Dva brata iz Južnoafričke Republike nestala su s 3,6 milijardi dolara vrednosti u kriptovaluti bitkoin. Sumnja se da su do tog novca došli prevarom preko svoje firme za ulaganje u kriptovalute, piše Blumberg.
Vesti
Više od polovine građana Srbije želi da ona jača ekonomske veze s Kinom i Rusijom nego sa zemljama iz regiona, dok je 84 odsto ispitanika reklo da jaz između bogatih i siromašnih raste – pokazuje najnovije izdanje istraživanja Balkanski barometar koje sprovodi Savet za regionalnu saradnju (RCC).
U Srbiji je najveće poverenje u vladavinu prava u regionu: 52 odsto građana smatra da se zakoni primenjuju efikasno, dok 38 odsto smatra da je zakon jednak za sve.
Regionalna saradnja ima veću podršku (77 odsto), a većina građana smatra da ona može unaprediti političku, ekonomsku i bezbednosnu situaciju u njihovim zemljama.
Nezaposlenost (49 odsto) i ekonomski razvoj (46 odsto) su i dalje dva klučna problema u regionu. Uz to, građanima u regionu su najveća briga korupcija i „odliv mozgova“ (26 odnosno 13 odsto).
Više građana želi članstvo u EU (62 odsto u odnosu na 59 odsto 2020. godine), ali je samo jedna četvrtina ispitanika optimistična da će se integracija regiona desiti do 2025. godine.
Manje ljudi želi da napusti region (37 odsto u odnosu na prošlogodišnjih 43 odsto), a 53 odsto njih je reklo da ne planira da u bliskoj budućnosti radi u inostranstvu.
U odnosu na 2019. godinu, više ljudi koristi internet, a 39 odsto po dva ili tri sata dnevno.
Kompanije u zemljama Zapadnog Balkana internet koriste za komunikaciju (77 odsto), marketing (54 odsto), traženje inovativnih ideja, trendova i partnera (34 odsto).
Predstavljajući najnovije rezultate, generalna sekretarka Saveta za regionalnu saradnju, Majlinda Bregu, danas je u Tirani rekla da 71 odsto građana na Zapadnom Balkanu ima poverenje u institucije, a 62 odsto smatra da mediji nisu nezavisni.
Građani Zapadnog Balkana podržavaju mere za zaposlenje osoba sa invaliditetom (92 odsto) i Roma (81 odsto).
Zabrinutost zbog klimatskih promena
Tri četvrtine ispitanika je zabrinuto zbog klimatskih promena i zagađenja, a 62 odsto voljno da više plati „eko proizvode“.
Povodom uticaja pandemije korona virusa, 43 odsto građana strahuje od gubitka posla, a 46 odsto kaže da ima manje plate i 39 odsto smatra da njihove vlade tokom pandemije ne čine dovoljno da zaštite ljude od gubitka radnih mesta.
Balkanski barometar je godišnje istraživanje javnog mnjenja koje sprovodi RCC, sakupljajući i analizirajući podatke prikupljene od građana i kompanija Zapadnog Balkana o tematskim oblastima kao što su zaposlenost, trgovina, investicije, korupcija. Ove godine je uključeno 6.000 građana i 1.200 kompanija iz šest zemalja Zapadnog Balkana.
Izvor: Danas
Foto: Pixabay
Koliko često posetite sajt neke firme ili onlajn prodavnice, želite da se raspitate o proizvodu ili usluzi koju nude, a ponuđena kontakt imejl adresa je zapravo privatna. Jako često samo lično ime, nadimak, ili deo naziva firme bude deo te adrese na nekom od popularnih servisa za razmenu e-pošte. Iako je ta adresa istaknuta na zvaničnom sajtu preduzeća, uvek se javi nelagoda i pitanje s kim zapravo komunicirate ako u imejl adresi nema naziva domena na kom se nalazi sajt.
Velika preduzeća jako retko praktikuju da u komunikaciji sa klijentima koriste „besplatne“ imejl servise. Međutim, mikro i mala preduzeća se oslanjaju na usluge kompanija kao što su Gugl, Jahu i druge za razmenu elektronske pošte. Istraživanje koje je krajem prošle godine sproveo RNIDS pokazuje da više od polovine, tačnije 54% mikro i malih preduzeća tako postupa. S druge strane, 87% takvih preduzeća ima svoj sajt, dakle i sopstveni naziv domena na kom se taj sajt nalazi.
Zašto se onda oslanjaju na tuđe, a ne na svoje resurse, na tuđi, umesto na sopstveni naziv domena? Najpre bi se pomislilo da smatraju da je imejl hosting, neophodan da bi preduzeće imalo adresu e-pošte na sopstvenom nazivu domena, nepotreban trošak, iako su cene ove usluge zapravo jako pristupačne ili su čak deo hosting paketa za sajt. Međutim, manje od petine anketiranih navelo je da je trošak problem i da ne žele da plaćaju nešto što mogu da dobiju „besplatno“. Najčešće navode da ne razumeju potrebnu za imejl adresom na sopstvenom nazivu domena, da nemaju osobu koja bi se time bavila, da nemaju dovoljno informacija o tome ili da im izgleda komplikovano.
Izvesno je da manja preduzeća imaju limitirane resurse, i u pogledu angažovanih ljudi, i sredstava za ulaganje i vremena koje mogu da posvete informisanju na određene teme, međutim, adresa e-pošte na sopstvenom nazivu domena je zapravo nešto što je njihovom poslovanju itekako potrebno.
Nekoliko dobrih razloga za imejl adresu na sopstvenom nazivu domena
Prilikom komunikacije sa novim klijentom preduzeće se imejl adresom predstavlja, sama adresa ukazuje na to od koga pošta stiže, preduzeće se identifikuje pred klijentom. Sama adresa e-pošte je reklama za sajt. Svako može da iskopira naziv domena iz imejl adrese i ode na sajt da potraži dodatne informacije, usluge, pregleda dostupne proizvode.
Automatski je komunikacija pouzdanija i kredibilnija kad je sagovornik poznat, kada klijent zna da komunicira baš sa sektorom prodaje firme, sa osobom koja je imenom i prezimenom identifikovana ispred nekog preduzeća da pruži informaciju, priloži ponudu ili okonča proces prodaje. Na taj način firma ostavlja neuporedivo povoljniji utisak, ozbiljniji, jer jasno poručuje da brine o svakom aspektu svog poslovanja – uključujući i onlajn komunikaciju sa kupcima.
Nema bojazni da je adresa zauzeta kao na besplatnim servisima, gde je neko već napravio nalog sa imenom i prezimenom u adresi, pa oni koji se isto zovu i prezivaju kasnije dodaju brojeve, crtice i druge znake, ili posežu za nadimcima i slično. Ovo je dvostruko opasno – em stvara konfuziju u komunikaciji, em poverljivu poruku klijent može poslati na pogrešni adresu ako ne unese broj, crticu i slično. Adrese e-pošte na sopstvenom nazivu domena firma kreira prema svojim potrebama, imenima zaposlenih, nazivima sektora.
Kontrola nad imejl adresama je u rukama preduzeća – kakvih i koliko će adresa kreirati, kolika će biti veličina prijemnog sandučeta, kako će biti podešeni spam filteri i koliko će komunikacija putem e-pošte biti bezbedna. Isto tako, nema bojazni da će globalna kompanija čiji se imejl servis koristi odlučiti da promeni uslove korišćenja, postavi neka ograničenja, ili odluči da naplaćuje svoju uslugu. Sa imejl adresama na sopstvenom nazivu domena firma odlučuje o svom sandučetu i načinu na koji njime raspolaže sve dok plaća obnovu registracije svog naziva domena i hosting za usluge koje koristi.
Imejl adresa je zvaničan kontakt podatak koji preduzeće dostavlja i državi i relevantnim institucijama jer je neophodno da ga upiše u bazu Agencije za privredne registre. Zašto da se i pred državnim institucijama i drugim privrednicima predstavlja tuđom, kada može sopstvenom adresom?
Namera da se priviku potrošači da dođu i da kupe nešto drugo
Računica
Ograničenje kupovine
Izvor: Novosti
Foto: Pixabay
Jedan od razloga zbog kojih je Vlada Srbije nedavno predložila izmene Zakona o zaštiti prirode je problem izgradnje mini-hidroelektrana (MHE) u zaštićenim područjima. Ako se izmene usvoje, upravljači zaštićenih područja moći će da blagovremeno spreče negativne posledice nekog projekta na teritoriji kojom oni upravljaju, piše Nova ekonomija.
Propisivanjem obaveze dostavljanja akta o uslovima zaštite prirode, zakonodavac navodi da upravljaču nekog zaštićenog područja obezbeđuje adekvatno učešće u određenim procesima. Na taj način se otklanjaju i nedostaci koji su primećeni u dosadašnjoj praksi.
Jer, ranije upravljači prirodnim dobrima često nisu ni imali saznanja o izdatim uslovima za zaštitu prirode, sve do samog momenta kada su počeli radovi i aktivnosti na nekom projektu koji se sprovodi u njihovom prirodnom dobru (na primer prilikom izgradnje neke MHE).
Uslove o zaštiti prirode investitorima, do sada su na primer izdavali Pokrajinski zavod za zaštitu prirode, kao i Zavod za zaštitu prirode Srbije.
Predlagač izmena zakona naglašava da će upravljači zaštićenih područja moći da reaguju blagovremeno, uz pomoć žalbi ili nekog drugog pravnog leka, ukoliko smatraju da se nekim projektom ugrožava zaštićeno područje koje je pod njihovom kontrolom.
Šta se zapravo menja izmenama zakona?
Novinama u zakonu se predviđa da se u aktu o uslovima zaštite prirode odrede mere ublažavanja kao i sprečavanja „značajnih negativnih uticaja“ na ekološki značajno područje. Predlagač plana ili projekta, sa druge strane može, da predloži mere koje bi otklonile tu sumnju.
Predviđeno je i da ocena prihvatljivosti nekog projekta u zaštićenom području bude u skladu sa „načelom predostrožnosti“. Ono bi ga pratilo već prilikom pripreme, pre usvajanja, izdavanja lokacijskih uslova, lokacijske dozvole, ili nekog drugog odobrenja i u okviru tog načela konsultovale bi se najbolje naučne metode.
Vlada Srbije podseća da je nedavno usvojenim Zakonom o obnovljivim izvorima energije zabranjena izgradnja MHE u zaštićenim područjima, ukoliko za to nije definisan javni interes.
U predloženim izmenama Zakona o zaštiti prirode, definisano je da o tom javnom interesu za projekte u zaštićenim područjima odlučuje Vlada Srbije, na osnovu predloga nadležnog ministarstva.
Novim izmenama bliže se definišu pravila za procenu prihvatljivosti nekog projekta u ekološki značajnom području. Definiše se i način obaveštavanja javnosti, postupak utvrđivanja preovladavajućeg javnog interesa i kompenzacijske mere nekog projekta.
Jedno je zakon, a drugo njegova primena
Prema podacima koje su dostavili upravljači zaštićenih područja, do avgusta 2019. godine u zaštićenim prirodnim dobrima Srbije planirano je da se izgradi čak 51 mini-hidroelektrana, a do sada je izgrađeno 18 njih, dok je pet u izgradnji.
Kako važeći zakon nalaže, prilikom izrade tehničke dokumentacije za izgradnju neke MHE, potrebno je odrediti ekološki odživ protok ili takozvani „biološki minimum“, koji bi izgradnjom ribljih staza trebalo da obezbedi opstanak živog sveta u rekama. Navodi se da kontrola ribljih staza na MHE do sada nije obavljena ni na jednom takvom objektu.
Podseća se da teritoriju Srbije obuhvata 7,67% zaštićenih područja, pa naša država kao takva pripada jednom od najznačajnijih centara biodiverziteta u Evropi, sa svojim brojnim specifičnim ekosistemima.
Pokret Odbranimo reke Stare Planine, koje se bore protiv izgradnje derivacionih MHE, ranije je od države tražio potpunu zabranu njhove izgradnje. Njihov glavni argument je da ta vrsta MHE proizvodi malo energije, kao i da se njihovom izgradnjom uništava životna sredina.
Izvor: Nova ekonomija
Foto: Pixabay
Proizvodnja džema i suvog voća u Srbiji može biti isplativa, ali iskustva proizvođača pokazuju da velika početna ulaganja ne garantuju brz uspeh, jer su za razliku od prodaje na tezgi, i prepreke veće. I radnici u proizvodnji su na klizavom terenu i nekad imaju sasvim pristojnu zaradu i siguran posao, a nekad rade povremeno i jedva se izbore za minimalac.
Željko Ćosić iz Valjeva bavi se već 15 godina proizvodnjom džema. Višegodišnje iskustvo je pokazalo da posao može da donese dobru zaradu, pa se opredelio za veću proizvodnju i početkom prošle godine je osnovao svoju firmu.
„Potrebno je najmanje 5.000 evra da se započne ozbiljna proizvodnja džema, a ulaganja mogu da budu i do 500.000 evra. Nisam žalio da uložim dosta novca u opremu kojom mogu da napravim kvalitetan proizvod i ispoštujem sve standarde. Nabavio sam pasirku za voće i umesto duplikatora za kuvanje, opredelio sam se za uparivač, koji je neuporedivo skuplji. Pošto kupcima želim da ponudim proizvod bez konzervansa neophodan mi je i poseban sud, odnosno pasterizator za posebno kuvanje, a tu je i automatsko punjenje. Ukupno sam za opremu izdvojio oko 50.000 evra, jer samo tako opremljen mogu da ispoštujem HASAP standarde. A da bih pokrenuo posao, za takse državi izdvojio sam još oko 1.000 ili 2.000 evra“, nabraja Ćosić početne izdatke u razgovoru za „Biznis i finansije“.
Ali pokazalo se da za razliku od prodaje džema na tezgama koja je sigurnija, ulaganja su manja i posao lakše zaživi, prilikom velike proizvodnje može doći do zastoja, uprkos tome što je zdrava hrana tražena i na svetskom i na domaćem tržištu.
Kupci zainteresovani, zapela administracija
Najveći problem svakog proizvođača je plasman na tržištu, ali nije dovoljno ni da kupac bude zainteresovan za proizvod. Veliku smetnju može da napravi administracija koja je neophodna za saradnju sa pojedinim većim domaćim i inostranim klijentima.
„Među kupcima već imam nekoliko firmi u Valjevu. To su prodavnice zdrave hrane, poklon radnje i malo bolje opremljeni marketi, ali trenutno ne mogu da ostvarim saradnju sa pojedinim trgovinskim lancima, jer traže da plaćam ulaz po bar kodu i zbog toga imam mnogo manje kupaca. I trgovinski lanac u Rusiji zainteresovan je za kupovinu džemova, ali i ta priča se odvija veoma sporo upravo zbog papira“, objašnjava Ćosić.
Dosadašnja prodaja omogućila mu je da vrati svega deset odsto uloženog novca, a proizvodnja je samo trenutno obustavljena dok se ne realizuje saradnja sa većim kupcima. Potrebe postojećih kupaca podmiruju zalihe napravljenog džema, a Ćosić kaže da je dobro što voće nabavlja od hladnjača i što nema lagerovanog voća koje može da propadne i napravi veliki gubitak. U međuvremenu, dok se prvi veći poslovi ne realizuju, proizvodi od maline, kupine, borovnice, višnje, jagode, šipurka i drugog voća dostupni su na fejsbuku i instagramu i Ćosić očekuje da će ovakav način prodaje uskoro zaživeti.
Kuvanje džema i punjenje tegli nije mnogo fizički naporan posao i poslodavcu nije bila velika muka da pronađe odgovarajuće radnice. Kada prodaja funkcioniše kako treba i zaposleni mogu da zarade sasvim pristojnu dnevnicu i da imaju siguran posao.
„Kuvanje džema nije preterano zahtevno, ali traži da radnice sve vreme budu u pokretu. Od osam sati koliko traje smena, sedam su sigurno potpuno aktivne. Dinamika je primarna, u proizvodnji džema nema sedenja. Nisam razmišljao o tome da li su mladi ili stariji ljudi bolji za takvu vrstu posla, nisam imao problem da nađem radnice, jer sam angažovao žene i devojke koje već poznajem od ranije. One su dobijale satnicu od 200 dinara, a kad ponovo krene veća proizvodnja razmišljam i da im povećam zaradu na 250 dinara po satu. Za sad je to povremeni posao, ali sigurno će mi u proizvodnji trebati stalni radnici koji će moći da računaju na istu dnevnicu, prijavu i sve plaćene doprinose“, planira Ćosić.
Suve šljive najisplativije
Situacija sa suvim voćem je malo drugačija. Prema proceni poljoprivrednih stručnjaka, od suvog voća je najtraženija i najisplativija proizvodnja suve šljive.
Proizvođač može da započne posao i sa manjom sušarom od 500 do 600 kilograma po turnusu ili ciklusu rada. Sušara košta oko 6.000 evra i može da se koristi i za sušenje ostalog voća. Najbolje je sušiti svoje šljive, ali i sa kupovinom voća od drugih posao je isplativ.
Sirova šljiva košta samo 12 dinara po kilogramu, a osušena je deset puta skuplja. Prednost suve šljive je što može da stoji i po nekoliko sezona, a za jedan kilogram potrebno je četiri kilograma sirove. Korisno je nabaviti i izbijačicu koštica koja košta oko 1.800 evra, jer tad cena voća može da dostigne vrednost i do 220 dinara po kilogramu. Ulaganja nisu mala, ali mogu da budu nadoknađena isporukom 3.900 kilograma suve šljive. Investicija može da bude podeljena i na tri godine i tako proizvođaču svaki put može da ostane deo novca.
Na primer, za 500 kilograma šljive potrebno je 6.000 dinara, za sušenje te količine voća potrebno je oko pola kubnog metra drva, koje košta oko 2.500 dinara. Na dobijenih 125 kilograma suve šljive zarada iznosi 27.500 dinara, odnosno 19.000 dinara kada se odbiju rashodi. Sa širenjem posla, zarada može biti mnogo veća.
Pristojna plata samo za žene hobotnice
Pošto je za izbijanje koštica u velikoj proizvodnji potrebno dosta radnika, bilo bi logično da i oni dobijaju dobre dnevnice ili bar solidne, ali nije baš uvek tako.
U jednoj hali na periferiji Valjeva, dvadesetak žena tokom cele smene neumorno pedalom pokreće mašinu koja odvaja košticu od mesa. Na tržištu je veoma važno da koštice budu izvađene, ali tako da voćka izgleda kao smokvica. Radnice se trude da za deset sati očiste što više šljiva i da zadovolje postavljene standarde. S obzirom da su radnici u toj firmi plaćeni samo 21 dinar po kilogramu, pristojnu zaradu mogu da imaju najveštiji.
„Da bi voćka bila lepa i da može da se zaradi prosečna dnevnica, šljiva mora da bude dobra – ni mnogo meka, ni mnogo tvrda. Isuviše tvrda šljiva se pokida, potreban je veći napor i da bih napunila jednu gajbicu u koju može da stane između 10 i 12 kilograma treba mi najmanje tri sata. Nije dobro ni ako je voćka mnogo meka, jer tad na mašini samo ostane fleka od koje jedino može da se napravi džem“, objašnjava jedna mlada žena koja je radila na tom poslu.
Smena je od sedam do 17 časova, ali većina dolazi pola sata ranije. „Prvog radnog dana uspela sam da zaradim samo oko 500, narednih nekoliko dana oko 700, 800 dinara i da bih zaradila više novca morala bih da budem hobotnica. Svaka čast ženama koje posao rade duži niz godina i koje su sposobne da izvade koštice iz oko 80 kilograma, a ima i retko veštih ruku koje su sposobne da obrade i oko 100 kilograma voća tokom smene. Posao nimalo nije lak. Naporno je stalno pritiskati pedalu, a povremeno treba i preneti gajbu težine od oko 12 kilograma“, priča nesuđena sezonska radnica koja je na ovom poslu izdržala sedam dana.
Kaže da prevoz i hrana nisu obezbeđeni, žene same nabavljaju rukavice i da je za zaštitu ruku za samo jednu sedmicu potrošila 300 dinara. „Izdatak nije veliki da se radi bar za prosečnu radničku platu. Možda radnici u drugim firmama koje se bave istom proizvodnjom bolje prolaze, ali u ovom slučaju zarada je baš mala“, ističe naša sagovornica i dodaje da u ovom poslu ima najviše žena u penziji. One većinom rade dodatne poslove na njivi i beru voće, što im obezbeđuje mnogo veću zaradu. A kada prođe sezona letnjih poslova, nije loše sedeti u toploj prostoriji i vaditi koštice. Važno je da se nešto radi, da se privređuje.
Nataša Šutuljić
Foto: Pixabay
Sastanci su se promenili i to po svoj prilici – nepovratno. Sedenje oko stola koje se nekada podrazumevalo, sada je postalo nepotrebno. Nedavna istraživanja, iz juna i marta 2021, pokazuju da 98% zaposlenih veruje da će svi sastanci u budućnosti uključivati bar jednog učesnika koji će biti prisutan onlajn. To podrazumeva da onlajn sastanci moraju da postanu suštinski deo korporativne prakse i kulture.
Ono što je pandemija Covid-19 samo ubrzala, budući da je trend već i pre toga bio neminovan, sada se pojavljuje kao novo stanje stvari na koje moramo što pre da se adaptiramo. Digitalni nomadi više nisu samo programeri koji sede na egzotičnim plažama i odande pišu kod, već praktično svi mi. U toj jednačini samo je definicija posla i radnih zadataka konstanta a sve ostale okolnosti, uključujući i vreme i mesto rada – su varijabilne. Radno okruženje sada formira niz nematerijalnih elemenata kao što su informacije i njihova povezanost kao i tehnološko okruženje u kome se razmena informacija obavlja.
Istraživanja ukazuju da 57% ispitanika smatra da će ubuduće (a pod tim se podrazumeva trajna transformacija procesa rada) – manje od 10 dana biti prisutni u kancelariji. Ta pojava čije razmere mogu da variraju od kolektiva do kolektiva ali u svakom od njih postoji u nekoj meri, podrazumeva da je potrebna velika fleksibilnost kako bi se proces rada prilagodio okolnostima a ne obrnuto, kao što je bilo do sada. Ukoliko uzmemo u obzir da sa cloud platformama više ni vaš laptop zapravo nije vaše radno mesto – već samo terminal za pristup podacima, jasno je da sve emotivne veze sa fizičkim stvarima i pojmovi kao što su: moja kancelarija, moj radni sto, moja šolja za kafu, moj kompjuter… – predstavljaju davnu prošlost.
Moramo međutim da se suočimo i s otuđenjem, koje nužno prati svaki korak dalje u virtuelizaciju radnog mesta. 49% posto ispitanika tvrdi da se oseća izolovano kada radi od kuće a zatim slede i komentari koji ukazuju da je teško održati visok stepen kompanijske kulture kao, što je posebno iritirajuće, da skoro 90% zaposlenih ima neku vrstu tehničkih problema prilikom rada onlajn. U situaciji u kojima kućne i porodične okolnosti home office pristupa, mogu biti faktor smetnje a vama puca veza na sastanku – to može da, na duže staze, izazove frustraciju i smanjene rezultate rada. Jednostavno je pravilo da ako od zaposlenog očekujete efikasnost i rezultate – onda i formirate radno okruženje u kome su te vrednosti jasno komunicirane. Isto važi i za virtuelna okruženja.
U tom smislu, i za poslodavca i za zaposlenog, postaje ključno važno pitanje (zapravo više njih) – kako organizujem svoje hibridno radno okruženje, koju platformu koristim i kako regulišem pouzdanost veze i sigurnost podataka.
Upravo zato je Webex platforma, koja je prošle godine doživela ogroman rast upotrebe – kompletno prepakovala funkcionalnosti i dizajn, stvarajući paket alata koji se koristi lako i jednostavno.
Webex vam dakle neće pomoći u lakšem rukovođenju timovima i rešavanju međuljudskih problema – ali će pomoći da ti timovi sastaju se i rade bolje, lakše i jednostavnije. Neće pomoći da vam onaj zaposleni koji inače uvek kasni na sastanke – kasni manje ali će zato svima ostalima učiniti hibridni rad efikasnijim i jednostavnijim. Ostalo je, kao i uvek do sada – na vama.
Vreme je da se borimo za kvalitet našeg radnog mesta. Makar bilo i hibridno.
https://www.webex.com/hybrid-work.html

Foto: Pixabay
Pošto je sklopljen načelni sporazum o obeštećenju zbog blokade Sueckog kanala, gigantski brod Ever Given bi uskoro mogao biti oslobođen.
Da podsetimo, ovaj brod, koji služi za prevoz kontejnera s robom, nalazi se usidren u jezeru između dva dela Sueckog kanala još od 29. marta, kada je pomeren nakon što je šest dana bio popreko zaglavljen u kanalu, blokirajući prolazak više stotina brodova i remeteći globalnu trgovinu.
Brod je praktično zarobljen dok se ne reši spor između predstavnika vlasti nad Sueckim kanalom i vlasnika plovila. No, japanska firma Shoei Kisen KK u čijem vlasništvu je ovaj brod objavila je juče da je postignut načelni sporazum sa upravom ovog plovnog puta u sporu vezanom za obeštećenje.
Trenutno se radi na finallizaciji ovog dogovora, posle koje će Ever Given moći da ponovo zaplovi.
Izvor: Tanjug, WSJ
Foto: Pixabay

