Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda su ekonomske sankcije uvertira rata. Rat u Ukrajini nije „normalan“ rat i brzina kojom su eskalirale zapadne ekonomske sankcije protiv Rusije, i njihova žestina, pogodiće i globalnu ekonomiju. Ono što gledamo su tektonske promjene koje radikalno preoblikuju ekonomske, političke i vojne odnose, prvenstveno u Evropi.
Stvari koje su početkom februara izgledale nemoguće, preko noći su postale realnost. Evropska unija je nakon 65 godina zaklinjanja u „meku moć“ kao alternativu oslanjanju na golu vojnu moć tradicionalnih super sila, konačno digla ruke i okrenula se naoružavanju, najavljujući da će pola milijarde eura iz „European Peace Facility“ iskoristiti za kupovinu naoružanja za Ukrajinu.
Njemačka, koja je od 1989. ubirala „mirovne dividende“ usled smanjenja izdvajanja za odbranu, takođe se okanila pacifizma i najavila vanredno ulaganje dodatnih 100 milijardi eura u vojsku, plus drastično povećanje redovnog budžeta za odbranu. Ista „ekološki osviješćena“ Njemačka sada razmišlja o aktiviranju termoelektrana na ugalj, ukoliko presuši dotok ruskog gasa.
Koja će biti ukupna ekonomska cijena rata u Ukrajini, više niko sa sigurnošću ne može predvidjeti. Da će Rusija vojno intervenisati u Ukrajini, bilo je prilično izvjesno još od početka februara, kao i da će Zapad odgovoriti nametanjem ekonomskih sankcija, i to je bilo jasno i Rusima. Inicijalna procjena analitičara američke banke JP Morgan je da bi zbog rata u Ukrajini i već nametnutih sankcija, ovu godinu Rusija mogla završiti sa padom BDP od sedam posto, dok su analitičari Goldman Sachsa nešto pesimističniji, predviđajući pad BDP od devet posto.
U slučaju da se postojeće sankcije prošire i na izvoz nafte i gasa, analitičari Bloomberga vjeruju da bi u tom slučaju pad BDP mogao biti 14 posto. Svima je osnova za predviđanja finansijski kolaps Rusije 1998. godine, kada je BDP pao 5,3 posto. Šta će se stvarno dešavati u narednim sedmicama i mjesecima i kako će to uticati na rusku ekonomiju, više je stvar nagađanja nego egzaktnih računica.
Zaplijenjene devizne rezerve
Ono što je bilo neočekivano je brzina kojom su SAD, Velika Britanija i EU nametale nove sankcije, kao i njihov obim. Isključivanje sedam vodećih ruskih banaka iz sistema SWIFT je bio ozbiljan udar, ali prava „nuklearna opcija“ bila je zamrzavanje deviznih rezervi ruske centralne banke u inostranstvu na samom početku, što nije bilo očekivano.
Isključivanje iz sistema SWIFT nije nužno nepremostiva prepreka, jer postoje alternative u vidu CIPS-a, „kineskog SWIFTA“, gdje je suštinska razlika da se transakcije umjesto u dolarima obavljaju u juanima. Juan nije dolar, ali daj šta daš.
Rusija je takođe računala na neminovnost novih ekonomskih sankcija, pa je preventivno napunila svoje devizne rezerve koje su se procjenjivale na nekih 630 milijardi dolara, računajući da će im to pomoći da apsorbuju udar sankcija, pogotovu kada se radi o stabilnosti rublje. Kao dio priprema smanjen je udio dolara a povećan udio zlata i kineskog juana, ali zbog iznenadnog zamrzavanja deviznih rezervi u inostranstvu Rusiji su praktično ostali na raspolaganju samo zlato i juani, što čini oko trećine ukupnih rezervi. Preostale dvije trećine rezervi, u dolarima, eurima, jenima, vrijedne oko 400 milijardi dolara, za sada ostaju izvan igre.
Dugoročniji efekat na rusku ekonomiju mogle bi imati američke sankcije, koje se odnose na zabranu izvoza proizvoda visoke tehnologije sa dvojnom namjenom, vojnom i civilnom, poput kompjuterskih čipova, senzora ili lasera, kao i na opremu neophodnu za eksploataciju i preradu nafte i gasa. Još veći problem predstavlja obustava servisiranja kao i snabdijevanja rezervnim dijelovima za putničke avione, jer su i američki Boeing i evropski Airbus najavili da prekidaju pružanje usluga Rusiji.
Bez sankcija za gas i naftu
Iako su zapadne sankcije sačinjene da osakate rusku ekonomiju i Rusiju prije ili kasnije dovedu do kolapsa, glavni ruski izvozni produkti nafta i gas, kao i banke preko kojih ide glavnina plaćanja za njih, pažljivo su izostavljeni iz sankcija. Razlog je vrlo jednostavan – ruski gas čini oko 40 posto uvoza gasa u EU, dok je u slučaju Njemačke to oko 32 posto, pa bi iznenadno zaustavljanje priliva ruskog gasa trenutno dovelo do ogromnih ekonomskih poremećaja. Njemačka ne uvozi samo gas iz Rusije, već i 32 posto sirove nafte i 53 posto ukupnog uvoza uglja, pa je razumljiv interes da za sada gas, nafta i ugalj ostanu izvan sankcija.
Tako su se zapadne države, predvođene SAD i Velikom Britanijom, našle u paradoksalnoj situaciji. Željeni razarajući efekat na rusku ekonomiju imalo bi samo trenutno onemogućavanje izvoza nafte i gasa u Evropu i blokiranje prodaje za dolare i eure ostatku svijeta. Ali zbog zavisnosti Njemačke i istočne Evrope od ruskog gasa i nafte, to je jedina sankcija koju nisu mogli odmah nametnuti, a da ne počine ekonomsko samoubistvo.
Naravno, to ne znači da za ovim finalnim udarom neće posegnuti u narednim danima i sedmicama, čim uspiju pronaći kakvu-takvu alternativu ruskim energentima. Ako se procjene Svjetske banke pokažu tačnim, za pronalaženje adekvatne zamjene trebaće barem pet godina, što nije previše utješno za Nijemce.
U međuvremenu, cijene gasa i nafte nastavljaju da rastu na svjetskom tržištu, iako ruski gas i dalje uredno stiže u Evropu. Ukoliko bi se sankcijama sa tržišta eliminisala glavnina ruske nafte i gasa, rezultat bi bio manjak ponude, što bi dodatno podiglo cijene ovih energenata. Na benzinskim pumpama širom Evrope i SAD kupci već osjećaju posljedice rata u Ukrajini u vidu većih cijena goriva, ali to je tek zagrijavanje.
Procjene analitičara američkih banaka JP Morgan i Goldman Sachs su da bi cijena barela nafte mogla narasti i do 200 dolara, sa sadašnjih stotinjak, ukoliko se rat u Ukrajini produži a sankcije prema Rusiji nastave pojačavati.
Rusija i Ukrajina hrane Afriku i Aziju
Iako su nafta i gas za sada izuzeti od sankcija, situaciju dodatno komplikuje nemogućnost transporta, izuzimajući gas. Osim zatvaranja evropskog i sjevernoameričkog vazdušnog prostora za ruske avione, u toku je i zatvaranje njihovih luka za ruske brodove. Tamo gdje formalno još nisu zakonom zatvorene luke za ruske brodove, lučke kompanije „samoinicijativno“ odbijaju da istovaruju i utovaruju robu sa ruskih brodova, pozivajući se na solidarnost sa Ukrajinom.
Rezultat je da najveće brodarske transportne kompanije poput Maerska već odbijaju da imaju bilo kakve veze za ruskim robama, jer osiguravajuće kuće takođe preventivno izbjegavaju da osiguravaju takve transporte.
Logika prevoznika je jednostavna: možda trenutno ta roba i njeni proizvođači i prodavci i nisu pod sankcijama, ali ko zna šta se može desiti u naredna 24 sata.
Ovdje se ne radi samo o nafti, jer puno veći globalni problem mogu izazvati teškoće u izvozu i transportu žitarica. Četvrtina od ukupnog izvoza pšenice u svijetu dolazi iz Ukrajine i Rusije, a najveći kupci su Egipat, Turska, Bangladeš, Nigerija, Jemen, Azerbejdžan i Sudan. Radi se o stotinama miliona siromašnih u Africi i Aziji, koji će se preko noći naći suočeni sa višestruko povećanom cijenom brašna, što je optimistički scenario, ili sa nestašicom brašna.
Revolucije i masovni nemiri počinjali su i zbog puno manjih stvari nego što je nedostatak hljeba, pa nije teško zamisliti globalnu noćnu moru koji bi prouzrokovao ovaj scenario. Prvi znaci krize su već vidljivi, jer države koje su obično imale viškove za izvoz, poput Mađarske, sada počinju preventivno ograničavati izvoz pšenice i kukuruza, čekajući da se vidi dalji razvoj situacije.
Sankcije dovode do globalne nestašice hrane
Rat u Ukrajini i sankcije Rusiji i Bjelorusiji imale su još jedan nepredviđeni efekat. Bez vještačkog đubriva nema ni očekivanih prinosa u poljoprivredi, a dva ključna elementa za njegovu proizvodnju su potaš i gas, u stvari jako puno gasa. Ispostavilo se da je jedan od najvećih svjetskih proizvođača potaša Bjelorusija, a zahvaljujući obilju jeftinog gasa, najveći snabdjevači svjetskog tržišta vještačkim đubrivima su Rusija i Ukrajina.
Sankcije Bjelorusiji i prije početka rata u Ukrajini već su dovele do nestašica i rasta cijena, kako potaša tako i vještačkog đubriva na svjetskom tržištu. Nagli rast cijena gasa nakon ruske invazije za rezultat će ponovo imati ili drastično poskupljenje vještačkog đubriva, ili smanjenu proizvodnju, jer se brojnim proizvođačima širom svijeta jednostavno ne isplati pokretati proizvodnju sa astronomskim cijenama gasa.
Krajnji rezultat će ponovo biti manje hrane i veće cijene, ali to će se osjetiti tek krajem ove godine i početkom naredne, kada se isprazne postojeće zalihe pšenice, kukuruza i ostalih žitarica. I to će ponovo najviše pogoditi najsiromašnije u siromašnim i mnogoljudnim državama u Africi i Aziji.
Svjetsko tržište ne zavisi samo od nafte, gasa, uglja, hrane i vještačkog đubriva iz Rusije i Ukrajine. Nestašica kompjuterskih čipova mogla bi postati još komplikovanija, jer se ispostavilo da je jedan od ključnih elemenata u proizvodnji čipova helijum, a najveći proizvođač helijuma u svijetu je – Ukrajina. S obzirom da je cijela Ukrajina pretvorena u bojno polje, a pristup lukama na Crnom moru praktično onemogućen, mala je šansa da će se normalna proizvodnja nastaviti, uključujući helijum i vještačka đubriva, a pod upitnikom je i šta će biti sa ovogodišnjom žetvom.
Kratak put od ekonomskog do pravog rata
Zapadne države su otvoreno deklarisale kao svoj cilj da sankcijama kompletno finansijski i ekonomski unište Rusiju. Kako je objasnio francuski ministar finansija, Bruno Le Maire, slijedi „totalni ekonomski i finansijski rat protiv Rusije“, uz obećanje: „Mi ćemo prouzrokovati kolaps ruske ekonomije“. Istina, nakon što je iz Rusije stigao odgovor da „ekonomski ratovi uglavnom završe kao pravi ratovi“, ministar Le Maire se izvinuo zbog upotrebe riječi „rat“.
Problem je jedino što totalni ekonomski rat protiv Rusije može imati sasvim suprotne efekte od željenih. Korištenje dolarskog finansijskog sistema i SWIFT-a kao političko – ekonomskog oružja prijeti da efektivno oslabi postojeći monopol SWIFT sistema i globalnu dominaciju dolara. Razlog je što banke i kompanije izbačene iz sistema SWIFT kao i njihovi potencijalni poslovni partneri iz ostatka svijeta imaju samo jednu alternativu – da kao zamjenu koriste juan i tako „kineski SWIFT“ i juan učine ozbiljnijim i popularnijim konkurentom dolaru i „originalnom“ SWIFT-u. Utoliko prije, što banke i kompanije mogu uporedo biti članice oba sistema, jer oni nisu međusobno isključivi.
Drugi problem je taj da ako ruske banke i kompanije ne mogu prodavati i naplaćivati svoju robu u dolarima, onda ni one nisu u stanju da plate svoje dolarske obaveze, bilo da je riječ o već kupljenim robama ili otplati ranije uzetih kredita. Ali to već nije problem Rusije nego zapadnih kreditora, jer kao što kažu: „Kada duguješ banci hiljadu eura to je tvoj problem, a kada duguješ milion to je problem banke“.
Dražen Simić
Biznis i finansije 195, mart 2022.
Foto: Pixabay
