Problem nenaplativih kredita je tu i veoma je ozbiljan, posebno iz razloga što nije prognoziran veći privredni rast ni za ovu ni za narednu godinu, kaže Klaudio Ćezario, predsednik Izvršnog odbora UniCredit Banke u Srbiji, koja ulaže mnogo napora i novca kako bi se približila malim i srednjim preduzećima, ojačala svoju savetodavnu ulogu banke i ponudila proizvode i usluge koje zadovoljavaju njihove finansijske potrebe. Iako ne negira da će naredne dve godine biti teške za zemlju, Ćezario veruje da sadašnje Vladine mere štednje, predstavljaju dobru osnovu za budući privredni rast.
B&F Plus
“Tri zakona robotike” Isaka Asimova su iz sfere naučne fantastike pobegla u stvarnost i sve češće su meta promatranja od strane filozofa, naučnika ali i zakonodavaca. No, nikome i dalje nije jasno kada i kako je sve opravdano koristiti robote – čija je krivica ako oni budu umešani u nečiju smrt, da li neko sme svoje zdrave udove zameniti bioničkim protezama, da li su odluke koje “donese” osoba u vegetativnom stanju a prenese kompjueter – legalne?
Zadatak zakonodavaca u ovoj oblasti je da stvore regulatorno okruženje koje je dovoljno široko da može da obuhvati i etičke norme ali ne toliko restriktivno da one ometaju inovacije. Zbog toga je osnovan RoboLaw konzorcijum, vredan skoro 2 miliona evra, koji okuplja pravne stručnjake, inženjere, filozofe, inovatore i sl.
Krajem septembra konzorcijum je saopštio rezultate svojih promišljanja: “Vodič za pravno regulisanje robotike”. Ovaj dokument je set preporuka napravljenih tako da budu od pomoći evropskim zakonodavcima pri uvođenju robotskih tehnologija u zakonodavstvo EU.
Oni upozoravaju da pravni okvir robotike ne sme biti “preterano restriktivan” i preporučuju “funkcionalnu perspektivu” – oslanjanje na praktične podsticaje u specifičnim zakonima koji se bave robotima. “Tri zakona robotike” nemaju mnogo podudarnosti sa ovim dokumentom, kaže dr Andrea Bertolini sa specijalnog fakulteta za primenjene nauke Scuola Superiore Sant’Anna, koji je inače predvodio konzorcijum. Ovaj ad hoc pravni okvir bi mogao da podstakne razvoj tržišta u raznim sferama. Drugim rečima – robotika bi bila pokrivena bez obzira na to u kojoj delatnosti se proizvodi, od medicinskih robota do usisivača.
Ovim će biti ojačana i sfera bezbednosti proizvoda, međutim to bi moglo i da uspori razvoj naprednih proteza i egzoskeleta, tehnologija koje EU, s obzirom na svoju politiku podrške inkluziji osoba sa posebnim potrebama, veoma podržava.
Razvoj robotike ne pokreće samo pitanja pravne regulative ove grane primenjene nauke, već i adaptaciju finansijskog sektora na isti. Ova pravila bi zato trebalo da potpomognu i razvoj efikasnih strategija za osiguravajuće kuće jer nije lako prepoznati gde se robotizovani proizvodi mogu izdvojiti od ostalih. Zato će proizvođačima robota i nacionalnim vladama biti omogućeno uplaćivanje odštete za greške i kvarove u poseban kompenzacioni fond.
I proteze za udove takođe mogu biti “siva” zona propisa, ali ovaj dokument predlaže da se ukine razlika između individue i mašine, odnosno da se na protezu ne gleda kao na poseban deo čoveka.
Ali šta je sa pravima robota? Dr Bertolini kaže da postoji više razloga protiv njih. Kao prvo, veštačka inteligencija je još daleko od prestizanja ljudske, iako to često možemo videti u SF filmovima, a zatim i zato što je svaka autonomija koju mašine mogu imati u stvari – njima data od strane ljudi. Zato se roboti smatraju objektima a ne subjektima, pa stoga ni ne mogu imati prava. Oni s druge strane mogu dobiti ograničena ovlašćenja, poput pravnog statusa kakav imaju korporacije, npr da izvode pravne transakcije, mada se opet postavlja pitanje kako bi roboti mogli biti zastupani na sudu.
Još jedna među brojnim porukama Vodiča je i da se osnaži Međunarodno telo za standardizaciju kao i da se formira međunarodna organizacija koja bi se bavila isključivo zakonodavstvom u sferi robotike.
Rajan Kalo, profesor prava na Univerzitetu u Vašingtonu, tvrdi da će ove smernice biti od pomoći i SAD, koje zaostaju za Evropom i Azijom u pokušajima da regulišu razvoj robotike.
Izvor: The Economist
Tomu Pavlića, vlasnika preduzeća Evrotom koje za pčele proizvodi lekove i hranu, za pčelare pribor i opremu, a za široko tržište fito program i kozmetiku na bazi pčelinjih i biljnih proizvoda, pčele su iz Rume odvele na put po celom svetu. Na tom putu stigao je i do političara koji su strastveni pčelari, ali i do jedinstvenog meda u Jemenu, koji je najskuplji na svetu.
„Pčelarstvo je strast. Kako drugačije objasniti odluku da se vežeš za insekta koji može da te ubije?“ Od Tome Pavlića, jednog od najpoznatijih domaćih pčelara teško da ćete čuti više od ove rečenice kada ga pitate zašto se ceo život druži sa pčelama. On je, kaže, čovek koji pre veruje u praktično iskustvo i rad nego u reči. A kako bi drugačije, kad od pčela uči o životu još od detinjstva. Mada potiče iz železničarske porodice, Pavlić je nasledio ljubav prema pčelarstvu od dede i oca koji su u Rumi, gde je i rođen, proizvodili med za porodicu i prijatelje. Tokom mladosti radio je kao fotoreporter, potom u jednom trgovinskom preduzeću, pa kao direktor zanatske zadruge, a nakon toga je do penzije obavljao nastavnički poziv za koji se i školovao. Osnovcima je predavao matematiku, fiziku i tehničko vaspitanje i postao poznat kao nastavnik inovator, čiji su učenici osvojili brojne zlatne medalje na opštinskim i republičkim takmičenjima, a Pavlić još čuva neke od najboljih radova.
Uporedo je vodio još jedan život, koji se ceo vrteo oko pčela i oko ljudi koji se bave pčelama, u pčelinjaku, na fakultetima, u institutima, u pčelarskim udruženjima… Sredinom osamdesetih, nakon predavanja jednog poznatog stručnjaka za bolesti pčela, počeo je i sam sa eksperimentalnim istraživanjima za proizvodnju leka protiv veroe, izazivača zaraza kod pčela i jednog od njihovih najvećih nerijatelja, koji se uselio i u naše krajeve. Pavlić u socijalističko vreme nije mogao da otvori svoje preduzeće, a nije hteo ni da posluša predloge „da budem privezak nekoj društvenoj firmi“, iako je u međuvremenu napravio tri leka koja je želeo da registruje. Kada je privatna inicijativa dobila zakonski blagoslov u tadašnjoj Jugoslaviji, 1991. osniva preduzeće Evrotom i pokreće proizvodnju lekova za pčele. „Krenuo sam iz svog dvorišta i od sopstvenog novca. Bio sam među prvim domaćim proizvođačima lekova za pčele, koji su se u to vreme uvozili uglavnom sa američkog tržišta. Američki lek je bio četiri do pet puta skuplji od mog, ali ne i kvalitetniji. A pčelari gledaju svaki dinar“.
Pčela traži slugu, a ne gospodara
Tako je počelo, a danas se u ovom preduzeću proizvodi „sve za pčele i sve od pčela“: lekovi i hrana za pčele, pribor i oprema za bavljenje pčelarstvom, a na bazi pčelinjih i biljnih proizvoda Apina kozmetika i Api fito program. Tu je i proizvodnja sveća, pa izdavaštvo: stručna literatura o pčelarskom zanatu „od a do š“, a posebno o zaštiti od bolesti i štetočina. Ako se zatrčite sa mnoštvom pitanja, Pavlić odmahne rukom i kaže: „Polako. Ni ja sve ovo nisam stvorio preko noći“. Ne možete na put kroz svet pčela sedeći u njegovoj kancelariji. Povešće vas na mali kurs pčelarstva kroz fabričke pogone; pešačenje po površini od oko 400 kvadratnih metara. Dakle, vraćamo se na priču o lekovima. A da bi nju razumeli, pre toga na međuzavisnost pčela i biljnog sveta, o kojoj svet izvan sveta pčela malo zna.
Na primer, podatak da ovi jeftini radnici za oprašivanje poljoprivrednih kultura mogu, pod povoljnim uslovima, kod pojedinih biljaka da uvećaju prinose i do tri puta, bez ikakve dodatne agrotehnike. Zato, sa druge strane, nekontrolisana upotreba pesticida u poljoprivredi uzrokuje nove bolesti kod pčela, a posebno je poguban uticaj pesticida na bosiljak, koji je veoma važan za njihovu prehranu, objašnjava Pavlić.
Najveći rizici po pčelinja društva su u zimsko – prolećnom periodu, pogotovo kada su zime duže i hladnije, a uslovi za prezimljavanje u košnici neodgovarajući. Među uzrocima smrtnosti može biti i nekvalitetna hrana, ali najveća opasnost su zaraze, kao što su nozemoza, paratifusne, septicemijske i druge bakterije i paraziti. „Kod nas je poseban rizik nemar. Problem je u ljudima koji se ne pridržavaju saveta kako vršiti prevenciju. Pčela traži slugu, a ne gospodara. Ako danas niste uradili u pčelinjaku određeni posao, sutra ne morate ni da idete, jer je kasno“. Pavlić je do sada razvio široku paletu preparata za lečenje pčela, a svi su prošli kontrolu veterinarskih fakulteta i instituta u Srbiji, ali i u Skoplju, Sofiji, Moskvi i Kijevu. Postupak registracije leka je izuzetno obiman i rigorozan, u Srbiji celokupna procedura dobijanja dozvole može da traje i do godinu i po dana, a ukupan trošak iznosi oko 10.000 evra po jednom leku.
Uporedo sa lekovima, Pavlić je počeo da proizvodi i hranu za pčele. Što se tiče pribora i opreme za pčelare, deo se proizvodi u Evrotomu, a nešto se uvozi. Ako je u Americi pčelarstvo najrazvijenije, gde pčelari imaju i po 8.000 košnica, Kinezi su neprikosnoveni na svetskom tržištu kao proizvođači opreme: od najjeftinije do one visokog kvaliteta. Kvalitet opreme je veoma važan, a svaki pčelar mora da ima svoj pribor i opremu, ističe Pavlić, jer ako ih pozajmljuje od drugog pčelara – rizikuje da na pčele prenese neku bolest. Evrotom svojim asortimanom za pčelarstvo zadovoljava između 80 do 90% potreba pčelara, a za široko tržište proizvodi galenske preparate na bazi api-fito terapije i Apina kozmetiku. Dva potpuno različita tržišta, zahtevaju i različit pristup u promociji: za pčelare najviše novca se ulaže u stručne sajmove i skupove, a za široko tržište u medijsku reklamu.
Strast koja smiruje
Pavlić u razvoju svojih proizvoda sarađuje sa stručnjacima iz oblasti poljoprivrede, veterine i farmacije. Svi proizvodi su registrovani u Srbiji, a Evrotom je pojedine preparate registrovao i u Bugarskoj, Ukrajini, Albaniji, Rusiji, Bosni i Hercegovini i Jemenu. Preduzeće ima i svoja predstavništva u Hrvatskoj, Bugarskoj i Ukrajini. Evrotom poseduje GMP i HACCP sertifikate, a za poseban kvalitet proizvoda Pavlić je dobio brojna priznanja iz Novog Sada, Beograda, Moskve, Kijeva, Sofije, Dubaija, Kazablanke, Brisela i drugih sajmova i izložbi. Sve to postiže sa dvadesetak zaposlenih, ali će se taj broj povećati jer je Evrotom u postupku registracije veledrogerije.
Na kraju, Pavlić za tržište jedino ne proizvodi ono od čega je sve i počelo: med. U pčelinjaku je ostavio košnice isključivo za istraživanja o ponašanju pčela i za proizvodnju meda za lične potrebe i za proizvodnju preparata. „Odustao sam od proizvodnje meda za prodaju, jer je to veoma gorak posao. Previše moraš da gledaš u nebo, previše zavisiš od prirode“. Ako se dogode poplave kao što su bile ovogodišnje, usled kojih je direktna šteta zbog uništenih pčelinjih društava procenjena na 300.000 evra, a ukupna šteta zbog izostanka prinosa bagremovog meda i smanjenja izvoza za 85% na 20 miliona evra – onda je to dugogodišnji trud koji je uništen za nekoliko dana. „Ipak, zadnjih godina ima sve više mladih koji kreću u pčelarstvo. Od toga može da se živi – neki pčelari imaju i do 2.000 košnica, ali treba mnogo, mnogo rada“.
Šetnja po fabrici završava u sali za edukacije i seminare, iza koje je muzej pčelarstva. U
njemu su nastanjeni i tragovi Pavlićevih putovanja po svetu, na koji su ga odvele pčele. Stigao je i do svetskih političara koji su strastveni pčelari, „jer pčelarstvo je strast koja smiruje“. Na primer, nekadašnji predsednik Ukrajine Viktor Juščenko ima preko 1.000 košnica. Ali misli Tome Pavlića putuju ka košnicama u Jemenu. Najveći san mu je da duže boravi u toj dalekoj zemlji, za koju kaže da joj je med jedinstven i najskuplji na svetu. Možda će mu se san i ostvariti, jer na pitanje šta ga je na tržištu izdvojilo od drugih pčelara, kaže: „Istrajnost“.
U romanu Džonatana Frenzena iz 2001. „Korekcije“, osramoćeni akademik Čip Lambert, pošto je digao ruke od marksističke teorije i počeo da piše scenario, odlazi u antikvarnu knjižaru u centru Menhetna da proda svoju kolekciju dijalektičkih naslova. Knjige Teodora Adorna, Jirgena Habermasa, Frederika Džejmisona i raznih drugih koštali su Čipa blizu četiri hiljade dolara kad ih je nabavljao; sada vrede 65. „Okrenuo je glavu od njihovih strogih naslovnica, sećajući se kako su ga prizivale obećanjem radikalne kritike kasnokapitalističkog društva“, piše Franzen. Posle još nekoliko ekspedicija rasprodaje starih izdanja, Čip svraća do elitne bakalnice gde kupuje precenjene filete divljeg norveškog lososa.
U odnosima među ljudima, kao i među narodima, poniženje može da dovede do bezumnih postupaka, nezaustavljivih ratova.
Sve je više zapadnih analitičara, vlada i međunarodnih institucija opčinjeno autokratskim vladarima koji su, navodno, sinonim za privredni rast. Ovo ne samo da je mit, piše ekonomista Viliam Isterli (William Easterly) u britanskom magazinu Prospect, već zapadnim ekspertima daje odrešene ruke da diktiraju rešenja koja ne bi mogli u demokratijama.
Islamska država (IS) je za nekoliko godina prešla put od puke terorističke organizacije do samoproglašenog kalifata koji se uspešno bori na više frontova i, uprkos svojim stravičnim zlodelima, polako osvaja simpatije sunitskog stanovništva u Iraku i Siriji. Dok se svakim danom povećavaju izgledi da ove dve zemlje prestanu da postoje u obliku u kojem smo ih do juče poznavali, tako se povećavaju i šanse se delovi njihovih teritorija ujedine pod ratnom zastavom pokreta čija najveća pretnja leži u tome što u ratnom okruženju može samo da raste i jača.
Visoki komesarijat UN za izbeglice je u avgustu objavio da se gotovo polovina sirijskog stanovništva trenutno nalazi u izbeglištvu. Oko tri miliona Sirijaca raseljeno je po okolnim zemljama a više od šest miliona unutar ostataka onoga što je nekada bila Sirija. Gotovo polovinu raseljenih čine deca, a rat koji besni duže od tri godine odneo je 200 hiljada života.
U susednom Iraku, situacija još uvek nije kataklizmična ali se takođe razvija u pravcu veoma loših scenarija. Dugogodišnje favorizovanje šiitske uprave u Bagdadu dovelo je najpre do toga da su se Kurdi na severu zemlje efektivno odvojili i uspostavili potpuno samostalnu upravu, a onda je nezadovoljstvo Sunita eskaliralo na najgori mogući način – prelivanjem vojnih operacija Islamske države, najstrašnije vojne organizacije koja trenutno postoji, iz Sirije u sam Irak. Rezultat ovog prelivanja šokirao je čitav svet: drugi najveći irački grad pao je u ruke fanatika kojima masovne egzekucije predstavljaju svakodnevnu rutinu. Dok je bivši premijer al-Maliki na sve načine pokušavao da opstane na vlasti i javno pokazivao mišiće novoizabranom predsedniku, gradovi su padali jedan za drugim i govorilo se čak i novoj bici za Bagdad. Iračka vojska je jedva uspela da izbegne potpuno rasulo i koliko-toliko konsoliduje redove uz pomoć hitnih isporuka oružja koje su čak uključile ruske borbene helikoptere i avione. Iako su se političke prilike donekle stabilizovale nakon što je al-Maliki odstupio sa položaja, ukupna situacija je i dalje veoma teška a zajednički neprijatelj je prvi put nakon dugo vremena naterao vladu u Bagdadu i Irački Kurdistan da sarađuju. Bez obzira na to, cepanje ili čak sirijska sudbina Iraka sada je postala realna mogućnost.
Od Samare do Mosula
Islamska država je oružana formacija sunita-salafista čiji su se prvi obrisi pojavili pre više od deset godina u Iraku kada je Abu Musab al-Zarkavi (poreklom iz Jordana), nakon što su SAD izvršile invaziju na Avganistan, uspostavio irački ogranak Al-Kaide. Ovaj ogranak je gotovo samostalno uspeo da razbukta omanji građanski rat u Iraku tokom 2006. godine. Al-Zarkavi je iste godine ubijen u američkoj specijalnoj operaciji a njegova grupa je promenila ime u Islamska država Iraka, ali joj je po okončanju sunitsko-šiitskih sukoba, radijus delovanja bio značajno ograničen pošto su američke snage u Iraku uspešno sarađivale sa lokalnim sunitskim plemenima u borbi protiv al-Zarkavijevog nasleđa.
Pokret je „uskrsnuo” sa izbijanjem sukoba u Siriji gde je brzo osnovao svoju borbenu grupu iako je al-Kaida već imala svoju vojsku na terenu (Džabat al-Nusra). Trenutni vođa pokreta, Abu Bakar al-Bagdadi, prošle godine je objavio spajanje Islamske države Iraka i Džabat al-Nusre u jedinstvenu organizaciju koja će se zvati Islamska država Iraka i Sirije (ISIS). Džabat al-Nusra je odbila ovo spajanje nakon čega je većina stranaca u njihovim redovima prešla na stranu ISIS koji je zatim objavio rat svim pobunjeničkim grupama u Siriji koje odbiju da im se pokore.
Početak ovog međusobnog sukoba sirijskih pobunjenika nije bio uspešan za Islamsku državu koja je brzo bila potisnuta iz oblasti koje su kontrolisale Slobodna sirijska armija, Džabat al-Nusra i druge antirežimske snage. Kako je tačno Islamska država uspela da se reorganizuje u Iraku i dalje je nepoznanica. Na pitanje da li su se samo oslonili na podršku sunitskih plemena nakon što je vojska SAD napustila Irak, ili su dobili finansijsku i logističku podršku sa strane, za sada nema preciznog odgovora. Ono što se zna je da je njihov povratak u Siriju bio silovit i da je naglavačke preokrenuo gotovo čitavu situaciju u regionu.
Zapad i verolomni saveznici
Pre više od godinu dana, kada je Islamska država (u to vreme ISIS) počela da pokazuje ozbiljne ambicije, postiže ozbiljne rezultate i čini ozbiljne zločine na terenu, SAD su uz pomoć Francuske i Velike Britanije u Jordanu organizovale obuku za umerene pobunjeničke frakcije koje se bore u Siriji. Cilj ove obuke bio je da se „prihvatljivim“ pobunjeničkim frakcijama pomogne da uspostave i zadrže kontrolu nad zemljom u slučaju poraza snaga odanih Bašaru al-Asadu. Ideja je bila da se na jugu Sirije uspostavi protivteg fanaticima koji su ostvarili značajne uspehe i utvrdili svoje prisustvo na severu i istoku zemlje. Protivteg na jugu je ujedno trebalo da spreči prelivanje operacija Islamske države na teritoriju Jordana koji uz velike muke održava svoju krhku stabilnost i bori se sa pritiskom koji mu je prouzrokovao priliv više od pola miliona izbeglica iz Sirije.
Ne želeći da rizikuju mogućnost da u Siriji bude uspostavljen brutalan teroristički režim, SAD i njihovi najbliži saveznici su počeli da u Jordanu obučavaju „umerene” pobunjeničke snage. Ideja je po svemu sudeći došla prekasno jer je godinu dana kasnije Islamska država u Iraku zauzela Mosul i Faludžu, i čak ugrozila Bagdad i Erbil. U Siriji su nastavili nezadrživo napredovanje duž reke Eufrat gde su nakon Rake osvojili i provinciju Deir az-Zur na istoku zemlje i tamo sproveli neke od najstrašnijih pokolja viđenih u ovom ratu. Njihov najsvežiji plen je velika vazduhoplovna baza Asadove vojske u Tabki gde su zarobili čak i avione i prenosive sisteme protivvazdušne odbrane. Potom su produžili prema Alepu i Homsu i zaustavili se na obodima ovih uništenih gradova, da bi na krajnjem severu na nekoliko mesta proširili dejstva sve do turske granice, gde im otpor sada pružaju kurdske snage. Druge pobunjeničke grupe u Siriji su tokom prošle godine u tolikoj meri bile iznurene borbom protiv Asadove vojske na jednoj i Islamske države na drugoj strani da su, nakon povratka Islamske države u Siriju, suočene sa konstantnim porazima i osipanjem ljudstva koje prelazi u redove njihovog neprijatelja.
Svi ovi pohodi Islamske države bili su praćeni nečuvenim masakrima kako zarobljenih neprijateljskih vojnika tako i civilnog stanovništva. Na severu Iraka je tokom leta, usled delovanja Islamske države došlo do potpunog pogroma manjinskih zajednica u nekoliko gradova pri čemu je skoro pola miliona ljudi napustilo svoje domove spasavajući goli život. U najtežem položaju našle su se desetine hiljada Jazida koje su spas od terora Islamske države potražile na planinskom vencu Sindžar. Situacija na tom mestu je dostigla toliko katastrofalne razmere da je Barak Obama, inače veoma oprezan i uzdržan po pitanju bilo kakvog direktnog vojnog mešanja SAD u druge sukobe, brzo odobrio vazdušne napade američkih aviona na položaje Islamske države u tom regionu. SAD i njihovi saveznici sada organizuju slanje hitne pomoći u naoružanju za kurdsku vojsku koja vodi teške borbe koje, po svemu sudeći, neće skoro utihnuti.
Nova strategija
Kada su u pitanju vojne operacije, Islamska država ovog leta igra „simultanku” protiv iračke vojske, snaga iračkih Kurda, režimske vojske u Siriji, antirežimskih snaga u Siriji, čak i libanske vojske. Kao da sve to nije dovoljno, u pozadini vojnih dešavaju se i neke manje vidljive operacije koje ukazuju na to da Islamska država nije napamet okupljena grupa fanatika koji su uspešno iskoristili prilike koje su im se ukazale u sveopštem haosu u koji je region potonuo, već se radi o veoma dobro organizovanom i finansiranom pokretu koji ume da sklapa političke sporazume i komunicira sa lokalnim (sunitskim) stanovništvom, mada su te sposobnosti slabo vidljive usled medijske pažnje koju izazivaju stravični pokolji koje ovaj pokret sistematski sprovodi nad nesunitskim civilima i zarobljenim neprijateljima.
Kao ilustracija može da posluži sirijska provincija Deir er-Zur u kojoj se nalaze izvori nafte i prirodnog gasa i koju su branile ne samo dobro naoružane lokalne milicije već i Džabat al-Nusra, čije sedište se nalazilo upravo u ovom gradu. Lokalne grupe su čak bile okupljene u vojni savet koji je dobijao finansijsku i materijalnu pomoć od SAD i drugih zapadnih zemalja. Nezavisni izvori iz Deir er-Zura sada kažu da su ove lokalne milicije sklopile pakt sa Islamskom državom mesecima pre nego što su se ovi vratili u Siriju, i da su možda čak prosleđivale Islamskoj državi novac koji su dobijale sa zapada. Iako ove tvrdnje nisu zvanično potvrđene, sumnja je podgrejana u julu kada je Islamska država sa lakoćom prošla kroz sve linije odbrane, zauzevši čitav Deir er-Zur i učvrstivši svoju vladavinu duž doline Eufrata. Da stvar bude još gora, ovo nije bio usamljen slučaj u kojem su „umerene” milicije, koje su bile oformljene sa ciljem da se bore protiv Islamske države i ograniče njen uticaj, tajno ili polutajno sklopile saveze sa svojim neprijateljem, omogućivši mu neslućene uspehe i moć na terenu.
Islamska država je u isto vreme počela da pribegava novoj strategiji u obezbeđivanju dugoročnog prisustva na osvojenim teritorijama, tako da su sada voljni da lokalnu upravu prepuste upravo onim lokalnim snagama koje im prilaze i u koje imaju poverenja. To im omogućuje ne samo stabilnu zaleđinu već i ogromnu regrutnu bazu za svoju vojsku. Kao primer procesa u kojem Islamska država uspešno osvaja ne samo teritorije već i „srca i umove” lokalnog sunitskog stanovništva, opet može da posluži Deir er-Zur, gde pobunjenička koalicija nije previše marila za probleme civilnog stanovništva izazvane ratom, niti im je davala pristup zaradi od naftnih polja. Islamska država je odmah po uspostavljanju vlasti najavila popravku infrastrukture, snabdevanje pijaćom vodom, čak i irigacione projekte. Budući da su im se sve druge grupe pokorile, prestali su i sukobi među antirežimskim snagama pa je bezbednosna situacija postala bolja, makar za sunitsko stanovništvo.
Pretnja i slabe tačke
Nekadašnji ISIS je ovog leta još jednom promenio ime i sada se jednostavno zove Islamska država. Paralelno sa vojnom uspostavili su i sopstvenu političku strukturu, a to je kalifat u kojem Abu Bakar al-Bagdadi ima titulu kalifa svih muslimana. Pokret pod punom kontrolom drži sirijske provincije Raka i Deir er-Zur kao i iračku provinciju Nineveh. U isto vreme vode borbu sa Kurdima i Šiitima oko čitavog niza gradova u Siriji i Iraku. Mreža gradova i teritorija koje Islamska država kontroliše u ove dve zemlje toliko se proširila da ih u Iraku vojska SAD napada iz vazduha a u Siriji se razmatra slično delovanje kako bi se olakšao položaj istog onog Bašara al-Asada koga su prošle godine dani delili od masovnih vazdušnih udara i sudbine libijskog diktatora Moamera Gadafija. Na sve to treba dodati da pretnja Islamske države nije ograničena samo na Irak i Siriju.
Niz vojnih uspeha Islamske države na severu Iraka za sada je prekinut porazom koji su im kurdske snage nanele kod mosulske brane kao i neuspešnom opsadom grada Amerli (na pola puta između Mosula i Bagdada), koju su iračka i kurdska vojska razbile zajedničkim delovanjem. Jedinice Islamske države su uspele da odbiju kontraofanzivu iračke vojske na Tikrit ali njihova glavna slabost i dalje se ogleda u tome što sa relativno malim brojem vojnika kontrolišu veoma velike teritorije, usled čega su njihove jedinice maksimalno „razvučene“. U situaciji kada se protivničke linije raspadaju, ova slabost ne dolazi do izražaja, ali nakon što su se Šiiti i Kurdi u Iraku pregrupisali, mobilisali i dobili pomoć u naoružanju i vazdušnim napadima, situacija se u skoroj budućnosti može ponovo okrenuti protiv Islamske države čije ambicije često idu daleko ispred njihovih realnih mogućnosti i opremljenosti.
U međuvremenu je Džabat al-Nusra podsetila javnost da Islamska država još uvek nije jedina opasnost sa kojom region treba da računa. U poslednjim danima avgusta ova formacija je izbila na liniju razdvajanja Izraela i Sirije na Golanskoj visoravni, izvršivši minobacački napad na teritoriju pod izraelskom okupacijom i zarobivši nekoliko desetina vojnika iz mirovne misije UN. Izrael je tako došao u situaciju da se praktično graniči sa al-Kaidom, na šta su neki generali i obaveštajci iz ove zemlje upozoravali od samog početka rata u Siriji. Džabat al-Nusra za sada uspeva da odbije pokušaje sirijske vojske da povrati granični prelaz Kuneitra i ponovo uspostavi kontrolu na liniji razdvajanja sa Izraelom.
Fenomen Islamske države i njenog uspona svakako će biti među onima koji su obeležili tekuću godinu. Bojazan da ono najgore tek sledi je realna, pogotovo ako se uzme u obzir stanje u kojem se nalaze zvanične uprave u Bagdadu i Damasku, odnosno činjenica da su najveći mogući ekstremisti sada praktično izbili na granice Turske i Izraela. Bez obzira na to da li je ova zastrašujuća organizacija kreirana sa strane ili je proistekla iz nekih specifičnih problema sunitske zajednice na Bliskom Istoku, jasno je da su uspostavili strukturu koja nije održiva bez ozbiljnih finansija pa se, samim tim, postavlja i pitanje ko te finansije obezbeđuje. Dodatno pitanje je da li su te finansije bile direktno namenjene Islamskoj državi ili je ona do njih došla preko drugih paravojski, na čiji uticaj su finansijeri računali. Šta god da je odgovor, Irak i Sirija su prvi platili cenu, a moguće je da se spisak neće završiti sa njima.
Milan Kokorić
broj 110, septembar 2014.
Koncept siromašnih vlasnika zemlje i labave poreske politike je velikim delom odgovoran za neuspeh modernizacije srpskog društva u 19. veku. Nedavna odustajanja od oporezivanja druge nekretnine, podseća nas da je u Srbiji i dalje na snazi koncept koji daje prenost zarobljenom kapitalu a ne preduzetništvu.
Vlasnicima stanova u Srbiji se od aprila meseca ove godine dostavljaju rešenja o porezu na imovinu koji je uvećan u proseku za 20 do 30 odsto u odnosu na prošlogodišnje iznose. Ukupni iznos poreskog uvećanja ide i do 50 odsto ali to je posledica činjenice da se u najnovijem obračunu nalazi i iznos naknade za korišćenje građevinskog zemljišta koja je ranije naplaćivana odvojeno.
Organizovani protest poreskih obveznika je izostao, kao što se uostalom moglo i očekivati u našem društvu koje nema razvijenu tradiciju organizovanih javnih protesta, a izuzev nekoliko senzacionalističkih naslova u novinama, ovo povećanje poreza je u javnosti prošlo bez velike drame, gotovo neprimetno. Uvećanje državnih prihoda, ako budu naplaćeni, biće neosporno, u gorenavedenom procentu, ali opet skromno u odnosu na stope poreskog opterećenja stambenog prostora u razvijenim zemljama EU.
S obzirom da Eurostat ne objavljuje podatke o nacionalnim sistemima oporezivanja nekretnina, za upoređivanje prilika u EU i u Srbiji za potrebe ovog teksta korišćene su informacije sa web-stranica revizorske kuće Deloitte i internet portala Global Property Guide.
Na osnovu uvida u rešenja o godišnjem porezu za 15-ak stanova na teritoriji grada Beograda, stepen poreskog opterećenja u odnosu na tržišnu vrednost nekretnine procenjen je na oko 0,14 odsto i to nakon pomenutog povećanja poreza. Kao tipičan slučaj možemo uzeti stan od 64 kvadrata na periferiji Beograda čija je tržišna vrednost oko 57.000 evra i za koji je razrezan godišnji porez od nešto više od 80 evra ili 0,14 odsto vrednosti nekretnine. U Italiji je prosečna poreska stopa na stanove (u proseku 0,6 odsto vrednosti nekretnine) oko četiri puta viša nego u Srbiji, u Belgiji (u proseku 2 odsto vrednosti nekretnine) oko 15 puta viša nego u Srbiji, u Francuskoj (3 odsto vrednosti nekretnine) opterećenje je 23 puta veće, a u Danskoj (1,6 % – 3,4 %), od 12 do 26 puta(!).
Visoke stope oporezivanja nepokretnog imetka između ostalog služe kao korektiv koji treba da obezbedi ravnomernije i realnije raspodele plasmana kapitala unutar jednog ekonomskog sistema. Razvijene zemlje, staraju se da što više poreski opterete novac „zarobljen“ u nekretninama. Nepokretnosti na prestižnim lokacijama mogu da imaju samo oni koji to mogu sebi i da priušte kroz plaćanje poreza. U najvećem broju zemalja bivše istočne Evrope, uključujući i zemlje bivše Jugoslavije to nije slučaj.
Nacije siromašnih vlasnika stanova
Privatizacija stambenih fondova koji su za vreme socijalizma bili u državnom vlasništvu u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj i u drugim bivšim socijalističkim zemljama današnje EU, izvršena je rapidno i uglavnom pod veoma povoljnim uslovima otkupa. Populizam se u ovom državnom poduhvatu prepleo sa prevlađujućim neoliberalnim vrednostima, tako da su se krajem 90-ih godina prošlog veka u ovim zemljama konstituisale nacije slabo imućnih ili krajnje siromašnih vlasnika nekretnina. Veliki kapitali koji su pod drugačijim okolnostima mogli biti preusmereni u štednju ili obrtna sredstva privrednih subjekata bili su komotno raspoređeni u stambene fondove građana. Ova tranziciona stranputica korigovana je kasnije uvođenjem značajnih poreskih stopa koje se u nekim istočnoevropskim zemljama (npr. Mađarska i baltičke države) danas znatno približavaju maksimalnom poreskom opterećenju u pomenutim razvijenim zemljama EU.
Srpski slučaj izuzetan je po rekordno malim otkupnim cenama za stanove, koje nigde u istočnoj Evropi nisu pale tako nisko kao što je to bio slučaj u Srbiji za vreme hiperinflacije. Takođe, u našem slučaju do danas nije bilo naknadnog poreskog korektiva. Nisko poresko opterećenje pravda se skromnim prihodima stanovništva. Iz ovog razloga nije usamljen slučaj da recimo slaboimućna penzionerka može sebi da priušti da živi u ogromnom stanu u elitnoj četvrti Beograda. Kada bi poreska politika bila ekspanzivnija to bi dovelo do tržišno efikasnijeg plasiranja kapitala zarobljenih u ovakvim nekretninama. Građani bi prodajom ili zamenom dolazili do nekretnine koja je u skladu sa njihovim trenutnim platežnim mogućnostima.
U uslovima izrazito populističkog koncepta državne politike u Srbiji teško je čak i hipotetički zamisliti jednu dovoljno preduzimljivu i odgovornu izvršnu vlast koja bi se usudila da odnose na tržištu nekretnina preuredi zavođenjem takvog paketa nepopularnih mera. Teškoće na koje se nailazi u ovoj oblasti pokazuje prošlogodišnji stidljivi pokušaj bivšeg ministra finansija da zavede porez na tzv. drugu nepokretnost, što je posredno trebalo da omogući i oporezivanje stambenog rentijerstva (procenjeno oko 750.000 stambenih jedinica). Naime, inicijativa za uvođenje poreza bila je posle sasvim izvesnog političkog pritiska zaustavljena gotovo istog trenutka kada se pojavila u javnosti. Kako je kasnije objašnjeno iz ministrovog kabineta poreski pritisak na nekretnine sada bi bio neopravdan zato što bi građani bili primorani da prodaju stanove za koje danas na tržištu ne može da se dobije odgovarajuća cena.
Opšte pravo svojine
Srbija je kroz ceo 19. i dobar deo 20. veka slovila za nekakav „seljački raj“, zemlju u kojoj su svi seljaci bili vlasnici zemlje koju su radili. To uglavnom nije bio slučaj u Evropi gde su u prvoj polovini 19. veka vladali feudalni odnosi, a zatim krupni zemljoposed. Srbija je kao zemlja malog poseda i gotovo opšteg prava svojine nad nekretninama bila evropski kuriozitet. Doduše, u isto vreme znalo se da se radi o sitnom imanju „od koga seljak ne može ni da živi ni da umre“, na kojem se životarilo uz održavanje primitivnih formi proizvodnje i načina života. Zakonskim odredbama iz 1873. godine sitni posed u Srbiji je stekao i državnu zaštitu, s obzirom da nadalje nije mogao biti otuđen ni na koji način, pa ni od strane nenamirenih poverilaca, niti je mogao da se založi kao hipoteka.
Na ovaj način konzervirana je jedna krajnje netržišna i neuspešna ekonomska formacija, seljaštvo je postalo kreditno nesposobno, sprečen je očekivani proces ukrupnjavanja poseda, agrarna prenaseljenost je davila životnu snagu generacija ljudi koji su živeli, tačnije, životarili na selu. Poreska politika, naročito od ulaska populističke Narodne radikalne stranke u politiku i na vlast bila je još blagonaklonija prema seljaštvu. U arhivskim istraživanjima nailazio sam podatke o moravskim selima koja više od 10 godina nisu plaćala poreze uopšte, a u vreme Milana Stojadinovića svi seljački dugovi bili su poništeni odlukom vlasti.
Populizam srpskog „egalitarnog“, pezentističkog koncepta politike je dugoročno onemogućavao kako modernizaciju sela kroz ukrupnjavanje poseda tako i industrijalizaciju gradova u koje je trebalo da se slije jeftina radna snaga iz seoskih sredina.
Imati ili raditi
Poreske stope na poljoprivredno zemljište u centralnoj Srbiji i danas su male. Bilo da žive u gradovima ili na samoj zemlji, vlasnici često nalaze da nemaju računa da obrađuju zemlju i čuvaju je iz nekih neekonomskih razloga: „ako pukne rat“ ili „ako sve propadne“. Kada bi neko za pet hektara obradive zemlje morao da plati makar polovinu prosečne neto zarade u vidu godišnjeg poreza na imovinu (a danas plaća nekoliko puta manje), dobro bi razmislio da li bi tu zemlju sledeće godine držao neobrađenom.
U istorijskoj perspektivi poslednjih 200 godina, dugoročni fiskalni pritisak je u razvijenim zemljama primoravao male posednike na jednu od tri opcije. Oni su, naime, mogli da daju zemlju pod rentu, da je prodaju ili da pristupe zemljoradničkim kooperativama. Svaka od ove tri opcije vodila je ukrupnjavanju poseda i modernijem načinu obrade zemlje. U Srbiji je u dugom vremenskom trajanju (19-21 vek) vladala i danas vlada upravo suprotna logika, naime, najveću sigurnost i najniže stope poreza uživaju vlasnici nepokretnosti i rentijeri, dok je najveće opterećenje i najveći rizik nametnut preduzetnicima. Ne začuđuje otud da se nalazimo na samom zapećku kolone evropskih zemalja po svim bitnim pokazateljima nacionalne ekonomije.
Aleksandar R. Miletić
Biznis & finansije 108/109
Tetovaže su dugo smatrane simbolima buntovnog i rizičnog ponašanja, ali se danas sve više uočavaju i na telima nekih „sasvim finih ljudi“: doktora, nastavnika ili članova upravnih odbora. Nastale u praskozorje čovečanstva, kao potreba za razlikovanjem društvenih grupa ili potvrda inicijacije unutar plemenskih zajednica, sada imaju veoma važnu ulogu u identifikaciji pojedinaca, postale su deo lične ispovesti, i stoga je prvi korak u njihovom nastajanju – njihov odabir – zapravo i najvažniji.
Londonski „Ekonomist“ nedavno je objavio rezultate ispitivanja koji su pokazali da 31% engleskih poslodavaca ne bi uposlilo kandidata za upražnjeno radno mesto ukoliko bi on na sebi imao vidljivu tetovažu. Možda taj podatak deluje pomalo iznenađujuće i poražavajuće u današnja vremena i za zemlju koja je među vodećima u domenu ljudskih sloboda, ali treba imati na umu da bi, da je ova anketa kojim slučajem rađena pre samo tri ili četiri decenije, broj negativnih reakcija poslodavaca bio između 90% i 100%. Do pomaka u društvenoj percepciji je ipak došlo, a on je, uz koju deceniju zakašnjenja, postao vidljiv i u Srbiji.
Slikarka Snežana Dubajić je osnovala studio za tetoviranje „Sinđel“ još 1988. godine. Tada je to bilo prvo legalno mesto za tetoviranje u čitavoj SFRJ, a ideju za pokretanje takvog posla dobila je na skupovima motociklista, kojima je prisustvovala zajedno sa svojim mužem. „Tada su tetovaže bile znatno manje zastupljene nego danas, pa je među onim retkim ljudima koji su ih imali moglo da se pobroji ukupno četiri ili pet ponavljajućih motiva – ako ste „fini“ onda imate delfina, a ako ste „opasni“ onda imate tigra – ne računajući već nadaleko čuvene zapise o služenju JNA. Međutim, meni je već prilikom prvog susreta sa takvim svetom strašno bolo oči koliko su te tetovaže bile nekvalitetno urađene“, priseća se Snežana. Njena uska specijalnost bilo je kamenogrebanje portreta na spomenicima, koje se, kao i tetoviranje, radi iglama, tako da je već bila „upoznata“ sa neophodnim alatom.
Tabu zanimanje
Naša sagovornica je napustila svoj stalni posao u Institutu za urbanizam i arhitekturu Srbije i, puna entuzijazma, odlučila da zakorači u nepoznato. Htela je pre svega da slika na koži, ali u početku, takav pristup tetoviranju nije bio toliko tražen.
U prvim danima je „Sinđel“, koji se nalazio u Skadarliji, kao najbrojnije mušterije imao dorćolske mangupe kojima je Snežana ispravljala ranije tetovaže i pretvarala ih u mala umetnička dela. Ispred ateljea su se skupljali posmatrači da vide kako to izgleda kada se jedna „normalna“ žena bavi „nenormalnim“ poslom, a čitavo preduzeće ubrzo je privuklo i pažnju medija. Već posle nekoliko godina počele su da dolaze i cele porodice da se tetoviraju, a broj „loših momaka“ se smanjio. Tome je donekle doprinelo i tetoviranje poznatih javnih ličnosti, kao i sve češće prikazivanje tetoviranih pozitivaca u filmovima. Slika u javnosti je počela da se menja.
Što se edukacije i praćenja trendova tiče, veoma je važno bilo čitati strane stručne časopise. Ali, naletele su nesrećne devedesete, i pojedine primerke tih časopisa Snežana Dubajić je, kako kaže, morala da plaća „suvim zlatom“, a ponekad su i mušterije donosile materijale iz inostranstva. Ta nametnuta zatvorenost i nemogućnost da se razmenjuju iskustva sa kolegama iz drugih zemalja između ostalog je doprinela da „Sinđel“ dodatno razvije svoj prepoznatljivi stil.
„Gradili smo naš standard godinama, i sada, pošto sam videla mnogo studija širom sveta, mogu da kažem da smo među najboljima. Samo edukacija jednog majstora u „Sinđelu“ traje godinama – tokom prve godine „učenik“ uopšte nema dodira sa ljudskom kožom, a tek posle dve godine počinje da radi na najjednostavnijim tetovažama. Danas ovaj studio ima pet majstora, odnosno majstorki – jer je njegova vlasnica, kaže, kroz dugogodišnje iskustvo shvatila kako je ipak ženska ruka stabilnija u ovom poslu. Na posebno zahtevnim radovima učestvuje i ona, a priseća se da je najsloženiji zadatak imala kada je iscrtavala telo nekadašnjeg prvaka baleta Narodnog pozorišta u Beogradu, Aleksandra Izrailovskog. On je jednog dana posetio studio u želji da ima tetovažu na ušnoj školjci, a postao je gotovo svakodnevni gost tokom naredne tri godine – Snežana je po baletanovim sećanjima iscrtavala dnevnik njegovog života po čitavom telu.
Cena jedne tetovaže određuje se na osnovu tri faktora: veličine tetovaže, komplikovanosti njenog crteža i dela tela na koji se tetovira – najlakše i najtrajnije tetovaže se prave na listovima i površini kože iznad plećki, dok je najteže tetovirati delove tela kod prepona. U „Sinđelu“ najjednostavnije i najmanje tetovaže koštaju 30 evra, koliko iznosi tzv. „otvaranje“ igle i mašine.
Traganje za sobom
„Smeta mi stalno banalizovanje moje profesije, iako sam svesna da se ono danas dešava u svim oblastima društva. Pritom je nemoguće napraviti asocijaciju koja bi brinula o aspektima regulative i standarda u poslu tetoviranja, kada 90% salona u zemlji posluje nelegalno i doprinosi tom opštem, lošem glasu“, kaže Snežana. Ovo je ipak ozbiljan multidisciplinarni posao, napominje, u kome se svakodnevno barata sa medicinskim iglama, ljudskom krvlju i limfom, a čiji krajnji rezultat mora da zadovolji određene estetske kriterijume. „Mi smo preduzeće koje uvozi najbolje boje iz SAD, Italije i Engleske, koje, baš kao i igle, svaki put prolaze sanitarne preglede. A igle se uvek otvaraju pred mušterijama i posle rada bacaju“, napominje Snežana i dodaje da „Sinđel“ održava jako dobru komunikaciju sa Zavodom za javno zdravlje u Beogradu, odakle su čak i zvali studio da se raspitaju oko procedure uvoza određenog tipa igala u zemlju.
Sve mušterije po dolasku čekaju detaljne odštampane informacije o tome na šta posebno treba da obrate pažnju kada su u pitanju odabir tetovaže, strah od igle ili krvi, eventualni bol prilikom tetoviranja, kao i njihovo zdravstveno stanje prilikom dolaska.
Nekada je značenje tetovaža bilo potpuno drugačije i razlikovalo se po različitim kulturama. Često su imale magijsku ili zaštitnu ulogu od bolesti i „nečistih sila“, a na Tajlandu i u Kambodži donosile su sreću. Maori se i dan danas tetoviraju po licu kako bi razlikovali svoju etničku grupu, dok pripadnici japanske mafije, jakuze, tetovažama potvrđuju inicijaciju novoprimljenih članova. Za „obične smrtnike“ one u 21. veku ipak imaju drugačiji, intimni smisao…
„Od ukupnog broja naših mušterija, po slobodnoj proceni, oko 30% njih dolazi da iskopira nešto što je videlo na estradnim ličnostima, drugih 30% „izgugla“ na internetu motiv koji im se dopao, dodatnih 30% njih se trudi da samostalno nacrta ili osmisli izgled svoje buduće tetovaže, dok uvek ima oko 10% neodlučnih koji kroz razgovor sa nama želi da pronađe najbolju identifikaciju kroz crtež“, smeje se Snežana i dodaje kako je upravo zbog takvih mušterija tokom vremena postala psiholog-amater. Ipak, ti pojedinci koji se ne boje da tragaju za sobom predstavljaju i najveću inspiraciju – „Nije poenta tetovirati se po svaku cenu, već baš u onim trenucima dok se razmišlja o značenju buduće tetovaže“, zaključuje naša sagovornica.
Projekcije Mreže za poslovnu podršku (Business Support Network), koju su formirali menadžeri i konsultanti koji su godinama radili za različite poslovne asocijacije u Srbiji i kompanije privatnog sektora, pokazuju da će sve manji broj dece koja se rađaju i ekonomske migracije za nepune dve decenije izazvati nepopravljivu štetu po srpsku privredu i društvo u celini.
U proseku u Srbiji svake godine 38000 ljudi više umre nego što se rodi. U Srbiji je između četiri poslednja popisa (1981-2011) broj stanovnika smanjen sa 9.313,686 na 7.186,682. Broj stanovnika se smanjio za 2,2 miliona uprkos tome što je tokom devedesetih godina blizu milion Srba iz ratom zahvaćene Hrvatske i Bosne i Hercegovine migriralo u Srbiju. Podaci ukazuju da se broj stanovnika u našoj zemlji za 30 godina smanjio za ukupno 2.127,004 i da će već za nepune dve decenije sigurno pasti na blizu 5 miliona.
Smanjena stopa rasta stanovništva i nemogućnost reprodukcije sopstvene radne snage već decenijama izaziva velike probleme najvećem broju industrijskih zemalja. Ona brine sve one koji se spremaju za penzionerski život a kojima njihove zemlje to neće moći da osiguraju zbog trostrukog problema: pored uticaja „bele kuge“ tu su i globalne ekonomske krize i sve veća državna zaduživanja. Istovremeno, usled globalnog starenja stanovništva u Evropi i Srbiji sve je više penzionera.
U Srbiji je stanje posebno alarmantno zato što trenutno svega 991 000 zaposlenih u privredi puni budžet države i fondove obaveznog socijalnog osiguranja (PIO fond, zdravstveni fond i fond za slučaj nezaposlenosti) iz koga se finansiraju penzije za 1,75 miliona penzionera i oko 780 000 zaposlenih u javnom sektoru, državnoj upravi i pretežno gubitaškim javnim i državnim preduzećima. Pritom je broj penzionera u stalnom porastu, jer su na red za penzionisanje upravo došli oni koji su počeli da rade tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka, kada je zaposlenost u Srbiji bila najviša.
Srbija će već 2020. godine u ukupnoj populaciji imati blizu 34 odsto penzionera, što znači da će, ukoliko se privredni razvoj nastavi po istoj prosečnoj stopi rasta kao u periodu 2003-2013. (proteklih deset godina), na jednog zaposlenog u privredi dolaziti dva penzionera.
Odlazak mladih velika šteta za privredu i penzioni sistem u budućnosti
Razvijene evropske države prijemom novih građana u sopstveno državljanstvo pokušavaju da obezbede kvalitetnu radnu snagu za svoju privredu. Nemačka i EU su, još pre više godina uveli tzv. „plavu kartu“ za visokostručne kadrove iz sveta i mnoga zanimanja sa kojima su kadrovski deficitarni. Srbija ima obrnut proces, jer visoko kvalifikovani mladi ljudi emigriraju zbog loše ekonomske situacije u zemlji.
Broj Srba u rasejanju, koji godišnje izlaze iz matičnog državljanstva, predstavlja sve alarmantniji gubitak za Srbiju. Samo u Nemačkoj i Austriji u poslednjih deset godina oko 150.000 mladih Srba uzelo je tamošnja državljanstva i odreklo se svog matičnog. Iskustvo govori da se već treća generacija skoro u potpunosti asimiluje, zaboravlja svoje korene i menja prezime kako bi imali što bolje šanse za školovanje, studiranje i kasniji prijem u poslovnu zajednicu zemlje čije je državljanstvo preuzeto. Ovo je i veliki udarac na penzijski sistem Srbije, jer će ubuduće biti sve manje uživalaca deviznih penzija u našoj zemlji koji ne opterećuju domaći penzijski fond. Samo iz Nemačke trenutno stiže blizu 40.000 penzija mesečno. Međutim, već u bližoj budućnosti taj priliv biće sve manji.
Nijedna vlada u Srbiji od 2000. do danas nije u javnost izašla sa jasnom dugoročnom strategijom i agendom za rešavanje problema nataliteta i ekonomske migracije. Bez opsežnih reformi u poreskom, penzijskom, zdravstvenom i obrazovnom sistemu Srbiji predstoji tiho odumiranje i ne sme više ni jedna godina biti potrošena na čekanje i odlaganje rešavanja problema.