi dinara, što je više u odnosu na planiranu dobit od 15,4 milijardi dinara. Najveći uticaj na pozitivan neto rezultat u posmatranom periodu imaju Elektroprivreda Srbije i Srbijagas koji su ostvarili neto dobit u iznosu od 15,1, odnosno 6,8 milijardi dinara“, stoji u Fiskalnoj strategiji.
Osamnaest preduzeća je ostvarilo negativan neto rezultat u iznosu od 3,8 milijardi dinara. Najveći uticaj na negativan neto rezultat u posmatranom periodu imaju Putevi Srbije i Elektrodistribucija Srbije, koji su ostvarili neto gubitak u iznosu od 777,8 odnosno 770,2 miliona dinara.
Na kraju 2025. godine ovih 36 firmi je ostvarilo ukupan neto dobitak od 14 milijardi dinara. Godinu pre je, kada se saberu dobici i gubici bio pozitivan u iznosu od oko deset milijardi dinara.
Ministarstvo finansija koristi Altman Z-skor model za procenu fiskalnih rizika državnih preduzeća.
Prema podacima iz zvaničnih finansijskih izveštaja 11,2% državnih preduzeća su visokorizična. Umereni rizik ima 44,4% , dok preostala državna preduzeća (44,4%) imaju nizak rizik u poslovanju.
Ukupan fiskalni rizik odnosno očekivani izdatak za 36 državnih preduzeća za 2026. godinu procenjuje se na oko 2,3 milijarde dinara. Procene ukazuju da će očekivani izdatak u 2027. godini iznositi 4,2 milijarde, a u 2028. godini 3,6 milijardi dinara. Za 2029. godinu predviđa se smanjenje na 3,5 milijardi dinara.
„Imajući u vidu da na veličinu očekivanog izdatka direktno utiču godišnje obaveze po kreditima, svako novo zaduživanje preduzeća dovelo bi do povećanja očekivanog izdatka, što ukazuje na značaj kontrole duga i održivog upravljanja finansijskim obavezama“, poručuje se u strategiji.
Zakon o upravljanju privrednim društvima koja su u vlasništvu Republike Srbije Privrednoj komori Srbije poverena je organizacija i sprovođenje provere znanja iz oblasti korporativnog upravljanja. Organi društva kapitala su dužni da se stručno usavršavaju iz oblasti korporativnog upravljanja. To su morali da prođu i zatečeni i naredni izabrani nadzorni odbori i drugi menadžment. Reklo bi se d ispita još nije bilo. Na pitanje Forbes Srbije o broju sprovedenih ispita u Privrednoj komori Srbije su nam odgovorili kako će edukacije izgledati.
„Edukacija će trajati 30 sati. Budući realizator edukacije će utvrditi vreme i mesto održavanja predavanja, uz postojanje mogućnosti da bude organizovano i u dane vikenda, dva puta po pet sati, s tim da ne traje duže od tri meseca. U izuzetnim slučajevima budući realizatori obuka kandidatima će omogućiti i on-line praćenje edkacije, ali najviše deset sati od ukupnog broja sati predavanja. Realizatori će obezbediti literaturu. Nakon završene edukacije, kandidatima će biti izdata potvrda o završenoj edukaciji, koja se prilaže kao dokaz uz prijavu za ispit“, objašnjavaju u Privrednoj komori Srbije.
Ministarstvo privrede jednom tokom kalendarske godine raspisuje javni poziv za realizatora. I to predviđa zakon.
Pravnu formu još nisu promenili Srbijagas i PEU Resavica, kao i Jugoimport SDPR i Nacionalni park Šar planina, iako je formalno istekao rok da javna preduzeća prilagode svoja akta i organizaciju koju nalaže novi zakon. Propis se primenjuje od septembra 2024. pa je taj rok prošao istog meseca prošle godine.
„Društva kapitala iz člana 3. ovog zakona, kao i društva kapitala koja obavljaju delatnost od opšteg interesa u smislu zakona kojim se uređuju javna preduzeća, dužna su da svoju organizaciju, kao i svoje opšte akte usklade sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana početka primene ovog zakona“, glasi član 48 zakona.
Vlada Srbije odlučila da Pošta, Putevi Srbije i Srbijavode postaju DOO, više nisu javna preduzeća
Istovremeno u kaznenim odrebama nema one koja bi sledila firmama koje ovaj član nisu ispoštovale. Za PEU Resavica, država još traži rešenje. Kako se navodi u Fiskalanoj strategiji, razmišlja se o privatizaciji određenih delova.
„U budžetu su obezbeđena dovoljna sredstva za podršku JP PEU Resavica na transparentan način i obezbeđeno je da u budućnosti ne dolazi do daljeg gomilanja docnji u plaćanjima prema Elektroprivredi Srbije. Pred samom kompanijom stoji izazov pronalaženja rešenja za ekonomski neodržive rudnike koji su pred iscrpljenjem preostalih rezervi uglja, kao i plan racionalizacije proizvodnje i poslovanja u delovima sistema u kojima analiza pokaže da mogu da budu ekonomski održivi. Uz nagoveštaj privatizacije nekih njenih delova. Ukoliko privatizacija ne bude prihvatljiva, kompanijom će se upravljati u skladu sa novim Zakonom o upravljanju privrednim društvima koja su u vlasništvu Republike Srbije“, otkriva strategija.
Izvor: Forbes
Foto: Pixabay