B&F Plus
Čuli su se sve glasniji pozivi da Twitter, Facebook i druge korporacije iz Silicijumske doline počnu agresivnije da kontrolišu šta njihovi korisnici smeju da vide i pročitaju. Prošlog meseca je u Washington Postu, na primer, voditelj MSNBC-ja Ronan Farou zahtevao da društveni mediji zatvore naloge „terorista“ koji objavljuju „direktne pozive“ na nasilje.
Srbija je po korišćenju preduzetnog kapitala kao izvora finansiranja preduzeća gotovo na samom dnu lestvice zemalja obuhvaćenih Globalnim izveštajem o konkuretnosti za 2013-2014 godinu. Zakon o fondovima preduzetnog kapitala otvorio bi prostor za podršku malim i srednjim preduzećima, van bankarskih tokova.
Zakonsko uređenje ove oblasti je prvo najavilo bivše Ministarstvo finansija i privrede, a potom Ministarstvo privrede. Nova rešenja bi trebalo da definišu preduzetni kapital kao zaseban finansijski instrument, a fondove preduzetnog kapitala kao posebne investicione i finansijske institucije. Ovim zakonom, koji je u pripremi, treba urediti osnivanje i poslovanje fondova preduzetnog kapitala i društava za upravljanje ovim fondovima, upravljanje ovim fondovima i društvima za upravljanje i nadzor nad radom ovih fondova i društava, kao i druga pitanja od značaja.
Preduzetni kapital je veoma razvijen u svetu, posebno u SAD, a zapaženu ulogu u oblasti investicija preduzetnog kapitala imaju i međunarodne razvojne institucije i poslovne asocijacije – Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropski investicioni fond (EIF) i drugi EU fondovi (EDIF, ENEF, ENIF), Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), Međunarodna finansijska korporacija (IFC), Evropska asocijacija preduzetnog kapitala (EVCA) i drugi.
U susret zakonu – razmatranja i preporuke
Budućim zakonom trebalo bi propisati da fond preduzetnog kapitala ulaže i raspolaže preduzetnim kapitalom, kao i da može da u ciljna društva ulaže ili im daje mezanin kapital, zajmove i sredstva obezbeđenja kredita ili zajma u obliku garancija i jemstava pravnog lica. Ovim zakonom treba utvrditi pravnu formu fonda preduzetnog kapitala kao komanditnog društva, društva s ograničenom odgovornošću ili akcionarskog društva, sa shodnom primenom Zakona o privrednim društvima, a visina osnovnog kapitala ovog fonda treba da bude regulisana tako da stvori dovoljnu garantnu supstancu kapitala za poverioce, a da istovremeno ne predstavlja prepreku za osnivanje fondova.
Zakonom treba propisati da ulagač u fond preduzetnog kapitala može biti samo profesionalni klijent, kao klijent koji poseduje dovoljno iskustva, znanja i stručnosti za samostalno donošenje odluka o ulaganjima i pravilnoj proceni rizika u vezi sa ulaganjima i koji ispunjava uslove propisane tim zakonom. Profesionalnim klijentom smatraju se lica koja za poslovanje na finansijskom tržištu podležu obavezi odobrenja, odnosno nadzora od strane nadležnog organa, kao što su: kreditne institucije, investiciona društva, druge finansijske institucije čije poslovanje je odobrio ili nadzire odgovarajući nadzorni organ, društva za osiguranje, institucije kolektivnog investiranja i njihova društva za upravljanje, penzijski fondovi i njihova društva za upravljanje, dileri produktnih berzi, kao i ostala lica koja nadzire nadležni organ; pravna lica koja ispunjavaju najmanje dva od sledećih uslova: 1) ukupna imovina iznosi najmanje 20.000.000 evra, 2) godišnji poslovni prihod iznosi najmanje 40.000.000 evra i 3) sopstveni kapital u iznosu od najmanje 2.000.000 evra; Republika, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, kao i druge države ili nacionalna i regionalna tela, Narodna banka Srbije i centralne banke drugih država, međunarodne i nadnacionalne institucije, kao što su Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka, Evropska investiciona banka i sl. međunarodne organizacije.
Treba utvrditi da, pored profesionalnog klijenta, ulagač može biti i drugo lice ako se obaveže da će uložiti određeni iznos (npr. najmanje 50.000 evra) i ako da pisanu izjavu kojom potvrđuje da je svesno rizične prirode ovog ulaganja. Ulagač može biti složeni fond preduzetnog kapitala (fond fondova), kao društvo kapitala koje ulaže sredstva u fondove preduzetnog kapitala. Zakonom treba predvideti da se u fond mogu ulagati finansijska sredstva u svojini Republike Srbije, autonomne pokrajine, jedinice lokalne samouprave i drugih korisnika budžetskih sredstava (javna finansijska sredstva), u privatnoj i javno-privatnoj svojini. Treba predvideti i da se u fondu preduzetnog kapitala može obrazovati odbor ulagača, s tim da je obrazovanje odbora ulagača obavezno kada su u fond uložena javna finansijska sredstva, kao i ona u javno-privatnoj svojini.
Veoma značajno je zakonom definisati cilj ulaganja i plasmana fonda preduzetnog kapitala u vidu začetnog ili semenskog kapitala, početnog kapitala i razvojnog kapitala.
Kada se radi o strukturi ulaganja i plasmana fonda preduzetnog kapitala, ovim zakonom treba utvrditi obavezu fonda da od ukupno uloženih i datih finansijskih sredstava uloži u ciljna društva najmanje 70% tih sredstava u vidu preduzetnog kapitala, kao i mezanin kapitala koji ima ekonomsku suštinu osnovnog (vlasničkog) kapitala, a narednih najviše 30% finansijskih sredstava uloži u ciljana društva u vidu mezanin kapitala koji ima ekonomsku suštinu dužničkog (pozajmljenog) kapitala, zajmova i sredstava obezbeđenja kredita ili zajma u obliku garancija i jemstava. Zakonom treba propisati da najmanje 50% vrednosti finansijskih sredstava koja fond preduzetnog kapitala ulaže, odnosno plasira u ciljna društva potiče od privatnih ulagača (finansijska sredstva u privatnoj svojini).
Nadalje, ovim zakonom treba propisati maksimalan period koliko fond preduzetnog kapitala može zadržati preduzetni kapitalu u ciljnom društvu. Propisivanjem ovih ograničenja i uslova ostvaruje se usklađenost sa evropskom regulativom kojom se uređuje preduzetni kapital, kontrola i dodela državne pomoći, kao i sa uslovima finansiranja evropskih fondova. Istovremeno sa ovim, trebalo bi promeniti i s ovim uskladiti domaće propise o pravilima dodele državne pomoći.
Fondovi preduzetnog kapitala su nedepozitne finansijske institucije, tako da kod njih ne postoji sistemski rizik, koji postoji kod depozitnih finansijskih institucija, pa razlog propisivanje ovih ograničenja i uslova nije takvog karaktera, nego je razlog to što će fondovi preduzetnog kapitala koristiti državnu pomoć, uključujući poreske podsticaje i plasiranje javnih sredstava, pa je potrebno uspostaviti strukturu ulaganja kojom se ostvaruje cilj ulaganja i cilj zakona. S tim u vezi, zakonom i drugim propisom vrlo je korisno propisati poreske i druge javne podsticaje za preduzetni i mezanin kapital, kao i fondove preduzetnog kapitala, ulagače, ulaganja preduzetnog i mezanin kapitala i ciljna društva. Poreski i drugi javni podsticaji su redovni pratioci ulaganja preduzetnog kapitala u komparativnom okruženju. Od naročitog značaja bi bio poreski podsticaj kojim se umanjuju poreske obaveze fonda preduzetnog kapitala po osnovu oporezivanja kapitalnog dobitka ostvarenog prenosom učešća u osnovnom kapitalu ciljnog društva kroz dezinvestiranje, čime se podstiče ponovno ulaganje tako stečenih finanijskih sredstava.
Upravljanje fondom preduzetnog kapitala treba propisati kao alternativno: upravljanje od strane društva za upravljanje ili sopstvene (interne) uprave fonda preduzetnog kapitala. Istovremeno, treba urediti elemente ugovora o upravljanju fondom preduzetnog kapitala, koji se zaključuje između fonda i društva za upravljanje, delatnost i poslove upravljanja, dužnosti u upravljanju, osnovni kapital društva za upravljanje i odnose povodom uzajamnog kapitala i glasačkih prava fonda i društva za upravljanje, kao i uslove i ograničenja za osnivače, članove, direktora i organe upravljanja i nadzora društva za upravljanje po uzoru na uslove i ograničenja propisana za osnivače, članove i ulagače u fond preduzetnog kapitala.
Zakonom, a u skladu sa EU regulativom, treba predvideti nadležnost Komisije za hartije od vrednosti za izdavanje i oduzimanje dozvola za rad, vršenje nadzora nad primenom ovog zakona i radom fondova preduzetnog kapitala i društava za upravljanje, oblike nadzora, preventivne mere i mere otklanjanja nezakonitosti. Istovremeno, ovim zakonom treba urediti i izveštavanje fondova preduzetnog kapitala i društava za upravljanje prema Komisiji za HoV. Bitno je urediti i obaveznu reviziju poslovanja ovih subjekata, kojom se pribavljaju dokazi za izražavanje mišljenja o zakonitosti i pravilnosti poslovanja fonda preduzetnog kapitala i društva za upravljanje.
Milan Stefanović, stručni savetnik USAID Projekta za bolje uslove poslovanja Cardno Emerging Markets USA Ltd.
Finansije top 2013/14
Hoće li nedavna pobuna u Fergusonu, Misuri, biti prelomna tačka u borbi protiv rasne nepravde ili će postati sitna fusnota u radu o građanskim nemirima početkom 21. veka nekog budućeg diplomca?
Verovatno ste čuli o ubistvu u Kent Stateu: 4. maja 1970. godine Nacionalna garda Ohaja otvorila je vatru na studentske proteste na univerzitetu Kent State. Tokom tih 13 sekundi pucnjave četvoro studenata je ubijeno, a devet ranjeno, jedan od njih trajno paralizovan. Rezultat je bio štrajk četiri miliona studenata širom zemlje u više od 450 kampusa. Pet dana nakon pucnjave 100.000 demonstranata se okupilo u Vašingtonu. Američka mladež se okupila i tražila kraj Vijetnamskog rata, rasizma, seksizma i bezumne vere u politički establišment.
Verovatno niste čuli o pucnjavi u Jackson Stateu.
Tog 14. maja, deset dana nakon što je Kent State zapalio naciju, na većinski crnačkom univerzitetu Jackson State u Mississippiju, policija je sačmaricom ubila dva crna studenta ( maturanta srednje škole i oca 18-mesečnog deteta), a ranila još 12 osoba.
Nije bilo protesta širom zemlje. Nacija nije mobilizovana da uradi bilo šta. Taj bezdušni Levijatan zvani istorija progutao je ceo događaj, brišući ga iz nacionalne memorije.
Ukoliko ne želimo da zločin u Fergusonu jednako tako bude progutan i postane ništa više od crevnog nadražaja istorije, moramo da se odnosimo prema situaciji ne samo kao prema pitanju sistemskog rasizma nego onome što jeste: klasnom ratu.
Fokusirajući se samo na rasizam, diskusije se svode na to da li je smrt Michaela Browna ili druge trojice nenaoružanih crnaca koje je američka policija ubila ubila u poslednjih mesec dana, pitanje isključivo pitanje diskriminacije ili prikrivanja policijske greške. Onda ćemo debatovati o tome da li u SAD ima jednako rasizma crnaca prema belcima, kao belaca prema crncima. (Da, ima ga. Ali generalno belci-protiv-crnaca ekonomski utiče na budućnost crnačke zajednice. Crnci-protiv-belaca ima skoro nemerljiv društveni uticaj).
Onda ćemo nastaviti raspravu o tome da li je ili ne policija u SAD ugrožena manjina koja je takođe diskriminisana na osnovu boje – plave. (Jeste. Treba mnogo stvari uzeti u obzir pre osude policije, uključujući politički pritisak, neadekvatnu obuku i politiku prikrivanja informacija). Pa ćemo preispitivati da li su crnci češće upucani jer češće čine zločine. (Zapravo, studije pokazuju da su crnci češće ciljani u velikim gradovima poput Njujorka. Teško je dobiti veću nacionalnu sliku jer su istraživanja nedovoljna. Studija Odeljenja za pravdu pokazuje da je u smrti povezanoj sa hapšenjem u SAD između 2003. i 2009. godine bilo malo razlike između crnaca, belaca ili latinosa. Međutim studija nam ne govori koliko njih je bilo nenaoružano).
Besno promicanje različitih rasnih agenata skreće pažnju Amerike s puno važnije teme: činjenice da mete na kojima koriste prekomernu silu policajci ne biraju prvenstveno na osnovu njihove boje kože, već stanja koje je puno gore od zaraze ebolom: siromaštva. Naravno, za mnoge u Americi biti obojen je sinonim za biti siromašan, a biti siromašan sinonim za biti kriminalac. Ironično, ovo pogrešno shvatanje vredi i među siromašnima.
I tako to hoće status quo.
U izveštaju američkog Popisa stanovništva navodi se da je 50 miliona Amerikanaca siromašno. Pedeset miliona glasača je moćan blok ako ikada odluče da se organizuju u nameri da ostvare svoje ekonomske ciljeve. Zato je ključno da onih najbogatijih Jedan posto drži siromašne podeljene ometajući ih emotivnim pitanjima poput imigracije, abortusa ili ograničavanja prava na posedovanje oružja kako kako se nikad ne bi prestali pitati zašto su postali tako sjebani i zašto to toliko dugo traje.
Jedan od načina da se ovih 50 miliona drži podeljeno je preko dezinformacija. PunditFact je u istraživanju o vestima na mreži nedavno zaključio da je 60 odsto tvrdnji na Foxu i kanalu Fox News lažno. Na kanalima NBC i MSNBC, 46 odsto tvrdnji se smatra lažnima. To su “vesti”, ljudi! Tokom pobune u Fergusonu, Fox News je objavio crnovelu fotografiju Martina Luthera Kinga Juniora sa boldiranim natpisom “Zaboravljajući poruku Martina Lutera Kinga / Protesti u Misuriju prerasli u nasilje”. Jesu li napravili nešto slično kada je Džordž Buš napao Irak: “Zaboravljajući poruku Isusa Hrista / Amerika zaboravlja da okrene drugi obraz i ubija hiljade”?
Kako gledaoci mogu da naprave razumne izbore u demokratiji kada su njihovi izvori informisanja korumpirani? Ne mogu, i upravo tako Jedan odsto kontroliše veru 99 odsto drugih.
Još gore, pojedini političari i preduzetnici su se ujedinili kako bi siromašne držali takvima kakvi jesu. U satiričnoj informativnoj emisiji HBO “Last Week Tonight”, John Oliver razotkrio je nenamenske kredite i one koji bezdušno eksploatišu očaj siromašnih. Kako se industrija koja iznuđuje 1.900 odsto kamate na pozajmice izvlači s tim? U saveznoj državi Texas Gary Elkins blokirao je federalni zakon kojim bi se ograničile kamate na ovakve kredite, unatoč činjenici da je vlasnik niza poslovnica koje izdaju upravo nenamenske kredite. A političar koji je stalno gnjavio Elkinsa o njegovom sukobu interesa, republikanac Vicki Truitt, samo 17 dana nakon što je napustio ured postao je lobista ACE Cash Express. U suštini, Oliver je pokazao kako su siromašni namamljeni u takvu pozajmicu samo kako je ne bi mogli otplatiti čime je osigurano da će uzeti još jednu pozajmicu. Krug ne sme biti prekinut.
Distopijske knjige i filmovi poput “Snowpiercer”, “The Giver”, “Divergent”, “Hunger Games” i “Elysium” su hit poslednjih godina. Ne samo zato što izražavaju tinejdžerske frustracije prema autoritetu. To bi objasnilo popularnost među mlađom čitalačkom publikom, ali ne i među dvadesetogodišnjacima i odraslima. Pravi razlog zašto masovno želimo da gledamo porcelanski portret Donalda Sutherlanda u “Hunger Games”, kao nemilosrdnog predsednika SAD posvećenog očuvanju bogatih dok prst zabada u rane siromašnih jeste zato što to deluje kao istina u društvu u kojem Pojedinac postaje sve bogatiji dok se srednja klasa urušava.
Nije preterivanje; statistike pokazuju da je to istina. Prema izveštaju istraživačkog centra Pew iz 2012. godine, samo polovina američkih domaćinstava ima srednja primanja, što je pad za 11 odsto u odnosu na sedamdesete; prosečna plata srednje klase je niža za pet odsto u poslednjih 10 godina, ukupna imovina se smanjila za 28 odsto. Nekolicina (samo 23 odsto) smatra da će imati dovoljno novca da se penzionišu. Najkritičnije od svega: najmanje Amerikanaca ikada veruje u mantru Američkog sna da je naporan rad karta za uspeh.
Umesto da se ujedinimo protiv pravog neprijatelja – političara koji ništa ne rade, donosilaca zakona i drugih koji su na vlasti – upadamo u zamku suprotstavljanja jednih prema drugima, trošeći energiju na borbu sa našim saveznicima umesto sa našim neprijateljima. To ne uključuje samo rasu i političke stranke, nego i rod. U knjiz “Unspeakable Things: Sex, Lies and Revolution”, Laurie Penny sugeriše da umanjenje šansi za napredovanje u karijeri mlade muškarce čini da se osećaju manje vrednim u očima žena; kao rezultat oni svoj bes usmeravaju ne prema onima koji su uzrok problema, nego prema onima koji takođe pate od posledica: ženama.
Da, svestan sam da nije pravedno da generalizujem najbogatije. Među njima ima i super bogatih ljudi koji su velika podrška zajednici u kojoj žive. Ponizni u sopstvenom uspehu, pomažu drugima. Ali to nije slučaj sa mnogim milionerima i milijarderima koji lobiraju da se izdavanje bonova za hranu smanji, ne daju olakšice mladima koji uzimaju studentske kredite i uskraćuju beneficije nezaposlenima.
Svaki put kada se desi jedna ovakva pucnjava/smrt zbog prekomerne sile/strahota zbog politike “stand-your-ground” (zajednički naziv za set zakona koji je na snazi u nekim američkim državama op.p.), policija i pravosudni sistem ispadaju siledžije koji održavaju nepravedni status quo. Naš bes raste i u neredima tražimo pravdu. Informativni kanali intervjuišu sve ljude, a eksperti određuju ko je kriv.
I šta onda?
Ne kažem da protesti u Fergusonu nisu opravdani – jesu. Zapravo, trebamo više protesta širom zemlje. Gde je naš Kent State? Šta treba da mobiliše četiri miliona studenata u mirne demonstracije? Jer to je potrebno da bi se desila prava promena. Srednja klasa mora da se pridruži siromašnima a belci moraju da stanu uz afro-amerikance na masovnim demnstracijama, u obaranju korumpiranih političara, bojkotovanju poslova koji eksploatišu, u podršci donošenju zakona koji promovišu ekonomsku jednakost i mogućnosti, i u kažnjavanju onih koji se kockaju sa našom finansijskom budućnošću.
U suprotnom, dobićemo samo ono što smo izvukli iz Fergusona: gomilu političara i slavnih koji iskazuju svoje simpatije i zaprepaštenost. Ako nemamo određenu agendu – listu tačno navedenih stvari koje želimo da promenimo i način na koji to želimo sa uradimo – skupljamo se iznova iza mrtvih tela naše ubijene dece, roditelja ikomšija.
Nadam se da je John Steinbeck bio u pravu kada je napisao u “Grapes of Wrath”, “Represija samo povezuje i jača potlačene”. Mada sam više sklon ehou pesme Marvina Gayea napisane godinu nakon pucnjave u Kent Stateu:
Inflation no chance
To increase finance
Bills pile up sky high
Send that boy off to die
Make me wanna holler
The way they do my life
Make me wanna holler
The way they do my life
Italija je opet u recesiji i sve bliža deflaciji; nemačka ekonomija opada a francuska stagnira. Britanija beleži rekordnu stopu zaposlenosti ali su joj realne zarade u sunovratu. Samo Sjedinjene Države – koje su se upustile u ogromna zaduživanja, restruktuirale banke i naštampale svu silu para – uživaju u nečemu nalik održivom oporavku, ali i to se održava samo na obećanju da će centralna banka stimulisati ekonomiju do u beskraj.
Iako su njene posledice po društvo blaže od one iz 1930-tih, kriza koja je započela 2008. traje duže, dok je po nekim merilima i znatno dublja. Sada smo tiho ušli u „izlaznu“ fazu na koju su nas istoričari ekonomije upozoravali: jurišanje u bezbednost zasnovanu na ekonomskom nacionalizmu. Prvi koraci učinjeni su posredno, a svi su vezani za diplomatski spor oko Ukrajine.
Beg kapitala iz Rusije je realan i masivan: ove godine je Rusiju napustilo 150 milijardi dolara što će, zajedno sa činjenicom da su unutrašnje investicije potpuno presušile, trajno promeniti poziciju Rusije u finansijskom sistemu.
Ruski embargo na poljoprivrednu trgovinu sa EU takođe je realan. Kao i svi poremećaji na svetskom slobodnom tržištu, ovi postupci će gotovo smesta stvoriti nove modele koje će kasnije biti teško promeniti.
Tako su se grčki uzgajivači bresaka suočili sa propašću dok njihovi proizvodi trule po putevima. Turska vlada je u međuvremenu razbesnela Grke, preuzimajući obavezu da poveća izvoz u Rusiju kako bi ispunila jaz stvoren embargom. Grčki političari su pod pritiskom leve opozicione partije Siriza koja traži da se prkosi evropskim sankcijama Rusiji; umesto odgovora, objasnili su glasačima da ne samo da EU drži dugove njihove zemlje već i da se, ako misle da priznaju rusko preuzimanje Krima, spreme i na priznanje turskog prisustva na severnom Kipru. Breskve i nektarine osvanule su u problemima koji obuhvataju brda dugova, vojne zabranjene zone i vekovna etnička neprijateljstva.
Ova nasumična buđenja sekundarnih sporova i mešanje ekonomske politike sa diplomatskim trvenjima i popularnom retorikom, podsećaju na atmosferu s početka 1930-tih.
Još zloslutnija je fragmentacija programa globalnih vesti, a s njim i javnog mnenja, u odvojene propagandne blokove. Ne šire neistine samo Putinovi propagandni kanali: ako pratite određene medije u SAD i oslanjate se na tviter, mogli biste poverovati da su Ukrajinci oborili malezijski avion, da je Barak Obama prošlog leta naredio napad otrovnim gasom u istočnom Damasku, da je Zapad „isprovocirao“ sukob u Ukrajini kako bi podstakao industriju frakovanja, i tome slično.
Kada počnu trgovinski ratovi, praćeni konspiracijama, sledeće što treba očekivati je balkanizacija interneta – a to se upravo dešava. Cenzura, blokade, hapšenje blogera i tviteraša: ove taktike su započete u Siriji, razrađene u Turskoj i Egiptu i usavršene u Rusiji.
Iako izgleda kao sasvim nevezan događaj – usled nekakvog mamurluka još iz Hladnog rata ili kao proizvod „slučajne“ revolucije – ukrajinski sukob se ne može odvojiti od ekonomskih rascepa proizašlih iz šestogodišnje krize. Ovi procepi se nalaze u srcu evrozone, kao i između Evrope i Sjedinjenih Država, a svima im je zajednička – Nemačka.
Sada je jasno da je Nemačka sprovodila merkantilističku strategiju tokom čitavog projekta stvaranja evrozone. Postala je produktivan pogon celog kontinenta, nameštajući sve ekonomske odnose u svoju korist. Dok je to donosilo korist, nameštaljku niko nije primećivao; danas glasači u Grčkoj, Italiji i Španiji ne samo da primećuju već i reaguju. Pogledaju svoje nacionalne stope nezaposlnosti (oko 25%, i ne prestaje da raste), i nemačku stopu (samo 5%) i vide sistem stvoren u korist rasta na severu i depresije na jugu Evrope.
Gledaju kako je Nemačka, onako nemilosrdna u nametanju evropskih pravila kada je reč o surovoj štednji, mlitava i bezvoljna u sprovođenju zajedničkih sankcija protiv Rusije.
U međuvremenu, u Sjedinjenim Državama raste frustracija zbog stava Evropske unije prema Rusiji, koji smatraju izrazom slabosti. U julu je ruskim bankama bliskim Putinovoj družini zabranjeno da izdaju obveznice na Vol stritu, da bi već sledeće nedelje nastavile sa izdavanjem na berzi u Frankfurtu.
Svetskim poslovima od 2008. dominiraju tri toka nestabilnosti: ekonomska kriza; socijalni nemiri osujećene omladine, koji su doneli Arapsko proleće i pokrete Occupy; kao i rastuće diplomatsko rivalstvo između Rusije, njenih satelita i Zapada.
Od početka 2014. ovi tokovi su počeli međusobno da se prepliću. Protest na ukrajinskom Evromajdanu bio je udaljeni odjek talasa socijalnog nezadovoljstva, pokrenut ekonomskim kolapsom zemlje; naleteo je potom na diplomatsku situaciju koja se već usijala oko Sirije. Proizveo je, preko ubistva 298 ljudi na malezijskom letu MH17, prvu značajnu upotrebu ekonomskih sankcija između razvijenih zemalja još otkako je počela era globalizacije.
Mnogi hroničari 1930-tih kažu da je ta dekada poprimila svoj zloćudni, haotični karakter tek pošto su velike zemlje napustile zlatni standard (prvo Britanija 1931. a poslednja Italija pet godina kasnije). Danas bi raspad svetskog sistema imao drugačiji oblik: konkurentna devaluacija valuta u kojima druge zemlje drže veliki deo svojih dugova, ili zatvaranje finansijskih tržišta za određene zemlje. Još uvek smo daleko od toga – ali ne tako nezamislivo daleko.
Posle objavljivanja prošlonedeljnih izveštaja o BDP, evropska dinamika zaduživanja – iznad svih, Italije – ponovo izgleda zloslutno. Italija ima najveće dugove u evrozoni i najveći je gubitnik aranžmana u kojem Nemačka profitira na neefikasnosti svih ostalih. Bez oporavka, ne samo da njeni dugovi deluju neodrživo; postaće to još jedan kandidat za nametanje oštre štednje i tehnokratsku vladu.
Moguće je da će u nekom trenutku doći do reprize leta 2011. kada je zaustavljanje krize na tržištu obveznica zahtevalo usklađenu globalnu akciju, ali ovog puta će umesto Grčkoj i Španiji, spašavanje biti potrebno Italiji. Takva akcija će biti još teža u svetu u kojem su trgovina i finansijska tržišta postali oružje u diplomatskom ratu i u kojem antiglobalističke stranke s desnice i levice imaju značajno veću podršku – dok globalni poredak izgleda već iscrpljeno i ofucano.
Statistike su neumoljive. Troškovi „provlačenja kroz krizu“ postaju sve vidljiviji. Rast je ponovo izostao. Oporavak je okončan, pre nego što je uopšte i počeo.
Merkelin pragmatizam tokom evrokrize pokazao se kao optička varka, što je oduvek i bio. Kao kada primetite vlagu u stanu pa je prekrečite, ali zadovoljstvo zbog naizgled dobro obavljenog posla ubrzo izbledi. Evrozona je bolesna. A njena bolest je hronična.
Simptomi ove podmukle bolesti su u Nemačkoj donekle neprimetni, ali je i u njoj rast iznenada opao u drugom kvartalu. Pad je identičan onom u Italji i veći od Francuskog. Putinova politika na istoku Evrope i evropske sankcije dodatno su potresle ekonomiju. U narednim godinama Nemce očekuje i demografski šok. Kamate na desetogodišnje obveznice su u međuvremenu pale ispod jednog procenta. Očekivana inflacija u narednom periodu biće daleko ispod proseka. To podseća na situaciju u Japanu.
Japanska izgubljena decenija je jedan od najznačajnijih ekonomskih događaja našeg vremena. Međutim, Japan je imao sreću u nesreći: japanska država je ublažila posledice razduživanja privatnog sektora tako što se sama zaduživala. Danas je japanski dug na nivou koji bi kod nas bio nezamisliv – dvostruka vrednost BDP. Zamislite samo da se Japan pridržavao nemačkih propisa o granici zaduživanja ili budžetskih pravila iz Mastrihtskog ugovora. Japan bi ekonomski implodirao.
Upravo to sada preti Nemcima – ili eksplozija, ili i jedno i drugo. Implozija je stanje permanentne slabosti – nulti rast, visoke realne kamate, precenjeni devizni kurs, i to tako čitavu deceniju.
Teško je predvideti koliko bi trajalo ovo implozivno stanje. Ko može da kaže koliko će još Španija da izdrži sa nezaposlenošću od 25 odsto. Belgijski ekonomista Paul de Grauwe je ispravno procenio greške evropske ekonomske poltike rekavši da se ovde „problem tražnje rešava politikom ponude“.
Upravo se sa takvim stavom Nemci „provlačeo“ kroz krizu. Žele da očuvaju monetarnu uniju, jer strahuju od političkih posledica njenog sloma, ali nisu spremni da snose zajedničke rizike. Angeli Merkel nimalo ne smeta ova unutrašnja protivrečnost, ali ekonomija sa tim ne može da živi. Helmut Kohl bi do sada zajedno sa francuskim predsednikom pripremio desetogodišnji plan za stvaranje fiskalne unije. Merkel je učinila nekoliko pseudopraktičnih sramežljivih koraka bez strateškog značaja. Dezorijentisani i bez jasnog plana posle dugog tumaranja stranputicama vraćaju se na polaznu tačku.
Nemačka odiseja je sa ekonomskog gledišta bila samo odlaganje bankrota. Španski privatni sektor će decenijama grcati pod teretom dugova. Zaduženost Italije raste vrtoglavom brzinom. Grčka je danas bankrot kao i pre šest godina. Nemci slute da ova politika nikud ne vodi, ali probleme i dalje guraju pod tepih.
Sustigle su ih unutrašnje protvrečnosti monetarne unije. Umesto da su dužničku krizu rešili održavanjem konferencije o otpisu dugova, odlučili su da ovo pitanje što više izbegavaju osnivajući komplikovane finansijske institute, takozvane finansijske kišobrane, koji su dugove premeštali sa jednog na drugi kraj sistema. To zvuči dobro, ali ništa ne menja na prezadužensoti Grčke i Portugala.
Čuveni program otkupa državnih obveznica Marija Draghija je takođe jedna od fatamorgana antikrizne politike. Program je funkcionisao tako što je smanjio kamate na državne obveznice država sa periferije, ali je njime istovremeno okončana svaka suštinska antikrizna politika. Evropska centralna banka je zapostavila svoju tradicionalnu monetarnu politiku pasivno posmatrajući slom stopa inflacije. Fiskalnu uniju su Angela Merkel i njene kolege u Evropskom savetu neprimetno odložili ad acta, dok su bankarsku uniju obesmislili u svim važnim tačkama. Sa prognozama o predstojećem rastu vratila se i nada da kriza polako prolazi. Zagovornici ove politike su imali razloga za zadovoljstvo.
Trenutni ugled Angele Merkel počiva na klimavim temeljima iluzorne nade u rast. Baš kao kućevlasnik sa početka teksta, došla je zima a Nemci sa nevericom posmatraju onu vlažnu fleku koja izviruje ispod sloja boje. Samo što sada moraju još više da plate kako bi otklonili problem.
Politika odlaganja rešenja sve će nas skupo koštati.
Nije dovoljno „presaditi“ dobar finansijski sektor da bi se obezbedio privredni rast. Dokaz u prilog ovoj tezi je srpski primer koji potvrđuje da je preduslov svakog oporavka privrede snažan pravni okvir i jake institucije, kojih ovde nema.
Još početkom prošlog veka ekonomisti su utvrdili značaj finansiranja kao suštinske snage u pokretanju inovacija i preduzetništva koji su nosioci privrednog rasta. Šumpeter je tvrdio da inovacija i preduzetništvo mogu vući napred samo kada ekonomija uspešno mobiliše štednju, efikasno alocira resurse, smanjuje efekat informacione asimetrije i poboljšava upravljanje rizikom, što su sve usluge koje obezbeđuje moderni finansijski sektor.
Ove teze bile su predmet brojnih istraživanja i pre izbijanja globalne krize, no nisu mogle biti osporene osim što su pojedini istraživači ukazivali na međuzavisnost ovih procesa, odnosno povratni uticaj ekonomskog rasta na razvoj finansijskog sistema.
Međutim, logično je postaviti pitanje zašto onda postoje nerazvijene zemlje, i nije li potrebno samo prekopirati osnovne elemente finansijskog sistema kako bi se obezbedio rast? Većina istraživanja odgovor pronalazi u institucijama, posebno u pravnom okviru i sprovođenju principa vladavine prava koji se u ovim zemljama nalaze na veoma niskom nivou. U većini nerazvijenih ekonomija, zakonski okvir je ustanovljen daleko pre nego što je zaživeo finansijski sistem i u krajnjoj liniji vodi lošoj investicionoj klimi i slabom tretmanu investitora, što dovodi do njihovog odsustva i niskog nivoa ekonomskog rasta. S druge strane, u kratkom vremenskom periodu veoma je teško sprovesti izgradnju zdravog finansijskog sistema, s obzirom na zapuštenost institucija čija je sveobuhvatna reforma preduslov za tako nešto.
Preveliki za…
Izbijanje svetske finansijske krize i njene teške posledice ponovo su na scenu dovele argumente koji negiraju pozitivne efekte finansijskog sistema na privredni rast. Štaviše, pojedini glasovi išli su u prilog negativnoj ulozi finansijskog sistema u okviru privrede uopšte, naročito kada su pojedine države spasavanjem banaka počele ispostavljati nemale račune svojim poreskim obveznicima. Pitanje koje je dospelo u fokus istraživača bila je poželjna veličina bankarskog sektora odnosno granica nakon koje će ovaj segment ekonomije negativno uticati na njen rast i razvoj.
U poslednjih četrdesetak godina, prosečan direktni trošak spasavanja banaka bio je oko sedam odsto BDP-a, što najbolje pokazuje koliko je važno pitanje sa aspekta planiranja fiskalnih troškova postala veličina finansijskog sektora. Vremenom, bankarski sistemi (ili čak pojedinačne banke) u pojedinim ekonomijama su postajali ne samo preveliki i previše bitni da ne mogu propasti (too-big-to-fail), nego su toliko predimenzionirani da bi uopšte mogli biti predmet spasavanja (too-big-to-save).
Uobičajen kriterijum za merenje veličine bankarskog sektora jeste odnos visine aktive u odnosu na nacionalni BDP. Ovo praktično znači da bi svaka pojedinačna vlada mogla spasiti banke koje zapadnu u problem samo u slučaju da bankarski sektor nije preveliki u odnosu na kapacitet same ekonomije merene BDP-om. Dva osnovna kriterijuma koriste se da bi se na ovaj način izmerila veličina bankarskog sektora: odnos aktive ili odnos kapitala prema BDP-u. Oba ova pokazatelja imaju određenih prednosti, ali u svakom slučaju vode zaključku da male ekonomije ne mogu imati veliki bankarski sektor. Prema ovom kriterijumu, predimenzioniran bankarski sektor, primera radi, imaju pojedine ekonomije sa povoljnim poreskim tretmanom (Luksemburg, Irska, Kipar), jak finansijski centar kao što je V. Britanija, dok je veličina aktive banaka u zemljama evrozone 3,3 puta veća u odnosu na BDP.
Drugo gledište fokusira se na klijente bankarskog sektora i prema ovom kriterijumu njegova veličina bi trebalo da stoji u liniji sa finansijskim potrebama pravnih i fizičkih lica koje uslužuje. S obzirom da različite zemlje imaju različite finansijske potrebe, BDP bi teško mogao biti dobra mera za veličinu bankarskog sektora s obzirom da obuhvata samo dodatu vrednost u ekonomiji ali ne i druge faktore kao što su različite finansijske potrebe. Na primer, za zemlje koje imaju veliki privatni sektor, velike multinacionalne korporacije, logično je da imaju i veliki bankarski sektor, s obzirom da se ove kompanije obično finansiraju centralizovano i uglavnom za svoju ekspanziju koriste banke iz matice. Dakle, ovaj pristup naglašava da je za veličinu bankarskog sistema naročito bitna struktura bankarskih plasmana, te da je ona u direktnoj korelaciji sa udelom kredita datih preduzećima koji jedino donose ekonomski rast.
Tranzicioni put
Razvoj modernog bankarskog sektora u Srbiji otpočeo je posle petooktobarskih promena, nakon gašenja četiri državne banke kojim je utrt put stvaranju zdravijeg finansijskog sistema. Pozicije u bankarskom sistemu mlade tranzicione ekonomije veoma brzo su zauzele inostrane, pre svega regionalne banke, koje su učestvovale u privatizaciji ovdašnjih finansijskih institucija. Njihovom kreditnom aktivnošću umnogome je potpomognut oporavak izraubovane privrede, a banke su postale gotovo jedini reprezent finansijskog sistema. Ovakva situacija nije se bitnije promenila ni do današnjih dana s obzirom da veličina bankarskog sistema daleko prevazilazi aktivu osiguravajućih kompanija, dok je poređenje sa dobrovoljnim penzionim fondovima ili berzanskim tržištem više nego neumesno.
Bankocentričnost ovdašnjeg finansijskog sistema odnosno dominacija kredita kao gotovo jedinog finansijskog instrumenta donela je veoma visoke stope rasta bankarskog sektora, ali njegova aktiva ni u jednom momentu nije prevazišla nivo BDP-a naše zemlje. Moglo bi se zaključiti da ovdašnji bankarski sistem nije predimenzioniran, premda je i laičkom oku više nego očita nadmoć ovog segmenta finansijskog sistema, koja se ponajpre ogledala u visokim kamatnim stopama. Istina, zamajac razvoja privrede u tim godinama u velikoj meri je dolazio od strane bankarskih zajmova, pa ne čudi da su najveće stope rasta BDP-a bile u godinama najveće kreditne ekspanzije. Istrošeni privredni subjekti, čak i ovdašnji novonastali kapitalisti, poslovali su sa veoma niskom kapitalnom bazom pa su zajmovi bili jedni način finansiranja privredne aktivnosti.
Izbijanje globalne finansijske krize u prvom naletu nije znatnije pogodilo bankarski sektor, koji je po sistemu inercije nastavio da beleži pozitivne stope rasta. Ipak, kriza iz realnog sektora postepeno se prenosila i na banke koje su u bilansima gomilale sve više nenaplativih kredita. Splet slabog upravljanja i velike količine loših kredita veoma brzo je odneo nekolicinu državnih banaka, što je poreske obveznike koštalo skoro milijardu evra odnosno trošak je dostigao skoro tri odsto BDP-a.
Poslednje dve godine, koje je obeležilo potpuno prenošenje krize sa realnog na finansijski sektor, banke beleže negativne stope rasta kreditne aktivnosti, a i ono malo kredita uglavnom se koristi za održavanje likvidnosti a tek delimično za investicione potrebe. Situacija niske kreditne aktivnosti, izvesno je, biće dominantna i u bliskoj budućnosti dok će je tek na kratak rok zamagljivati državni subvencionisani krediti, kao loš supstitut za podsticanje ekonomskog rasta. Stvarnog oporavka privrede neće biti bez ekspanzije kreditne aktivnosti, a oživljavanja odnosa kreditor-zajmoprimac bez rešavanja pitanja ogromne mase akumuliranih loših kredita. Ovaj krug učaurene privrede sa niskim ili negativnim stopama rasta završava se na ovdašnjim institucijama, bez čijeg uspostavljenja (ozdravljenja) prave slike ekonomskog rasta teško može biti.
Nenad Gujaničić
Šestog marta 2014. EU i SAD su postigle sporazum o postupnom uvođenju sankcija. U prvom redu, obustavljeni su planovi za bližu ekonomsku saradnju EU i Rusije, uključujući i razgovore o nastavku Sporazuma o partnerstvu i saradnji koji je istekao 2008, kao i pripreme za samit G8 planiran za jun u Sočiju. Nakon Krimskog referenduma 16. marta i prisajedinjenja ove oblasti Rusiji, sprovedena je u delo pretnja o ciljanom kažnjavnju pojedinih Rusa i Ukrajinaca. Amerika je nametnula zamrzavanje imovine i zabrane putovanja za 11 lica, a EU je sankcionisala 21 osobu. Ubrzo je EU dodala još 12 lica, dok su SAD takođe proširile spisak i dodale Bank Rosiju.
Još dve runde sankcija su u aprilu 2014. uvedene pojedincima za koje se smatralo da su direktno umešani u ukrajinsku politiku ili aneksiju Krima, kao i kompanijama povezanim sa tim osobama. Na udaru su se našle neke tehnološke kompanije povezane sa ruskim vojno-industrijskim kompleksom, kao i druge firme, konkretno firma Strojgazmontaž koja se bavi izgradnjom gasovoda, Volga Grupa i njene Strojtransgaz podružnice. Prisutan je i mračni lični element, jer su se na meti našli i ljudi lično bliski Putinu. Obamina administracija je 28. aprila najavila sankcije protiv sedam ruskih zvaničnika i 17 ruskih kompanija. Nijedna od tih kompanija nije otvoreno akcionarsko društvo i uglavnom su relativno male. Nakon ove najave, američki sistem za plaćanje MasterCard obustavio je svoje usluge ovim firmama i banci SMP, što je četvrta ruska banka sa kojom je MasterCard prekinuo saradnju, pošto je pre toga već bojkotovao Sobinbank i Bank Rosiju, dok je Visa takođe prestala da sarađuje sa ovim bankama.
Drugi krug sankcija pokazao je neuspeh Ženevskog sporazuma od 17. aprila, a novi vrtlog nasilja u Ukrajini odrazio se na kontinuiranu međunarodnu napetost. Zapadne sile su tvrdile da Kijev poštuje sporazum, uključujući i razoružavanje paravojski i amnestiranje demonstranata koji su napustili zgrade i predali oružje, dok Moskva navodno nije uradila ništa da ispuni svoje ženevske obaveze, pa otud i nove sankcije. U stvari, razne „stotine“ koje su branile Majdan i njima slične grupe pripojene su oružanim jedinicama, privatnim paravojskama ratnih oligarha i prvenstveno Nacionalnoj gardi. Ne samo što se nisu razoružale, već su postale deo prinudnog aparata nacionalizujuće države i puštene su na pluraliste.
Većina država u EU oklevala je da proširi sankcije tako da one obuhvate energetski sektor. Evropske zemlje su kupovale 84 odsto ruske nafte i oko 76 odsto ruskog izvoza prirodnog gasa. Ne samo da su zapadne kompanije čvrsto povezane partnerskim odnosima sa ruskim kompanijama, već su se pojavili i pravi elementi „međuzavisnosti“. To nije nešto zbog čega treba žaliti, što rade zapadni ratni huškači koji nariču jer nema brisanog prostora za pucanje na Rusiju, nego činjenica koju treba prepoznati kao spasonosnu jer obuzdava ratoborne i rusofobne sklonosti jednog dela zapadne javne sfere i političkog društva. Nema dokaza da su sankcije na bilo koji način modifikovale rusku politiku, već su zapravo samo sputale dijalog i obostrano zadovoljavajući ishod. Čak je i efekat na Rusiju bio minimalan, budući da se rublja u velikoj meri povratila i da je ruska berza dostigla pretkrizni nivo. Naravno, sankcije su svakako zakomplikovale rusko ekonomsko poslovanje u sistemu koji je ionako bio na silaznoj putanji.
Nije veliko iznenađenje što su oni najmanje izloženi ruskoj privredi bili najzagriženiji pobornici sankcija, uz neizbežno visokoumno moralisanje i osuđivanje malodušnosti onih koji su se zalagali za odmereniji pristup. Trgovinska razmena između EU i Rusije dostigla je 2012. godine skoro 370 milijardi dolara, dok je američka razmena sa Rusijom iste godine iznosila tričavih 26 milijardi. Otprilike četvrtina gasa EU dolazila je iz Rusije, i oko polovine ruskog izvoza odlazilo je u Uniju, dok je 45 odsto njenog uvoza poticalo iz EU. Zemlje poput Francuske i Italije stvorile su razgranate ekonomske odnose sa Rusijom: Francuska je Rusiji prodala dva napredna amfibijska jurišna broda klase Mistral, dok je italijanski energetski gigant ENI bio Gaspromov ključni partner u izgradnji gasovoda Južni tok, vrednog 17 milijardi evra.
Iako je globalno učešće Amerike u ruskoj ekonomiji bilo relativno malo, to ne znači da je bilo beznačajno. ExxonMobil je 2011. potpisao dugoročni strateški sporazum o saradnji sa Rosnjeftom, koji sada obuhvata planove za zajedničko istraživanje Karskog, Čukotskog i Laptevskog mora, pilot projekte na škriljcima u poljima Bašenov i Ačimov u zapadnom Sibiru, a možda i fabriku tečnog prirodnog gasa na dalekom istoku Rusije. Proizvođač poljoprivredne mehanizacije John Deere ima dve fabrike u Rusiji, i njegove su deonice ozbiljno pale kako su sankcije počele da grizu, zaustavljajući kredite za kupovinu u Rusiji, Ukrajini i drugim bivšim sovjetskim republikama.
Posle obaranja malezijskog putničkog aviona MH17 17. jula usledio je ubrzani niz sankcija od strane SAD i Evrope. Amerikanci su bili „laki na obaraču“ kada je reč o sankcijama, izdajući ultimatum Rusiji da nezavisnim istražiteljima obezbedi pristup mestu nesreće kod Snežnoja u Donjeckoj oblasti, ali zatim uvodeći sankcije pre nego što je Rusija imala priliku da odgovori ili da se situacija na terenu razjasni. Obama je 29. jula uveo širok niz ekonomskih sankcija, dodajući tri banke na spisak sektorskih sankcija kao i jednu brodograditeljsku kompaniju, Ujedinjenu brodograditeljsku korporaciju iz Sankt Peterburga. Moskovska banka, Ruska poljoprivredna banka i VTB banka dodate su na spisak banaka kojima Amerikanci i američke firme ne smeju da daju kredite ili novi kapital na više od 90 dana. Restrikcije su uvedene i na izvozne dozvole za novu tehnologiju za bušenje arktičkih škriljaca u Rusiji.
Što se tiče EU, ona je 22. jula razmatrala niz širih mera, uključujući embargo na oružje i finansijske restrikcije za ruska preduzeća, i spisku sankcionisanih 87 osoba i 20 firmi dodato je još 29 lica i tri firme. Embargo na oružje je bio nametnut ali bez retroaktivnih sankcija, što je omogućilo prodaju dva Mistral broda. Pristup evropskim tržištima kapitala ograničen je ruskim državnim bankama, kao i izvoz robe i tehnologije dvostruke namene, uključujući i naftni sektor. EU nije imala želju da se gusta mreža industrijskih i trgovinskih ugovora sa Rusijom ozbiljno naruši, pošto bi se to negativno odrazilo na njihove ekonomije koje su tek počele da se oporavljaju nakon višegodišnje recesije. Što je još važnije, jedna grupa EU država je sumnjala u mudrost pojačavanja pritiska bez prateće strategije za rešavanje problema koji su i doveli do krize.
Kriza je obnovila pozive na zajedničku energetsku politiku za 28 zemalja Evropske unije. Rusija učestvuje sa oko 10 miliona od ukupno 90 miliona barela svetske dnevne proizvodnje nafte. Takođe, Rusija je pojačala napore da zaobiđe Ukrajinu kao tranzitnu zemlju. Već je izgradila Severni tok, od Finskog zaliva do Grajfsvalda u Nemačkoj. Rusija je sve pripremila za izgradnju Južnog toka, 2.446 kilometara dugog cevovoda osmišljenog tako da zaobiđe Ukrajinu. Plan je bio da se Južni tok pusti u pogon 2015, i u punom kapacitetu mogao bi da snabdeva Evropu sa 65 milijardi kubnih metara prirodnog gasa godišnje. Projekat je najavljen 2007, kao alternativa planiranom EU gasovodu Nabuko, koji je trebalo da dovede azerbejdžanski gas u Evropu preko Turske. Nabuko je propao, ali je EU i pored toga tražila način da blokira Južni tok. „Treći energetski paket“ (TEP) predstavljao je niz zakonskih akata za smanjenje monopola na energetskom tržištu, i obuhvatao je odredbu koja proizvođačima gasa zabranjuje posedovanje osnovnih gasovoda. Rusija tvrdi da su sporazumi o Južnom toku potpisani 2008, godinu dana pre nego što je TEP stupio na snagu, pa samim tim ne može da se primenjuje retroaktivno, i na osnovu toga je u aprilu 2014. podnela žalbu STO za diskriminaciju u pristupu tržištu. Tako je pokušaj blokiranja Južnog toka bio neka vrsta zamene za sankcije.
Na čitavom nizu pitanja bilo je pokušaja da se Rusija izoluje i da se nanese šteta njenim interesima. Konkretno, Sjedinjene Države su vršile pritisak na Francusku da zaustavi prodaju dva jurišna broda Mistral. Oba broda su dugačka kao dva fudbalska terena i mogu da nose po 700 vojnika, 60 oklopnih vozila, četiri aviona i 16 helikoptera. Plaćeni 1,6 milijardi dolara, predstavljali su prvu veliku kupovinu naoružanja Rusije u inostranstvu od završetka Hladnog rata, a kupovina je naišla na veliki otpor u zemlji.
Bilo je i drugih kreativnih načina da se Rusiji nanese šteta. Kako je ISIS (islamski kalifat) napredovao ka Bagdadu, Amerika se našla u savezu sa svojim arhi-neprijateljem, Iranom, u odbrani šiitske vlade Nurija al-Malikija. Budućnost Iraka je dovedena u pitanje dok su borci Islamske države Iraka i Levanta (poznate kao ISIS – Al Kaidin ogranak sunitskih islamista) na čelu sa Abu Bakrom al-Bagdadijem, nadirali iz uporišta u susednoj, ratom razorenoj Siriji da okupiraju Mosul, drugi po veličini grad u Iraku, i krenu na Tikrit. Ova ideja je trebalo da Iranu obezbedi neograničen pristup energetskim tržištima, da naruši poziciju Moskve, kao i da mu obezbedi pravo na obogaćivanje uranijuma. Kao ugledni ruski novinar Georgij Bovt primećuje:
„Najapsurdniji detalj je što Sjedinjene Države i Zapad još uvek prikazuju Rusiju kao svog glavnog neprijatelja, izvoznika terorizma u Ukrajinu. Uostalom, Putin nije neki Abu Bakr. Na neki način, Ukrajina je postala deo ’velike šahovske igre’ koju Brisel i Vašington igraju protiv Moskve. Šahovska tabla obuhvata istočnu Evropu i čitav postsovjetski prostor, a igra traje uprkos zdravom razumu još od kraja Hladnog rata.“
Sankcije su, iako same po sebi možda nisu kaznene, pogoršale ionako lošu ekonomsku situaciju u Rusiji. Pošto je 2013. zabeležila samo 1,3% rasta, što je najslabiji učinak od 1999, ruska ekonomija pokazuje znake „stagflacije“: niskog rasta praćenog visokom inflacijom. Umesto planiranih 6% inflacije, inflacija je aprila dostigla 7,2%. U prvim mesecima 2014, rublja je izgubila petinu svoje vrednosti u odnosu na vodeće valute, dok je odliv kapitala samo u prvom kvartalu dostigao 51 milijardu dolara, u poređenju sa prosečnim godišnjim odlivom od 57 milijardi u prethodnih pet godina. Iako je Rusija imala zdrave devizne rezerve, sada se procenjuje da su u martu 2014. ruske kompanije imale oko 653 milijardi dolara spoljnog duga. Preko 115 milijardi spoljnog duga dolazi na naplatu do kraja godine, a kompanije će morati da smanje svoje izdašne dividende i da se oslone na domaća tržišta kapitala da prebrode krizu. Jedan pozitivan efekat velike recesije nakon 2008. bilo je to što je većina kompanija imala dovoljno likvidnih sredstava da preživi zatvaranje refinansirajućeg tržišta. Makroekonomski integritet države je ponovo dokazan, pošto se devizne rezerve procenjuju na oko 450 milijardi dolara.
Međutim, sankcije bi mogle doprineti guranju Rusije u recesiju, sa privredom koja već usporava. Sankcije bi sigurno odvratile zapadne firme od potpisivanja novih ugovora sa ruskim firmama, čak iako one nisu pod direktnim sankcijama. Nijedna od kažnjenih kompanija nije imala nikakve veze sa događajima u Ukrajini, što je dokaz političkog karaktera sankcija. Sankcije bi, štaviše, mogle da se upotrebe kao opravdanje za pad ruskog ekonomskog učinka. Pretnje zabranama prodaje tehnologije ruskoj naftnoj i gasnoj industriji svakako bi imale štetan uticaj, kao i ometanje pristupa zapadnim bankama.
Na političkom planu, režim već dugo oseća da ga Zapad ugrožava, a sada su otvoreno antiruske mere, praćene satanizacijom samog Putina, doprinele jačanju pritiska režima u zemlji. Iako je povratak Krima Rusiji podigao Putinovu popularnost, duži period sankcija bi nesumnjivo naškodio društvu i stavio na probu koheziju elite. Zabrane putovanja na Zapad pogodile su samo malu grupu lojalnih Putinovih saradnika, ali dodatne sankcije mogle bi finansijski da naškode ruskoj srednjoj klasi, kojoj ne bi mnogo trebalo da se okrene protiv režima.
Tu je i filozofski aspekt ovog pitanja koji zaslužuje osvrt. U posthladnoratovsko doba, zapad je postao „lak na sankcije“, primenjujući ih sve lakomislenije protiv režima koje ne voli, uprkos značajnim dokazima da su one, u najboljem slučaju, tupo oružje za postizanje željenih rezultata. Zamisao je da se promeni ponašanje ciljane države, pa tako sankcije moraju da budu dovoljno oštre da zabole. Istovremeno, ne smeju biti toliko intenzivne da izazovu nasilnu reakciju sankcionisane strane. Klasičan primer ove druge vrste su sankcije uvedene Japanu u julu 1941, posle njegove invazije na Indokinu. Amerika je zamrzla svu japansku imovinu, što su posle toga učinile i Britanija i Holandska istočna Indija (današnja Indonezija). Sankcije su bile razorno efikasne, presekavši najveći deo japanske međunarodne trgovine i 90 odsto uvoza nafte. Umesto da postignu željeni cilj – povlačenje iz Indokine – Japan je napao Perl Harbor u decembru 1941. Prihvatanje zahteva praktično je značilo prihvatanje američke hegemonije, a Japan se svakako pribojavao da bi pristanak bio praćen novim zahtevima, pa je tako, iako svestan rizika, smatrao da nema drugog izbora osim da krene u rat.
Sankcije bolje funkcionišu kada je kapacitet ciljane države da uzvrati slab, kao u slučaju Iraka, uprkos razaranju zdravstvene zaštite i drugim posledicama tih mera. U Južnoj Africi, sankcije su doprinele izolaciji aparthejdskog režima i pripremile teren za mirnu predaju vlasti. Efikasnost sankcija protiv Irana nije toliko jasna, ali su one doprinele da Iran pojača podršku porednim sukobima sa Zapadom, recimo u Siriji.
Rusija ne samo što ima potencijal za razorni vojni odgovor, nego može odgovoriti i zaplenom ekonomske imovine u Rusiji i energetskim pritiskom na Evropu. Upravo zato sankcije nisu uvedene Rusiji u celini, već samo nekim pojedincima i maloj grupi kompanija. Pretpostavka je bila da je režimu više stalo do novca nego do nacionalnog interesa, što je sumnjivo. Ciljani pojedinci će najverovatnije samo biti dodatno uvereni da je Ukrajina egzistencijalno pitanje za Rusiju, i neće promeniti svoje ponašanje ni za jotu. Produbljivanje sankcija bi, međutim, bilo problematično zbog već opisane ekonomske međuzavisnosti.
Sankcije su generacijama praktikovane protiv zemalja poput Kube, ali sada su opšte mesto. Postale su omiljeno oružje hegemonskih sila protiv režima koji im se ne sviđaju, kao što je režim Huga Čaveza i njegovih naslednika u Venecueli, i prvenstveno protiv Irana. Kao što je slučaj sa dobrim delom zapadne politike, upravo ih selektivnost ciljanih zemalja čini manje instrumentom za doslednu odbranu ljudskih prava, a više političkim oružjem protiv neposlušnih zemalja koje odbijaju da se priklone zapadnom dirigovanju.
Postupak privatizacije u Srbiji, po prethodnom zakonu, je započet 2001. godine i u ovom periodu privatizovano je 2.288 preduzeća. Brojni nedostaci tog akta, koji su donekle i doprineli tome da je čak 684 ugovora raskinuto, su doveli do toga je efikasno okončanje postupka privatizacije za preostale 584 firme nemoguće po datim modelima.
Novi zakon je stupio na snagu 13.8.2014. ostavljajući rok za okončanje privatizacije društvenog kapitala do 31.12.2015. godine i predviđajući stečaj ili likvidaciju kao „sankciju“ u slučaju nemogućnosti da se do tog roka izvrši promena vlasništva nad društvenim kapitalom. Naravno, krajnje je neuobičajeno da se pri kraju jednog procesa usvoji potpuno novi zakon kojim se uređuje data oblast i taj presedan zakonodavac pravda argumentacijom da je analiza subjekata privatizacije koji se nalaze u trenutnom portfelju Agencije za privatizaciju pokazala da samo novi konceptualni pristup može da omogući transparentan postupak sa primenom jednostavnih modela privatizacije i po fer tržišnim uslovima.
Deluje da je trenutni pravac zakonske zaštite usmeren, ovoga puta, ka poveriocima subjekata privatizacije koji do sada nisu bili u fokusu te je zato i jedan od osnovnih ciljeva novog zakona razrešenje statusa preduzeća u restrukturiranju kao i njihovih poverilaca. Naime, poverioci su više od jedne decenije imali zabranu prinudnog izvršenja svojih potraživanja nad subjektima u restrukturiranju obzirom da su im prava bila blokirana. Novi zakon odbacuje ovu kategoriju, ukida datu prepreku u postupku naplate i predviđa privatizaciju ovih subjekata kroz novi model, zasnovan na prodaji imovine.
Očigledna je intencija da se svi modeli predviđeni novim propisom sprovode samo ako je poslovanje subjekta održivo, odnosno ako prodaja proizvoda i usluga daje prodajnu cenu koja je veća od troškova proizvodnje. Naravno, u slučaju tržišno – ekonomske neodrživosti, modeli nisu primenljivi i stečaj ostaje kao jedina solucija.
Pri analizi ovog propisa posebnu pažnju treba pokloniti i uvođenju određenih mera za ublažavanje obaveza predmetnih kompanija koje su donete kako bi se do kraja obezbedila uspešna privatizacija. Jedni od važnijih su fiskalni efekti mera, kao što su uslovni otpis potraživanja državnih poverilaca i konverzija duga u kapital. Ova sredstva se uklapaju u okvir postojećih fiskalnih mera koje država već koristi u cilju očuvanja datih preduzeća i koja se oslikavaju u načinu rešavanja poreskih dugova i državnih subvencija. Shodno navedenom ideja je da se spreči nastanak dodatnih troškova za državu ukoliko se subvencije i pomoć zamenjuju otpisom javnog duga a obzirom da je stečaj sada jedina alternativa privatizaciji, zakon nudi potencijalnu solventnost za većinu preduzeća, čime država dobija mogućnost generisanja indirektnih budžetskih prihoda kroz buduće poreske mogućnosti.
Očigledno je da je jedan od osnovnih ciljeva donošenja novog akta upravo okončanje privatizacije preostalog društvenog kapitala i imovine po fer tržišnim uslovima na efikasan način ali uz rigoroznu meru u slučaju nepoštovanja roka za okončanje privatizacije društvenog kapitala koji se poklapa sa krajem kalendarske 2015 godine. Ostaje da se vidi da li će se rokovi u ovoj sferi prolongirati, na ovaj ili onaj način, kao što je to bio slučaj do sada te da li će se stečaj, kao posledica propuštanja rokova, sprovoditi bez izuzetka.
Način donošenja ključnih odluka u procesu privatizacije je takođe promenjen ovim aktom tako da su sada minimizirana bilo čija diskreciona prava. Agencija za privatizaciju je, shodno novom režimu, predlagač odluka koje donosi Ministarstvo privrede. Vlada ima značajnu rolu koja dolazi do izražaja naročito kod modela strateškog partnerstva i mera za rasterećenje subjekata privatizacije od obaveza u kojima je donošenje svih mera samo u njenoj nadležnosti.
Naravno, postupak prodaje je promenjen, kao što je i najavljeno, te se napuštaju stari metodi privatizacije (javna aukcija i javni tender) i uređuju se dva nova metoda – metod javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem i metod javnog prikupljanja ponuda. Čak i letimičnim pogledom na tekst propisa se lako uviđa da su novi metodi, zapravo, kombinacija starih jer sadrže elemente i metoda javne aukcije i metoda tendera.
Kod modela prodaje kapitala i imovine subjekta privatizacije, shodno novom slovu zakona, imaćemo primenu metoda javnog prikupljanja ponuda sa javnim nadmetanjem koji se sastoji u prethodnom podnošenju ponuda nakon čega sledi javno nadmetanje učesnika. Subjekat privatizacije ima rok od 30 dana, od dana kada je Agencija dostavila odluku o modelu i metodu privatizacije, da izradi prodajnu dokumentaciju i time se odgovornost za tačnost i sveobuhvatnost dostavljenog privatizacionog „foldera“ prevaljuje na teret odgovornog lica ovlašćenog za zastupanje subjekta privatizacije i to u punom (krivičnom, moralnom i materijalnom) obimu.
Sa druge strane, metod javnog prikupljanja ponuda primenjuje se kod modela strateškog partnerstva i od prethodnog metoda razlikuje se po tome što se javno nadmetanje ne pojavljuje kao gradivni element postupka ove vrste. Sam metod javnog prikupljanja ponuda se, kao i njegova alternativa, započinje objavljivanjem javnog poziva koji objavljuje Agencija za privatizaciju najkasnije 30 dana pre dana koji je određen za dostavljanje prijava ali je opšti utisak da je zakonska regulacija prilično skromna, kada je u pitanju ovaj metod, tako da je puno toga ostavljeno Vladi da samostalno utvrdi dodatnim aktima.
Prema rečima zakonodavca, novim zakonom će se pokušati prevazilaženje svih nedostataka prethodnog zakona, rešavanje problema koje prethodni zakon nije tretirao, a koji su onemogućavali okončanje privatizacije, prevazilaženje kompleksnih pravnih situacija nagomilanih u prethodnom periodu na pravedan, transparentan i efikasan način. Pored toga, a posebno ako je suditi po brojkama koje su iznete javnosti, zaista se čini da je reakcija morala uslediti. Naime, ukupne obaveze preduzeća iz važećeg portfelja Agencije za privatizaciju, a na osnovu računovodstvene evidencije na dan 31.12.2013, iznosile su oko 6.6 milijardi evra, od kojih su oko 3.2 milijarde evra obaveze prema državnim poveriocima. Analiza rasta obaveza ovih preduzeća prema poreskim organima u periodu od 2011. do 2012. godine pokazuje uvećanje duga za oko 185 miliona evra za samo godinu dana. Za obaveze javnih preduzeća na lokalnom i republičkom nivou, bez preduzeća iz portfelja Agencije za privatizaciju, pretpostavka je da njihov trošak na godišnjem nivou iznosi oko 750 miliona dolara.
Kada je reč o krajnjim dometima, reklo bi se da je reč o prilično ambicioznom projektu obzirom da su očekivani rezultati, pre svega, smanjenje državnih troškova koje iziskuju firme – „gubitaši“ (uglavnom u restrukturiranju) kao i vraćanje značajnih sredstava u novčane tokove. Pored toga se očekuje uvećanje imovine subjekta, povećanje produktivnosti, kao i održavanje nivoa zaposlenosti u privatizovanim firmama uz stvaranje uslova za smanjenje stope nezaposlenosti u državi ulaganjem privatizacionih sredstava u razvojne svrhe. Ostaje da se vidi da li su ovako visoko postavljeni ciljevi dostižni.
Advokat Stefan Dobrić iz advokatske kancelarije Janković Popović Mitić
Odluka Upravnog odbora lanca supermarketa Market Basket sa severoistoka Sjedinjenih Država da otpusti popularnog izvršnog direktora Artura T. Demulasa ujedinila je zaposlene u lancu, ali i njegove kupce, u svojoj reakciji protiv ove odluke. Bojkot je doveo do naglog pada prodaje u sedamdeset prodavnica Market Basketa. A za sve je kriv poslovni model Artura T.
Naime, ovaj direktor je držao cene robe niže nego kod konkurencije, svoje zaposlene plaćao više, a menadžerima je dodelio više slobode, odnosno autoriteta u odlučivanju. Prošle godine je kupcima ponudio dodatnih 4% popusta, dodavši da će njima taj novac „više značiti njima nego akcionarima“. Krajnji rezultat znamo: prodaja je bila više nego dobra, ali se takva filozofija nije dopala gorepomenutim akcionarima, pa je Artur T. dobio otkaz.
Ipak, za takvim modelom Market Basketa povele su se neke druge kompanije širom SAD. Primera radi, veliki kalifornijski proizvođač odeće Pantagonia organizovao je sebe kao tzv. „B-korporaciju“, to jest u svoje rezultate počeo je da uračunava interes zaposlenih, zajednice i prirodnog okruženja, naravno pored interesa akcionara.
Do danas je kao B-korporacija u SAD prijavljeno preko 500 kompanija u šest različitih industrija. Već je 27 američkih država uvelo legislativu koja podržava ovakav vid poslovanja, koji direktorima nalaže da štite interese svih interesnih strana (stakeholders), a ne samo akcionara firme (shareholders). U čitavom ovom slučaju, međutim, posebno je zanimljivo to što se ovim potezima beleži, zasad stidljiv, povratak na onu vrstu zaboravljenog kapitalizma koja je bila prisutna u SAD tokom pedesetih godina dvadesetog veka.
Ali šta se u međuvremenu promenilo? Osamdesetih godina korporativni „lešinari“ su počeli masovno da preuzimaju kompanije za koje su mislili da mogu da donesu mnogo veći profit, ukoliko zaborave ostale interesne strane i posvete se isključivo akcionarima. Njihov profit posledično i jeste povećan, ali mehanizmima kao što su borba protiv sindikata, otpuštanje radnika, zatvaranje fabrika, smanjivanje plata ili izmeštanje proizvodnje u inostranstvo. Danas se podrazumeva da korporacije postoje samo da bi zadovoljile finansijske prohteve svojih akcionara.
Pojedini ekonomisti smatraju da je ovaj, akcionarski kapitalizam (shareholder capitalism) efikasniji – zahvaljujući njemu resursi se premeštaju na produktivnije lokacije, a ekonomije samim tim brže rastu. Što će reći da je stariji model kapitalizma (stakeholder capitalism) neproduktivno iskorišćavao svoje resurse, a uz to je zapošljavao nepotreban broj preplaćenih radnika.
S druge strane, u poslednjih nekoliko godina svedoci smo i da je akcionarski kapitalizam izneverio očekivanja. U SAD je došlo do masivnih otkaza, zapostavljene su čitave društvene zajednice, ekonomska nesigurnost je velika, a uprkos tome članovi upravnih odbora primaju nikada veće plate i bonuse.
A šta je epilog priče sa Market Basketom? Akcionari sada razmatraju prodaju čitavog lanca, a jedan od ponuđača je i bivši poslovođa Artur T.
Preuzeto sa bloga Roberta Rajha, američkog političkog ekonomiste,
koji je sužio u administracijama Džeralda Forda, Džimija Kartera i Bila Klintona