Sve je više kompanija koje ostavljaju vino da zri u morskim dubinama, zato što tako mogu stvoriti piće specifičnog ukusa, koje je veoma traženo među kupcima.
Prema legendi koja se može čuti u raznim delovima sveta, od Velike Britanije do Japana, nastaloj na osnovu iskustva sa robom izvađenom iz potonulih brodova, vino koje zri u moru ima veoma prijatan i autentičan ukus, zahvaljujući specifičnoj temperaturi, bogatom mineralnom svetu u okolini ali i konstantnom gibanju vode.
Danas međutim brodovi ne tonu tako često kao nekada, pa se vino planski spušta u more da zri. Kada se posle određenog vremena izvadi, osim prijatnog ukusa krasi ga i pomalo rustičan izgled – flaše su nagrižene strujanjem morske vode, a ponekad na sebi imaju i školjke. Sve ovo podiže mu cenu, bar među romantičnim a platežnim dušama.
Jedan deo proizvođača i distributera vina prepoznao je ovaj trend još u začetku, pa već neko vreme ulaže u ovaj biznis. Neki od njih, poput The English Vine, najvećeg britanskog onlajn trgovca ovim pićima, napravili su čak i čitave vinske podrume pod vodom.
A ima i onih koji su ovu delatnost dodatno modernizovali. Tako na primer japanska kompanija Utsukushi Umi no Winery nudi sasvim novu uslugu – mogućnost da vina svakog zainteresovanog pojedinca sazrevaju u podvodnom svetu i to za “samo” 50 evra po flaši. Dakle, bilo ko od nas im može platiti da njegovo vino transportuju u morske dubine.
A osim što stručno transportuje na dno mora ovo piće, kompanija nudi i dodatne usluge: da klijent putuje sa ekipom ronilaca i svedoči porinuću svog vina, kao i da zajedno sa njima prisustvuje vađenju istog iz mora.
Izvor: Japan Today
Foto: Pixabay


Muzej je kruna njihove vesparoške „karijere“, koja traje više od pola veka. Naime, Vladan Konstantinović se još šezdesetih zainteresovao za ova vozila uvidevši da su vesparoši, odnosno momci koji voze pomenute dvotočkaše, veoma popularni kod devojaka. Prvu vespu kupio je sa 16 godina i od tada nije prestao da ulaže u njih. Ulaganja su mu se kroz život višestruko isplatila, budući da je zahvaljujući ovim vozilima upoznao svoju suprugu, ali i doživotnog prijatelja Luburu.
On je i pre otvaranja muzeja tragao za vespama, u početku preko novinskih oglasa. Kupljene primerke je detaljno restaurirao. A kada se pročulo za njegov poduhvat, javljali su mu se i ljudi koji su želeli da poklone svoje vespe nekome ko će umeti da ih ceni.
Do sada je, uglavnom u porodičnoj kući Konstantinovića, realizovano više kulturnih dešavanja, poput predstave „Vesparoš“, ali i promocije oslikanih vespi poput one posvećene Novaku Đokoviću, koja je rađena u erbraš tehnici. Snimljen je i dokumentarac o vespama u stilu serije „Grlom u jagode“. A održana je i čuvena „Vespavizija“.