Ne baš tim rečima koje inspiraciju duguju čuvenom domaćem filmu, u crnim komedijama i svojim esejima kanadski teoretičar, esejista, filozof i pisac na različite načine prikazuje bezidejnost elita, jalovost nametnutih mantri koje oblikuju naš život i provocira ljude da ponovo misle, ponovo postavljaju pitanje šta je to biti ljudsko biće u društvu, izvan toga koliko ste poruka dobili u računaru ili mobilnom. Jednom rečju, kako je to biti izvan zamke? U intervjuu za Biznis i Finansije u dva dela Sol govori o svim ovim temama.
B&F Plus
U poslednjem izveštaju Evropske komisije jasno je upozoreno da je oblast očuvanja životne sredine u Srbiji – poglavlje o kojem naša zemlja, u okviru predpristupnih pregovora, treba da započne razgovore u drugoj polovini iduće godine – potpuno zapuštena, i da smo ocenjeni jedinicom. Za Beograd to znači da će svaka divlja i neodgovorno napravljena kanalizaciona mreža i nerešeno prečišćavanje otpadnih voda doći pod lupu 14 zemalja koje pripadaju slivu Dunava i koje ga koriste kao izvorište. Ali, možda je ipak najbolje da počnemo od Save…
Izvorište Beograda a možda u budućnosti i šireg regiona jeste reka Sava. Nekada domaća reka, na čije se očuvanje u tom periodu moglo uticati sa vrha tadašnjih nadležnih državnih institucija, danas je ovo međunarodna reka jednog haotičnog regiona, gde će proces “evropeizacije“, odnosno svest o očuvanju vodotoka koji život znače, potrajati po svoj prilici do duboko u 21.vek. A šta to u suštini znači ?
Ako se u gradovima na obalama pritoka reke Save pa i neposredno pored nje izgrade objekti za potrebe prljavih tehnologija, sa visokim procentom toksičnog otpada – i taj otpad bez prečišćavanja završi u vodotocima – onda je jasno da će se mnogostruko povećati zahtevi za doradom postojećih tehnologija za prečišćavanje tih voda do nivoa zdrave, pitke vode. A to sve ima svoju veoma, veoma visoku cenu.
Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da su i u ranijim vremenima prostorni planeri pravili neoprostive propuste, kao što je slučaj izgradnje postrojenja bazne hemije (Prva iskra- Barič), koja je bukvalno bila Damoklov mač nad beogradskim sistemom vodosnabdevanja. Da “Milosrdni Anđeo” nije bio “milosrdan” i da je neka “zalutala” raketa pogodila neko od postrojenja u Bariču, u Beogradu i nizvodno od njega ništa više ne bi bilo isto.
Barič je bio samo jedan od brojnih propusta i promašaja. Koliko smo ostali zarobljeni u istim suženim vidicima političkog slepila govore i brojna iskustva u ovim vremenima. Naime, u prethodnim decenijama (70-te i 80-te prošlog veka), Beograd je imao institucije na nivou grada koje su se brinule o prostornom planu izgradnje, kako samog užeg dela grada tako i prigradskih naselja. Političko slepilo proizvelo je prvo veliko divlje naselje – Kaluđericu, koja je postala paradigma za sva ostala divlja naselja oko Beograda. Ratovi i sela bez življa zatekli su Beograd nespremnim za proširenja rubnih područja, pa su po običaju počeli da cvetaju svi vidovi divlje gradnje. Od objekata stanovanja, preko putne infrastrukture, pa sve do neizbežnih komunalnih objekata, gde su dominantnu ulogu imale nelegalne (divlje) vodovodne i kanalizacione mreže.
Baš takve, loše izvedene mreže, prevashodno spojevi cevi i pripadajućih armatura, kada je i najčešće moguća infiltracija zagađenih voda, najčešće recidiva raznih zagađivača iz okruženja, osnovni su razlozi pada kvaliteta vode. Nažalost, jedan od tih potencijalnih zagađivača, i to veoma ozbiljnih, jeste nelegalno i tehnički neispravno izvedena kanalizaciona mreža.
Još je starim Rimljanima bilo dobro poznato koliko je ovaj sistem bitan za opstanak urbanih sredina, a naš slavni naučnik Milutin Milanković je rekao da jedan grad ne čine ni lepe zgrade ni široke ulice, koliko ga čini uredna i bezbedna kanalizacija. Danas, na početku 21. veka, u Srbiji se sprovodi legalizacija svega i svačega, od objekata stanovanja, privrednih objekata, saobraćajnica, do mreža vodovoda i kanalizacije, a pritom je struka u ovakvim slučajevima u zapećku.
Zato u amanet budućim generacijama, kao jedan od velikih problema ostavljamo nelegalno, nestručno i nadasve loše izvedene mreže vodovoda i kanalizacije, i to posebno u prigradskim naseljima. Niske zone grada, Novi Beograd i naselja na levoj obali Dunava su pod stalnim pritiskom mogućeg izlivanja kanalizacije i pravog ekološkog buma, pogotovo ako se izlivaju kanalizacione mreže opšteg sistema, gde su pomešane upotrebljene vode i prispele kišne vode.
Ozbiljni stručnjaci koji se bave ovim problemom dobro znaju koji su, prevashodno hidraulički, uslovi bezbednog oticanja upotrebljene vode, odnosno koji su neophodni padovi (nagibi) kanalizacione mreže, uz važan podatak o očekivanom nivou upotrebljene vode u kanalizacionim cevima. Takođe, iz poznatih razloga, moraju se poštovati i propisane dubine ukopavanja takve mreže. A šta se sve događa kada se svesno prenebregnu svi ovi zahtevi, može se videti u čestim izveštajima lokalnih gradskih službi i medija o izlivanju kanalizacije kao i velikim štetama (i rizicima!) koje su tim povodom pričinjene.
Sa gledišta struke, jasno je da naselja u niskim zonama pored Save i Dunava imaju stalan problem visokog nivoa podzemnih voda, pa je gotovo nemoguće izvesti duboko ukopanu kanalizacionu mrežu bez posebnih uređaja za obaranje nivoa tih podzemnih voda. To je prevelik zalogaj za lokalne „izvođače“ ovih radova, pa su takve novoizvedene mreže redovno plitko ukopane sa izuzetno malim padovima. To su, naravno, nelegalne mreže bez projektne dokumentacije i one, kao takve, nikada ne mogu dobiti potvrdu o tehničkom prijemu. Izuzev, naravno, ako nazovi „struka“ i politika tako odluče. Pošto se sada može bukvalno sve legalizovati, “izvođači“ ovakvih radova će, posve sigurno, prst uprti u Javno-komunalno preduzeće Beogradski vodovod i kanalizacija (BVK) ili Osnivača, kao odgovorne za dogradnju novih kanalizacionih crpnih stanica (KCS), kako bi se legalizovani objekti zaštitili od mogućih, nepoželjnih izlivanja kanalizacije. S tim u vezi postavlja se i jedno pitanje koje je za sada bez odgovora: da li je za ovakvu neuslovnu mrežu prihvatljivo graditi skupe crpne stanice ili je jednostavnije izvesti novu uslovnu mrežu?
A dok čekamo odgovor na ovo pitanje, i sve dotle dok se ne donesu konačne odluke, izvesno je da će kanalizacione mreže malog kapaciteta i malih padova proizvoditi velike ekološke a uz to i mnoge druge životne probleme. Da problem bude još složeniji, menadžment BVK je potpisao ugovor sa Nuba-investom, gde je dozvoljeno da se u kanalizacione cevi manjeg prečnika (300mm) ugrade prstenovi-nosači optičkog kabla. To je sa gledišta struke još jedan faktor komplikacije. Naime, kod već ionako malih padova u kanalizacionoj mreži, svaka nova prepreka je i nova blokada protoku. Naime, prstenovi-nosači optičkog kabla, makar koliko bili tanki, neće se oslanjati na čistu i glatku unutrašnjost (već dugo raubovanih!) cevi, nego će se oslanjati na prilično ohrapavljene i oštećene unutrašnje delove i tako dodatno stvoriti novu blokadu protoka. O ovom predmetu brigu su već preuzele nadležne državne institucije, i sada nam je još jedino ostalo da se nadamo da će dugo najavljivani profesionalizam u javnim preduzećima zauzeti svoje mesto.
Upravo ovih dana je u izveštaju Evropske komisije o realizaciji unapređenja u navedenim oblastima jasno upozoreno da je oblast očuvanja životne sredine potpuno zapuštena, i u rasponu ocena od 1-5 data nam je jedinica. Ovo naravno ne treba nikoga da čudi kada su poznate već pomenute aktivnosti u jednom veoma bitnom segmentu najvažnijeg komunalnog sistema u gradu. Uz to, treba imati na umu da su nam nadležni od strane EU već poodavno skrenuli pažnju da se kao osnovni prioritet mora aktivirati izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.
Razlozi su više nego jasni. U sagledavanju ovog problema, treba znati da Dunav nije samo srpska reka. Čak 14 zemalja su u slivu Dunava i koriste taj sliv kao izvorište. Kada se to zna, onda je jasno da je zahtev nadležnih iz EU potpuno opravdan. Jasno je da se mora krenuti u realizaciju programa prečišćavanja otpadnih voda, uz uvažavanje činjenice da te aktivnosti iziskuju izuzetno visoka finansijska sredstva. To prevashodno podrazumeva izuzetno složen način dovođenja najvećeg dela tih voda do postrojenja za prečišćavanje (Veliko selo), preko izgradnje novih crpnih pumpi (KCS), potom interceptora (ušće Save u Dunav), tunelske deonice, i mnogih drugih elemenata. Uz sve to, značajna finansijska sredstva biće potrebna da se reši i pitanje već pomenutih „divljih“ i tehnički neuslovnih kanalizacionih mreža sa svim problemima koji iz toga proističu ili pak, izgradnja novih manjih postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda za naselja na rubnim područjima grada, kao alternativa odvođenju tih voda do udaljenog postrojenja u Velikom Selu. Ali, to je već zadatak za nove kreativne, vredne, odgovorne i nadasve stručno osposobljene izvršioce.
Stevo Savić, građevinski inženjer
U redovnoj godišnjoj publikaciji Biznis Top 2012/13 postavili smo pitanje rukovodiocima domaćih preduzeća o najvećim rizicima sa kojima se trenutno suočavaju i dobili smo veoma različite odgovore, koji su najviše zavisili od delatnosti ispitanika.
Dramatične promene u IT industriji
Kao najveći globalni izazov za ostvarenje planova lokalne firme koja se bavi softverom vidim velike i brze promene u poslovnoj strategiji vodećih svetskih IT kompanija. To više nisu samo promene u obimu ostvarenja neke ideje ili koncepta, određene mogućnostima koje pruža tehnološki napredak, već su to sve češće veoma dramatični rezovi i prelasci u sasvim drugi segment IT industrije, često uz potpunu promenu paradigme. Ove promene nisu lako predvidive, osim možda za veoma upućene.
U lokalne pretnje bih pre svega uvrstio nedostatak prave i konzistentne strategije razvoja domaće IT industije. Povremeno se učini da postoji jasan plan i definisan redosled koraka, ali već u sledećem trenutku nove okolnosti to demantuju. Takođe, usled teške finansijske situacije, sve je veći broj firmi u našoj industriji pred bankrotom, što potencijalno ostavlja njihove partnere i poverioce u nezavidnoj situaciji. Na kraju, mogućnost novih izbora, iako politička „okolnost“, potencijalno se može odraziti na pad potrošnje u IT industriji, a to je izazov sa kojim je teško unapred računati.
Zoran Mitrović, generalni direktor Viktorija Group
Klimatski ekstremi
Sektor u kome mi poslujemo veoma je podložan uticajima vremenskih prilika. Protekle dve godine bile su ekstremne tako da će nam ovaj aspekt svakako predstavljati izazov u narednoj godini, za koju se nadamo da će se vratiti klimatskom proseku i time obezbediti stabilnost snabdevanja i cena sirovinskih inputa. Ova vrsta predvidivosti omogućila bi adekvatnije planiranje poslovanja i poslovnih rezultata.
Dodatno, izvesna ekonomska nestabilnost evro zone, kao posledica globalne ekonomske krize, takodje ima značajan uticaj na našze planove s obzirom da oko 80% ukupnog izvoza Victoria Group čini plasman na EU tržište.
Siniša Daničić, generalni direktor Strauss Adriatic
Turbulencije na tržištu i neravnomerna akcizna politika
Tokom 2013. godine uspeli smo da sprovedemo u delo planove koji su našu kompaniju pozicionirali u sam vrh poslovnog kora Srbije. Ipak, kafa spada u red cenovno osetljivih artikala pa se i najmanje turbulencije na tržištu odražavaju na cenu koju potrošači plaćaju. Nama dodatnu prepreku predstavlja i već dobro poznati problem akciza koje se plaćaju samo u malom broju zemalja poput Belgije, Danske, Rumunije, Bugarske i Srbije. Iako spada u red gotovo osnovnih životnih namirnica, kafa je u Srbiji akcizna roba i na nju se plaća posebna vrsta poreza. U septembru prošle godine su usvojene izmene Zakona o akcizama, prema kome se akcize na kafu umesto po stopi od 30 odsto plaćaju po kilogramu sirove kafe. Izmena Zakona o akcizama po prerađivače kafe je s jedne strane dobar potez jer fiksira apsolutni iznos po kilogramu kafe i time učesnicima u lancu pruža izvesnost u pogledu akciznog izdvajanja. S druge strane, smatramo da bi, s obzirom na situaciju u industriji prerade kafe, bolje rešenje bilo smanjenje akciznog zahvatanja. Ipak, fiksiranjem iznosa je napravljen pozitivan pomak, te se nadamo još boljem razumevanju potreba prerađivača kafe u predstojećem periodu.
Branka Radovanović, direktor PSTech d.o.o.
Štednja na obrazovanju bi bila pogubna
Za poslovanje je primarna opšta stabilnost i jasna strategija kuda zemlja ide, u kom ekonomskom sistemu živimo. Svaki investitor, domaći ili inostrani, želi da mu investicija bude zaštićena, da zna pravila poslovanja, da su ona jasna i stabilna. Svaka promena pre donošenja treba da bude dobro izvagana i da primena bude dovoljno unapred najavljena.
Informacione tehnologije koje su naša oblast rada, imaju najveću stopu rasta u svetskoj ekonomiji. I svetskom tržištu radne snage nedostaju ICT stručnjaci. U Srbiji nema nezaposlenih u ovoj industriji i postoji potencijal za dalji rast i upošljavanje IT inženjera. Mere štednje ni na koji način ne treba da ugroze obrazovanje. Uz to, država treba da podesi sistem obrazovanja i uloži u oblasti koje imaju perspektivu. Priliv kvalitetnih ICT kadrova za potrebe koje već postoje, a biće ih sve više, jeste od ogromne važnosti za naš poslovni rast.
Industrija softvera i ICT usluga je izvozno orijentisana, što donosi tako potrebne devize Srbiji. Mi se na svetskom tržištu borimo kvalitetom i konkurentnom cenom. Svako dodatno opterećenje zarada, pod bilo kojim izgovorom, ugrožava poslovanje. Rasterećenje zarade, koje bi donelo i smanjenje sive ekonomije u oblasti isplata zarada, regulisalo bi nelojalnu konkurenciju i učinilo nas još konkurentnijim na svetskom tržištu.
Smanjen broj pčela tera evropske zemljoradnike da se sve više oslanjaju na divlje oprašivanje. Nova istraživanja potvrđuju da u više od polovine evropskih zemalja nema dovoljno pčela za oprašivanje useva.
Naučnici veruju da je nagli razvoj biogoriva izazvao i veliku potrebu za oprašivanjem. Ova nestašica se posebno oseća u Britaniji koja ima samo četvrtinu od potrebnog broja pčela. Naučnici veruju da divlji oprašivači (bumbari, sirfide) mogu da nadoknade ovaj nedostatak.
Studija je objavljena u časopisu Plos One.
Hrana za gorivo
Poslednjih godina je broj pčela u Velikoj Britaniji opao. Glavnim krivcima za ovaj gubitak se smatraju i pesticidi i bolest. Međutim, širom Evrope, broj kolonija pčela je porastao za sedam posto i to u periodu od 2005. do 2011. na teritoriji 41 države.
U isto vreme je skoro za trećinu porasla i površina na kojoj se gaje stočna hrana i industrijske biljke pogodne za dobijanje biogoriva, kao što su uljana repica, suncokret i soja.
“Uočen je i veliki porast u uzgajanju uljane repice u mnogim zemljama”, rekao je glavni autor dr Tom Briz, sa Riding Univerziteta.
“U Grčkoj je 2005. godine bilo samo nekoliko stotina hektara pod uljanom repicom, ali je od tada došlo do eksplozije u njenoj proizvodnji jer se za nju daju subvencije za biogoriva.”
Naučnici kažu da Evropi nedostaje skoro 13,4 miliona kolonija ili okvirno sedam milijardi pčela.
Istraživanje ukazuje na to da je dobar deo oprašivanja obavljaju bumbari, silfide i pčele samice. Velika Britanija je jedna od zemalja sa najvećim nedostatkom, samo Moldavija, čija je ekonomija 300 puta slabija od britanske, ima veći nedostatak pčela. Malo se zna o broju divljih vrsta koje mogu da oprašuju jer one nisu praćene u Britaniji. Istraživači veruju da oslanjanje na njih može smanjiti prinose i ugroziti britanske useve.
“Suočićemo se sa katastrofom u narednim godinama, ako ne reagujemo sada”. rekao je profesor Sajmon Pots sa Riding Univerziteta, koautor ovog naučnog rada.
“Divljim oprašivačima je potrebna veća zaštita. Oni su neopevani heroji sela, koji predstavljaju vitalnu kariku u ljudskom lancu ishrane i obavljaju besplatno posao, koji bi inače koštao britanske zemljoradnike oko 1,8 milijardi funti godišnje.
Britanska industrija jabuka posebno zavisi od oprašivača, kažu istraživači.
Divlja stvorenja godišnje dodaju 37 miliona funti na vrednost samo dve vrste britanskih jabuka, Gala i Koks. “Oprašivači ne samo da povećavaju broj, već i podižu kvalitet dobijenih jabuka. One su veće i voćari ih prodaju po višim cenama”, kaže Briz.
Rekao je i da bi industrija imala veliki problem u slučaju da se nešto desi ovim vrstama. “Jednostavno nemamo dovoljan broj pčela koje bi preuzele njihovu ulogu.”
Iako su preduzete mere za zaštitu pčela na nivou EU, tako što je uveden moratoriju na neonikotinoidne pesticide, istraživači ukazuju na to da ostali evropski zakoni pogoršavaju nedostatak oprašivača.
U okviru nove EU direktive o obnovljivim gorivima, 10 posto goriva za transport će morati da bude iz obnovljivih izvora do 2020., iako se još uvek pregovara o konačnom procentu.
Kakav god da bude postavljeni cilj, direktiva je već uticala na porast u proizvodnji uljane repice, soje i uljane palme. “Širom Evrope, sve više raste jaz između zakona o poljoprivredi i očuvanju okoline,” kaže profesor Pots. “Zemljoradnike podstiču da gaje uljarice, ali ne postoji zajednička strategija o tome kako da se pomogne insektima koji ih oprašuju.”
“Potrebna nam je odgovarajuća strategija u celoj Evropi za očuvanje divljih pčela i oprašivača koja bi obuhvatala očuvanje habitata, zakone o zemljoradnji i metode obrade zemlje, u suprotnom rizikujemo da nas zadese veliki finansijski gubici u sektoru zemljoradnje kao i potencijalna ozbiljna nestašica hrane.”
Izvor: Kontrapress
Preko milion nezaposlenih Amerikanaca dobiće najstrašniji novogodišnji „poklon“. Ostaće bez naknade za nezaposlene. Vidite, republikanci u Kongresu tvrde da ako posle višemesečnog traženja niste našli posao, to je sigurno zato što se ne trudite dovoljno. Dakle, potreban vam je dodatni podsticaj u vidu čistog očajanja.
Kao rezultat toga, muke nezaposlenih, koje su ionako strašne, postaće još gore. Naravno, oni koji imaju posao su u mnogo boljoj situaciji. Međutim, uporna slabost tržišta rada odražava se i na njih. Dakle, hajde da popričamo o mukama zaposlenih.
Neki ljudi pokušavaju da vas ubede da su radni odnosi isti kao svaka druga tržišna transakcija; radnici imaju nešto na prodaju, poslodavci žele da kupe ono što oni nude, i onda se jednostavno dogovore. Ali svako ko je ikada radio u stvarnom svetu – ili ko je makar pročitao strip Dilberta – zna da nije tako.
Činjenica je da zaposlenost obično podrazumeva odnos podređenosti: imate šefa koji vam naređuje šta da radite i ako odbijete možete biti otpušteni. To ne mora da bude loše. Ako poslodavci cene svoje radnike, neće postavljati nerazumne zahteve. Ali to nije jednostavna transakcija. Postoji onaj kantri hit pod nazivom „Take This Job and Shove It“ (Gonite se i ti i tvoj posao). Ne postoji i nikad neće postojati pesma pod nazivom „Gonite se i ti i tvoja roba široke potrošnje“.
Dakle, radni odnos je odnos snaga, a visoka nezaposlenost je znatno oslabila ionako slab položaj radnika u tom odnosu.
Zapravo možemo kvantifikovati tu slabost posmatrajući stopu ostavki – mesečni procenat radnika koji dobrovoljno napuštaju radno mesto (za razliku od otpuštanja). Očigledno, ima mnogo razloga zašto neko može da napusti posao. Ostavka, međutim, predstavlja rizik; ukoliko već nema novi posao koji ga čeka, radnik ne zna koliko dugo će mu vremena trebati da pronađe novi posao i kakav će taj posao biti u poređenju sa starim.
A rizik ostavke je mnogo veći kada je nezaposlenost visoka i kad ima mnogo više ljudi koji traže posao nego što ima radnih mesta. Kao rezultat toga, očekivalo bi se da stopa ostavki raste u vreme privrednog rasta i pada tokom recesije – što se zaista i dešava. Ostavke su pale tokom recesije 2007-09, i samo su se delimično obnovile, što je odraz slabosti i neadekvatnosti našeg ekonomskog oporavka.
Sada razmislite šta ovo znači za pregovaračku snagu radnika. Kada je privreda jaka, radnici su snažni. Mogu da odu ako su nezadovoljni tremanom poslodavca i znaju da će brzo pronaći novi posao ako ih on otpusti. Međutim, kad je privreda slaba, radnici imaju vrlo slabe karte i poslodavci su u poziciji da ih više opterećuju, manje plaćaju, ili i jedno i drugo.
Ima li nekih dokaza da se to dešava? I kako se dešava? Ekonomski oporavak je, kao što sam rekao, bio slab i neadekvatan, ali sav teret ove slabosti nose radnici. Dobit preduzeća se survala tokom finansijske krize, ali se brzo obnovila i nastavila da se uvećava. U ovom trenutku, profiti posle oporezivanja su više od 60 odsto veći nego što su bili 2007, pre izbijanja recesije. Ne znamo u kojoj meri se ova bujica profita može objasniti faktorom straha – mogućnošću pritiskanja radnika koji znaju da nemaju gde da odu. Ali to mora biti barem deo objašnjenja. U stvari, moguće je (mada ne i izvesno) da korporativnim interesima zapravo više odgovara delimično depresirana privreda nego puna zaposlenost.
Štaviše, mislim da nije preterano reći da ova realnost delimično objašnjava zašto je naš politički sistem okrenuo leđa nezaposlenima. Ne, ne verujem da postoji tajna zavera direktora koji potajno rade na slabljenju privrede. Ali mislim da se glavni razlog zašto smanjenje nezaposlenosti nije politički prioritet ogleda u tome što je ovo stanje grozno za radnike, ali je korporativnoj Americi sasvim dobro.
Kad jednom ovo shvatite, shvatićete i zašto je tako važno da se ovi prioriteti promene.
U poslednje vreme vodi se čudna rasprava među progresivcima, gde neki tvrde da populizam i osude nejednakosti predstavljaju skretanje pažnje, i da umesto toga proritet treba da bude puna zaposlenost. Međutim, kako su već istakli neki vodeći progresivni ekonomisti, i sama puna zaposlenost je populističko pitanje: slabo tržište rada je glavni razlog zašto radnici gube moć, a prevelika snaga korporacija i bogatih je glavni razlog što ne činimo ništa za nova radna mesta.
Preveliki broj Amerikanaca trenutno živi u klimi ekonomskog straha. Postoje mnogi koraci koji se mogu preduzeti da se takvo stanje okonča, ali najvažnije je da se radna mesta vrate na dnevni red.
Preneseno sa Peščanika
Meštani sela podno Medvednika zabacili su mamac vredan 300 evra i privukli na desetine budućih komšija spremnih, bar na rečima, da podignu brvnare vredne nekoliko hiljada evra, gaje ovce i razvijaju turizam. Ali koliko će to novo seosko preduzetništvo uspeti zavisi od mnogo faktora. Jedan od njih je planski pristup države koja bi trebalo da odluči kojim bi gotovo napuštenim naseljima dala „jaču struju“, više vode i put.
Otkad je Udruženje domaćina sela Rebelj na Fejsbuku objavilo da poklanja tri ara placa onome ko je spreman da u narednih godinu dana podigne ovde tradicionalnu drvenu kuću, telefon Sretena Aleksića ne miruje. Kod predsednika Udruženja meštana Rebelja ljudi se raspituju o placevima, iznose svoje poslovne i životne planove, spremni da ispune i onaj drugi uslov po kojem kuća treba da se koristi tokom cele godine, a ne da većinu vremena zvrji prazna.
U trenutku razgovora za B&F Aleksić na svom spisku zainteresovanih ima 52 imena pojedinaca ili organizacija spremnih da se ovde skuće i posluju. Ali mi nemamo toliko placeva!“, vajka se Aleksić.
Vest da meštani Rebelja daju besplatno tri ara placa za gradnju, samo da privuku nove stanovnike u seoce koje sada broji 136 duša, prohujala je internet prostorom kao svež planinski vetar sa Medvednika, budeći preduzetnički duh širom zemlje. „Javila nam se žena iz Rume voljna da ovde gaji stado ovaca, uz stalno angažovanje nekog od meštana, preduzetnici koji bi podigli brvnare za odmor, Udruženje „Put vina“ koji bi za potrebe svojih članova ali i gostiju podigli nekoliko brvnara za etno restoran i smeštaj, a javili su se i proizvođači organske hrane“, nabraja Aleksić.
Od lepe slike do smetova
Paralelno sa idejom Rebelja i Dragan Tomić, inače Aleksićev prijatelj, oglasio je da daje besplatno placeve u svom rodnom selu Mioči, između Ivanjice i Novog Pazara podno Mučanj planine, ali nije naišao na odziv kao Rebelj. „Mi smo postavili slike našeg kraja, to je prelepa, nedirnuta priroda i to je ljude privuklo“, kaže Aleksić.
Placevi koji se dele nisu javno dobro već imanje Svetozara Davidovića, i do šest parcela je dovedena struja i voda. Nikola Majstorović, takođe je spreman da svoju zemlju pokloni pridošlicama, ali je ona nešto dalje od sela i bez komunalne infrastukture. Međutim, javili su se i oni koji bi baš takav neopremljen plac, kao i oni kojima se ni jedna od ponuđenih lokacija nije dopala, spremni da dođu u Rebelj i kupe plac na drugom mestu.
Nepristojno je pitati za vrednost poklona, ali nije tajna da tri ara u Rebelju mogu da se kupe za oko 300 evra. Toliko, u proseku, košta kvadratni metar brvnare. Na ovom području mnogo je onih koji prave brvnare i vajate, posebno su čuveni majstori iz Ivanjice, a u zavisnosti od opremljenosti objekta on može da staje od 150 do 600 evra po izgrađenom kvadratu. Dakle, onima koji su spremni da za vajat ili brvnaru odvoje i nekoliko hiljada evra, ili čak ovde i da pokrenu neki posao u skladu sa ovim područjem, cena placa ne bi bila razlog za glavobolju. Aleksić priznaje da oglas o besplatno ustupljenim placevima jeste bio mamac, ovoga puta veoma uspešan.
„Mi im nudimo ugovor o zakupu na 99 godina s tim da zakupac može da prenese plac i na naslednika. Na zakupcu je da podigne tradicionalnu kuću u kojoj će cele godine neko boraviti. Morao bi još da uradi priključak za struju, koji košta isto kao i drugde, ali i za vodu što je besplatno“, kaže Aleksić.
U razgovoru sa rukovodiocima Valjeva Aleksić je dobio uveravanja da će podržati njihovu inicijativu, a meštani Rebelja traže «jaču» struju i više vode, odnosno veći kapacitet vodovoda jer očekuju da će već na proleće selo imati više meštana. Takođe, dobro bi bilo i da opština asflatira poslednjih dva kilometra puta do Rebelja.
Međutim, koliko njih će zaista biti spremno da se odvoje od tastature i spakuju do planine gde se kreće poljskim putevima, teško prohodnim čim zaveje i gde je poslednja prodavnica udaljena osam kilometara.
Zdrav život ili opstanak
„Teško je očekivati masovniji povratak na selo, posebno mlađe, vitalne populacije. Najbrojniji povratnici su naši državljani koji su svoj životni i radni vek proveli u inostranstvu, a nakon penzionisanja vraćaju se u mesta rođenja“, kaže za B&F Vlasta Kokotović, doktorant na Geografskom fakultetu, zaposlena u Geografskom institutu „Jovan Cvijić“.
Pre tri godine SANU je nakon decenije i po mirovanja obnovio svoj Odbor za selo, i tada su u javnost izašli poražavajući podaci: od 4.800 seoskih naselja u Srbiji, u 1.200 najmlađi stanovnik ima preko 60 godina, a u narednih 25 godina nestaće 25 odsto sela. Ove podatke Kokotović dopunjava podacima sa poslednjeg popisa 2011. godine: u 200 sela nema mlađeg od 20 godina, za 15 godina, procenjuje se, nestaće još oko 1.200 ruralnih naselja. Iz mnogih sela više nema ko da se iseljava. „Ne postoji zvanična državna strategija koja se odnosi na ovu problematiku, jedan od problema je i to što statistika Republike Srbije u zvaničnoj podeli naselja ne prepoznaje selo kao naseljsku jedinicu, već se naselja dele na gradska i ostala“, kaže Kokotović. Ipak ona skreće pažnju da u Srbiji postoji nasleđena mreža naselja, te je neophodno napraviti selekciju i odabir sela koja imaju potencijal i realne šanse za opstanak.
Ili, kako to definiše sociolog dr Jovana Čikić, docent na Departmanu za geografiju, turizam i hotelijerstvo Prirodno matematičkog fakulteta u Novom Sadu, šta je ono što srpsko selo nudi «koliko čovek koji živi u selu može tu da zadovolji svoje lične, ali i društvene potrebe“.
U zemljama Evropske unije razlikuju se kriterijumi po kojima se neko naselje kvalifikuje kao urbano ili ruralno. U Danskoj je to aglomeracija sa manje od 200 stanovnika a u Švajcarskoj parohija ispod 10.000 stanovnika. Savet Evrope je uveo pojam „ruralna oblast“ za potez zemlje u unutrašnjosti ili na obali gde se teritorija koristi većinom za poljoprivredu, šumarstvo, vodoprivredu, ribarstvo, kao i po drugim specifičnostima poput neurbane rekreacije, slobodnih aktivnosti. U EU u ovoj oblasti nastaje preko 40 odsto domaćih proizvoda, a raspon ruralnog stanovništva u ukupnom broju stanovništvu kreće se od tri odsto u Holandiji, do 67 odsto u Švedskoj, navodi se u studiji „Definisanje pojmova ruralno, ruralna oblast i ruralni turizam“ Prirodno matematičkog fakulteta u Novom Sadu.
U savremenim evropskim društvima postoji proces povratka u selo, i u razvijenim zemljama to je vrsta bega srednjih i viših slojeva u ruralna područja u blizini velikih centara, gde se odvija mirniji i, uslovno rečeno, zdraviji život. U zemljama EU «periferije» ruralna repopulacija je rezultat delovanja ekonomske krize, i prema rečima dr Čikić naš slučaj je bliži ovom modelu. „Povratak na selo ovde nije izraz želje nego neophodnost, u nameri da se obezbede novi izvori materijalne egzistencije. Ona je, u stvari, odgovor na nedostatak alternativa, jer se na selo vraćaju gubitnici tranzicije“, kaže Čikić za B&F. Naša specifičnost je i u tome što je ruralna repopulacija rezultat spoljašnjih migracija, odnosno priliva stanovništva iz ratom zahvaćenih područja.
Šta raditi u Rebelju?
Međutim, šta raditi kada se vratite u selo? Kako bi novi meštani Rebelja mogli da privređuju? Između sela i njive ne stoji više znak jednakosti, pa deo ruralne ekonomije može da se bazira na lokalnim specifičnostima, ali i na delatnostima koje nisu primarno vezane za selo, ali samo tamo gde je obezbeđena odgovarajuća infrastruktura, objašnjava dr Čikić.
Kao stručnjak za sociologiju sela, ona kaže da je ruralni razvoj složeni fenomen, te da se ne može poistovećivati sa novom generacijom traktora, ili primenom sorti koje su tek izašle sa oglednih polja. Isto tako nekritičko prihvatanje gotovih modela iz drugih društava može biti kontraproduktivno. „Uža seoska područja, pa čak i lokalne seoske zajednice raspolažu specifičnom socijalnom vitalnošću, odnosno specifičnim potencijalima, ali i preprekama za razvoj“, navodi Čikić.
Poslednjih godina veliki broj seoskih, porodičnih domaćinstava izvor prihoda nalazi i u ruralnom turizmu, gde je sam seoski prostor osnovni resurs. Ruralni turizam u Evropi raspolaže sa 200.000 smeštajnih objekata u kojima je oko dva miliona ležaja. Zapošljavajući oko pola miliona ljudi ostvaruju se direktni prihod od oko 12 milijardi evra – a ako uz to uključimo lokalnu dodatu vrednost i multiplikativne efekte, prihod je oko 26 milijardi evra. U Srbiji je u ruralnom turizmu, prema podacima iz 2006, registrovano 18 opština sa 44 sela u kojima 140 domaćinstava ima 750 ležajeva, na kojima se ostvaruje 408.580 noćenja, ili 6,2 odsto od ukupnog broja turističkih noćenja. Ukupna zarada je 6,2 miliona evra. Strategija razvoja turizma u Srbiji planira da se do 2015. godine u ruralnom turizmu ostvari milion noćenja.
Dr Ćikić primećuje da ruralna područja mogu postati novo sedište delatnosti iz sekundarnog, tercijalnog pa i kvartarnog sektora, ali samo ukoliko se pre toga obezbedi primerena infrastruktura. Tako i poklon meštana Rebelja jeste pokazivanje preduzetničkog potencijala mesta, ali ima i izražene socijalne implikacije. „Seoska zajednica funkcioniše kao sistem. Njena socijalna vitalnost je proizvod delovanja ovog sistema i njegovog okruženja po principu „pojenih sudova“. Da bi sistem funkcionisao, nužna je razmena informacija, i ova ideja jeste važan indikator za promociju partnerstva kao modela ruralne obnove. Sledeći korak bio bi praćenje reakcije državnih institucija, od lokalnih do političkih, jer bez njihove podrške ovakve inicijative će ostati usamljeni slučajevi bez značajnih drugoročnih efekata“, kaže dr Čikić.
Radnja na točkovima
U Rebelju postoji izražen preduzetnički duh. On je lokalnog pekara i vlasnika prodavnice mešovitom robom još pre osam godina naveo na ideju da, radi boljeg snabdevanja meštana, svoj biznis postavi na točkove. Da oni ne bi morali da pešače osam kilometara do prodavnice, u svoj kombi je postavio rafove, opremio ih hlebom i robom, i svakog drugog dana stiže do vrata svakog domaćinstva. Zbog toga više niko ni ne ide do prodavnice a ovakvo snabdevanje do kućnog praga spas je za ostarela domaćinstva, ali i za domaćine u vreme velikih poljoprivrednih radova kada se ne stiže u nabavku. „Postoji mogućnost i vanrednog naručivanja robe telefonom, uz nešto višu cenu“, objašnjava Sreten Aleksić kako funkcioniše život u Rebelju.
Petar Ilijin
Biznis & finansije 102/103, decembar 2013/januar 2014.
Isti ljudi su na vlasti u čitavoj Evropi – oni su robovi velikih banaka i međunarodnih korporacija, isto se ponašaju i govore – a posledica neoliberalizma je sistem visoke, ali dobro prikrivene korupcije sa demokratskim elementima: „dozvolićemo ti da imaš svoje male demokratske rituale i glasačko pravo sve dok si miran i ne činiš ništa što bi ugrozilo sistem“. Na Balkanu je to poprimilo razmere krajnje parodije – to je, zapravo, pod lupom uveličano stanje koje je trenutno prisutno u čitavoj Evropi, kaže u razgovoru za B&F, Tarik Ali, Pakistanac iz Londona, čuveni levičarski aktivista i pisac, koji je uveren da je organizovano suprotstavljanje takvom stanju moguće, iako zvuči utopijski.
Kažu da je zbog svoje uloge u studentskim protestima 1968. Tarik Ali bio direktna inspiracija Roling Stonsima za pesmu „Street Fighting Man“, a Džonu Lenonu za pesmu „Power to the People“. Po njegovom scenariju Oliver Stoun je pre četiri godine snimio dokumentarni film „Južno od granice“ o savremenim južnoameričkim političkim režimima. I danas Ali često i rado učestvuje u javnim debatama o ulozi Zapada u ratovima vođenim širom sveta u poslednjih nekoliko decenija, kao i o potrebi uspostavljanja novog socijalizma. U Srbiji je u široj javnosti najpoznatiji kao autor kvintalogije „Islamski kvintet“ koju je objavila beogradska „Laguna“.
„Potičem iz jedne vrlo politički angažovane porodice. Moji roditelji su bili socijalisti koji su učestvovali u borbi protiv britanskog imperijalističkog sistema u Indiji“, napominje Ali na početku našeg razgovora. Prema njegovim rečima, porodični dom uvek ispunjen pesnicima, slikarima, piscima, ali i vođama radničkih sindikata i udruženja zemljoradnika, izvršio je presudan uticaj na njega tokom pedesetih godina. Već kao tinejdžer i sam je postao politički aktivista, pa je zbog suprotstavljanja tadašnjem pakistanskom režimu bio prinuđen da pobegne iz Lahorea u Englesku, gde je u Oksfordu studirao istoriju, ekonomiju i politiku.
Tarik Ali: Moji otac i majka bili su ortodoksni komunisti i veoma su verovali u tadašnju SSSR, ali ja – nisam. U tome je bila vrednost vaspitanja i obrazovanja koje su mi oni pružili – što sam više čitao različite izvore i sazrevao, shvatao sam da funkcionisanje jednopartijskih sistema nije dobro i da nekakva demokratija mora da postoji. Kao mlad sam već bio kritičar, ali sa stanovišta levice: socijalizam mora biti demokratski, i to isključivo u smislu ispoljavanja želja naroda, a nikako u vezi sa idejom slobodnog tržišta.
BIF: Bili ste veoma aktivni tokom protesta 1968. Kakav je Vaš stav o optužbama da su se mnogi šezdesetosmaši uspešno preobrazili u neoliberale i predvodnike potrošačkog društva?
T. Ali: Bio sam razočaran time što su mnogi intelektualci iz tog vremena prešli na stranu desnice i da sada zavise od postojećeg sistema. Ti ljudi su postali deo problema protiv koga su se u početku borili – postali su ideolozi sistema i odbacili su sve ono u šta su prvobitno verovali, i to samo zato što nisu bili na pobedničkoj strani. To je bio njihov jedini kriterijum. Poraz ’68 je bio istorijska neminovnost i samo tako se mora prihvatiti: nekada pobedite, a nekada jednostavno izgubite.
Ali neki šezdesetosmaši su aktivni i danas, na jedan tihi način rekao bih, a jedan od primera kada se pokazala njihova brojnost su demonstracije devedesetih protiv rata u Iraku.
BIF: U kojoj meri su onda ideje ’68 ponovo aktuelne, s obzirom na trenutnu situaciju u svetu?
T. Ali: Sada je prisutna jedna velika želja za stvaranjem novog sveta. Pogledajte samo trenutnu geopolitičku situaciju na Balkanu i zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije.
Ekstremni desničarski pokreti iskorišćavaju efekte ekonomske krize u svim ovim zemljama, isto kao kada se između dva svetska rata dešavala ekspanzija fašizma. Ovo me ne iznenađuje – to je nažalost jedan prirodan trend koji istorija stalno iznova potvrđuje.
S druge strane, dešava se vladavina ekstremnog centra, podržavaoca politike štednje i stezanja kaiša, neoliberalnog tržišta, ali i ratova koje vode Sjedinjene Države. Takva je trenutno politička situacija u čitavoj Evropi, i to bez obzira koje su zapravo koalicije na vlasti.
Na Balkanu je to poprimilo razmere krajnje parodije. Političari svih država nastalih posle građansko-nacionalističkog rata u SFRJ govore isti jezik, nose ista odela, imaju istu retoriku, jednako su korumpirani i ispunjavaju želje velikih međunarodnih korporacija. Parodija ide do te mere da ovdašnji političari angažuju strane savetnike sumnjive reputacije sa kojima niko ne želi da komunicira u njihovoj rođenoj zemlji.
To je zapravo pod lupom uveličano stanje koje je trenutno prisutno u čitavoj Evropi. Nemojmo se zavaravati – u Francuskoj, Nemačkoj i Velikoj Britaniji takođe se dešavaju veliki slučajevi korupcije, samo su bolje prikriveni. To je sistem koji je direktan proizvod neoliberalnog kapitalizma, ali sa odgovarajućim usvojenim demokratskim elementima: „dozvolićemo ti da imaš svoje male demokratske rituale i glasačko pravo sve dok si miran i ne činiš ništa što bi ugrozilo sistem“.
BIF: Gde onda vidite mogućnost za pravljenje Balkanske federacije, koju predlažete kao perspektivan model za balkanske države?
T. Ali: Konflikt koji je kreiran u Jugoslaviji nije nastao isključivo zbog loše politike u regionu. Intervencija MMF je uticala na to da SFRJ ostane bez novca za održavanje sopstvene vojske, a obnovljena i ponovo ujedinjena Nemačka je u tom trenutku veoma otvoreno ohrabrila slovenačke i hrvatske težnje za nezavisnošću. Srbija je, s druge strane, imala tu nesreću da na vlasti nije imala političare sposobne da se razboritim rasuđivanjem uhvate u koštac s nastalim promenama.
Kada govorim o potrebi da se uspostavi nova zajednica ja zato ne govorim o re-kreiranju stare Jugoslavije, već o stvaranju konfederacije u koju bi bili uključeni Grci i Bugari, kako bi takav, što veći entitet u ekonomskom smislu mogao da zauzme bolji stav u eventualnom odupiranju Evropi i SAD. Nemojmo se zavaravati, veličina jeste bitna, i Jugoslavija je kao velika zemlja imala mnogo veći uticaj nego male države koje su iz nje nastale. Dakle, unija unutar unije, jer EU danas zadovoljava potrebe isključivo Nemačke.
BIF: Mnogo se raspravlja o mogućnostima „leve alternative“ neoliberalizmu, ali se čini da nema jasnog koncepta kakav bi to sistem trebalo da bude. Da li danas postoje sistemi koji bi barem mogli da budu neka vrsta putokaza, kao što često ističete levičarske vlade u Latinskoj Americi?
T. Ali: U Grčkoj je malo nedostajalo da se desi promena, ali samo nedelju dana pre održavanja parlamentarnih izbora dogodila se velika intervencija kapitala, kada je od grčkog naroda bukvalno zatraženo da ne odbijaju zvaničnu evropsku politiku i mere štednje koje su nametnute. Možda je zaista rešenje u onome što danas pokušavaju neke južnoameričke vlade, kao što su bolivijska ili venecuelanska, koje su učinile neke dobre stvari za svoj narod i zauzvrat stekle veliku popularnost. Mislim da je njihov model upotrebljiv i u Evropi, ali da je za to potrebna dobra volja lokalnih političara. Zašto stvarati profit od osnovne potrebe stanovništva da ima vodu, obrazovanje i dobar zdravstveni sistem?
U Brazilu su se desili studentski i narodni protesti zbog preskupe organizacije Svetskog prvenstva u fudbalu u jednom osetljivom ekonomskom trenutku. Bilo je para za fudbal, ali ne za obrazovanje.
Mogao bih i u Srbiji da postavim slično pitanje: zašto ste dali toliko para za jedan most kada ste makar deo toga mogli da uložite u obrazovanje, kulturu, ili odbranu od prodaje jednog od najvećih filmskih studija u Evropi?
BIF: Da li delite ocene da su političari u vreme Vašeg odrastanja i sazrevanja bili mnogo većeg formata u odnosu na današnje?
T. Ali: Apsolutno. I to je važilo za političare bilo koje provenijencije, bez obzira da li se slažete sa njima ili ne. Bili su sposobni da argumentativno raspravljaju, za razliku od današnjih političara koji izgledaju kao da su kreirani u istoj fabrici za masovnu proizvodnju, korporativnih manekena sa pokretne trake. Isti ljudi na vlasti u čitavoj Evropi – njihov govor tela, gestikulacija tokom govora, osmesi to jasno pokazuju. Oni su robovi velikih banaka i međunarodnih korporacija.
BIF: Kako u tom svetlu ocenjujete levicu u savremenom islamskom svetu? Da li je ona, na primer, u Iranu svojevremeno bila prisutnija nego što je to poznato u najširoj zapadnoj javnosti?
T. Ali: Levica je sada veoma slaba u islamskom svetu. Nekada je bilo drugačije: u Iranu je postojala jaka levica kao reakcija na američki marionetski režim Šaha Pahlavija, ali je ona izgubila na kredibilitetu kasnije, kada je uz pomoć Kine, Rusije i nekih radikalnih levičarskih elemenata uspostavljena Narodna republika Iran. Tadašnja revolucija je nazvana i islamskom jer je dovela do klerikalizacije društva, pa je upravo danas glavna opozicija u Iranu ona koja želi da zbaci sa vlasti okorele religiozne velikodostojnike.
Arapsko proleće je došlo kao posledica očajanja stanovništva zbog prevelike korupcije, a u čitavom „ustanku“ kasnije su se najglasnije čule ideje desničarskog Muslimanskog bratstva, jer je ono već godinama najznačajnija politička sila u Severnoj Africi. Međutim, Bratstvo je posle godinu dana na vlasti u Egiptu narod zbacio pa se krug korupcije i nesposobnosti zatvorio u veoma kratkom roku.
BIF: Da li se po Vašem mišljenju može staviti znak jednakosti između arapskog i evropskog prekarijata?
T. Ali: Veoma su slični. Pogledajte po meni najgoru arapsku zemlju, Saudijsku Arabiju, gde niko nije siromašan osim radnika imigranata, što je veoma slično mehanizmu po kojem funkcionišu razvijene evropske zemlje.
BIF: Upozoravate na korumpirane političare i jačanje ekstremne desnice, ali istovremeno zvučite kao optimista koji veruje da je ujedinjavanje protiv takvih društvenih anomalija moguće. Da li zaista mislite da je moguće?
T. Ali: To je jedini način da se prevaziđu problemi, sa verovanjem u ujedinjenje i međusobno razumevanje – koliko god to utopistički zvučalo.
Intervju objavljen u decembarskom izdanju časopisa „Biznis i Finansije“.
Za malog farmera koji želi da osvoji veće tržište, najkraći put do uspeha je da plasira svoje proizvode nekom trgovinskom lancu. Nedovoljna količina proizvoda i promenljiv kvalitet su, međutim, najveće prepreke za veću saradnju trgovinskih lanaca u Srbiji sa primarnim proizvođačima. Ništa bolja situacija nije ni u Rumuniji ili Bugarskoj, gde su rokovi plaćanja dugi a unapred ugovorena proizvodnja za neki od lanaca incident, a ne pravilo.
Kako da mali proizvođač osvoji što veći deo tržišta? Oko tog pitanja ispletena je čitava mreža programa međunarodnih finansijskih institucija, koji, poput onih koje je sprovodila Svetska banka, imaju za cilj da povežu male proizvođače i trgovinske lance i da u istovreme, obezbede da svačiji interesi budu ispunjeni: farmeri bi imali siguran plasman po fer ceni (što je Svetska banka garantovala u svojim programima u Južnoj Americi) dok bi veliki lanci poput Wal-Marta i Carrefoura sa kojima je saradnja bila uspostavljena, dobijali kvalitetne proizvode odgovarajućeg standarda, čije su osvajanje opet finansijski pomagale Svetska banka, država ili, najčešće, obe u isto vreme.
Pokazalo se, ipak, da dobra volja i finansijska podrša nisu dovoljni-veliki lanci vole velike snabdevače, sa kojima se lakše preciziraju ugovorne obaveze a koji mogu da ponude daleko konkurentnije cene od malih proizvođača. Ovaj primer iz 2008. koji se odnosi na egzotične južnoameričke i karipske zemlje i proizvode poput kafe, kakaa i čaja važi i danas u srpskim uslovima, sa kukuruzom, jabukama ili sirom u ponudi: veliki lanci teško nalaze odgovarajuće male partnere. Kompanija Delhaize Srbija je, recimo, u 2012. sarađivala sa 70 domaćih poljoprivrednih proizvođača ali su kao najveći problem u saradnji sa farmerima i dalje izdvajali, kako je rečeno na konferenciji „ Poljoprivreda i trgovinski lanci u Srbiji“, to da poljoprivrednici ne mogu da proizvedu odgovarajuću količinu robe koja je potrebna trgovinskim lancima. Razlog za to, kako smatraju u Delhaize-u, leži u niskim ulaganjima u agrar ali i sklonosti ka svaštarenju odnosno uzgajanju različitih sorti u malim količinama.
Supermarketizacija
Na to da farmeri moraju da povedu računa o promenama navika potrošača i načina plasmana njihove robe upozorava čak i istraživanje koje se nije direktno bavilo tom tematikom. Goran Živkov i njegov tim su za USAID Agribiznis projekat napravili istraživanje „Efekti liberalizacije carina na poljoprivredu Srbije“ u kome upozoravaju na to da se potrošač današnjice udaljio od proizvođača i da, pošto ga više ne poznaje lično, traži da mu neko-država ili trgovinski lanac- garantuje da je proizvod koji mu se nudi pre svega zdravstveno bezbedan, ali i da dodatno doprinosi njegovom zdravlju, statusu, očuvanju tradicije, okoline i sl.
Udaljenost od primarnog proizvođača u kombinaciji sa željom da roba bude sveža, sigurna i dostupna autori istraživanja nazivaju supermarketizacijom, ali naglašavaju da prisustvo sertifikata ne garantuje da će proizvod na kraju naći i kupca-ako su vrata supermarketa zatvorena.
Brojni su razlozi zbog kojih naši mali proizvođači ostaju bez mesta na policama, a pomenuto istraživanje je pokazalo da, čak i kada jesu cenovno i kvalitativno konkurentni, uglavnom nemaju adekvatne količine, standarde, sertifikate ili odgovarajuće pakovanje. “U Sloveniji” , pišu Živkov i koautori, „ preko 80% proizvoda ima neku od oznaka kvaliteta dok se u Srbiji se taj broj meri promilima.”
Farmeri u Srbiji, sa druge strane, muku muče sa daleko prozaičnijim problemima od standardizacije proizvodnje – prema podacima Privredne komore Srbije, krajem 2012. trgovinski lanci dugovali su poljoprivrednicima 60 milijardi dinara, i oni su na isplatu isporučene robe čekali i do 180 dana, dok se danas nezvanično može čuti da je čekanje na isplatu skraćeno na-Zakonom o ograničenju rokova plaćanja dozvoljenih- 60 dana.
Situacija nije ništa bolja ni u Rumuniji ili Bugarskoj, a istraživači iz regiona razloge za to vide u nespremnosti malih proizvođača da se udruže i zajedno nastupe na tržištu kao i izbegavanju ugovaranja proizvodnje i sklapanja formalnih ugovora o kupoprodaji. Što se organizovanosti rumunskih farmera tiče, Institut za agroekonomiju iz Bukurešta je u 2012. utvrdio da je od celokupne proizvodnje mleka tek 22% ugovoreno za poznatog kupca, kao i da je tek petina svog proizvedenog voća i povrća u Rumuniji prodato na bazi pisanih, formalnih kupoprodajnih ugovora velikim trgovinskim lancima ili prerađivačkoj industriji.
Istraživači rumunskog Centra za Evropsku politiku (CEP) zato primećuju da na takvim poslovima obe strane trpe visoke troškove i rizik poslovanja: mali proizvođači ne uspevaju ni da dođu do pravih kupaca niti da se tokom proizvodnje dovoljno posvete dostizanju i očuvanju standarda kvaliteta dok su trgovinski lanci prinuđeni da potpisuju ugovore sa velikim brojem sitnih dobavljača-farmera i da vode računa o ispunjenju ugovornih obaveza za svakog od njih, što stvara dodatne troškove poslovanja i jednostavno ih „gura“ ka velikim snabdevačima iz zemlje ili-uvoza. Lanci u Rumuniji, prema oceni autora okupljenih oko CEP, zahtevaju i nemilosrdno niske proizvođačke cene, pa su rumunski mediji pisali, recimo, o Topoloveni džemu, čija je tegla u maloprodaji koštala 23 leja dok je proizvođačka cena bila tek 9 leja.
Daleko oštrija bitka za fer cene i fer tretman malih od strane velikih vodila se u Bugarskoj, gde su manji proizvođači okupljeni oko Inicijative za ravnopravnost u trgovini zahtevali skraćenje rokova plaćanja sa 90 na 30 dana kao i smanjenje i ograničenje broja „ulaznih taksi“ koje su lanci naplaćivali za prisustvo robe određenog proizvođača na njihovim policama. Među zahtevima (koji su delimično usvojeni i sprovedeni u delo) našao se i onaj da se utvrdi određeni a obavezan procenat robe bugarskog porekla na rafovima. Takav zahtev proizvođača odbijen je uz objašnjenje da uslovljavanje te vrste nije dozvoljeno trgovinskim pravilima Evropske unije. Bugarska se, inače, u isto vreme kao i Srbija suočila sa oštrim padom kupovne moći na vrhuncu krize, kao i sa tenzijama između lokalnih dobavljača koji su se žalili na tretman kod trgovinskih lanaca sa kojima sarađuju u pogledu usova saradnje i rokova plaćanja.
Liberalizacija
Ono kroz šta su već prošli ili prolaze poljoprivrednici u Rumuniji i Bugarskoj tek čeka domaće seljake, a to je sve slabija carinska zaštita od uvoza jeftinijih proizvoda kako Srbija bude napredovala na putu ka članstvu u Evropskoj uniji. Štaviše, već od prvog dana 2014. carina za skoro 90% poljoprivrednih proizvoda nestaje, dok će strateška roba poput mesa, šećera, ulja, duvana, sokova, mleka i mlečnih proizvoda biti zaštićna višim carinama do ulaska Srbije u EU. Kada se na to doda večito polupun/poluprazan agrarni budžet i nekonzistentna politika subvencija, za brojne analitičare ključno pitanje, umesto onog gde ćemo i kako plasirati robu, postaje-ko će uopšte među poljoprivrednicima preteći posle 1. januara sledeće godine?
Ekonomista Miroljub Labus je još 2011. na primeru mleka pokazao da je proizvodnja zastarela i da dve trećine celokupne proizvodnje potiče od domaćinstava koja imaju od jedne do pet krava. “Posledica toga je niska mlečnost, oko 3.000 litara po kravi, što je blizu 2,5 puta manje nego u EU” upozorio je Labus i izneo podatak da samo 14% otkupljenog mleka zadovoljava standarde EU. To je, dakle, ono isto mleko koje se tako tek kvalifikuje da, prerađeno i upakovano, sačeka kupca na rafovima nekog trgovinskog lanca. Labus kao i Živkov i brojni ekonomisti i agroekonomisti pozivaju na temeljnu reformu poljoprivredne politike uz rast investicija i modernizaciju-jer tamo odakle dolazi izazov, leži i šansa: roba iz Srbije ima slobodan pristup tržištu EU još od 2001.
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, Srbija beleži konstantni porast izvoza i smanjivanje trgovinskog deficita u trgovini sa EU. Pre 6-7 godina pokrivenost uvoza izvozom bila je 46,9 odsto dok za period januar-avgust ove godine impresivnih 70,6 odsto.
Milica Rilak
Biznis & finansije 101, oktobar 2013.
1. Koliko imate klijenata proizvodnih firmi iz sektora MSP i da li se i u čemu razlikuju procene rizika u dodeli kredita proizvođačima i malim firmama koje se bave uslugama?
2. Šta su po Vašoj oceni najperspektivnije proizvodne industrije u Srbiji kada su u pitanju MSP?
Saša Đunisijević, direktor odeljenja za rad sa srednjim preduzećima, Société Générale banka: Sektori budućnosti
U Société Générale banci 22 odsto kreditnog portfolia srednjih preduzeća odnosi se na proizvodne firme. One podrazumevaju veća kapitalna ulaganja i duži period povrata investicije. Samim tim, takvim firmama je potrebna kreditna podrška kroz dugoročno finasiranje, a sve što je na dugi rok nosi rizike od različitih promena na tržištu, novih trendova, mogućnost supstitucije iz uvoza, mogućnost dolaska konkurencije… Ne treba zaboraviti i značajna kapitalna ulaganja koje proizvodne firme imaju svake godine za tekući remont i održavanje svojih kapaciteta. Ipak, i pored svega toga, banke više vole kreditiranje proizvodnih firmi u odnosu na one iz sektora usluga ili trgovine. Proizvodne firme su se pokazale kao stabilnije, dok se usluge i trgovina svakodnevno gase i nestaju, pa ponovo otvaraju.
2. Industrija hrane je jedina za koju definitivno možemo da kažemo da je perspektivna i u koju hoćemo da ulažemo. Cena hrane u svetu će i dalje rasti, a potencijal imaju prerada mleka, voća i povrća i proizvodi od mesa. Ne bih zanemario ni IT sektor, gde Srbija ima potencijal zbog dobrih kadrova. Među sektorima budućnosti su zelena ekonomija i energetika, a potencijal naročito imaju prerada bio-mase i reciklaža.
Miroslavka Marinković, direktor Sektora za poslove sa malim preduzećima i preduzetnicima, Raiffeisen banka: Primetna potreba za kreditima u proizvodnji
1. Raiffeisen banka nudi široku paletu proizvoda i usluga malim i srednjim preduzećima i preduzetnicima, a od ukupnog broja naših klijenata iz ovog sektora skoro 14% njih bavi se proizvodnim delatnostima. U proizvodnom segmentu MSP je primetna potreba za kreditima, tako da 39% klijenata iz ove grupe koristi naše kreditne proizvode. Sve kreditne linije su podjednako raspoložive preduzećima bez obzira na njihovu delatnost. Naravno, prilikom kreditne analize uzimaju se u obzir osobenosti svake delatnosti i u sklopu toga daje konačna procena rizika, ali sama delatnost po sebi ne nosi drugačije pragove rizika koji je banka spremna da prihvati u konkretnom slučaju.
2.Prema podacima kojima raspolažemo, primetan je rast poslovnih aktivnosti u proizvodnim delatnostima, a poređenjem poslovnih prihoda izdvajaju se proizvodnja hrane i pića, kao i proizvodnja specijalizovane i nespecijalizovane opreme. Ove podatke, doduše, treba uzeti sa rezervom, jer sam obim poslovne aktivnosti ne može biti jedini pokazatelj uspešnog poslovanja. Naime, jedan broj dodatnih parametara ima veliki uticaj na rezultat poslovanja jednog proizvodnog preduzeća u zemlji u tranziciji, u kojoj je okruženje obeleženo neizvesnošću – od sigurnosti tržišta, valutnog rizika, inflatornih pritisaka, pa do hronične nelikvidnosti i problema oko naplate potraživanja.
Darko Popović, član Izvršnog odbora, Banca Intesa: Posebne kreditne linije za investicije
1.U Srbiji mala i srednja preduzeća generišu oko jedne trećine bruto domaćeg proizvoda i polovinu izvoza, zapošljavajući dve trećine radno aktivnog stanovništva, pa je jasno da je podsticanje njihovog razvoja jedan od strateških ciljeva ekonomske politike. U ovaj proces Banca Intesa je aktivno uključena pružanjem kreditne podrške malim i srednjim preduzećima. Od ukupnih plasmana privredi koje smo realizovali ove godine, 65% se odnosi na mala i srednja preduzeća. Takođe, nastojimo da kroz posebne kreditne linije namenjene MSP, a koje obezbeđujemo u saradnji sa međunarodnim finansijskim institucijama, omogućimo pristup što povoljnijim izvorima finansiranja pod veoma atraktivnim komercijalnim uslovima. Sredstva iz ovih linija uglavnom su namenjena za realizaciju investicionih projekata, posebno onih koji imaju za cilj unapređenje energetske efikasnosti. U ovom segmentu poslujemo sa oko 7.700 klijenata, odnosno sa čak 70% svih malih i srednjih preduzeća na tržištu, od čega se, u skladu sa sektorskom strukturom ovog dela ekonomije, nešto više od 20% bavi proizvodnjom. Kada je reč o proceni rizika, ona nije determinisana delatnošću preduzeća već, na prvom mestu, procenjujemo njegovu sposobnost za novo zaduživanje kao i da li može redovno da servisira svoje obaveze, odnosno kvalitet poslovanja i kakve su razvojne prespektive. To je i razlog zašto imamo diversifikovan kreditni portfolio koji uključuje kako proizvodne tako i sektore usluga i trgovine.
2.Najveći broj malih i srednjih preduzeća u Srbiji tradicionalno posluje u trgovinskoj delatnosti ali je značajno njihovo učešće i u prerađivačkom sektoru, kao i poljoprivredi i sve više u informatičkoj industriji. Upravo ove dve delatnosti imaju i najveći potencijal za rast proizvodnje i jačanje izvoza i konkurentnosti, što je od posebne važnosti u uslovima niskog nivoa ekonomske aktivnosti i visoke stope nazaposlenosti. Zato je bitno doneti adekvatne mere podrške koji će pomoći da se eliminišu prepreke u njihovom radu i olakšati im pristup novim tržištima i dobavljačkim lancima. Nova strategija za podsticanje preduzetništva koja je u pripremi bi trebalo da bude značajan impuls na ovom planu, ali je za njene pune efekte potrebno da se uporedo radi na unapređenju ukupnog poslovnog ambijenta.
Milić Čavić, direktor Sektora za mala i srednja preduzeća, Eurobank: Proizvođači uglavnom stabilnije posluju
1. Proizvodna preduzeća svakako predstavljaju izuzetno važne klijente, što potvrđuju i naše analize da se u njima ostvaruje 35% ukupnih prihoda malih i srednjih preduzeća. Istovremeno u ovim preduzećima se ostvaruje 40% ukupne neto dobiti i uposleno je 45% svih zaposlenih u malim i srednjim preduzećima. U skladu sa procentom učešća ovih preduzeća u ukupnim prihodima malih i srednjih preduzeća je i učešće njihovih plasmana u ukupnim plasmanima Eurobank.
Prilikom procene rizika Eurobank uzima u obzir specifičnosti svake privredne aktivnosti i samog preduzeća koje nam se obraća za kredit. Proizvodna preduzeća uglavnom imaju stabilniju profitabilnost kao i značajan iznos kapitala i stalne imovine.Svi navedeni elementi olakšavaju poziciju ovih preduzeća prilikom ocene kreditnog rizika.
2. Proizvodne delatnosti koje beleže rast u ovom trenutku su proizvodnje hemikalija i hemijskih proizvoda, farmaceutskih proizvoda i preparata, metalnih proizvoda, opreme za mobilnu telefoniju, električne opreme za kablovske distributivne sisteme, kao i proizvodnja kukuruza, voća, papira i papirne galanterije. Značajne stope rasta beleži i reciklaža papira i plastike, a sve navedene delatnosti predstavljaju ozbiljnu šansu za naša mala i srednja preduzeća.
Henkel Srbija posluje u tri različita sektora, ali je u svima primetan trend sve veće polarizacije tržišta. Bilo da je reč o kućnoj hemiji, kozmetici ili proizvodima za građevinarstvo, najviše se kupuju ili jevtini ili skupi proizvodi. Uprkos padu kupovne moći, potrošači su lojalni proizvodima koji su izgradili svoju poziciju kroz dugogodišnje potvrđivanje kvaliteta, i otvoreni za inovativne koncepte, kao što su nova ekološka rešenja koja se primenjuju u građevinarstvu.
Nesumnjivo je da se situacija na svetskim tržištima odražava na poslovanje svih privrednih subjekata u Srbiji. Henkel je internacionalna kompanija koja uspešno posluje širom sveta a u Srbiji od 2002. godine, odakle izvozi proizvode na 15 regionalnih i evropskih tržišta i predstavlja regionalni centar za snabdevanje tržišta koje obuhvata 55 miliona potrošača. Kompanija Henkel posluje u tri poslovna sektora: Deterdženti i kućna hemija, Beauty care i Adhezivi Tehnologije. Ovakav spektar delatnosti nam omogućava uvid u tržišna kretanja u oblasti robe široke potrošnje kao i u građevinskoj industriji, industriji uopšte i poslovanju malih i srednjih preduzeća.
Ukupna vrednost hemijske industrije u Srbiji prošle godine iznosila je 14 milijardi i 746 miliona dinara. Situacija na tržištu deterdženata i kućne hemije pokazuje negativni trend zbog pada kupovne moći potrošača. U periodu od janura do avgusta 2013. godine, promet beleži pad od 9,6 odsto, a vrednost tržišta je manja za 2,1 odsto u odnosu na isti period prethodne godine (izvor: Nielsen retail panel). Najveći pad u maloprodaji generišu manje trgovinske radnje, preko 10 odsto, dok su ostali maloprodajni objekti stabilni ili beleže blagi rast. Ipak, to ne može da nadoknadi pad prodaje u tradicionalnim manjim prodavnicama. Prodajni objekti tipa hiper i super marketa i dalje su najznačajniji kanal prodaje za ovu vrstu robe, sa preko 50 odsto realizacije prodaje.
Trend koji je nastao usled pada kupovne moći potrošača ogleda se u cenovnoj osetljivosti potrošača i snažnijem reagovanju na oscilacije cena. Akcijske ponude postaju sve popularnije i imaju veliki uticaj na potrošače u donošenju odluka prilikom kupovine. To je naročito izraženo kod većih pakovanja, gde je potrebno odvojiti veću sumu novca za kupovinu. U prodajnim objektima se organizuje sve veći broj akcija kako bi se privukli potrošači, dok se u isto vreme veliki igrači na tržištu bore da sačuvaju svakog svog kupca, pa i oni nude veći broj akcija.
Zanimljivo je da potrošači u akcijama pokazuju najveće interesovanje za brendove koji se svrstavaju u kategoriju kvalitetnih brendova, i da proizvodi koji su izgradili svoju poziciju na tržištu kroz dugogodišnje potvrđivanje kvaliteta i dalje imaju najveću lojalnost. Takođe, uočljiv je trend da se kupuju veća pakovanja, koja imaju ekonomičniju cenu po mernoj jedinici. Osim toga, primetan je rast i razvoj “value for money” brendova koji pripadaju nižim cenovnim razredima. Može se reći da će razvoj ovog segmenta hemijske industrije u budućnosti zavisiti pre svega od oporavka kupovne moći potrošača. Takođe, postoje globalni trendovi u industriji koje multinacionalne kompanije prenose na lokalno tržište, kao što su uvođenje novih asortimana, unapređenje postojećih proizvoda, poboljšanje ambalaže, praktičnosti pakovanja i poboljšanje kvaliteta proizvoda.
Interes za novo
Kada je reč o poslovanju sektora Beauty care kompanije Henkel, prodajni podaci ne ukazuju na značajnije promene. Ipak, primetan je rast u prodaji jeftinijih proizvoda a skroman kumulativni vrednosni rast ostvaren je, u najvećoj meri, usled rasta cena i uvećane PDV stope. Najveći rast dolazi iz specijalizovanih prodajnih objekata.
Prodajni podaci ne ukazuju na značajnije promene u konfiguraciji tržišta u teritorijalnom ili u smislu cenovnog razreda, kao ni obima plasmana određenih proizvoda. Primetan je trend jače polarizacije, što konkretno znači rast u prodaji jeftinijih proizvoda i robnih marki trgovaca sa jedne, kao i usko specijalizovanih, skupljih proizvoda, sa druge strane.
Istovremeno je izražen visok cenovni elasticitet, kao i primetna pojava da kozmetičko tržište pozitivno reaguje na ubedljive inovativne koncepte i nove kvalitetne proizvode u skladu sa svetskim trendovima.
Prema podacima kojima raspolažemo u sektoru Adhezivi Tehnologije, uočavamo da se tržište građevine sve više fokusira na renoviranje i male investicije. Istovremeno, načini gradnje se ubrzano menjaju u skladu sa novim tendencijama i ekološkim imperativima. Primetno je povećanje tražnje termoizolacionih sistema, jer je dobra fasada najbolji put za dobijanje energetskog pasoša za određenu građevinu. Svi „Ceresit” proizvodi veoma su popularni među srpskim potrošačima, upravo zahvaljujući svom kvalitetu i inovativnim rešenjima. Postojeći trend energetski efikasne gradnje i ekološka rešenja ukazuju na mogućnost potencijalnog procvata građevinske industrije u ovoj oblasti. Donošenje zakona o renoviranju postojećih objekata značajno bi uvećalo tražnju za ovim proizvodima.
Važan deo sektora Adhezivi Tehnologije čini ogranak industrijskih lepkova. U ovom segmentu Henkel Srbija je ozbiljan partner srpske privrede i zahvaljujući uspešnoj saradnji sa kompanijama iz različitih industrija (duvanska, drvoprerađivačka, proizvodnja ambalaže, proizvodnja hrane i pića, grafičkoj i papirna industrija), zauzima prvo mesto u tržišnom učešću u snabdevanju industrijskim lepkovima u svim navedenim segmentima.
Šta je važno investitorima
Međutim, i u ovom segmentu je primetan pad industrijske proizvodnje i kupovne moći građana. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u drugom kvartalu 2013. godine, vrednost izvedenih građevinskih radova je opala za 44 odsto a vrednost ugovorenih radova za 11,3 odsto u odnosu na isti period prošle godine, pri čemu se 53,5 odsto ukupne građevinske delatnosti u Srbiji odvija u oblasti Beograda.
U takvim okolnostima Henkel Srbija obezbeđuje konstantan razvoj povećanjem tržišnog udela, ali i to je limitiran razvojni resurs. Zato se nadamo da će biti stvoreni uslovi za novi talas industrijalizacije i unapređenje tehnologija, za nove investicije, a time i masovnije zapošljavanje i porast standarda. Trudimo se da damo primer novim investitorima koji dolaze u Srbiju da je moguće dobro raditi u našoj zemlji, i da sa ovim ljudskim i prirodnim resursima možemo mnogo bolje. Uspešna potvrda za to je i saradnja koju „Henkel Srbija“ ima sa kompanijom „Fiat“ iz Kragujevca. Na tom primeru se dobro vidi značaj snažne domaće industrijske proizvodnje, ne samo zbog učešća lokalnih dobaljača već i zbog razvoja izvoza i uticaja na razvoj ukupne privrede u Srbiji.
Poslovno okruženje u Srbiji je veoma izazovno sa velikim brojem mogućnosti za razvoj. Od suštinske važnosti za sve investitore, bez obzira da li je reč o stranim ili domaćim kompanijama, jeste unapređenje političke i makroekonomske stabilnosti, smanjenje administrativnih procedura i efikasno zakonodavstvo.
Jedan od mogućih načina za unapređenje privrednog ambijenta bio bi i razvoj domaćih kompanija za proizvodnju, snabdevanje i isporuku sirovina neophodnih u hemijskoj industriji. Kako trenutno ne postoje domaće firme koje se time bave, kompanije su primorane da uvoze najvažnije sirovine, a to usporava proizvodni ciklus i čini ga skupljim.
Pretpostavljamo da će ukupna ekonomska situacija na tržištu ostati složena. Henkel će nastaviti da unapređuje svoju konkurentnost i da potrebe svojih kupaca stavlja na prvo mesto, nudeći im isključivo brendove vrhunskog kvaliteta. Kompanija je od 2002. uložila više od 130 miliona evra u modernizaciju proizvodnje, prošle godine su ulaganja iznosila 7,5 miliona evra a narednih godina planirane su dalje investicije u iznosu od oko 40 miliona evra.
Jelena Šarenac, direktor korporativnih komunikacija, Henkel Srbija
Biznis Top 2012/13